- 1 -              Revd 3149/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: Revd 3149/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. V. iz V., OIB ..., koga zastupa punomoćnica I. K. R., odvjetnica u V., protiv tuženika A. B. d.d. iz Z., OIB ..., koga zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Š. & P. d.o.o. u Z., radi utvrđenja ništetnosti ugovora i povrata, odlučujući o prijedlogu tužene za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž 833/2018-4 od 10. lipnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-362/17-12 od 26. siječnja 2018., u sjednici održanoj 3. studenoga 2021.,

 

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

              Odbacuje se prijedlog tužene za dopuštenje revizije.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Tužena je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude.

 

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije je postavila pitanja za koja navodi da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

3. U obrazloženju prijedloga/važnosti postavljenih pitanja je navela zbog čega smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno pravo.

 

4. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

 

5. Ovaj je sud prijedlog razmotrio sukladno odredbama čl. 385., 385.a i 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP).

 

5.1. Prvim postavljenim pravnim pitanjem tužena propituje je li konkretna sporna ugovorna odredba protivna odnosno sukladna čl. čl. 1024. st. 3. i čl. 345. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, dalje: ZOO).

 

5.2. Međutim, svoje pravno shvaćanje o ništetnosti sporne ugovorne odredbe drugostupanjski sud nije niti utemeljio na tim zakonskim odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

 

5.3. Osim toga, odredba čl. 1024. st. 3. ZOO-a je primjenjiva u slučaju utvrđenja štete, dok je utvrđenje nižestupanjskih sudova, u konkretnom slučaju, da štete nema.

 

5.4. Stoga to pravno pitanje nema utjecaja na odluku u sporu, jer se propituje pravno shvaćanje u pogledu činjeničnopravne situacije nepodudarne s ovopredmetnom i slijedom toga primjena materijalnopravne odredbe, koja uopće nije niti primijenjena u konkretnom slučaju.

 

6. Drugo pravno pitanje također polazi od pretpostavke da je u konkretnom slučaju utvrđena šteta na strani tuženika, što ne odgovara činjeničnim utvrđenjima suda u pobijanoj odluci, pa ni to pravno pitanje nema utjecaja na odluku u sporu.

 

7. U pogledu trećeg pravnog pitanja je za obrazložiti da se njime propituje problematika primjene propisa u pogledu koje sud u pobijanoj odluci nije niti izrazio pravno shvaćanje, tako da odgovor na to pitanje nema utjecaja na odluku u sporu.

 

7.1. Osim toga, to je pitanje neodređeno i nedorečeno, jer iz njega ostaje nejasno, koje konkretne odredbe prava Europske unije bi na konkretan slučaj trebalo primijeniti ako bi se utvrdilo da bi na ovaj predmet, ratione temporis, bilo moguće primijeniti pravo Europske unije.

 

7.2. Dakle, čak ako bi se (samo hipotetski gledajući) predlagatelju odgovorilo na to pitanje na način da se, ratione temporis, priznaje primjena nadnacionalnog prava, iz pitanja bi i dalje ostalo nejasno primjenu koje odredbe prava Europske unije bi ovaj sud trebao tumačiti (davanjem odgovora na to pitanje), a koja bi regulirala pravni odnos između stranaka ovoga postupka.

 

7.3. Dakle, ni to pravno pitanje ne može utjecati na odluku u ovome sporu,  a niti se uopće radi o pravnom pitanju u smislu čl. 385.a ZPP-a.

 

7.4. Konačno, u pogledu toga pravnog pitanja, je i za uputiti na toč. 11. i 12. ovoga obrazloženja.

 

8. Slijedom navedenog, nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenje podnošenja revizije određene odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP-a, pa je valjalo, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i čl. 387. st. 5. ZPP-a, riješiti kao u izreci ovoga rješenja.

 

9. U prijedlogu za dopuštenje revizije tužena je ustrajala u svom prijedlogu da se (sada revizijski) sud, kao sud zadnje instance, obrati Sudu Europske unije Zahtjevom za interpretacijom prava Europske unije tj. Zahtjevom za prethodno pitanje (u smislu čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije).

 

10. Međutim, ovaj sud takav zahtjev ne ocjenjuje osnovanim.

 

11. Naime, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetni ugovor, dio kojega je sporna odredba, sklopljen 2007. godine, prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji (1. srpnja 2013.), taj sud nije nadležan davati odgovore na prethodna pitanja koja se tiču interpretacije prava Unije na taj ugovor (tako npr. presuda toga suda u spojenim predmetima S. R. B. S. protiv JB (C 698/18) i B. G. S. G. S. protiv KC (C 699/18) i L. T., F. I. T., I. T. protiv S. S. C. S. (C 92/14)).

 

12. Činjenica da bi se isplate koje proističu izravno iz aktivacije pojedine klauzule toga ugovora vršile (i) po danu pristupa Republike Hrvatske Europskoj uniji, u konkretnom slučaju, ne utječu na prethodno, imajući u vidu da se ne radi o nekim novim pravnim poslovima i učincima koji bi nastali (nakon pristupanja Europskoj uniji) kao posljedica predmetnog ugovora.

 

13. Pozivanje tužene na neke presude Suda Europske unije, tako i onu u predmetu br. C-630/17 (A. M. protiv R. S.. S.-J.-W. e.G.), radi dokazivanja nadležnosti Suda Europske unije, ratione temporis, neosnovano je, jer se u potonjem predmetu radi o bitno drugačijem slučaju, gdje se nacionalnim zakonodavstvom – zakonom donesenim po pristupu države članice Europskoj uniji, interveniralo na ugovorni odnos nastao prije takvog pristupa, što u ovopredmetnom sporu nije slučaj.

 

14. U smislu obrazloženja iz toč. 11. do 13., također se upućuje na argumentaciju koja proizlazi iz § 40., 41. i 43. navedene presude Suda Europske unije.

 

Zagreb, 3. studenoga 2021.

 

              Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v.r.