Poslovni broj: 61 Pž-5181/2021-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 61 Pž-5181/2021-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ivana Mlinarić, u pravnoj stvari tužitelja GRAD Z., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo, Z., OIB ..., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo, radi isplate iznosa od 159.775,26 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-738/20 od 28. rujna 2021., 3. studenoga 2021.

p r e s u d i o j e

 

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-738/2020 od 28. rujna 2021. u točki I. izreke i u dijelu točke II. izreke kojim je tužitelj obvezan na naknadu troškova u iznosu od 8.750,00 kn.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-738/20 od 28. rujna 2021. u preostalom dijelu točke II. izreke kojim je tužitelj obvezan na naknadu troškova u iznosu od 4.000,00 kn i sudi:

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 4.000,00 kn (četiritisuće kuna), kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Trgovački sud u Zagrebu je presudom poslovni broj Povrv-738/20 od 28. rujna 2021. ukinuo platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika R. G. iz Z., poslovni broj Ovrv-500/2013 od 10. prosinca 2013. kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 159.775,26 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.509,68 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev (točka I. izreke); naložio je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 12.750,00 kn (točka II. izreke), dok je odbio tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 7.250,00 kn, kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Tužitelj je podnio žalbu kojom pobija navedenu presudu u dijelu u kome nije uspio u sporu (točke I. - II. izreke) zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. i članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje: ZPP) s prijedlogom da se u tom dijelu ona preinači i prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova ovog žalbenog postupka u iznosu od 7.633,25 kn.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitavši presudu u pobijanom dijelu na temelju odredaba članka 365. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio kako je ona pravilna i zakonita u dijelu navedenom u točki I. izreke ove presude, dok je u dijelu navedenom u točki II. izreke ove presude prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. U postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, kao niti u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se poziva i žalitelj.

7. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 159.775,26 po osnovi naknade za korištenje poslovnog prostora na adresi u Z., bez pravne osnove u razdoblju od siječnja 2011. do lipnja 2013.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio osnovanim prigovor nedostataka aktivne legitimacije.

9. Odredbom članka 25. stavka 1. Zakona o poreznoj upravi („Narodne novine“ broj 75/93; dalje: ZPU) propisano je da danom stupanja na snagu toga Zakona (21. kolovoza 1993.) Ministarstvo - uprava preuzima i nastavlja koristiti prostorije i opremu koju su koristile uprave prihoda dosadašnjih općina. Uprave društvenih prihoda bile su organizacijske jedinice u sastavu bivših općina kao društveno političkih zajednica prema Zakonu o upravama društvenih prihoda („Narodne novine“ broj: 10/82, 17/86 i 27/88). One nisu imale status pravne osobe, niti su bile nositelji prava korištenja, nego su djelovale u okviru bivše općine koja je bila nositelj prava korištenja na društvenim sredstvima u kojima su poslovale uprave društvenih prihoda.

10. U konkretnom slučaju nisu sporne sljedeće odlučne činjenice: - da se tuženik u utuženom razdoblju nalazio u posjedu poslovnog prostora u Z., i da u tom prostoru djeluje Uprava Ministarstva, a to proizlazi i iz izvatka iz poslovnih knjiga koji je dostavio sam tužitelj uz prijedlog za ovrhu, te - da su tužitelj i Ministarstvo, uprava sklopili Ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora 1996. godine, koji je raskinut po samom zakonu 5. studenoga 1998. na temelju odredbe članka 35. stavka 2. Zakona o zakupu poslovnog prostora („Narodne novine“ broj 91/96 i 124/97; dalje: ZZPP) budući da je sklopljen bez prethodno provedenog javnog natječaja, a nije u skladu s odredbom člankom 35. stavkom 1. ZZPP-a usklađen s odredbama tog zakona u roku od dvije godine od stupanja na snagu tog Zakona.

11. Osim toga, nakon što je rješenjem ovoga suda poslovni broj Pž-6782/2015-5 od 22. veljače 2019. ukinuta presuda prvostupanjskog suda poslovni broj Povrv-1388/2014 od 18. lipnja 2015. u točkama 1. i 2. njezine izreke i u tom dijelu je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, prvostupanjski sud je u ponovnom postupku otklonio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je ovaj sud ukazao te je, sukladno uputi ovoga suda, utvrdio odlučnu činjenicu je li predmetni poslovni prostor koji koristi uprava upravo onaj isti poslovni prostor koji su prije uprave koristile bivše uprave društvenih prihoda. Tako je na temelju međusobno suglasnih iskaza svjedoka A. P. i N. Š., prvostupanjski sud pravilno utvrdio navedenu odlučnu činjenicu da je poslovni prostor kojega koristi i kojega je u utuženom razdoblju koristila uprava upravo onaj isti poslovni prostor koji je na dan 21. kolovoza 1993., kada je stupio na snagu Zakon o poreznoj upravi, koristila bivša uprava društvenih prihoda, što žalitelj niti u pitanje.

12. Odredbom članka 360. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 37/00,114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17; dalje: ZV) je propisano da pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu osobe koja se do stupanja na snagu toga Zakona nije pretvorila u subjekt prava vlasništva, postaje stupanjem na snagu toga Zakona pravo vlasništva dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije.

13. U trenutku stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (1. siječnja 1997.) pravo korištenja predmetne nekretnine imalo je Ministarstvo - uprava na temelju citirane odredbe članka 25. stavka 1. ZPU-a, a ne tužitelj. Naime, to tijelo državne uprave je od trenutka kada je stupio na snagu ZPU (25. kolovoza 1993.) temeljem odredbe članka 25. stavka 1. ZPU-a preuzelo i nastavilo koristiti prostorije i opremu koju su do tada koristile uprave prihoda dosadašnjih općina. Tuženik nije stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine stupanjem na snagu Zakona o poreznoj upravi, ali je u tom trenutku nastavio koristiti nekretnine koje su do tada koristile uprave društvenih prihoda dotadašnjih općina. Prema tome, upravo je tuženik u trenutku stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima imao pravo korištenja predmetne nekretnine pa je stekao pravo vlasništva na toj nekretnini na temelju zakona, i to odredbe članka 362. stavka 2. ZV-a, kao što je to, suprotno žalbenim navodima, pravilno utvrdio prvostupanjski sud (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u odlukama poslovni broj: Rev 19/2008-2 d 25. veljače 2009., Revd 88/2020-2 od 4. veljače 2020., Revd 1939/2020-2 od 9. rujna 2020., Revd 1647/2021-2 od 13. travnja 2021. i Rev-559/2021-2 od 1. lipnja 2021., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-1164/2019-2 od 12. veljače 2021., Pž-1518/2020-3 od 20. srpnja 2021. i Pž-4614/2020-3 od 20. srpnja 2021.). Zbog toga je, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan zbog nedostatka aktivne legitimacije.

14. S obzirom na to da je tuženik u cijelosti uspio u sporu, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a obvezao tužitelja na naknadu troškova. U odnosu na visinu određenih troškova (članak 155. ZPP-a), žalitelj osnovano ističe kako, s obzirom na njegov sadržaj, trošak sastavljanja podneska od 29. srpnja 2019. u iznosu od 2.500,00 kn nije bio potreban radi vođenja ovog postupka u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a jer u tom podnesku tuženik u bitnome samo ponavlja već iznesene tvrdnje, a ne iznosi ništa novo. Osim toga, iz sadržaja podneska od 11. veljače 2015. u bitnome proizlazi kako se u konkretnom slučaju ne radi niti o jednoj od taksativno navedenih kategorija podnesaka iz Tbr. 8. točke 1. Tarife o nagradama o naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 91/04, 37/05 i 59/07; dalje: OT) za čije bi sastavljanje odvjetnik imao pravo na nagradu u punom iznosu, već taj podnesak spada u kategoriju „ostalih podnesaka“ u smislu Tbr. 8. točke 3. OT. Zbog toga za sastavljanje navedenog podneska tuženik ima pravo na naknadu u iznosu od 500,00 kn, a ne u iznosu od 2.000,00 kn kao što je to pogrešno utvrdio prvostupanjski sud. Zbog toga žalitelj osnovano ističe kako je prvostupanjski sud neosnovano tuženiku odredio troškove u iznosu od 4.000,00 kn jer je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo u tom dijelu odbiti tuženikov zahtjev za naknadu troškova kao neosnovan.

15. Međutim, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio kako je trošak pristupa na ročište za objavu presude održano 18. lipnja 2015. u iznosu od 500,00 kn na koje je, kao što to proizlazi iz zapisnika s tog ročišta, pristupio tuženikov zastupnik po zakonu, bio potreban radi vođenja ovog postupka u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a. Osim toga, i u preostalom dijelu u kojem je tužitelj obvezan na naknadu troškova u iznosu od 8.250,00 kn, visina troškova je pravilno određena, što žalitelj niti ne dovodi u pitanje.

16. Uzevši u obzir navedeno, preostali tužiteljevi žalbeni navodi ne utječu niti ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude u dijelu navedenom u točki I. izreke ove presude. Zbog toga je u odnosu na taj dio valjalo, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu. U preostalom dijelu navedenom u točki II. izreke ove presude valjalo je, na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a, preinačiti pobijanu presudu.

17. Tužitelj nije uspio u ovom žalbenom postupku u odnosu na odluku o glavnoj stvari zbog čega nema pravo na naknadu troška toga postupka u iznosu od 7.633,25 kn (članak 154. stavak 1. u vezi s člankom 166. stavkom 1. ZPP-a).

Zagreb, 3. studenoga 2021.

Sudac Ivana Mlinarić