Poslovni broj: 6. P-190/2021-6

 

 

             

   Republika Hrvatska

Trgovački sud u Rijeci

  Rijeka, Zadarska 1 i 3

                            Poslovni broj: 6. P-190/2021-6

 

 

 

 

 

U      I M E      R E P U B L I K E        H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

i

 

R J E Š E N J E

 

              Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Tamari Jugo Smoljanović, u parničnom predmetu tužitelja R. H., OIB: …, koje zastupa Ž. d. o. u R., protiv tuženika L. d.d. K., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik P. Š., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i trpljenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 21. rujna 2021., u prisutnosti punomoćnika stranaka, objavljene 3. studenog 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Utvrđuje se da je k.č.br. 3499/745, plaža, 291 m2, upisana u zk.ul. 3123 k.o. L., u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Crikvenici, Zemljišnoknjižnog odjela Novi Vinodolski, POMORSKO DOBRO te je tuženik L. d.d. K., OIB … dužan trpjeti provedbu upisa pomorskog dobra na ovoj nekretnini, uz istodobno brisanje njegova upisa vlasništva.

 

r i j e š i o   j e

 

              I.               Odbija se tuženikov prigovor nenadležnosti suda kao neosnovan.             

              II.               Nalaže se tuženiku L. d.d. K., OIB: … platiti tužitelju R. H., OIB: … parnični trošak u iznosu od 12.500,00 kuna uz zakonsku zateznu kamatu koja teče od 3. studenog 2021. (dana donošenja presude) po stopi od 5,75% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 (petnaest) dana.

 

Obrazloženje

              1. Tužitelj je 2. travnja 2020. podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja i trpljenja. Obrazlaže da se sukladno odredbi čl. 186.a st. 8. Zakona o parničnom postupku, tužitelj prethodno obratio tuženiku sa zahtjevom za mirnim rješenjem spora, no mirno rješenje spora je izostalo.

              2. U zemljišnim knjigama Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Novom Vinodolskom, Zemljišnoknjižnog odjela Novi Vinodolski predmetna nekretnina upisana je kao vlasništvo tuženika. Raniji upis vlasništva L. potječe od upisa vlasništva pravnog prednika „R.“ ugostiteljstvo i turizam d.d. R. na k.č. 3499/132 k.o. L. koji je izvršen upisom pod Z-1551/95 temeljem presude Okružnog privrednog suda Rijeka P-11938/92 od 15. travnja 1993. na mjesto prava vlasništva G. N. V. koji je prije toga (Z-212/95) bio izvršen na mjesto općenarodne imovine s organom upravljanja Narodnim odborom Općine N. V.. Iz k.č. 3499/132 nastaje k.č. 3499/745 parcelacijom pod br. Z-649/99. Navedenom presudom utvrđeno je da je Ugostiteljsko turističko poduzeće „R.“ p.o. R. u razdoblju od 1969. do 1972. godine izgradilo objekt na k.č. 3499/132 te steklo građenjem i dosjelošću pravo korištenja (vlasništvo) R. k. „V.“, zemljišta ispod tog objekta kao i zemljišta neophodnog za redovitu upotrebu objekta. Dakle, kao podloga za stjecanje vlasništva R. ističe se nekadašnje izvanknjižno pravo korištenja na nekretnini u društvenom vlasništvu.

              3. Predmetna nekretnina k.č. 3499/745 predstavlja nesporno i ex lege pomorsko dobro, što je vidljivo ne samo iz kulture zemljišta te izgleda i položaja nekretnine, već je kao takva utvrđena i Uredbom Vlade Republike Hrvatske kojom se utvrđuje granica pomorskog dobra na dijelu k.o. L., za područje autokampa K..  Prema tome, na ovoj nekretnini kao pomorskom dobru na kojem se kao na stvari koja je izvan prometa i koje nije sposobno biti predmetom prava vlasništva niti drugih stvarnih prava sukladno čl. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, čl. 5. st. 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama te ranijem čl. 51. st. 1. Pomorskog zakonika nije moglo niti pretvorbom niti na bilo koji drugi način steći pravo vlasništva.

              4. Pored toga, predmetna nekretnina nije niti bila procijenjena u vrijednost temeljnog kapitala u pretvorbi DP „R.“ R., već je u pretvorbi u kapitalu iskazana samo vrijednost restorana R. k. „V.“ (koja se ne nalazi na ovoj nekretnini), uz jasnu naznaku da je procijenjena kao ulaganje budući da je riječ o pomorskom dobru. Stoga predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev.

                            5. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je predmetnu nekretninu stekao temeljem pravomoćne presude Okružnog suda u Rijeci broj P-11938/92 od 15. travnja 1993., koje je provedena u zemljišnim knjigama u zemljišnoknjižnom spisu broj Z-1551/1995 temeljem prijedloga za uknjižbu podnesenog 13. srpnja 1995., dok su svi propisi na koje se poziva tužitelj doneseni i stupili na snagu nakon što je presuda već postala pravomoćna i nakon što je u zemljišnim knjigama upis prava vlasništva već proveden. Poziva se na odredbu čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te ističe da budući da je pravo vlasništva stečeno temeljem sudske odluke prije nego što je Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima uopće stupio na snagu i temeljem propisa koji su bili na snazi u trenutku donošenja sudske odluke, pravno uopće nije moguće sporiti valjanost prava vlasništva tuženika, tim prije što se u članku 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima jasno navodi kako se pravo vlasništva između ostalog stječe „temeljem odluke suda“ kada su ispunjene sve pretpostavke određene zakonom. Stoga je apsurdno pozivanje tužitelja na članak 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, jer je navedeni članak donesen tek 2006., kada je stupio na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 79/2006), dakle više od 10 godina nakon provedenog upisa u zemljišnim knjigama.

                            6. Također se poziva na odredbu čl. 90. st. 4. Ustava Republike Hrvatske te čl. 168. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te čl. 150. Zakona o zemljišnim knjigama te ističe da se brisovna tužba radi nevaljanog upisa može podići najkasnije u roku od 3 godine od dana kada je uknjižba zatražena. Budući da je uknjižba zatražena još 13. srpnja 1995. u spisu broj Z-1551/1995, trogodišnji rok za podnošenje tužbe je davno istekao, radi čega tuženik ističe i prigovor zastare, odnosno prigovor prekluzije prava. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

                            7. Tužitelj je ustrajao kod tužbe i tužbenog zahtjeva te je u daljnjem tijeku postupka istaknuo da je riječ o deklaratornoj presudi koja bi tuženiku poslužila umjesto tabularne isprave. Ponovno ističe da ne postoji pravna osnova ili propis temeljem kojeg se na pomorskom dobru može steći pravo vlasništva.  U konkretnom slučaju nije riječ o brisovnoj tužbi, već o tužbi radi utvrđenja da je nekretnina pomorsko dobro.

                            8. Tuženik je ustrajao kod navoda iz odgovora na tužbu. Predlaže da sud odbaci tužbu radi nedostatka pravnog interesa za podnošenje deklaratorne tužbe jer je status pomorskog dobra za prijeporne nekretnine već je utvrđen 1999. i 2001. Nadalje ističe prigovor stvarne nenadležnosti suda jer sud nije nadležan utvrđivati da je određene nekretnina pomorsko dobro kada je već to odlučeno u zakonom propisanom postupku. Također ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja pozivom na čl. 1038. st. 2. Pomorskog zakonika.

                            9. Budući da je prijeporni objekt izgrađen prije stupanja na snagu Pomorskog zakonika iz 1994., pa čak i prije Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima („Narodne novine“ broj 19/74, 39/75, 17/87 i 18/81), a u vrijeme stupanja na snagu Pomorskog zakonika postojalo je stvarno pravo na tom objektu, za rješenje predmetnog spora dolaze u obzir mjerodavne odredbe Pomorskog zakonika kako to navodi Vrhovni sud Republike Hrvatske. Zakonodavac (Pomorski zakonik) uzeo je u obzir da u bivšem pravnom sustavu u režimu društvenog vlasništva nije bilo prihvaćeno pravno načelo jedinstva nekretnine, te da je moglo postojati pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo na objektu izgrađenom na pomorskom dobru, pa je nastala potreba da se takvo stanje uskladi s pravnim stanjem pomorskog dobra uređenim Pomorskog zakonika (čl. 1038. PZ-a).

                            10. Dakle, bivši vlasnik objekta na pomorskom dobru, u smislu te zakonske odredbe, postaje koncesionar toga objekta nakon pravomoćnosti rješenja nadležnog upravnog tijela o izvlaštenju objekta, ali dok traje pravo vlasništva bivšeg vlasnika toga objekta, ne vrijedi načelo jedinstvenosti nekretnine. Stoga je u predmetnom slučaju, građenjem ribarske kolibe, tuženik, odnosno njegov pravni prednik, na temelju valjanog pravnog posla i uknjižbom prava vlasništva u zemljišnoj knjizi stekao pravo vlasništva na predmetnom objektu izgrađenom na pomorskom dobru, ako je nekretnina u vrijeme građenja uopće bila pomorsko dobro. Dakle, na objektu izgrađenom na pomorskom dobru može postojati, odnosno postoji, pravo vlasništva koje je postojalo u vrijeme stupanja na snagu Pomorskog zakonika ili je nastalo pretvorbom nekog drugog stvarnog prava (prava upravljanja, korištenja i raspolaganja), sve do izvlaštenja toga objekta, u smislu odredbe čl. 1038. st. 1. Pomorskog zakonika, odnosno čl. 118. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama.

                            11. Podnošenjem ovakve tužbe, tužitelj na štetu tuženika pokušava ispraviti greške koje su napravila nadležna državna tijela i to još retroaktivnom primjenom članka 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koji je stupio na snagu tek 2006., dakle 10 godina nakon što se tuženik u zemljišnim knjigama upisao kao vlasnik predmetne nekretnine.

12. Sud je izveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja je priložena spisu utvrđujući odlučne činjenice savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19.)

              13. Na temelju izvedenog dokaznog postupka sud utvrđuje slijedeće:

              14. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje da je k.č. br. 3499/745 upisana u zk.ul. 3123 k.o. L. pomorsko dobro te da je tuženik dužan trpjeti upis prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini temeljem ove presude.

              15. Tužbeni zahtjev je osnovan.

16. Među strankama nije sporno da se tužitelj prije podnošenja ove tužbe sukladno odredbi čl. 186.a st. 8. ZPP-a obratio sa zahtjevom za mirnim rješenjem spora, koji je tuženik zaprimio 20. prosinca 2019., s time da je mirno rješenje spora izostalo (zahtjev na listu 5-8 spisa). Time je ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje ove tužbe.

              17. Nije sporno da je tuženik upisani zemljišnoknjižni vlasnik predmetne nekretnine (izvadak iz zemljišne knjige na listu 9-10 spisa). Također nije sporno da raniji upis vlasništva L. potječe od upisa vlasništva pravnog prednika „R.“ ugostiteljstvo i turizam d.d. R. na k.č. 3499/132 k.o. L., koji je izvršen upisom pod Z-1551/95 temeljem presude Okružnog privrednog suda Rijeka P-11938/92 od 15. travnja 1993. na mjesto prava vlasništva G. N. V., a koji je prije toga (Z-212/95) bio izvršen na mjesto općenarodne imovine s organom upravljanja Narodnim odborom Općine N. V. (povijesni izvadak iz zemljišne knjige na listu 21-35 spisa te presuda na listu 36-39 spisa). Nije sporno da je iz k.č. 3499/132 nastala k.č. 3499/745 parcelacijom pod br. Z-649/99.

              18. Nije sporno da je predmetna nekretnina u naravi plaža te da se nalazi na području autokampa K. (list 53 spisa).

              19. Također nije sporno da predmetna nekretnina nije bila procijenjena u vrijednost temeljenog kapitala tuženikovog prednika, već je u pretvorbi u kapitalu iskazana samo vrijednost restorana R. k. V. (koja se ne nalazi na ovoj nekretnini) uz naznaku da je procijenjena kao ulaganje budući da je riječ o pomorskom dobru (rješenje Fonda od 14. veljače 1996. na listu 57-61 spisa).

20. Budući da navedene činjenice među strankama nisu sporne, ne treba ih dokazivati sukladno odredbi čl. 221. st. 1. ZPP-a.

              21. Prije svega se ističe da je tuženik istaknuo prigovor apsolutne nenadležnosti suda navodeći da je u konkretnom slučaju Vlada Republike Hrvatske svojom Uredbom o određivanju granica pomorskog dobra na dijelu k.o. L. odredila granicu pomorskog dobra za područje autokampa K. te je time nesporno utvrdila kako predmetna nekretnina predstavlja pomorsko dobro. S tim u vezi tuženik je istaknuo prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe na utvrđenje da predmetna nekretnina predstavlja pomorsko dobro, s obzirom da je navedeno već utvrđeno citiranom Uredbom Vlade Republike Hrvatske.

              22. Tuženikov prigovor nenadležnosti suda je neosnovan (t. I. izreke rješenja). To iz razloga što je utvrđivanje granica pomorskog dobra izvan nadležnosti sudova, međutim, sudovi su dužni pružati pravnu zaštitu unutar utvrđenih granica pomorskog dobra. Odredbom čl. 37.a Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (dalje: ZPDML, "Narodne novine" broj: 158/03., 100/04., 141/06., 38/09., 123/11., 56/16. i 98/19.) propisano je da Republika Hrvatska može poduzimati sve radnje radi zaštite pomorskog dobra, kao i podnositi tužbe radi utvrđenja pomorskog dobra, naknade štete ili stjecanja bez osnove protiv osoba koje gospodarski koriste ili su koristile pomorsko dobro bez koncesije ili koncesijskog odobrenja i time ostvarile određenu korist ili svojim radnjama uzrokovale štetu. Dakle, citiranom odredbom ZPDML-a jasno je propisana aktivna legitimacija Republike Hrvatske za podnošenje tužbe radi utvrđenja pomorskog dobra. Stoga sud utvrđuje neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije (tako i sudska praksa VTS Pž-1993/15 od 13.11.18.). Iz istog razloga je neosnovan i prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za podnošenje ove tužbe.

              23. Nadalje, tuženik je istaknuo prigovor zastare navodeći da je uknjižba prava vlasništva tuženika zatražena još 13. srpnja 1995. pod poslovnim brojem Z-1551/1995 pa da je trogodišnji rok za podnošenje tužbe istekao.

              24. Tuženikov prigovor zastare sud utvrđuje neosnovanim. To iz razloga što u konkretnom slučaju nije riječ o brisovnoj tužbi iz odredbe čl. 129. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj 91/96., 68/98., 137/99., 114/01., 100/04., 107/07., 152/08., 126/10., 55/13., 60/13., 108/17. i 63/19.), koja propisuje zaštitu knjižnog prava brisovnom tužbom, u slučaju kada je nositelju knjižnog prava knjižno pravo povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe koja je nevaljana. Dakle, aktivno je legitimiran na podnošenje brisovne tužbe onaj koji je bio upisan u zemljišne knjige prije izvršenog upisa koji se pobija, a u ovom slučaju tužitelj zahtijeva utvrđenje i provedbu upisa pomorskog dobra, koji ranije nije postojao. Riječ je o tužbi radi utvrđenja pomorskog dobra iz čl. 37.a Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama.

              25. U odnosu na tuženikove navode da je predmetnu nekretninu stekao temeljem pravomoćne presude Okružnog suda u Rijeci poslovni broj P-11938/92 od 15. travnja 1993., koja je provedena u zemljišnim knjigama pod brojem Z-1551/1995 temeljem prijedloga za uknjižbu od 13. srpnja 1995. sud utvrđuje slijedeće:

              26. Prije svega se ističe da je citiranom presudom Okružnog privrednog suda u Rijeci utvrđeno da je pravni prednik tuženika gradnjom i izvanrednom dosjelošću postao nositelj prava korištenja R. k. V. u K., zemljišta ispod tog objekta kao i zemljišta neophodnog za redovnu upotrebu objekta, sve smješteno na kat. čest. br. 3499/132 k.o. L. (presuda na listu 36-39 spisa).

              27. Tijekom postupka tuženik nije osporio da je parcelacijom iz k.č. 3499/132 nastala k.č. 3499/745, koja je predmet ove tužbe pod brojem Z-649/99. Tuženik također nije osporio da se R. k. V. danas nalazi na drugoj nekretnini oznake k.č. 3499/820, pa prema tome ti se tuženikovi navodi ne odnose na nekretninu koja je predmet ove parnice, tim više što je u citiranoj presudi i utvrđeno da je tuženikov pravni prednik postao nositelj prava korištenja objekta-R. k. V., a koja nije predmet ove tužbe.

              28. Nadalje, u odnosu na tuženikove navode da predmetna nekretnina predniku tuženika nije dodijeljena kao pomorsko dobro, već kao građevinsko zemljište, ponovno se ističe da se R. k. V., na koju se odnose ovi tuženikovi navodi nalazi na drugoj nekretnini, koja nije predmet ove tužbe. Nadalje, u odnosu na tuženikove navode da je predmetni objekt (R. k. V.) izgrađen u razdoblju od 1696. do 1972., dakle prije stupanja na snagu Pomorskog zakonika iz 1994. te da je u vrijeme stupanja na snagu tog Zakonika postojalo stvarno pravo prednika tuženika na tom objektu ističe se slijedeće:

              29. Pravni status luka i morske obale kao općeg ili javnog dobra na kojem je svima bila dopuštena uporaba propisan je još paragrafom 287. Austrijskog građanskog zakonika donesenim 1. lipnja 1811., koji se na ovim se prostorima primjenjuje od 1. svibnja 1853. Na taj način status pomorskog dobra bio je određen njegovom pravnom prirodom i namjenom općoj uporabi. Godine 1939. Uredbom sa zakonskom snagom o pomorskom javnom dobru bilo određeno koje nekretnine predstavljaju pomorsko dobro. Pravni sustav pomorskog dobra po prvi put uređen je Zakonom o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima koji je stupio na snagu 22. svibnja 1974. i bio na snazi do stupanja na snagu Pomorskog zakonika 22. ožujka 1994. (Narodne novine br. 17/94., 74/94. i 43/96.). Pomorsko dobro od ožujka 1994. do listopada 2003. bilo je uređeno odredbama Pomorskog zakonika i Zakon o morskim lukama (Narodne novine" br. 108/95. i 97/00.), dok je Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama stupio na snagu 15. listopada 2003.

              30. Sukladno odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, pomorsko dobro je opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan zakonom. Odredba čl. 3. st. 2. ZPDML-a propisuje kako pomorsko dobro čine unutarnje morske vode i teritorijalno more, njihovo dno i podzemlje te dio kopna koje je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi ili je proglašen takvim, kao i sve što je s tim dijelom kopna trajno spojeno na površini ili ispod nje. Nadalje, odredba čl. 5. st. 2. ZPDML-a propisuje kako se na pomorskom dobru ne može stjecati pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi.

              31. Prema tome, svim citiranim pravnim propisima osiguran je pravni kontinuitet glede definicije i reguliranja statusa pomorskog dobra na način da se isključuje mogućnost stjecanja prava vlasništva i drugih stvarnih prava na pomorskom dobru po bilo kojoj osnovi. Iz tog razloga tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini.

              32. U konkretnom slučaju je Uredbom Vlade Republike Hrvatske, koja je stupila na snagu 2. travnja 1998., određena granica pomorskog dobra na dijelu k.o. L., na području autokampa K. ("Narodne novine" broj 49/98. i 60/01., Uredba na listu 42-49 spisa), te je utvrđeno da predmetna nekretnina ima status pomorskog dobra. Predmetna granica nije upisana u zemljišnim knjigama te tužitelj ovom tužbom traži da se u zemljišnim knjigama utvrdi da je predmetna nekretnina pomorsko dobro.

              33. Da je neka nekretnina pomorsko dobro određeno je po samom zakonu, što znači da za postojanje ovog statusa nije mjerodavan upis u zemljišnoj knjizi. Odluka-rješenje o utvrđivanju granice pomorskog dobra je deklaratorni, a ne konstitutivni akt, jer je pomorsko dobro definirano zakonom. Ovom odlukom samo se utvrđuje da je određena nekretnina pomorsko dobro po samom zakonu jer odgovara zakonskoj definiciji iz čl. 3. i 4. ZPDML-a. Formulacija da se granica „utvrđuje“ navodi se i u odredbi čl. 14. st. 1.: „Granicu pomorskog dobra utvrđuje Povjerenstvo…“. To se isto odnosi i na rješenja, odnosno odluke o određivanju granice pomorskog dobra, a u kojima se samo utvrđuje koje čestice pripadaju pomorskom dobru.

              34. Budući da nekretnina označena kao k.č. br. 3499/745 k.o. L. nedvojbeno ima status pomorskog dobra jer u naravi predstavlja plažu ispred kampa K., ovaj sud je svojom odlukom mogao samo utvrditi stanje na predmetnoj nekretnini zasnovano navedenim rješenjima jer ne može preispitivati odluku kojom se utvrđuje granica pomorskog dobra. S obzirom da predmetna nekretnina ima status pomorskog dobra, riječ je o stvari koja je izvan prometa i koja nije sposobna biti predmetom prava vlasništva niti drugih stvarnih prava sukladno čl. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14.), čl. 5. st. 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama te ranijem čl. 51. st. 1. Pomorskog zakonika (dalje: PZ-a, "Narodne novine" broj 181/04., 76/07., 146/08., 61/11., 56/13., 26/15. i 17/19.). Dakle, upravo zbog toga što nekretnina predstavlja pomorsko dobro te je riječ o stvari izvan prometa, predmetna nekretnina nije mogla postati tuženikovo vlasništvo (VTS Pž-7167/15 od 22.11.17.).

              35. Slijedom navedenog, na temelju citiranih zakonskih odredbi, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i donio odluku kao u izreci presude.

36. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. te temeljem odredbe čl. 163. ZPP-a. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, dužan je tužitelju nadoknaditi parnične troškove. Stoga je sud tužitelju, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 100.000,01 kuna, priznao parnični trošak u iznosu od 12.500,00 kuna (t. II. izreke rješenja).

              37. Tužitelj ima pravo naknadu parničnog troška koji se odnosi na trošak zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa, "Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.), koji se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kuna sukladno Tbr. 8/1, troška sastava zahtjeva za mirno rješenja spora u iznosu od 2.500,00 kuna sukladno Tbr. 28, troška sastava podneska od 18. svibnja 2020., kojim se očituje na tuženikove navode iz odgovora na tužbu od 2.500,00 kuna sukladno Tbr. 8/1, troška zastupanja na pripremnom ročištu 16. rujna 2020. i ročištu za glavnu raspravu 21. rujna 2021. u iznosu od po 2.500,00 kuna (ukupno 5.000,00 kuna) sukladno Tbr. 9/1.

Rijeka, 3. studenog 2021.

 

 

Sutkinja

Tamara Jugo Smoljanović v.r.

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA:

              Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave na e-oglasnoj ploči, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

 

 

 

 

 

1