- 1 -              Revt 161/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 161/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Š. d.d., OIB ..., Z., protiv tuženika T. d.d. u stečaju, OIB ..., R., kojeg zastupa punomoćnik R. K., odvjetnik u R., radi utvrđenja tražbine osporene u stečajnom postupku, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2632/2013-2 od 5. listopada 2016. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-328/2012-10 od 13. prosinca 2012., u sjednici održanoj 3. studenoga 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I.              Ukidaju se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2632/2013-2 od 5. listopada 2016. i presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-328/2012-10 od 13. prosinca 2012., te se predmeta vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II.              O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev na utvrđenje postojanja tražbine tužitelja prema tuženiku u iznosu od 2.225.353,10 kuna kao tražbine drugog višeg isplatnog reda (stavak I izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 57.680,00 kuna, u roku od osam dana (stavak II izreke).

 

2. Presudom suda drugog stupnja u stavku I izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda, dok je u stavku II izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 27.812,50 kuna.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu na način da usvoji žalbu tužitelja te potom usvoji tužbu tužitelja i obveže tuženika na naknadu parničnog troška tužitelju, podredno ukine pobijanu nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

4. Tuženik se u odgovoru na reviziju tužitelja protivi navodima revizije, te predlaže da se odbije, kao neosnovana uz naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje postojanja tražbine tužitelja prema tuženiku u iznosu od 2.225.353,10 kn, kao tražbine drugog višeg isplatnog reda.

 

8. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je između tužitelja kao kreditora, društva V. d.o.o. M. kao korisnika kredita i ovdje tuženika kao sudužnika zaključen Ugovor o dugoročnom kreditu broj ..., 27. studenoga 2009., da je predmet kojeg je kredit kojeg je tužitelj odobrio korisniku kredita u iznosu od 400.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti,

 

- da je tuženik solidarni dužnik za obveze korisnika kredita – društva V. d.o.o.

 

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da time što se tuženik obvezao tužitelju kao solidarni dužnik za obvezu njegovog osobnog dužnika – korisnika kredita V. d.o.o. nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 70. Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj 44/96, 161/98, 22/99, 129/00, 123/03, 82/06 i 116/10 – dalje: SZ) budući da tuženik kao stečajni dužnik u konkretnom slučaju nije osobni dužnik tužitelja kao stečajnog vjerovnika, već se tuženik prema čl. 8. Ugovora o dugoročnom kreditu od 27. studenoga 2009. u cilju osiguranja tužiteljeve tražbine na temelju navedenog ugovora, obvezao kao solidarni jamac, odnosno solidarni dužnik za obvezu osobnog dužnika V. d.o.o. iz M. kao korisnika kredita. Time, prema shvaćanju prvostupanjskog suda tuženik nije postao osobni tužiteljev dužnik već je njegova obveza i nadalje akcesorna glavnoj tražbini, jer njezin cilj nije ispunjenje obveze, već osiguranje plaćanja obveze glavnog dužnika. Ujedno je utvrdio da i isprave koje je tužitelj dostavio u svrhu dokazivanja visine njegove tražbine (kamatni list, kartica ugovora, temeljnica za knjiženje, izvadak računa za namirenje) predstavlja jednostrane isprave i nisu dovoljan dokaz o visini tužiteljeve tražbine, a niti da je kredit uopće plasiran i u kojem iznosu s obzirom da je tuženik u cijelosti osporio vjerodostojnost te dokumentacije i postojanje duga po navedenom ugovoru.

 

10. Drugostupanjski sud ne prihvaća shvaćanje prvostupanjskog suda da tuženik nije osobni dužnik vjerovnika već sukladno odredbi čl. 75. SZ prema kojem je propisano da vjerovnik kojemu više osoba odgovara za ispunjenje iste činidbe u cijelosti, može u stečajnom postupku, protiv svakoga od dužnika isticati do svog potpunog namirenja cijeli iznos koji je potraživao u vrijeme otvaranja stečajnoga postupka pa shvaćanje prvostupanjskog suda u tom dijelu ocjenjuje neprihvatljivim. Međutim, ocjenjuje da iz stanja spisa proizlazi da je tuženik tijekom postupka osporio vjerodostojnost knjigovodstvene dokumentacije na kojoj tužitelj temelji tužbeni zahtjev i postojanje duga po ugovoru o kreditu pa kako unatoč tog osporavanja nije predložio nikakve dokaze radi utvrđivanja osnove i visine tužbenog zahtjeva ocjenjuje da je prvostupanjski sud pravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. ZPP te odbio tužbeni zahtjev ocijenivši pri tome da isprave koje je tužitelj dostavio u svrhu dokazivanja visine njegove tražbine (kamatni list, kartica ugovora, temeljnica za knjiženje, izvadak računa za namirenje) predstavljaju jednostrane isprave i nisu dovoljan dokaz o visini tužiteljeve tražbine, a niti da je kredit uopće plasiran i u kojem iznosu, slijedom čega prvostupanjsku presudu potvrđuje i odbija tužbeni zahtjev u odnosu na iznos tražbine od 2.225.353,10 kuna dok iznos od 500,00 kuna s osnove sudske pristojbe plaćene na prijavu tražbine stečajnom upravitelju smatra da ne može sukladno odredbi čl. 72. st. 1. toč. 1. i 2. SZ ne spada u tražbine nižih isplatnih redova koje se sukladno odredbi čl. 176. st. 7. SZ prijavljuju samo na poziv suca odnosno ocjenjuju da navedena tražbina nije mogla biti kvalificirana kao tražbina drugog višeg isplatnog reda pa time nije mogla ni biti predmetom odlučivanja u ovoj parnici slijedom čega također odbija i taj dio tužbenog zahtjeva.

 

11. Međutim, takvo shvaćanje nižestupanjskih sudova, ne može se barem za sada prihvatiti.

 

12. Polazeći od odredbe čl. 70. st. 1. SZ stečajni vjerovnici su osobni vjerovnici dužnika koji u vrijeme otvaranja stečajnog postupka imaju imovinsko pravnu tražbinu prema njemu.

 

13. Nižestupanjski sudovi su na temelju navedenih utvrđenja ocjenjuju da isprave kojima je tužitelj temeljio tužbeni zahtjev o postojanju duga po ugovoru o kreditu (kamatni list, kartica ugovora, temeljnica za knjiženje, izvadak računa za namirenje) predstavljaju jednostrane isprave i nisu dovoljan dokaz o visini tužiteljeve tražbine, a niti da je kredit uopće plasiran i u kojem iznosu.

 

14. Pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda koje se odnosi na pitanje je li time što se obvezao tuženik kao jamac platac tužitelj postao osobni tuženikov dužnik odnosno time je li tuženik u okolnostima konkretnog slučaja stečajni vjerovnik u smislu odredbe čl. 70. st. 1. SZ.

 

15. Prema odredbi čl. 104. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 78/05 – dalje: ZOO) ugovorom o jamstvu jamac se obvezuje prema vjerovniku da će ispuniti valjanu i dospjelu obvezu dužnika ako to ovaj ne učini.

 

16. Prema odredbi čl. 111. st. 3. ZOO ako se jamac obvezao kao jamac platac, odgovara vjerovniku kao glavni dužnik za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice u isto vrijeme.

 

17. Imajući na umu te odredbe ZOO kojima je uređen poseban oblik jamstva kod kojeg se jamac obvezao kao jamac platac, pa za preuzetu obvezu odgovara kao i glavni dužnik (ovdje korisnik kredita) tako da vjerovnik ima ovlast odabira onog od kojega će zahtijevati ispunjenje obveze (da li od glavnog dužnika ili od jamca platca ili od njih oboje zajedno), ne zalazeći pri tome u međusobni odnos obveznika pa je pravilno ovdje za zaključiti da je kod toga oblika jamstva riječ o solidarnom, a ne o supsidijarnom jamstvu i to sa svim onim što priroda i propisani sadržaj takvog jamstva nosi: u biti vjerovnik je u povoljnijoj situaciji jer ima dva dužnika.

 

18. S tim u vezi je pravilno shvaćanje drugostupanjskog suda u odnosu na ovaj revizijski prigovor.

 

19. Međutim ne može se barem za sada prihvatiti tvrdnja drugostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao postojanje obveze i visinu te obveze prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP.

 

20. Prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

 

21. U konkretnom slučaju tužitelj je priložio ugovor o kreditu iz čije odredbe čl. 3. ugovora proizlazi da će se rok korištenja kredita 15 dana od dana zaključenja ugovora, da su ugovor 27. studenoga 2009. potpisali za kreditora Š. za korisnika kredita V. d.o.o., a za sudužnika T. d.o.o. pa se za sada ne može prihvatiti takva tvrdnja da tužitelj nije dokazao postojanje i osnovu tražbine. Pored toga iz cijelog dokaznog postupka proizlazi da tužitelj nije osporavao vjerodostojnost knjigovodstvene dokumentacije na kojoj se tužitelj temelji, a svoje tvrdnje iz odgovora na tužbu i prigovora koji je isticao tijekom postupka također ni sam tuženik ničim ne dokazuje pa se za sada ne može prihvatiti zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelj nije dokazao osnovanost i visinu svog tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP.

 

22. Slijedom navedenog kako osnovna tvrdnja revidenta da ove odlučne činjenice na temelju izvedenih dokaza su suprotne stanju spisa te da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 219. ZPP, a što je utjecalo na donošenje pravilne i zakonite presude, čime je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP. Propustivši sankcionirati navedenu povredu istu je učinio i drugostupanjski sud.

 

23. Slijedom iznesenog, budući je osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

 

 

 

24. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Zagreb, 3. studenoga 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Viktorija Lovrić, v.r.