1                             Poslovni broj: I Kž-294/2021-6

 

Poslovni broj: I Kž-294/2021-6

 

 

 

 

U I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića, univ.spec.crim., predsjednika vijeća te dr.sc. Tanje Pavelin i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bujas, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. S., zbog kaznenog djela iz članka 272. stavak 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 125/11. i 143/12. – dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 8. srpnja 2021. broj K-50/2019-49, u sjednici vijeća održanoj 3. studenog 2021., u prisutnosti javnom dijelu sjednice optuženog D. S. i branitelja optuženika S. M., odvjetnika u Z.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. S. kao neosnovane te se  potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom od 8. srpnja 2021. broj K-50/2019-49, Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim optuženog D. S. zbog kaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa - izazivanja prometne nesreće-opisano po članku 272. stavku 1. i 3. KZ /97., a kako je to činjenično i pravno pobliže opisano u izreci pobijane presude. Na temelju članka 272. stavak 3. KZ/97. optuženi D. S. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju 4 (četiri) godine.

 

1.1. Na temelju članka 148. stavak 1. u svezi članka 145. stavak 2. točke 1. do 7. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženom D. S. naloženo je platiti troškove kaznenog postupka u iznosu od 4.998,00 kuna, od čega na ime provedenog prometnog vještačenja u iznosu od 2.998,00 kuna, na ime paušala u iznosu od 2.000,00 kuna kao i troškova na ime nagrade i nužnih izdataka opunomoćenika oštećenika o visini kojih će biti odlučeno posebnim rješenjem.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske preinači prvostupanjsku presudu na način da optuženiku izreke kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

3. Žalbu je podnio i optuženik osobno zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine predmet vrati na ponovno suđenje te po branitelju, odvjetniku S. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni s prijedlogom da se optuženika oslobodi od optužbe, podredno, da se ukine prvostupanjska presuda i predmet vrati na ponovno suđenje, a koje žalbe su razmatrane jedinstveno.

 

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

5. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

6. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti optuženika i branitelja optuženika S. M., odvjetnika u Z., a u odsutnosti uredno obaviještenog državnog odvjetnika, sukladno odredbi članka 475. stavka 4. ZKP/08.

 

7. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika su  neosnovane.

 

8. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženik ističe povredu iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. jer da "u izreci presude sud nije naveo razloge o odlučnim činjenicama", te da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i zapisnika o iskazima danim tijekom postupka. Međutim, iako optuženik u žalbi kao osnovu pobijanja presude ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, pri čemu samo parafrazira, i to netočno, dio odredbe iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., iz izloženih žalbenih navoda vidljivo je da optuženik presudu suda prvog stupnja sadržajno zapravo pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

8.1. Optuženik žalbom sadržajno ističe drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, navodeći da svjedok V. K. zbog zdravstvenih razloga nije svjedočio već je pročitan njegov iskaz iz istrage, pa ''obrana optuženika nije bila u mogućnosti provjeriti iskaz koji je svjedok dao u istrazi čime je povrijeđeno načelo kontradiktornosti''. Time optuženik upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08. tj. da bi tijekom postupka došlo do teških povreda prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Točno je da se osuđujuća presuda u pravilu ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri utemeljiti samo na iskazu pribavljenom bez mogućnosti da optuženik svojim pitanjima podvrgne provjeri takav iskaz. Međutim, pitanje prava na ispitivanje svjedoka, tzv. konfrontacijskog prava, ne spada u kategoriju apsolutnih prava neovisnih o volji optuženika, a iskaz svjedoka V. K. pročitan je uz suglasnost stranaka čime se optuženik odrekao prava na isticanje povrede tzv. konfrontacijske klauzule tj. na prigovor nemogućnosti korištenja pri donošenju osuđujuće presude iskaza svjedoka čijem ispitivanju sam nije bio prisutan. Ovo tim više što nakon pročitanog iskaza, optuženik na iskaz nije prigovarao niti jednom aspektu sadržaja pročitanog iskaza niti je stavljao primjedbu o nemogućnosti neposrednog ispitivanja tog svjedoka dok iskaz ovog svjedoka niti je isključiv dokaz niti dokaz na kojem je u odlučujućoj mjeri utemeljena osuđujuća presuda. Prema tome, u odnosu na ovog svjedoka čiji iskaz je korišten za utvrđivanje krivnje optuženika ne radi se niti o povredi Europske Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (,,Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst i 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. – dalje: Konvencija) niti o povredi Ustava Republike Hrvatske (,,Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14. – dalje: Ustav) kako se to pogrešno ističe u žalbi optuženika.

 

8.2. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, drugostupanjski sud nije našao, da bi sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koju se pazi na temelju članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08., pa tako ni u žalbi navedenu povredu iz članka 468. stavak 1. točka 11. i stavak 2. ZKP/08.

 

9. Optuženik u uvodu žalbe navodi da se žali i zbog povrede kaznenog zakona, međutim, taj žalbeni osnov ne obrazlaže, a ispitivanjem pobijane presude na temelju članka 476. stavka 1. točka 2. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bio povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika.

 

10. Pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja optuženik pobija prije svega analizom postupanja državnog odvjetnika odnosno dinamikom podizanja optužnica zbog predmetne prometne nesreće počev od 29. rujna 2011., kada je podignuta prva optužnica i to u odnosu na pok. M. G. do 22. srpnja 2014., kada je podignuta treća optužnica kojom su bili obuhvaćeni i pok. M. G. i optuženi S. pri čemu dovodi u vezu iskaze svjedoka neposredno ispitanih u ovom postupku sa sadržajem obrazloženja tih optužnica i analizom iskaza svjedoka od strane državnog odvjetnika u prve dvije optužnice kojima nije bio obuhvaćen optužen S. već je imao svojstvo svjedoka. U odnosu na ove žalbene navode, valja istaknuti da se presuda odnosi na osobu koja je optužena i na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj optužnici dok optužnicom disponira, na način da ju podnosi, mijenja ili od nje odustaje, samo državni odvjetnik. Sud, nakon provedene rasprave, ocjenjuje koji dijelovi optužbe su dokazani i sadrže li one radnje optuženika koje nađe dokazanima subjektivne i objektivne elemente bića nekog kaznenog djela, a na što nema utjecaj činjenica kada je državni odvjetnik podignuo optužnicu sve dok je podignuta u vrijeme kada nije nastupila zastara u odnosu na obilježja kaznenog djela. Dakle, državni odvjetnik prema vlastitoj ocjeni tereti optuženika za kazneno djelo u onom trenutku kada smatra da postoji dovoljno dokaza za postojanje osnovane sumnje da ga je optuženik počinio. Stoga, trenutak podizanja optužnice od strane državnog odvjetnika i sadržaj obrazloženja optužnica koje su prethodno podnijete protiv druge osobe, ni na koji način nema utjecaj na pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja u ovom postupku jer je prvostupanjski sud svoja utvrđenja temeljio na dokazima koji su neposredno izvedeni na raspravi.

 

10.1. Daljnji žalbeni navodi optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja odnose se na optuženikovu analizu iskaza svjedoka Z. K., M. L., R. K. i D. D. pri čemu izdvaja pojedine navode tih svjedoka koji su, prema mišljenju optuženika u suprotnosti pa smatra da ih prvostupanjski sud pogrešno ocjenjuje kao vjerodostojne, odnosno iskaz svjedoka D. D. nevjerodostojnim. Suprotno tim žalbenim navodima, iako svjedoci Z. K. i R. K. nisu bili sigurni o broju vozila koji su stajali na semaforu ispred njih, odnosno jesu li bili treće ili četvrto vozilo u koloni, navedeno nije od utjecaja na njihov jasan i decidiran dio iskaza da je vozilo crne boje marke Audi ušlo ravno u raskrižje u trenutku kada je za taj smjer bilo upaljeno crveno svijetlo pri čemu je krenuo u raskrižje kada se na semaforu upalila „zelena strelica“ za skretanje u desno ali ne i za ravno. Upravo o ovoj odlučnoj činjenici oba svjedoka su iskazivala jednako i sigurno pri čemu je prvostupanjski sud cijenio njihove iskaze povezujući ih s ostalim dokazima, te utvrdio da je njihov iskaz u tom dijelu suglasan ostalim dokazima. Prvostupanjski sud utvrđuje da je svjedok M. L. prije same nesreće uočio da je za smjer kretanja vozila „P. C.“ bilo upaljeno zeleno svjetlo što prvostupanjski sud povezuje s ostalim dokazima i pravilno zaključuje da je i taj iskaz u suglasnosti s ostalim dokazima. Naime, iskaze svih ispitanih svjedoka (Z. K., R. K., V. J., I. V., V. K., M. L., G. H. S., B. S. i B. L.), iako postoje određene razlike, ispravno prvostupanjski sud povezuje u cjelinu i pravilno utvrđuje da su međusobno suglasni u odnosu na bitne činjenice, a suglasni su i sa shemom rada semafora te izmjene svjetala na semaforima na predmetnom raskrižju u vrijeme prometne nesreće, kao i sa nalazom i mišljenjem prometnog vještaka pa stoga nije u pravu optuženik kada tvrdi da je činjenično stanje nepravilno utvrđeno.

 

10.2. Nadalje, u okviru te žalbene osnove optuženik polemizira s ocjenom vjerodostojnosti iskaza svjedoka D. D. u pobijanoj presudi, smatrajući da je svjedoku D. koji se nalazio na pješačkom semaforu, bilo upaljeno zeleno svijetlo iz čega proizlazi da je i optuženiku bilo upaljeno zeleno svijetlo, a da je vozilu marke P. C. bilo upaljeno crveno svijetlo. Međutim, svjedok D. D. je iskazao da je pogledao svjetla na semaforima i uočio je da je za smjer kretanja jug – sjever upaljeno zeleno svjetlo, kako na njegovom pješačkom semaforu, tako i za isti smjer kretanja osobnih automobila koji su prethodno bili zaustavljeni u N. ulici ali, pozvan na raspravi da pokaže na skici mjesta događaja gdje se nalazio i koji je semafor vidio, prvostupanjski sud je utvrdio da se svjedoku semafor ispred kojeg je bio zaustavljen optuženik nalazio njemu iza leđa zbog čega ga nije mogao vidjeti dok nije mogao na skici pokazati koji semafor za vozila je vidio niti se sjećao drugih detalja (je li bio sam na pješačkom prijelazu ili je li bilo pješaka na suprotnoj strani). Nakon detaljnog ispitivanja ovog svjedoka uz predočavanje skice mjesta događaja, prvostupanjski sud je argumentirano ocijenio nepouzdanim iskaz tog svjedoka, a žalbom optuženika takva ocjena, iz iznesenih razloga, nije dovedena u pitanje.

 

10.3. Osim osporavanja analize i ocjene iskaza svjedoka od strane prvostupanjskog suda, optuženik žalbom osporava i provedeno vještačenje po vještaku prometne struke smatrajući da je ''dijametralno suprotno'' nalazu i mišljenju Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja ''Ivan Vučetić'' iz kojeg ''decidirano proizlazi da je u raskrižje ušao na upaljeno zeleno svijetlo''.  Suprotno ovim navodima, iz mišljenja Odjela traseoloških vještačenja od 3. rujna 2011. proizlazi da je najvjerojatniji uzrok prometne nesreće ulazak osobnog automobila ''P. C. u raskrižje kada je na semaforu već zasvijetlilo crveno svijetlo, a da je nesreći doprinio i osobni automobil '' A. A."koji je ušao u raskrižje kada je tek zasvijetlilo zeleno svijetlo pa se ne radi o ''decidiranom'' zaključku već o procjeni koju je Centar za forenzička ispitivanja istraživanja i vještačenja "dr. Ivan Vučetić" dao na temelju analize tragova prometne nesreće, a što nije ključni ni odlučujući dokaz o načinu nastanka te nesreće.

 

11. U odnosu na žalbeni navod da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, optuženik ističe da je odbijanjem njegovog prijedloga da ''za dodatnim očitovanjem vještaka'' nakon uvida u sadržaj snimki sa nadzornih kamera prvostupanjski sud propustio utvrditi bitnu činjenicu i to točno vrijeme sudara vozila i zatim točan raspored svjetala na semaforu u tom trenutku jer da se u refleksiji stakla poslovnice E.&S. bank d.d. vidi vozilo P. C. u trenutku ''izlaska iz raskrižja'' odnosno ''ulaska u raskrižje'' odnosno ''kretanje tog vozila neposredno nakon sudara'', prema tvrdnjama optuženika u žalbi i na raspravi. Protivno tvrdnjama optuženika da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, drugostupanjski sud nalazi da su na raspravi izvedeni svi potrebni i raspoloživi dokazi koji su potom sveobuhvatno i temeljito ocijenjeni, s pravilnim utvrđenjem i zaključcima suda prvog stupnja da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, pri čemu je prvostupanjski sud u razlozima pobijane presude naveo ne samo one dokaze koje je tijekom dokaznog postupka proveo odnosno koje odlučne činjenice je na temelju tako provedenog dokaznog postupka utvrdio dokazanim, već je obrazložio zbog čega je odbio provesti određene predložene dokaze, za što je dao valjane, dostatne i uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud. U odnosu na navod optuženika da se u refleksiji izloga poslovnice banke vidi vozilo P. C., koje mišljenje je iznio i na raspravi, prvostupanjski sud je isto provjerio i zaključio da ''opetovanim pregledavanjem snimke od strane sudskog vijeća nigdje na snimci, pa tako niti u refleksiji izloga „E. banke“, nije uočeno kretanje tj. nailazak vozila P. već je vidljivo dolijetanje krhotina i zatim dva vozila tamne boje. S obzirom na takav sadržaj snimke, ispravan je zaključak prvostupanjskog suda da je vozilo „P. C.“ nalijetanjem na prepreke mijenjalo i brzinu i pravac kretanja, pa se niti predloženom dopunom vještačenja ne bi moglo na temelju tog podatka, zaustavljanja vozila marke ''P. C." retroaktivno utvrditi točno vrijeme sudara u minutu i sekundu, a kako bi se potom utvrdilo koje svjetlo je bilo upaljeno na semaforu za vozilo „P. C.“ u trenutku ulaska u raskrižje na temelju režima rada semafora.

 

11.1. Razlozima kojima argumentira žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik ustvari osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, navodeći kako je zbog odbijanja dokaznog prijedloga činjenično stanje nepotpuno, a time i pogrešno utvrđeno pri čemu ustrajava u svojoj tvrdnji iznesenoj u obrani da nije prošao kroz crveno svijetlo na semaforu. Međutim, imajući u vidu cjelokupno provedeni dokazni postupak i utvrđeno činjenično stanje, ne stoji tvrdnja ovog žalitelja da je, zbog odbijanja dokaznih prijedloga obrane, činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, a posljedično i pogrešno jer, protivno takvim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je savjesnom i pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza, kako svakog za sebe tako i u njihovom međusobnom odnosu, pravilno utvrdio činjenično stanje pobliže opisano u izreci pobijane presude, što je naznačeno u obrazloženju koje sadrži logične i uvjerljive razloge o svim odlučnim i važnim činjenicama koji su utemeljeni na pravilnoj ocjeni iskaza optuženika i ostalih izvedenih dokaza, pa te razloge prihvaća i Visoki kazneni sud Republike Hrvatske i na njih upućuje optuženika radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

 

12. Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik smatra da je sud prvog stupnja optuženiku trebao izreći ''jedinstvenu kaznu zatvora'' u duljem trajanju. Smatra da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti, a ujedno da nije u dovoljnoj mjeri otegotnim cijenio prekršajnu kažnjavanost zbog prometnih prekršaja, da je ušao u predmetno raskrižje u trenutku dok je za njegov smjer kretanja bilo upaljeno crveno svijetlo na semaforu što je imalo za posljedicu smrt dvije osobe.

 

12.1. Nasuprot tome, optuženik smatra da je prvostupanjski sud otegotnim cijenio prekršajnu osuđivanost bez navođenja konkretnih okolnosti prekršaja dok olakotne okolnosti nije dovoljno cijenio i to protek vremena, da je optuženik zbog vođenja kaznenog postupka ostao bez posla, teško se razbolio i godinama osjeća psihički pritisak.

 

12.2. Suprotno žalbenim navodima i državnog odvjetnika i optuženika, prvostupanjski sud je ispravno ocijenio kako pravilno utvrđene olakotne okolnosti na strani optuženika (raniju kaznenu neosuđivanost, činjenicu da je isti osoba starosti 63 godine,  otac dvoje djece od kojih je jedno maloljetno te njegovo višestruko izraženo žaljenje radi posljedica prometne nesreće koja je i na njega samoga imala utjecaja) tako i otegotnu okolnost (prekršajna osuđivanosti radi prometnih prekršaja). Stoga, suprotno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud je cijenio utjecaj dugotrajnog vođenja kaznenog postupka, a prilikom utvrđivanja dosadašnje osuđivanosti optuženika, u konkretnom slučaju prekršajne osuđivanosti, sud ne utvrđuje okolnosti svakog pojedinog prekršaja za koje je optuženik osuđen već isto razmatra kroz okolnost prijašnjeg života optuženika i njegovog ponašanja nakon počinjenog djela kako je to i propisano u članku 47. stavak 1. KZ/11. Kako je optuženik proglašen krivim zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće, to je ispravno prvostupanjski sud optuženiku otegotnim cijenio prekršajnu osuđivanost radi prometnih prekršaja, ne ulazeći detaljno u kvalifikaciju i prirodu svakog od tih prekršaja.

 

12.3. Državni odvjetnik, osim što ponavlja raniju prekršajnu osuđivanost optuženika koju je prvostupanjski sud cijenio otegotnim, ističe i zakonska obilježja samog kaznenog djela kao otegotne okolnosti (kršenje propisa o sigurnosti prometa s posljedicom prouzročenja smrti jedne ili više osoba). U odnosu na teške i tragične posljedice prometne nesreće, valja naglasiti da je prvostupanjski sud ispravno cijenio i doprinos, sada pokojnog, M. G. koji se osobnim vozilo marke '' P. C."kretao brzinom od oko 74 km/h, dakle, većom brzinom od dopuštene, pa su posljedice ove nesreće povezane i s neprilagođenom brzinom kada se to vozilo, nakon sudara, zanijelo stražnjim dijelom u desno, potom desnim kotačima na sjeverni nogostup gdje je stražnjim desnim dijelom udarilo u stup javne rasvjete, zatim u PVC kontejner, pa u parkirano vozilo „R.“, da bi u nastavku naletjelo na pješake N. i I. B., nakon čega se u daljnjem kretanju zanašalo i rotiralo stražnjim dijelom u lijevo po lijevoj polovici kolnika, oko vertikalne osi sve do položaja u kojem se konačno zaustavilo.

 

12.4. Dakle, i državni odvjetnik i optuženik ponavljaju sve one okolnosti koje je već utvrdio prvostupanjski sud, ali ih vrednuju na drugi način. Protivno tako suprotstavljenim stanovištima stranaka, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne pa je i izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine pravilno odmjerena i ni u kom slučaju nije niti prestroga niti preblaga jer će se upravo izrečenom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja, u smislu individualne i generalne prevencije.

 

13. Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženik pobijaju prvostupanjsku presudu, niti povrede zakona iz članka 476. stavak 1. ZKP/08. koje su ispitane po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu 3. studenog 2021.