Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev-x 1053/2017-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
R e p u b l i k a H r v a t s k a
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. Z. d.d., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik Z. T., odvjetnik u Z., protiv tuženika G. M., OIB ..., i B. M., OIB ..., oboje iz Z., koje oboje zastupa punomoćnik N. A., odvjetnik u Odvjetničkom društvu A. i suradnici j.t.d. Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž-1874/16-2 od 7. veljače 2017. kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-852/14-46 od 5. srpnja 2016., u sjednici vijeća dana 3. studenog 2021.
r i j e š i o j e:
I. Prihvaća se revizija tuženika te se ukida presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-1874/16-2 od 7. veljače 2017. u stavku prvom izreke kojim je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-852/14-46 od 5. srpnja 2016. u toč. I. izreke i naloženo tuženicima solidarno isplatiti tužitelju 66.868,10 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate sa zateznim kamatama i troškovima protesta mjenice, te odluka o parničnim troškovima i predmet se u tom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.
II. O troškovima ovog revizijskog postupka odlučit će sud u konačnoj odluci o snošenju parničnih troškova.
Obrazloženje
1. Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-852/14-46 od 5. srpnja 2016. ukinuo je u cijelosti u odnosu na I tuženika G. M. i II tuženicu B. M. platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Ivmj-25/95 od 21. ožujka 1995., te je odbio tužbeni zahtjev kojim je traženo da sud naloži I-tuženiku Grgi Macanu i II-tuženici B. M. solidarno isplatiti tužitelju P. Z. d.d. iznos od 66.868,10 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju iz tečajne liste tužitelja na dan isplate, sa zateznim kamatama tekućim od 27. listopada 1994.g. pa do isplate, po kamatnoj stopi preciziranoj u presudi, te da im se naloži tužitelju solidarno isplatiti trošak protesta mjenice u iznosu od 72,50 kn.
1.1.Odbijen je i zahtjev tužitelja da mu tuženici isplate trošak sudske pristojbe u iznosu od 10.000,00 kn, sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja tih troškova pa do isplate, i naknadi tužitelju troškove parničnog postupka.
1.2.Tužitelju je naloženo naknaditi I i II tuženicima troškove parničnog postupka u iznosu od 105.437,50 kn u roku od 15 dana.
2. Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici presudom poslovni broj Gž-1874/16-2 od 7. veljače 2017. sudio je:
„Žalba tužitelja djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-852/14-46 od 5. srpnja 2016. godine:
- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je u cijelosti ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu broj Ivmj-25/95 od 26. ožujka 1995. godine i u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu iznosa od 10.000,00 kn (slovima: deset tisuća kuna) sa zakonskom zateznom kamatom,
- preinačuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom za isplatu iznosa od 66.868,10 EUR-a (slovima: šezdeset šest tisuća osam stotina šezdeset osam EUR-a i deset centi) u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskom zateznom kamatom, troškova protesta u iznosu od 72,50 kn (sedamdeset dvije kune i pedeset lipa) te troškovima parničnog postupka i u točki II. izreke presude tako da se sudi:
"Nalaže se 1. tuženiku G. M. i 2. tuženici B. M. solidarno isplatiti tužitelju P. Z. d.d. iznos od 66.868,10 EUR (slovima: šezdeset šest tisuća osam stotina šezdeset osam EUR-a i deset centi) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju iz tečajne liste tužitelja na dan isplate sa zateznim kamatama tekućim za razdoblje od 27. listopada 1994.g. do 31. prosinca 2001.g. po stopi koju banka plaća u mjestu ispunjenja na devizne štedne uloge po viđenju u valuti DEM, za razdoblje od 1. siječnja 2002.g. do 31. prosinca 2007.g. po kamatnoj stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju u valuti EUR te za razdoblje od 1. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te im se nalaže da tužitelju solidarno isplate trošak protesta u iznosu od 72,50 kn, te da mu naknade parnični trošak u iznosu od 72.675,00 kn (slovima: sedamdeset dvije tisuće šesto sedamdeset pet kuna), u roku od 3 dana."
3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu izreke kojim je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu toč. I. izreke i prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu, tuženici su podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19). Revizija je podnesena zbog revizijskog razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP, te zbog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud RH preinači drugostupanjsku presudu te potvrdi prvostupanjsku presudu. P. su predložili, ako nema uvjeta za preinaku, da revizijski sud ukine drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženika.
5. Presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije tuženika podnesene po čl. 382. st. 1. ZPP, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
6. Revizija je osnovana.
7. Presuda je donesena u mjeničnom sporu koji se vodi povodom prigovora protiv rješenja o ovsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ivmj-25/1995 od 21. ožujka 1995. donesenog na temelju vjerodostojne isprave - mjenice. Rješenjem o ovrsi bila je određena ovrha na temelju mjenice protiv I-ovršenika D. P., II-ovršenika V. P., III-ovršenika Ž. M., IV-ovršenika G. M. i V-ovršenice B. M. radi naplate tražbine u iznosu od 135.811,84 DEM plativih u kunama prema srednjem tečaju liste HNB na dan plaćanja, sa zateznim kamatama koje teku od 27. listopada 1994. do isplate, te radi naplate troškova ovrhe.
7.1. Mjenica na temelju koje je određena ovrha je prethodno izdana Banci kao bjanko mjenica radi osiguranja tražbine P. Z. d.d. Z. (dalje u tekstu: Banka) iz Ugovora o kreditu sklopljenog dana 1. srpnja 1992. s korisnikom kredita D. P. iz Z., kojim Banka daje korisniku nenamjenski kredit u iznosu od 200.000,00 DEM, na temelju namjenski oročenog depozita korisnika u iznosu od 60.000,00 DEM, a korisnik se obvezao vratiti kredit u 60 mjesečnih anuiteta.
8. Rješenje o ovrsi je dostavljeno IV-ovršeniku G. M. i V-ovršenici B. M. tek 2011., te je po prigovoru tih ovršenika rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage u dijelu u kojemu je određena ovrha i postupak je nastavljen kao parnični postupak povodom prigovora protiv platnog naloga (list 336. spisa).
9. U parničnom postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je mjenica izdana 1. srpnja 1992. godine kao bjanko mjenica po Ž. M. kao trasantu i remitentu,
- da je u istu upisan iznos od 135.811,84 DEM-a u kunama po srednjem tečaju iz tečajne liste tužitelja na dan isplate sa datumom dospijeća 26. listopada 1994. godine,
- da je na mjenici P. D. naveden kao trasat (onaj koji treba platiti),
- da je na poleđini mjenice pod jedan upisan Ž. M., pod dva G. M., a pod tri B. M.,
- da su 1. srpnja 1992. godine tužitelj kao banka i D. P. kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu temeljem kojeg je korisniku kredita odobren kredit od 200.000,00 DEM u protuvrijednosti u dinarima prema srednjem tečaju DEM na dan isplate, a kredit je odobren na 60 mjesečnih rata od po 4.350,00 DEM-a u dinarskoj protuvrijednosti na dan dospijeća svake rate po važećem srednjem tečaju za DEM iz tečajne liste tužitelja, s tim da prva rata dospijeva 30. siječnja 1992. godine, a posljednja 30. lipnja 1997. godine,
- da je kao sredstvo osiguranja za povrat kredita ugovorena predaja dvije mjenice, administrativna zabrana za dužnike i jamce, ovlaštenje za naplatu potraživanja s depozitarnog računa, mjenično očitovanje i upis u zemljišnim knjigama osiguranja tražbine na nekretninama,
- da su 9. srpnja 1992. godine tužitelj kao depozitar i D. P. kao deponent zaključili Ugovor o namjenskom deviznom depozitu, a temeljem kojeg je deponent kod depozitara položio depozit u iznosu od 60.000,00 DEM radi ostvarenja prava na kredit i kao instrument osiguranja vraćanja kredita uz oročenje depozita na rok od 60 mjeseci, a ukoliko dođe do otkaza Ugovora o kreditu, da će se depozit koristiti za podmirenje obveze po kreditu,
- da je dana 9. srpnja 1992. godine zaključen i Ugovor o dugoročnom oročenom štednom ulogu po kojem su tužitelj kao banka i D. P. kao štediša ugovorile oročavanje štednog uloga štediše od 4.350.000,00 HRD na razdoblje od 60 mjeseci,
- da je Ugovor o kreditu zbog neispunjavanja obveza od strane D. P. otkazan dopisom banke od 24. lipnja 1994. godine,
- da je po financijskom vještaku mr. sc. Z. R. utvrđeno da je dugovanje na dan otkaza ugovora o kreditu 24. lipnja 1994. godine iznosilo 154.021,58 DEM, a na dan dospijeća predmetne mjenice 26. listopada 1994. godine 130.182,64 DEM, što nakon primjene fiksnog konverzijskog tečaja izraženo u valuti EUR-a na dan dospijeća mjenice iznosi 66.868,10 EUR.
10. U postupku je bilo sporno da li isprava na temelju koje je predložena ovrha ima svojstvo vjerodostojne isprave jer nije priložena u izvorniku, jesu li tuženici mjenični dužnici jer nisu potpisali mjenicu niti iz mjenice proizlazi njihova obveza, a uz mjenicu nije priloženo valjano mjenično očitovanje i nije definiran pravni položaj jednog od potpisnika mjenice, tj. Ž. M., je li mjenica protupravno ispunjena u odnosu na visinu potraživanja jer je tužitelj primio i druga sredstva osiguranja, a ne samo mjenicu, jesu li tuženici jamci i avalisti jer se njihov potpis nalazi na poleđini mjenice, a ne prati ga naznaka „per aval“, „kao jamac“ ili „kao poruk“ jer mjenica nije protestirana u odnosu na njih, a istaknut je i prigovor zastare.
10.1. U konačnici je ostalo sporno je li tužitelj neosnovano ispunio mjenicu na iznos od 135.811,84 DEM u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate s obzirom na to da je u Ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula, ali s konverzijom na dan dospjelosti obveze korisnika kredita za svaki mjesečni anuitet. Obveze su dospjele prije popunjavanja mjenice, pa je sporno može li tužitelj potraživati EUR-e u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate ili samo kunski iznos obračunat prema dospjelosti pojedinih anuiteta. Sporno je kada je otkazan kredit, odnosno je li otkaz ugovora nastupio danom neisplate dva dospjela anuiteta ili s danom 24. lipnja 1994. kad je Banka izjavila da otkazuje kredit.
11. Prvostupanjskom presudom je odbijen tužbeni zahtjev s obrazloženjem (u bitnome) da mjenica nije predana sudu u originalu te da je mjenica popunjena protivno uvjetima iz osnovnog pravnog posla u svezi s kojim je izdana bjanko mjenica, jer dužnik iz ugovora o kreditu duguje DEM u protuvrijednosti u dinarima na dan dospijeća svakog anuiteta, a u mjenici je naznačena tražbina izražena u EUR plativih u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, što nije identično.
12. Drugostupanjski sud je našao da se u rješenju spora primjenjuju odredbe Zakona o mjenici ("Narodne novine" br. 53/91., dalje ZM/91), a ne odredbe Zakona o mjenici ("Narodne novine" br. 74/94.) na koje se pozvao prvostupanjski sud, jer je mjenica izdana 1. srpnja 1992.
12.1. Imajući na umu utvrđenja prvostupanjskog suda i odredbe ZM/91, te analizom sadržaja mjenice, drugostupanjski sud je našao da su tuženici dužni solidarno isplatiti tužitelju mjeničnu svotu. Prema shvaćanju drugostupanjskog predmetna mjenica ispunjava formalne pretpostavke valjanosti sukladno odredbi čl. 1. ZM/91, jer sadrži sve propisane elemente, izdana je kao bjanko mjenica i na poleđini mjenice su potpisi tuženika uz koje ne stoji oznaka „per aval“, „kao jamac“ i „kao poruk“, pa oni stoga nisu mjenični jamci, već se isti smatraju indosantima. Prema odredbi čl. 46. st. 1. i 2. ZM-a, svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imatelju mjenice. Imatelj mjenice ima pravo postupiti protiv svih tih osoba bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, bilo protiv svih zajedno; pri tome se nije dužan držati reda kojim su se oni obvezali. Tužitelj je u ovom slučaju imatelj mjenice i pripada mu pravo naplatiti mjenični iznos od svih onih koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali, pa tako i od tuženika kao indosanata.
12.2. Sud se pozvao na odredbu čl. 16. ZM-a, pri tome ocijenivši da su tuženici žiranti ili prikriveni jamci i materijalno su jamci kao i svaki drugi jamci po načelima građanskog prava. Međutim, formalno, oni su bivši vjerovnici, indosanti, koji po posebnoj strukturi mjenice odgovaraju do njene pune isplate samim time što su je potpisali i to kao prikriveni jamci i dužni su isplatiti mjeničnu svotu, te nemaju pravo na prigovor da je mjenica popunjena protivno dugu iz osnovnog posla. Stoga je tužbeni zahtjev prihvaćen preinačenjem prvostupanjske presude po čl. 373.a. ZPP.
13. Tuženici su revizijom ukazali na bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i čl. 354. st. 1. ZPP učinjenu pred drugostupanjskim sudom i na pogrešnu primjenu odredaba materijalnog prava.
14. Revizijski razlog bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP nije određeno obrazložen, pa ga ni ovaj sud nije razmatrao.
15. Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koja prema toj odredbu postoji kad presuda ima nedostataka zbog kojih tu presudu nije moguće ispitati. Tuženici su revizijski razlog navedene bitne povrede obrazložili time da je drugostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio ispitati osnovanost tuženikovih prigovora koji se odnose na protupravno popunjavanje mjenice i zastaru tražbine, pogrešno držeći da je riječ o prigovorima koji se odnose na osnovni pravni posao, koji nije dopušteno isticati u ovom sporu.
15.1. Suprotno tvrdnji tuženika drugostupanjski sud je ispitao prigovore koje su tuženici iznijeli tijekom prvostupanjskog postupka, i obrazložio je pravno shvaćanje glede primjene odredaba čl. 15. i 16 ZM/91, pa je presudu moguće ispitati.
16. Međutim, osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava, jer je drugostupanjski sud pogrešno našao da tuženici nisu ovlašteni stavljati prigovor popunjavanja bjanko mjenice suprotno ugovoru u vezi s kojim je mjenica izdana.
17. Odredbom čl. 16. st. 2. ZM/91 je propisano da, ako je mjenica, koja je u vrijeme izdanja bila nepotpuna, naknadno ispunjena protivno postojećem sporazumu, povreda ovog sporazuma ne može se prigovoriti imatelju mjenice, osim ako je stekao zlonamjerno ili ako je pri stjecanju mjenice postupio s velikom nepažnjom. Ova odredba se odnosi samo na situaciju kad osoba koja drži mjenicu i traži isplatu mjenične svote nije prvi imatelj mjenice. Stoga u smislu navedene zakonske odredbe treba razlikovati da li se mjenica nalazi u rukama prvog sukontrahenta ili je prešla u treće ruke. Dok je mjenica u rukama prvoga imatelja, mjenični će dužnik moći s uspjehom prigovoriti protuugovorno ispunjenje. Dakle, zakonska mogućnost prigovora je u skladu s općim načelima, i ne sprječava cirkulaciju mjenice, a nema dvojbe da je svaki mjenični dužnik (glavni dužnik, jamac, avalista) ovlašten staviti prigovor protuugovornog ispunjenja prvom imatelju mjenice – vjerovniku iz osnovnog posla u vezi s kojim je izdana bjanko mjenica.
17.1. U konkretnom slučaju tužitelj je prvi vjerovnik iz osnovnog posla kojem je izdana mjenica i prvi imatelj mjenice, a tuženici su potpisali mjenicu istovremeno kad je sklopljen ugovor iz osnovnog posla i to kao jamci za obveze iz tog ugovora. Suprotno shvaćanju drugostupanjskog suda, ovaj sud je ocijenio da su prema sadržaju mjenice tuženici prikriveni jamci koji odgovaraju imatelju mjenice kao i dužnik za kojeg jamče (čl. 31. st. 1. ZM/91) i ovlašteni su prvom imatelju mjenice prigovoriti protuugovorno ispunjenje mjenice.
17. 2. Bjanko mjenica je izdana radi osiguranja kredita i popunjava se u skladu s međusobnim sporazumom vjerovnika i dužnika. Ako nema posebnog sporazuma o popunjavanju mjenične isprave, imatelj mjenice ju je dužan popuniti u skladu s uvjetima i rokovima otplate iz osnovnog posla.
17.3. U ovom slučaju drugostupanjski sud je odbio prigovore tuženika koji se odnose na protupravno (protuugovorno) popunjavanje mjenice polazeći od shvaćanja da je riječ o indosiranoj mjenici, iako se radi o mjenici koja se nalazi u rukama prvog imatelja (Banke) prema kojemu mjenični dužnici i jamci mogu isticati prigovor protuugovornog popunjavanja mjenice.
18. Zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjski sud je propustio ocijeniti od kakvog je značenja utvrđenje prvostupanjskog suda da je mjenica popunjena protivno uvjetima iz osnovnog pravnog posla u svezi s kojim je izdana bjanko mjenica. Prema ugovoru o kreditu dužnik iz tog ugovora je dugovao pojedinačne mjesečne anuitete na način da je valuta obveze EUR (tada DEM), a valuta ispunjenja protuvrijednost devize na dan dospjelosti anuiteta a ne na dan isplate. S druge strane u mjenici je naznačena tražbina izražena u EUR plativih u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja. Tražbina iz ugovora je u cijelosti dospjela prije popunjavanja bjanko mjenice i već je tada trebala biti izražena u kunama (u visini protuvrijednosti EUR na dan dospjelosti svakog anuiteta).
19. Zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjskog suda činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno i zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude. Stoga pa je valjalo po odredbi čl. 395. st. 2. ZPP rješenjem prihvatiti reviziju, ukinuti presudu drugostupanjskog suda i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
20. S obzirom na to da odluka u sporu ovisi o konačnom ishodu spora, valjalo je ukinuti i odluke o parničnim troškovima u nižestupanjskim presudama, kao i ostaviti da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).