1

Broj: Ppž-10499/2021

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. M.S., zbog prekršaja iz čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19. i 42/20.), odlučujući o prigovoru okrivljenika, podnesenom protiv prekršajnog naloga Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave osječko-baranjske, Postaje prometne policije Osijek od 29. rujna 2021., broj: 511-07-31/05-1-257-1/2021, u sjednici vijeća održanoj 3. studenog 2021.,

p r e s u d i o    j e

I. Odbija se prigovor okr. M.S. kao neosnovan i potvrđuje se pobijani prekršajni nalog.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. M.S. je obvezna naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 100,00 (sto) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanim prekršajnim nalogom, proglašena je krivom okr. M.S. da je, na način činjenično opisan u izreci, počinila prekršaj iz čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, za koji joj je izrečena novčana kazna u iznosu 3.000,00 kuna, koju je dužna platiti u roku osam dana od pravomoćnosti prekršajnog naloga, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. Osim navedenog, okrivljenica je obvezana na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 500,00 kuna te joj je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju jedan mjesec.

2. Protiv navedenog prekršajnog naloga, okrivljenica, osobno, pravodobno je podnijela prigovor zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni i zaštitnoj mjeri. Predlaže da se, iz razloga navedenih u prigovoru, isti prihvati.

3. S obzirom da je prigovor podnesen iz osnove čl. 237. st. 1. t. 2. Prekršajnog zakona,  Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, sukladno odredbi čl. 238. st. 11. Prekršajnog zakona, o prigovoru je odlučivao odgovarajućom primjenom odredaba Prekršajnog zakona o žalbenom postupku.

4. Prigovor nije osnovan.             

5. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijani prekršajni nalog iz osnova i razloga iz kojih se on pobija prigovorom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenica pobija prekršajni nalog, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

6. Okrivljenica u prigovoru ističe da je brzinu upravljanja vozilom prekoračila kad se vraćala od liječnika i žureći na posao te da je svjesna da je navedene okolnosti ne ispričavaju. Moli da joj se izda opomena ili smanji kazna, jer smatra da je previsoka, te ističe da joj je auto potreban svaki dan pa moli da se razmotri i zaštitna mjera. Obećava da više neće činiti ovakve i slične prekršaje.

7. Međutim, razmatrajući odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjsko tijelo okrivljenici za počinjeni prekršaj izreklo mjeru kazne primjerenu stupnju njene krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Pritom se naglašava da se radi o novčanoj kazni u visini zakonom propisanog posebnog minimuma (zakonom je propisana novčana kazna u iznosu od 3.000,00 do 7.000,00 kuna). Po ocjeni ovog suda, priznanje počinjenja prekršaja i izražavanje kajanja, a što je suština prigovora, ni svaka za sebe, niti u svojoj ukupnosti, naročito izražene olakotne okolnosti koje bi opravdavale primjenu instituta ublažavanja kazne.

7.1. Slijedom navedenog, uz činjenicu da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, otklonjena je mogućnost izricanja blaže kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem, kako se to sugerira u prigovoru.

7.2. U odnosu na prijedlog okrivljenice da se primijeni mjera upozorenja opomena, treba navesti da u konkretnom slučaju za to nema zakonske osnove. Naime, pobijanim prekršajnim nalogom okrivljenica je proglašena krivom za prekršaj za koji je Zakonom propisana novčana kazna u iznosu od 3.000,00 do 7.000,00 kuna. Prema odredbi čl. 43. st. 1. Prekršajnog zakona, opomena se može primijeniti za prekršaj za koji je propisana kao jedina kazna novčana kazna do 5.000,00 kuna, ako se prema postupanju počinitelja, njegovoj krivnji i prouzročenoj posljedici radi o očito lakom obliku tog prekršaja i kad se s obzirom na sve okolnosti koje se tiču počinitelja ili posebno njegova odnosa prema oštećeniku i naknadi štete prouzročene prekršajem steknu uvjeti za postignuće svrhe mjere upozorenja bez kažnjavanja. Dakle, osnovni zakonski uvjet za primjenu opomene je da se radi o prekršaju „za koji je propisana kao jedina kazna novčana kazna do 5.000,00 kuna“, a što u ovom konkretnom slučaju nije ostvareno.

8. Razmotrivši odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri, ovaj sud smatra da inkriminirano ponašanje okrivljenice predstavlja takvo ugrožavanje ostalih sudionika u prometu da upućuje na opasnost od budućeg ugrožavanja sigurnosti prometa. Stoga je izrečena zaštitna mjera u konkretnom slučaju nužna zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje predmetnog prekršaja i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenice. Imajući na umu prethodno navedeno, okolnost koja se ističe u prigovoru o neophodnosti posjedovanja vozačke dozvole, a bez navođenja i dokazivanja konkretnih životnih okolnosti zbog kojih je ta potreba doista izuzetno nužna, nije od utjecaja na osnovanost i pravilnost odluke prvostupanjskog suda o primjeni zaštitne mjere.

8.1. Duljina trajanja izrečene mjere od jedan mjesec, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, dakle u visini zakonom propisanog minimuma trajanja, a imajući na umu sve okolnosti počinjenog prekršaja i s tim povezanu jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, primjerena je težini počinjenog prekršaja i opasnosti ponavljanja istog.

              9. Stoga, nije bilo osnove za prihvaćanje prigovora.

10. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenice. Naime, u spisu nema podataka da bi okrivljenica bila lošeg imovnog stanja ili nesposobna za rad pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 100,00 kuna, dakle minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njeno uzdržavanje.

11. Slijedom navedenog, na temelju čl. 238. st. 11. u vezi sa čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.             

Zagreb, 3. studeni 2021.

              Presuda se dostavlja Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijskoj upravi osječko-baranjskoj, Postaji prometne policije Osijek u 2 otpravka: za spis i okrivljenicu.