Poslovni broj: 61 Pž-3481/2021-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-1956/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja O. B., B., OIB…, kojeg zastupa punomoćnik H. V., odvjetnik u O. D. V. i dr. iz R., protiv tuženika V. d.o.o., U., , OIB…, kojeg zastupa punomoćnik N. P., odvjetnik iz P., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj
P-154/2016-76 od 5. ožujka 2020., u sjednici vijeća održanoj 3. studenog 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-154/2016-76 od 5. ožujka 2020. u pobijanim točkama I. i III. njene izreke.

 

II. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-154/2016-76 od 5. ožujka 2020. u pobijanoj točki II. njene izreke.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-154/2016-76 od 5. ožujka 2020. djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos od 437.217,50 s kamatama tekućim na pojedine iznose (točka I. izreke), tužbeni je zahtjev odbijen za iznos od 347,974,50 kn s kamatama (točka II. izreke), te je naloženo tuženiku platiti tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 10.524,00 kn (točka III. izreke). U bitnome, prvostupanjski sud navodi kako je nesporno da tuženik koristi nekretninu tužitelja, te da bi, prema nalazu vještaka, mjesečna zakupnina za navedeno zemljište iznosila 7.167,50 kn. Stoga je u odnosu na izmaklu korist tužitelja primijenjena odredba čl. čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV), i tužitelju dosuđen iznos iz točke I. izreke presude, dok je tužitelj odbijen s više zahtijevanim iznosom. Pri tome ukazuje kako činjenica da tuženik ima pravo zadržanja nekretnine dok mu tužitelj ne isplati iznos od 1.407.762,40 kn ne daje tuženiku pravo da ubire korist od te nekretnine, jer je to protivno odredbi čl. 72. i 75. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), jer plodovi zaloga i druge koristi pripadaju založnom dužniku (čl. 323. st. 1. ZV-a). Tuženik nije, tijekom postupka ili izvan njega, izjavio da navedene koristi prebija s visinom potraživanja koje ima prema tužitelju, u smislu čl. 323. st. 3. ZV-a.

 

2. Protiv točke I. i III. navedene presude žalbu je podnio tuženik, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome navodi kako on nije nepošteni posjednik tuđe stvari, pa stoga nema mjesta primjeni odredbe čl. 165. st. 1. ZV-a. Prema mišljenju žalitelja, tuženik ima pravo zadržanja, te nema mjesta primjeni čl. 323. ZV-a, jer se pravo zadržanja odnosi samo na naplatu, a ne i na korist. Tuženik nije ostvario nikakvu korist od zadržane nekretnine. Smatra da je tužiteljica morala platiti dužni iznos, u kojem slučaju tuženik ne bi niti zadržavao nekretnine u posjedu. Predlaže preinačiti presudu, odnosno istu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

 

3. Odgovor na tuženikovu žalbu nije podnesen.

 

4. Protiv točke II. izreke presude žalbu je podnio tužitelj, u bitnom navodeći kako je tuženik zaposjeo nekretnine tužitelja u cijelosti, pa tako i čestice …/… i …/…, a ne samo u jednom dijelu, pa je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio dio zahtjeva. Predlaže preinačiti presudu.

 

5. Odgovor na tužiteljevu žalbu nije podnesen.

 

6. Žalbe nisu osnovane.

 

7. Pobijana odluka ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

8. Pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti onima na koje se poziva stranke u svojim žalbama. Razlozi obrazloženja su jasni i ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika i nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka i čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Presuda je donesena uz primjenu odredbi čl. 8. ZPP-a i u svom obrazloženju sadrži sve propisano čl. 338. st. 4. ZPP-a.

 

9. Nakon provedenog postupka prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće:

- presudom Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju – Rovigno poslovni P-1723/2015-122 od 23. svibnja 2018. (koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku, Gž-1255/2018-2 od 18. listopada 2018.) naloženo je tuženiku da tužiteljici preda u posjed slobodne od osoba i stvari nekretnine koje su predmet ove tužbe, i to k.č. …/…, k.č. …/…, k.č. …/…, k.č. …./… i k.č. …/… te dijelove katastarskih čestica koje se nalaze unutar prostora koji je ogradio tuženik i to k.č. …/…, k.č. …/…, k.č. …./…, k.č. …/…, k.č. …/…, k.č. …/…, k.č. …/…, k.č. …/…, k.č. …/…, …/…, k.č. …/…, k.č. …/…, k.č. …/…, k.č. …/…, k.č. …/…, k.č. …/…, k.č. …/…, k.č. …/…, k.č. …/… i k.č. …/…, sve k.o. B.,

- tom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na k.č. … k.o. B., sada razdvojene na čestice …/… i …/… k.o. B.

- nadalje, tom presudom je naloženo tužiteljici da tuženiku isplati iznos od 1.407.762,40 kn s kamatama od 29. prosinca 2010. do isplate, pri čemu je tuženik istovremeno ovlašten zadržati nekretnine u posjedu do isplate

- na dan zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu tuženik je i dalje bio u posjedu predmetnih nekretnina, a tužitelj mu nije isplatio dužni iznos

- vrijednost mjesečnog najma nekretnina koje je tuženik zadržao u posjedu iznosi 7.167,50 kn

- tuženik nije, tijekom postupka niti izvan njega, izrijekom izjavio da zadržava za sebe koristi od nekretnina koje su u njegovom posjedu po pravu zadržanja.

 

10. Na ovako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio odredbe čl. 72. i 75. ZOO-a te čl. 323. ZV-a, utvrdio iznose koristi koju je tuženik takvim zadržanjem stekao, te presudio kao u točki I. izreke presude, bez obzira na to što je pogrešno ocijenio primjenu čl. 165. ZV-a u odnosu na kvalitetu posjeda tuženika.

 

11. Naime, pitanje prava zadržanja, koje je regulirano čl. 72.-75. ZOO-a, koje je u ovom slučaju utvrđeno pravomoćnom sudskom presudom, daje tuženiku mogućnost da uskrati tužitelju predaju u posjed točno određenih nekretnina, sve dok mu tužitelj ne plati iznos od 1.407.762,40 kn s kamatama od 29. prosinca 2010. do isplate.

 

12. Dakle, u takvoj situaciji tuženik, čije je pravo da tužitelju uskrati posjed nekretnine utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom, u odnosu na tužitelja ne može biti nepošteni posjednik.

 

13. Stoga se u odnosu na vraćanje koristi ne može primijeniti odredba čl. 165. ZV-a, no tužitelj ima pravo na naknadu prema drugim zakonskim odredbama. Naime, imajući u vidu odredbu čl. 75. ZOO-a, prema kojoj se tuženik ima pravo naplatiti iz vrijednosti zadržane nekretnine na isti način kao založni vjerovnik, može se zaključiti da se on, u odnosu na plodove i druge koristi založene stvari, nalazi u istom pravnom položaju kao založni vjerovnik prema čl. 323. ZV-a. Prema toj odredbi, plodovi i druge koristi pripadaju založnom dužniku, a založni ih vjerovnik može uzeti, no u tom se slučaju njihova vrijednost prebija s tražbinom založnog vjerovnika prema založnom dužniku.

 

14. U ovom konkretnom predmetu, tužitelj bi, da se predmetno zemljište nalazilo u njegovom posjedu, mogao ostvariti korist njegovim zakupom. No, kako se zemljište nalazi u posjedu tuženika, koji ga nije bio dužan dati u posjed tužitelju sve dok tužitelj ne izvrši svoju novčanu obvezu prema tuženiku, tužitelj nije mogao slobodno raspolagati predmetnom nekretninom i istu davati u zakup.

 

15. Dakle, time što je nekretninu zadržao u svom posjedu, tuženik je onemogućio tužitelja da nekretninu daje u zakup trećim osobama i na taj način ostvari korist. Tuženik je zadržao nekretnine u svom posjedu, istovremeno je sebi uzeo i koristi koje bi tužitelj mogao imati od zakupa predmetne nekretnine, jer je nekretnine koristio bez plaćanja zakupnine. Takvim uzimanjem koristi sukladno čl. 323. st. 2. ZV-a tuženik je izazvao i zakonsku posljedicu iz čl. 323. st. 3. ZV-a, odnosno mogućnost prijeboja visine koristi koju je zadržao s njegovom tražbinom prema tužitelju.

 

16. Prijeboj (kompenzacija) je jedan od ostalih načina prestanka obveza, no da bi tražbina prestala kompenzacijom trebaju biti ispunjene pretpostavke iz čl. 195. ZOO-a - uzajamnost tražbina; istovrsnost tražbina i njihova dospjelost, pri čemu mora biti dana i izjava o prijeboju (članak 196. stavak 1. ZOO-a).

 

17. Imajući u vidu gore navedene činjenice, uvjet uzajamnosti i istovrsnosti tražbina je nesumnjivo ispunjen – tužitelj je dužan tuženiku platiti iznos od 1.407.762,40 kn s kamatama od 29. prosinca 2010. do isplate, dok je tuženik dužan tužitelju platiti korist koju je stekao posjedom nekretnina na kojima ima pravo zadržanja. To znači kako tužitelj i tuženik imaju međusobne novčane tražbine, pri čemu je visina tražbina tuženika prema tužitelju već utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, dok je visinu tražbine tužitelja prema tuženiku trebalo utvrditi u ovom postupku.

 

18. U tu svrhu prvostupanjski je sud proveo vještačenje kojim je utvrđena vrijednost zakupa zemljišta po m2, odnosno iznos od 7.167,50 kn mjesečno, koliko bi iznosila visina zakupa zemljišta na kojemu pravo zadržanja ima tuženik, a nakon usmeno iznesenog nalaza na ročištu 23. siječnja 2020. za vještakinju nije bilo pitanja, niti su stranke stavile primjedbe na nalaz. Stoga je prvostupanjski sud pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, te presudio kao u točki I. izreke presude. Pri tome u obrazloženju presude prvostupanjski sud ukazuje da tuženik tijekom postupka nije dao izjavu kako zadržava navedenu korist. Naime, takva izjava po svojoj pravnoj naravi predstavljala bi prigovor radi prebijanja, pa bi prvostupanjski sud mogao o tome donijeti odluku.

 

19. No, kako tuženik nije dao izjavu takvog karaktera, i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je tuženiku naložiti plaćanje novčane obveze prema tužitelju u iznosima iz točke I. izreke presude, primjenom čl. 323. st. 1. ZV-a, prema kojoj plodovi i druge koristi založene (zadržane) nekretnine pripadaju založnom dužniku. Ovaj sud posebno ukazuje kako donesena presuda ne sprječava prijeboj tražbina tužitelja i tuženika, naravno vodeći računa o redoslijedu uračunavanja prema odredbama čl. 323. st. 3. ZV-a te čl. 171. i 172. ZOO-a.

 

20. U odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi.

 

21. Kako tuženik ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio neku od zakonskih odredaba, niti je takva povreda utvrđena ispitivanjem odluke po službenoj dužnosti, njegova je žalba i u tom dijelu neosnovana.

 

22. Stoga je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana, a pobijana presuda potvrđena u pobijanoj točki I. i III. izreke (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

 

23. U odnosu na tužiteljevu žalbu, valja ukazati kako je presudom Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju – Rovigno poslovni broj P-1723/2015-122 od 23. svibnja 2018. tužitelj pravomoćno odbijen sa zahtjevom za predaju posjeda k.č. … k.o. B., od koje su cijepanjem nastale k.č. …/… i …/… k.o. B., a koje nesporno nisu uknjižene u vlasništvu tužitelja.

 

24. Stoga za te čestice tužitelj nema niti pravo tražiti izmaklu korist za korištenje tih čestica, kako to pogrešno smatra u žalbi.

 

25. Slijedom navedenog, tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovana, a pobijana presuda potvrđena u pobijanoj točki II. izreke (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 3. studenog 2021.

 

Predsjednica vijeća

Dubravka Matas