- 1 -              Revr 402/2018-3

 

 

 

 

 

 

Broj: Revr 402/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. T., OIB: ..., iz K., kojeg zastupa punomoćnik S. Š., odvjetnik u S., protiv tuženika B. i. S. d.d., OIB: ..., (kao pravni sljednik B. a. z. d.o.o., OIB: ...), S., kojeg zastupa punomoćnica S. B., odvjetnica u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-353/2017 od 2. studenog 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-847/14 od 23. siječnja 2017., u sjednici održanoj 3. studenoga 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju po osnovi imovinske štete i to neto razlike izgubljene zarade za razdoblje od 1. rujna 2007. do 31. svibnja 2012. iznos od 81.866,48 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedinačne mjesečne iznose teče kako je to pobliže navedeno u st. I. izreke. Nadalje, u st. II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju razliku izgubljene zarade za razdoblje od 1. lipnja 2012. do 1. kolovoza 2013. po 1.488,03 kn mjesečno, odnosno ukupno 20.832,42 kn, sa zateznom kamatom koja na svaki pojedini mjesečni iznos teče od 11.-og u mjesecu za protekli mjesec do isplate, dok je zahtjev tužitelja za isplatu rente po osnovi neto razlike izgubljene zarade za razdoblje od 1. kolovoza 2013. pa ubuduće u iznosu po 1.488,03 kn mjesečno sa zatraženom kamatom, odbijen kao neosnovan. Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak u iznosu od 99.272,75 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate (st. III. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom u st. I. izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda, u dijelu kojim je u st. II. izreke odbijen tužbeni zahtjev za isplatu rente po osnovi neto razlike izgubljene zarade za razdoblje od 1. kolovoza 2013. pa ubuduće, u iznosu po 1.488,03 kn mjesečno sa zatraženom zateznom kamatom. Međutim, odlučujući o žalbi tuženika, preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu st. I. izreke te u dosuđujućem dijelu st. II. izreke na način da je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev. Ujedno je preinačena i odluka o parničnom trošku sadržana u st. III. izreke prvostupanjske presude na način da je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 33.540,35 kn sa zateznom kamatom koja teče od 23. siječnja 2017. do isplate, dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu daljnjeg zatraženog parničnog troška (st. III. izreke).

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP) u kojoj predlaže revizijskom sudu preinačiti pobijanu presudu te potražuje trošak revizije.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Ovaj sud je postupajući u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se u reviziji sadržajno ukazuje. To iz razloga što pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaja isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku. Suprotno revizijskim navodima, mišljenje vještaka specijalista medicine rada nije u suprotnosti s mišljenjima vještaka specijalista ortopeda, neurologa i psihijatra, te je vještak specijalist medicine rada uzeo u obzir i njihova mišljenja.

 

7.1. Pritom treba reći da je i intencija zakonodavca da je mišljenje specijalista rada mjerodavno za ocjenu radne sposobnosti tužitelja. Naime, prema čl. 40. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/217, 98/19) radnik koji je privremeno bio nesposoban za rad zbog ozljede ili ozljede na radu, bolesti ili profesionalne bolesti, a za kojega nakon liječenja, odnosno oporavka, ovlašteni liječnik, odnosno ovlašteno tijelo u skladu s posebnim propisom utvrdi da je sposoban za rad, ima pravo vratiti se na poslove na kojima je prethodno radio. Nadalje, prema st. 4. istog članka, u sporu između poslodavca i radnika, samo je doktor specijalist medicine rada nadležan ocijeniti jesu li ponuđeni poslovi odgovarajući.

 

8. Nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP, jer navodi revidenta kojima dovodi u pitanje utvrđenja na temelju kojih je drugostupanjski sud zaključio – da premještaj tužitelja na druge radne poslove nije u uzročno posljedičnoj vezi s ozljedom na radu koja se tužitelju dogodila 10. siječnja 2006., a koji premještaj je izvršio rukovoditelj tužitelja na inicijativu tužitelja, te da tuženik nije odgovoran za imovinsku štetu tužitelja u vidu izgubljene zarade – obzirom da je, kako tvrdi, trebalo zaključiti suprotno, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, koja je različita od ocjene na kojoj je pobijana odluka zasnovana, te sugerira prihvatiti činjenično stanje koje on nalazi pravilnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. ZPP) te navode ne može razmatrati ni ovaj sud. Osim toga pri ocjeni provedenih dokaza postupljeno je upravo onako kako to i nalaže odredba čl. 8. ZPP, a za takvu ocjenu dati su razlozi koji su prihvatljivi i ovome sudu.

 

8.1. U odnosu na prigovor revidenta da se drugostupanjski sud nije osvrnuo na svjedodžbu ugovornog specijalista medicine rada D. B., za istaknuti je da se vještakinja specijalist medicine rada u svom usmenom nalazu i mišljenju očitovala o istom, a sud je u cijelosti prihvatio njen nalaz i mišljenje.

 

9. Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete od tuženika u iznosu od 81.866,48 kn po osnovi izgubljene zarade za razdoblje od 1. rujna 2007. do 31. svibnja 2012., kao i rente u mjesečnom iznosu od 1.488,03 kn od 1. lipnja 2012. pa ubuduće, za koju tužitelj tvrdi kako je trpi iz razloga što je nakon povratka na rad po završenom bolovanju, premješten na poslove na kojima ne ostvaruje prihode po osnovi prekovremenog rada.

 

10. U postupku koji je prethodio reviziji prvostupanjski sud je utvrdio:

 

- da je tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 2006. do 19. kolovoza 2013. kod tuženika obavljao poslove poslovođe antikorozivne zaštite (dalje: poslovođa AKZ) koji su po procjeni opasnosti prema toč. 16. Pravilnika tuženika označeni kao poslovi s posebnim uvjetima rada koji se odvijaju u dugotrajnom prisilnom položaju pojedinih dijelova tijela u kontinuitetu, a nakon toga da je zaposlen kod drugog poslodavca u B. b. d.o.o., jer mu je radni odnos kod tuženika prestao 1. kolovoza 2013. na temelju Odluke o otkazu ugovora o radu od 31. svibnja 2013. zbog poslovno uvjetovanih razloga, istekom otkaznog roka od dva mjeseca od primitka odluke,

 

- da je tužitelj zadobio ozljedu 10. siječnja 2006. prilikom pada koji se dogodio dok se, obavljajući poslove poslovođe AKZ, spuštao niz drvene ljestve, a nakon što je obavio kontrolu radova na antikorozivnoj zaštiti, u smislu mjerenja mikrona boje na sekciji ... novogradnje ...,

 

- da je tužitelj po povratku sa bolovanja nastavio raditi na radnom mjestu poslovođe antikorozivne zaštite, ali ne na brodovima kao prije nesreće već samo poslove kontrolora na poligonu potrošnje boje te u kabinetu pjeskara, odnosno u zapadnoj pjeskari,

 

- da je prema mišljenju vještakinje M. M. D., tužitelj po završenom bolovanju bio sposoban obavljati sve poslove radnog mjesta poslovođe antikorozivne zaštite pa tako i poslove na ljestvama i poslove na brodu,

 

- da je rješenjem HZMO od 19. svibnja 2011. tužitelju, kod kojega je kao posljedica ozljede na radu nastalo tjelesno oštećenje od 40%, priznato počevši od 1. rujna 2010. pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja u svoti od 185,96 kn mjesečno,

 

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Z. P., proizlazi da je tužitelj u štetnom događaju zadobio tešku tjelesnu ozljedu u vidu prijeloma lijeve petne kosti, koji je saniran u vicioznom položaju sa jakom depresijom gornjeg dijela petne kosti, te da je kao posljedica ozljede kod tužitelja zaostalo jako zadebljanje cijelog predjela lijeve pete uz značajno reduciranu gibljivost skočnog zgloba, a cijeli lijevi donji ekstremitete da je statički insuficijentan uslijed oslabljene muskulature i stanja skočnog zgloba, što rezultira nemogućnošću dužeg stajanja i hodanja, bez da dođe do pojave bolova, utrnjenosti noge ili brzog zamaranja uz potrebu stajanja i odmaranja, a radi čega je s ortopedske strane došlo do umanjenja životnih aktivnosti za 15%,

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka I. L., proizlazi mogućnost da je tužitelj zadobio oštećenje osjetnih i dubokog peronealnog živca na lijevom stopalu, što predstavlja laku tjelesnu ozljedu uz posljedicu invaliditeta od 1% radi umanjenog osjeta dorzuma lijevog stopala i prstiju, što može stvarati određene poteškoće pri usklađenosti hoda u zahtjevnijim radnjama radi oštećenja tzv. pozicijskog osjeta,

 

- da iz svjedodžbe o zdravstvenoj sposobnosti tužitelja od 11. listopada 2011. izdane od D. B., proizlazi kako je tužitelj privremeno ograničeno sposoban po čl. 3. toč. 16. Pravilnika o poslovima s posebnim uvjetima rada i to na radu u pretežito stojećem položaju te uspinjanju ljestvama i stepenicama,

 

- da prema knjigovodstveno – financijskom vještačenju izgubljena zarada tužitelja u utuženom razdoblju iznosi neto 81.866,48 kn, a renta počevši od 1. lipnja 2012. do kolovoza 2013. iznosi 1.488,03 kn mjesečno (prosjek za ožujak, travanj i svibanj 2012. u neto iznosu), odnosno ukupno 20.832,42 kn.

 

11. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete zbog izgubljene zarade (do 31. srpnja 2013.), koju tužitelj trpi nakon što se po zaključenom bolovanju 31. kolovoza 2007. vratio na posao kod tuženika na radno mjesto poslovođe AKZ, a na poslove kontrolora na poligonu potrošnje boje te u kabinetu pjeskara, odnosno u zapadnoj pjeskari, koji spadaju u poslove poslovođe AKZ, tužitelja je premjestio rukovoditelj I. R. i to na inicijativu tužitelja. Opravdanje za taj premještaj tužitelja prvostupanjski sud je našao u trajnim posljedicama oštećenja zdravlja tužitelja iznesenim u nalazima i mišljenjima sudskih vještaka Z. P. ortopeda, I. L. neurologa i M. M. psihijatra, koji su vještačili u ovom predmetu na okolnosti koje su relevantne za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iz čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO), te rješenju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u S., o tjelesnom oštećenju tužitelja. Iako je tužitelj premješten na ove poslove u dogovoru sa nadređenim, sud zaključuje kako je promjena zaduženja tužitelja u uzročno – posljedičnoj vezi sa ozljedom na radu te da je tuženik odgovoran za štetu koju isti trpi po osnovi izgubljene zarade, slijedom čega je tužitelju na temelju čl. 15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine",broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04 i 86/08 – dalje: ZZR) i čl. 1095. st. 1. ZOO dosudio razliku između plaće usporednih radnika B. M. i I. Z. i njegove plaće u neto iznosu od 81.866,48 kn. Ujedno je prvostupanjski sud na temelju čl. 1095. st. 2. ZOO prihvatio i tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu rente po osnovi izgubljene zarade od 1. lipnja 2012. do kolovoza 2013. u iznosu od 1.488,03 kn mjesečno, odnosno ukupno 20.832,42 kn sa zateznim kamatama, dok je odbio tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu rente za razdoblje od 1. kolovoza 2013. nadalje, jer je tužitelju tada prestao radni odnos sa tuženikom (istekom otkaznog roka od dva mjeseca od primitka odluke).

 

12. Međutim, drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, kada je odbio prihvatiti nalaz i mišljenje vještakinje specijaliste medicine rada M. M. D. s obrazloženjem "da su u svojoj ukupnosti mišljenja vještaka Z. P., I. L. i M. M., rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i medicinska dokumentacija, suprotni mišljenju M. M. D.", ne navodeći pri tome sadržaj nalaza i mišljenja vještakinje medicine rada. Unatoč počinjenoj navedenoj bitnoj povredi, drugostupanjski sud je, koristeći se ovlaštenjem iz odredbe čl. 373.a ZPP, jer je bitne činjenice mogao utvrditi na temelju izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, potvrdio pobijanu presudu u odbijajućem dijelu, a istu je preinačio u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja. Naime, na temelju nalaza i mišljenja vještakinje M. M. D., drugostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj, obzirom na funkcijsko stanje njegovog lijevog stopala te opis poslova radnog mjesta poslovođe AKZ, bio sposoban obavljati sve poslove tog radnog mjesta, slijedom čega zaključuje da njegov premještaj na lakše radne poslove i to poslove kontrole na poligonu potrošnje boje i u kabinet pjeskara, odnosno u zapadnoj pjeskari, nije u uzročno posljedičnoj vezi s ozljedom tužitelja na radu 10. siječnja 2006., a koji premještaj je izvršio rukovoditelj tužitelja na tužiteljevu inicijativu. Sukladno tome, zaključuje da tuženik nije odgovoran za štetu koju tužitelj trpi po osnovi izgubljene zarade u vidu razlike između prosječne neto plaće koju su primili radnici tuženika B. M. i I. Z. te neto plaće tužitelja, nakon što se po zaključenom bolovanju 1. rujna 2007. vratio na rad kod tuženika.

 

13. Prema odredbi čl. 15. ZZR poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, po načelu objektivne odgovornosti, a prema općim propisima obveznoga prava.

 

14. Nadalje, odredbama čl. 1095. st. 1. i 2. ZOO propisano je:

 

"Tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

 

Ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenomu određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu."

 

15. Imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, kao i sadržaj odredbi čl. 15. ZZR i čl. 1095. st. 1. i 2. ZOO, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev, jer i prema shvaćanju ovog suda tuženik kao poslodavac nije odgovoran za štetu nastalu tužitelju po osnovi izgubljene zarade jer premještaj tužitelja, na vlastitu inicijativu nakon zaključenog bolovanja na poslove na kojima ne ostvaruje prihode po osnovi prekovremenog rada, nije u uzročno posljedičnoj vezi s ozljedom tužitelja na radu.

 

16. Kako je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

 

Zagreb, 3. studenoga 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Viktorija Lovrić, v.r.