- 1 -              Revd 2902/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2902/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. P., K., koju zastupa punomoćnica S. B., odvjetnica u O., protiv tuženika A. d.d. Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik B. B., odvjetnik u odvjetničkom društvu Š. & P. d.o.o. Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1557/2020-2 od 18. rujna 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2622/16-32 od 26. srpnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 3. studenog 2021.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1557/2020-2 od 18. rujna 2020. se odbacuje kao nedopušten.

 

Obrazloženje

 

1. Tuženik A. d.d. Z. je podneskom od 20. studenog 2020. predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1557/2020-2 od 18. rujna 2020. radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.

 

2. Tužitelj nije odgovorilo na prijedlog.

 

3. Postupajući sukladno odredbi čl. 385., čl. 385.a. i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, jer naznačena pitanja nisu važna u smislu navedene odredbe.

 

4. U ovoj pravnoj stvari nižestupanjski sudovi su kao prethodno pitanje utvrdili da je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 016-139972005 kojeg su stranke sklopile dana 13. srpnja 2005., a kojom odredbom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, tako da se nakon 1. svibnja 2006. primjenjuju parametri promjenjivosti koje odredi banka svojom odlukom o kamatnim stopama, i prema skupini klijenata u koju spada tužiteljica. Presudom je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe, dok je tuženikov prigovor zastare ocijenjen neosnovanim.

 

5. Tuženik je osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje presude te je naznačio više pravnih pitanja koja prema ocjeni ovoga suda nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

 

6. Prvim i drugim postupovnopravnim pitanjem tuženik pita je li sud, u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a, u posebnim parnicama vezan za pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača unatoč drugačijem činjeničnom stanju utvrđenom u pojedinačnom postupku.

 

6.1. U ovoj parnici je glede utvrđenja ništetnim odredbe čl. 6. Ugovora riječ o sudskom razrješenju pravnih odnosa nastalih na temelju ugovora o kreditu s ugovorenom jednostrano promjenjivom kamatnom stopom, bez unaprijed određenih parametara promjene. Sud je u ovoj parnici kao prethodno pitanje ocijenio ništetnima određene odredbe ugovora na temelju činjenica utvrđenih u postupku dokazivanja u ovom sporu, te se pozvao i na pravno shvaćanje iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

 

6.2. Kondemnatorni tužbeni zahtjev nije bio predmetom kolektivnog spora, jer u tom sporu nije bilo riječi o zahtjevu za povrat preplaćenog iznosa po osnovi nezakonito ugovorenih kamata. Ujedno se napominje da je glede pravnih učinaka presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača i vezanosti suda u individualnim parnicama koje se vode radi utvrđenja ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavljena ujednačena praksa revizijskog suda utemeljena na presudi revizijskog suda poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

 

7. Trećim postupovnopravnim pitanjem tuženik pita je li sud prilikom utvrđivanja ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi dužan provesti test nepoštenja, odnosno dati obrazloženje vezano uz kontrolu nepoštenosti u smislu postojanja okolnosti za izuzeće od kontrole sukladno č. 81. st. 5. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača.

 

7.1. U odnosu na ovo pitanje revizijski sud je zauzeo shvaćanje u presudi Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. prema kojemu je uvijek nepoštena odredba ako je banci unaprijed pripremljenim ugovorom dano pravo mijenjati početnu kamatnu stopu prema svojim odlukama na koje potrošač nema nikakvog utjecaja, i bez unaprijed određenih parametara promjenjivosti.

 

8. Prvim materijalnopravnim pitanjem tuženik pita je li sud ovlašten tumačiti ugovor suprotno zajedničkoj namjeri ugovornih strana, odnosno suprotno odredbi čl. 319. st. 2. Zakona o obveznim odnosima te na taj način drugačije pravno kvalificirati ugovor.

 

8.1. Naznačeno pitanje nije važno jer ovdje nije riječ o tumačenju nejasnih odredaba ugovora. Pobijanom presudom sud je kao prethodno pitanje utvrdio da je ugovor sadržavao ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja već po samo zakonu od početka ne čini valjani sastavni dio ugovora niti proizvodi pravne učinke prema ugovornim stranama. Prema jasnoj odredbu čl. 105. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91), koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/2012), ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, pri čemu će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje. Stoga ugovor važi i ispunjava se onako kako glasi bez ništetne odredbe.

 

9. Drugo materijalnopravno pitanje, kojim tuženik u bitnome pita je li pokretanje spora po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa potrošača prva radnja kojom se u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima prekida zastara u individualnim parnicama u kojima tužitelji potražuju isplatu stečenog na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o potrošačkom kreditu, nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

9.1. Riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja ne odstupa od prakse revizijskog suda (Rev-2245/17-2, i dr.), a o kojemu je i Građanski odjel Vrhovnog suda RH zauzeo pravno shvaćanje (1/20) na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi:

 

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

 

10. Treće materijalnopravno pitanje odnosi se na početak tijeka zateznih kamata na preplaćen iznos, pa tuženik pita teku li zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog iznosa ili od dana podnošenja tužbe sudu.

 

10.1. Pitanje se sadržajno odnosi na odredbu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima (ZOO/91) prema kojoj, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik sadržajno pita može li se stjecatelj smatrati savjesnim u slučaju proglašenja ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno je li dužan stečeno vratiti s kamatama od dana stjecanja.

 

10.2. Naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer se savjesnost prosuđuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Vrhovni sud RH je glede (ne)savjesnosti uspostavio ujednačenu praksu glede posljedica utvrđenja ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja.

 

10.3. Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj 1/04 od 5. ožujka 2001. i shvaćanje u presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-1242/14-2 od 6. lipnja 2018., na koju ukazuje tuženik, ne daju razlog važnosti naznačenom pitanju jer se odnose na drugačiju činjeničnu osnovu spora, uz napomenu da je presuda Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-1242/14-2 od 6. lipnja 2018. donesena u sporu iz ugovora o zajmu koji je presudom utvrđen ništetnim, uz utvrđenje da je stjecatelj u tom slučaju bio savjestan.

 

11. Slijedom navedenih razloga naznačena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, pa je valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 3. studenog 2021.