1              Poslovni broj: UsI-1770/20-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik  6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivani Horvat, sucu pojedincu, uz sudjelovanje Ankice Zorić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Veleučilište s pravom javnosti B. Z., iz Z., kojeg zastupa opunomoćenik D. J. iz Z., protiv tuženika Ministarstva financija RH, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, nakon održane usmene i javne rasprave, 3. studenog 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija  RH, Samostalnog sektora za drugostupanjski Upravni postupak klasa UP/II-215-01/18-01/15, URBROJ 513-04-20-2 od 28. travnja 2020.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z. županije, KLASA: UP/I-215-02/16-01/04, Urbroj: 513-07-22-18-14 od 26. ožujka 2018., a kojim se nalaže tužitelju uplata obveze poreza na dohodak i prireza te obveznih doprinosa za 2014. i 2015. detaljno navedeno izrekom prvostupanjskog rješenja u točkama I. i II., dok je točkom III. tužitelju naloženo da nakon izvršenih uplata iz točke II. provede odgovarajuća knjižena u poslovnim knjigama, točkom IV. određen je rok od 8 dana za izvršenje pobijanog rješenja dana izvršnosti, a u točki V. tužitelj je upozoren da ukoliko ne izvrši uplate iz točke II. u roku iz točke IV. da će se naplata izvršiti ovrhom.

2. U tužbi i tijekom spora tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi kako, a u odnosu na autorske ugovore sklopljene sa zaposlenicima, za koje tuženik smatra da se radi o karakteristikama nesamostalnog rada (u odnosu predavanja, ostalih nastavnih aktivnosti, te autorskih honorara za pisanje udžbenika i priručnika, grafičkog oblikovanja i priprema za tiskanje udžbenika, uredništvo priručnika i udžbenika i dr. navedeno u osporavanom rješenju), tužitelj ističe kako se predavanje i ostale nastavne aktivnosti koje izvode profesori predavači se ne mogu smatrati dohotkom od nesamostalnog rada, jer su Syllabusom utvrđeni nastavni plan i program i njegovo provođenje, ali ugovorom o autorskom djelu koje tužitelj sklopio s predavačima, utvrđena je nastavna aktivnost samog predavača koji je sukladno autorskom ugovoru dužan nastavnu aktivnost izvesti stručno prema suvremenim dostignućima teorije i primjerima iz prakse. Dakle, ističe tužitelj, radi se o poslovima koji nisu u opisu poslova zaposlenika – predavača, već on sam izrađuje prezentacije, prikazujući i analizirajući primjere iz prakse, bez upute tužitelja kao poslodavca. Smatra kako nije bitno samo trajanje izvršenja, jer ugovorom se naručuje djelo koje mora proizaći iz sposobnosti, znanja i iskustva predavača koje on sam posjeduje. Navodi da i prema mišljenju Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo, ako se radi o stručnim predavanjima i kompjutorskim prezentacijama, to su autorska djela, ako se radi o individualnim originalnim, intelektualnim ostvarenjima koja su izražena kao govorna djela, odnosno kao i prikaz znanstvene ili tehničke prirode. Da se ne radi o poslovima koje ima obilježje nesamostalnog rada, ističe tužitelj, proizlazi iz članka 11. stavka 4. i 5. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine, broj: 95/2005, 96/2006, 68/2007, 146/2008, 2/2009, 9/2009, 146/2009, 123/2010, 137/2011, 61/2012, 79/2013, 160/2013, 157/2014, 137/2015) kojeg citira, te zaključuje kako je tužitelj sklapao Ugovor o autorskom djelu za poslove koji imaju obilježja autorskog djela, a prema Zakonu o porezu na dohodak (Narodne novine, broj: 177/2004, 73/2008, 80/2010, 114/2011, 22/2012, 144/2012, 43/2013, 120/2013, 125/2013, 148/2013, 83/2014, 143/2014, 136/2015), Pravilniku o porezu na dohodak i mišljenju Porezne uprave od 22. siječnja 2013., takvi se poslovi ne oporezuju kao nesamostalan rad. U odnosu na poslove o autorskom djelu sklapanih sa zaposlenicima koji se odnose na sudjelovanje u radu Povjerenstva za izbor u nastavno zvanje, edukaciju, asistenata i nastavnika za korištenje novog sustava učinjen na daljinu, poslove osmišljavanja, razrade i stvaranje realizacije preustroja visoke škole u Veleučilište, te idejno osmišljavanje, razradu, stvaranje i osnivanje sveučilišta u sklopu kojeg će možebitno djelovati tadašnja visoka škola, a i današnje Veleučilište, realizaciju obradu anketa, ne mogu se oporezivati kao nesamostalni rad jer se radi o povremenom poslu koji nije u opisu radnog mjesta izvršioca koji je individualan, originalan, intelektualan i za koji je sklopljen ugovor o autorskom djelu koji predstavlja znanstveni prikaz, osmišljenih anketa, razrađenih, stvorenih i realiziranih ideja za razvoj veleučilišta, što je tužitelj u kasnijim godinama i postigao temeljem naprijed navedenih autorskih djela pojedinaca. U odnosu na autorske ugovore i ugovore o djelu sklopljene s vanjskim suradnicima i umirovljenicima, tužitelj ističe kako je rad po ugovoru o djelu, rad u svoje ime i za svoj račun, kako se sklapa za jednokratne poslove koji nisu izravno vezani uz obavljanje trajanja djelatnosti za koju je poduzetnik registriran, da se ugovorom o djelu izvođač obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakvog fizičkog ili umnog rada i slično, a naručitelj se obvezuje platiti mu naknadu, te ugovori o djelu sklopljeni s osobama koje nisu zaposlenici tužitelja, znači da poslove obavljaju samostalno, van radnog vremena, imaju troškove vezane uz obavljanje rada, ugovorom je utvrđen posao koji obavljaju, što znači da poslovi utvrđeni ugovorom o djelu nemaju obilježja nesamostalnog rada, već se radi o drugom dohotku i stoga se porezi, prirezi i doprinosi obračunavaju sukladno članku 48. Zakona o porezu na dohodak, i članku 111. i 113. Zakona o doprinosima. Nadalje, ističe kako je nelogičnost utvrđenja poreznog tijela, proizlazi iz toga da porezno tijelo smatra kako svi ugovori koji su sklopljeni s vanjskim suradnicima i umirovljenicima se trebaju smatrati dohotkom od nesamostalnog rada, što znači da nijedna osoba koja radi na nekom drugom radnom mjestu ili koja je umirovljenik, ne bi mogla predavati kod tužitelja ili izvršavati neke druge poslove određene autorskim ugovorima i ugovorima o djelu, te u smislu tog utvrđenja profesori s fakulteta ne bi mogli ispitivati na stručnim ispitima koji se održavaju pri Ministarstvu pravosuđa, ekonomski stručnjaci ne bi mogli održavati predavanja na fakultetu, kao što ni zaposlenici sudova – suci ne bi mogli temeljem ugovora o autorskim djelima ili ugovora o djelu ispitivati ili predavati svoja stručna znanja te prenositi dalje u obrazovni sustav. Kad bi se svi vanjski suradnici smatrali kao zaposlenici tužitelja, te iste osobe ne bi mogle raditi na dva radna mjesta. Ističe kako se tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja nije osvrnuo na navode žalbe, odnosno očitovao na činjenicu da se radi o tri različita činjenična i pravna utvrđenja koja su bitna za određivanje potpunog činjeničnog stanja, jer se radi o tri različite osnove – vlastitim zaposlenicima, vanjskim suradnicima – ne zaposlenicima, te umirovljenicima. U odnosu na sudsku praksu ističe kako je Upravni sud u presudi UsI-1883/14 zaključio da trebaju postojati dokazi koji ukazuju postojanje činjenice iz koje bi proizlazilo da je rad obavljen po nalogu poslodavca u radno vrijeme i njegovim sredstvima, pri čemu su temeljne osobine nesamostalnog rada, rad po uputama i nalogu poslodavca, okolnost da je materijalni rad i sredstvo rada pribavljeno od strane poslodavca, te konačno, da se zadani rad obavlja u dogovoreno radno vrijeme, a sukladno odredbama Općeg poreznog zakona, porezne činjenice utvrđuju se prema njihovoj gospodarskoj biti. S tim u vezi tužitelj ističe kako je u skladu s navedenom sudskom praksom tuženik bio dužan u konkretnom slučaju prema odredbama Zakona dokazati činjenice da je određeno autorsko djelo ili ugovor o djelu obavljen po nalogu tužitelja, u radno vrijeme i sa sredstvima rada tužitelja što porezno tijelo nije dokazalo, Nadalje, s obzirom da se radi o više pravnih osnova autorskih djela, da tužitelj nije sklapao autorska djela samo sa zaposlenicima, već i drugim osobama, porezno tijelo bilo je dužno točno utvrditi kvalifikaciju izvora naznačenih primanja, odnosno određenja da li su ta primanja proizašla iz autorskih djela, te je li ono ostvareno kao samostalan ili nesamostalan rad. Također je bilo dužno utvrditi stvarnu gospodarsku bit odnosa koji je prethodio isplatama, imajući u vidu činjenicu koja je kao teret dokaza o činjenicama na kojima se utemeljuje porez poreznom tijelu. Smatra kako niti porezno tijelo niti tuženik ne mogu negirati što je autorsko djelo temeljem Zakona i pozitivnih propisa Republike Hrvatske i proglasiti ga temeljem poreznih propisa u smislu članka 14. Zakona o porezu na dohodak, da se to djelo smatra nesamostalnim radom, a ako to već čine onda su dužni utvrditi činjenice prema njihovoj gospodarskoj biti, a temeljem članka 78. OPZ-a u poreznom postupku teret dokaza je na tuženiku. Ističe kako nije isto radi li se o predavanju, projektu, izboru u zvanje ili nešto drugo, kao što nije isto je li osoba zaposlena, vanjski suradnik odnosno umirovljenik. Sva autorska djela i ugovor o djelu porezna je uprava proglasila nesamostalnim radom i na njih obračunala poreze sukladno porezima za nesamostalan rad, što ne može nikako biti točno, zakonito niti ispravno, a u odnosu na potrebu za razgraničenjima i točnom utvrđenju koji autorski ugovori ili ugovor o djelu je odnosno nije autorski rad, te ovisno o različitim osobama koje su sklapale navedene ugovore, tužitelj se poziva na presudu Visokog upravnog suda, poslovni broj Usž-1502/15. U odnosu na utvrđenje tuženika, kako se u konkretnom slučaju radi o prividnom pravnom poslu, tužitelj ističe kako navedeno nije točno, jer su obje stranke željele sklopiti ugovor o autorskom djelu, budući da u vrijeme kada su ugovori sa umirovljenicima i vanjskim suradnicima sklapani, isti su bili zaposleni kod drugog poslodavci i nikakva namjera njihova sklapanja nije bilo sklapanje ugovora o radu, odnosno nesamostalnog rada. U odnosu na obračun poreza, tužitelj ističe kako u ugovorima o autorskom djelu i ugovorima o djelu, te odlukama o naknadama za vanjske nastavne aktivnosti, su propisane naknado u bruto iznosu, pa stoga nije jasno zašto porezno tijelo povećava osnovicu za obračun poreza, prireza i doprinosa. Naime, općenito kada se govori o dohotku misli se na bruto dohodak pa tako i kod nesamostalnog rada prema Zakonu o radu u članku 92. stavku 4. kad se govori o plaći i naknadi misli se na plaću i naknadu u bruto iznosu. Navodi kako je porezno tijelo izvršilo obračun dohotka od nesamostalnog rada na način da su neto isplate po autorskim ugovorima i ugovorima o djelu, pribrojene ukupnim neto primicima od nesamostalnog rada svakog pojedinca, te ukupni neto primitak preračunat na bruto primitak na koji su zatim obračunati dužni porezi i doprinosi. Porezno tijelo kao niti tuženik ničim nije obrazložio zašto je povećavao osnovicu. Naime, isplata se dogodila u prošlosti, pa se točno mogu utvrditi financijske činjenice, kolika je naknada isplaćena autoru, a koliko su uplaćene obveze. Ističe kako nema potrebe za simulacijom obračuna, već se on može utvrditi iz poznatog činjeničnog stanja, a sve u skladu sa obvezom iz članka 6. stavka 2. Općeg poreznog zakona prema kojem je porezno tijelo dužno utvrditi sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite pravilne odluke, pri čemu je s jednakom pažnjom porezno tijelo dužno utvrditi činjenice koje idu u prilog poreznog obveznika. Tijekom spora, tužitelj ponavlja kako se u konkretnom slučaju radi o autorskom ugovoru kakvog ima u vidu članak 11. stavak 4. i 5. Pravilnika o porezu na dohodak, kako smatra da tuženik nije dokazao koja sredstva tužitelja su korištena od strane zaposlenika, vanjskih suradnika, odnosno umirovljenika kod izrade autorskih djela, da sama činjenica što postoji uputa o načinu izrade nije odlučna budući da u svakom slučaju i kod nesamostalnog rada i kod autorskog djela postoji uputa o poslu koji treba obaviti, a ovo osobito stoga što predavanja moraju biti usklađena sa zahtjevima Agencije za znanost i visoko obrazovanje. Nadalje, ističe kako nikako sve tri kategorije osoba koje su obavljale određene aktivnosti za tužitelja (zaposlenici, vanjski suradnici i umirovljenici) ne mogu biti na jednak način tretirani, a osobito stoga što umirovljenici sami po prirodi stvari nisu niti mogli sklopiti ugovor o radu, a niti vanjski suradnici, već su isti angažirani upravo radi svojih specifičnih znanja. Također ponavlja prigovore vezane za obračun poreza stoga što je isti izvršen na način da su apsolutno svi ugovori i naknade tretirani kao da su isplaćeni u neto iznosu, dok je činjenica da su bili sklapani ugovori kako u neto, tako i u bruto iznosima, pa je već i stoga razvidna nezakonitost obračuna poreza. Nadalje,  slučaju kada su ugovori, odnosno naknade po istima bili isplaćeni u neto iznosu, samo u tim slučajevima bi isti eventualno podlijegali plaćanju poreza, dok naknade po ugovorima isplaćenima u bruto iznosu, s obzirom da se radi o situaciji u kojoj je porez već plaćen, tada bi za te ugovore tužitelja eventualno se moglo obvezati na plaćanje razlike poreza između novo utvrđenog i već plaćenog. U odnosu na navode tuženika o korištenju sredstava rada tužitelja u vidu prostorija tužitelja, tužitelj ističe kako ta činjenica sama za sebe nije dokaz da se radi o nesamostalnom radu, jer je ugovorom o autorskom radu propisano da se autor obvezuje stvoriti i pripremiti djelo u vlastitom autorskom izričaju, te se isto obvezuje održati kod tužitelja. Naglašava kako se radi o djelatnosti tužitelja – fakultetu, te je logično da se autorsko djelo izvodi u poslovnim prostorijama tužitelja, odnosno fakulteta. Ističe kako je ključna razlika u tome što su te osobe kojima je obračunat porez temeljem navedenih ugovora, predmetno djelo izradile izvan prostorija tužitelja, a istu su samo izvele u obliku nastave odnosno prezentacije istog kod tužitelja na fakultetu. U odnosu na odluku Ustavnog suda na koju se poziva tuženik, ističe kako se u svakom slučaju mora dokazati da se radi o nesamostalnom radu, a u konkretnom slučaju u cijelosti je ispunjena gospodarska bit samog ugovora, jer se radi upravo o djelatnosti kako je naznačeno u predmetnim ugovorima i kao takva bi trebala biti oporezovana. U tom smislu ističe kako se predavanja u svakom slučaju, u krajnjoj liniji moraju držati kod tužitelja, jer se radi o predavanju na fakultetu, te autorsko djelo ne može biti izvedeno nigdje drugdje.

3. Predlaže da Sud tužbeni zahtjev usvoji i poništi osporavano rješenje, te naloži tuženiku da naknadi tužitelju trošak ovog upravnog spora u ukupnom iznosu od 5.000,00 kuna.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja, a tijekom spora navodi kako u konkretnom slučaju postoji osnova za obračun poreza budući da je tuženik cijenio bitna obilježja predmetnih aktivnosti i djela, pri čemu u konkretnom slučaju za predmetne ugovore se radi o situaciji kada nije bilo ugovorena isporuka nekog konkretnog djela, već se radi o kontinuiranom odnosu predmetnih osoba sa tužiteljem, s jedne strane te osobe ulažu svoj rad, a s druge strane tužitelj osigurava prostor, određuje program, vrijeme trajanja rada, odnosno sve bitne karakteristike nesamostalnog rada na veleučilištu, odnosno u poslovnim prostorijama tužitelja. U odnosu na prigovor tužitelja o teretu dokaza, ističe tuženik da je u zapisniku o poreznom nadzoru detaljno opisan način na koji su korištena sredstva tužitelja i zašto se predmetne aktivnosti smatraju nesamostalnim radom, npr. obavljanje rada (predavanje, vježbe…) u poslovnim prostorijama tužitelja, korištenje poslovne opreme tužitelja i slično. Smatra neodlučnim samu deklaraciju predmetnog ugovora, kao i sam radno pravni status osobe koja taj rad za tužitelja obavlja. Poziva se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3630/2017 od 15. veljače 2018. prema kojoj je porezno tijelo ovlašteno samostalno procjenjivati u svakom konkretnom slučaju, a u odnosu na oporezivanje, radi li se o nesamostalnom radu ili ne. U odnosu na prigovore vezano uz obračun poreza smatra kako je isti paušalan te preopćenit te ističe kako je obračun pravilno izvršen.

5. Predlaže da Sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

6. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je izvršio uvid u spis, kao i spis tuženika koji sadrži podatke o činjeničnom stanju utvrđenom u upravnom postupku, te je, održao usmenu i javnu raspravu.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud ocjenjuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Člankom 14. stavkom 1. Zakona o porezu na dohodak propisano je da se primicima po osnovi od nesamostalnog rada smatraju svi primici koje poslodavac u novcu ili u naravi isplaćuje ili daje radnicima i osobama koje stvaraju primitke po osnovi radnog odnosa, prema propisima koji uređuju radni odnos, i to je, između ostalog, plaća koju poslodavac isplaćuje radnicima u svezi sa sadašnjim radom, prijašnjim radom, po osnovi prijašnjeg radnog odnosa ili budućim radom ili po osnovi sadašnjeg radnog odnosa.

9. Člankom 11. stavkom 1. Pravilnika o porezu na dohodak, između ostalog propisano je da se primicima po osnovi nesamostalnog rada (plaćom) smatraju svi priljevi koji radnik u novcu ili u naravi pritječu na temelju rada po osnovi radnog odnosa, a prema članku 14. stavku 1. točki 1. i članku 14. stavku 3. Zakona.

10. Člankom 11. stavkom 3. istog članka Pravilnika propisano je da su primici od nesamostalnog rada (plaća) svi primici koje poslodavac odnosno isplatitelj primitka od nesamostalnog rada (plaće) u novcu ili u naravi isplaćuje ili daje radnicima i osobama koje ostvaruju primitke iz članka 14. stavka 1. i članka 14. stavka 3. Zakona po osnovi obavljenog rada prema stavcima 1. i 2. ovoga članka, neovisno o tome pod kojim su nazivom ili drugim ugovornim odnosom ugovoreni i isplaćeni.

11. Člankom 11. stavkom 4. Pravilnika propisano je da iznimno od stavaka 1. do 3. ovoga članka, primicima od nesamostalnog rada (plaćom) ne smatraju se primici po osnovi autorskih naknada koje poslodavci i isplatitelji tih primitaka isplaćuju svojim radnicima i osobama koje ostvaruju primitke (plaću) iz članka 14. stavka 1. i članka 14. stavka 3. Zakona, pod uvjetom da se autorske naknade isplaćuju na temelju ugovora o autorskim pravima i srodnim pravima sklopljenih između poslodavca/isplatitelja primitaka od nesamostalnog rada (plaće) i tih osoba za autorsko djelo i drugim uvjetima u skladu s propisima koji uređuju autorska i srodna prava.

12. Člankom 11. stavkom 5. istog članka propisano je da se autorske naknade isplaćene prema stavku 4. ovoga članka smatraju drugim dohotkom prema članku 32. stavku 1. Zakona.

13. Člankom 11. stavkom 6. Pravilnika propisano je da Ako poslodavci/ isplatitelji primitka (plaće) isplaćuju autorske naknade svojim radnicima i osobama koje ostvaruju primitke od nesamostalnog rada prema članku 14. stavku 1. Zakona i stavcima 1. do 3. ovoga članka, za autorska djela utvrđena ugovorom o radu ili drugim aktom kojim se uređuje rad i radni odnos, proizlaze iz ugovorenog opisa rada radnika odnosno osobe koja ostvaruje primitke iz članka 14. stavka 1. Zakona kod poslodavca/isplatitelja primitka (plaće) odnosno autorsko djelo radnik i osoba koja ostvaruje primitke (plaću) iz članka 14. stavka 1. Zakona stvara radom u radnom odnosu izvršavajući svoje obveze ili po uputama svoga poslodavca, isplaćene autorske naknade smatraju se primitkom od nesamostalnog rada (plaćom) prema članku 14. Zakona.

14. Dakle, kao što to pravilno zaključuje i tuženik, iz navedenih odredbi nedvojbeno proizlazi da je u pogledu poreznog tretmana autorskih naknada ključno utvrditi radi li se o autorskim djelima utvrđenim pojedinačnim ugovorom o radu, ili drugim aktom kojim se uređuje rad i radni odnos, radi li se o autorskim djelima koja proizlaze iz ugovorenog opisa rada radnika, odnosno stvara li radnik autorsko djelo radom u radnom odnosu, izvršavajući svoje obveze po uputama poslodavca.

15. Naime, kod tužitelja je izvršen nadzor poreza na dohodak i obveznih doprinosa iz i na plaću za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2015. o čemu je sastavljen zapisnik od 19. prosinca 2017.

16. U postupku je utvrđeno da je tužitelj u više slučajeva sa određenim fizičkim osobama zaposlenicima i nezaposlenicima (vanjskim suradnicima) sklapao ugovore o autorskom djelu, obračunavao porez i prirez te isplaćivao neto iznos autorskog djela po ugovoru  koji su sklapani za poslove predavanja i ostale nastavne aktivnosti na preddiplomskim stručnim studijima i specijalističkim diplomskim studijima tužitelja. U postupku poreznog nadzora, pregledom dokumentacije iz konkretnih primjera preddiplomskih i specijalističkih diplomskih stručnih studija kao i dokumentacije iz preddiplomskog stručnog studija „poslovanje i upravljanje“ utvrđeno je da poslovi profesora – predavača i održavanjem kontinuiranih predavanja u preddiplomskoj nastavi imaju sve karakteristike nesamostalnog rada, budući da predavači trajno i kontinuirano obavljaju poslove predavača, da povjerene poslove obavljaju osobno bez mogućnosti da, bez suglasnosti poslodavca, obvezu rada prenesu na treću osobu, te da je kod nastavnih procesa tužitelj planom i programom nastave odredio vrijeme mjesto i način rada, osigurao svu potrebnu opremu, nastavna sredstva i potpuno je samostalno u svim poslovima oko organizacije i provođenja preddiplomskih i specijalističkih diplomskih studija. Osim toga utvrđeno je da je tužitelj u 2014. godine isplatio autorske honorare zaposlenicima Za ugovoreno autorska djela pisanja udžbenika i priručnika, grafičko oblikovanje i priprema za tiskanje udžbenika, uredništvo priručnika i udžbenika, osmišljavanje, razreda, stvaranje i realizacija preustroja visoke škole veleučilišta, recenziji udžbenika, priručnika, članaka za zbornik radova, provedba obrada anketa, sudjelovanje u povjerenstvu za izbor nastavno zvanje, sudjelovanje u povjerenstvu za upis studenata iz slično.

17. Također je utvrđeno i da je tužitelj sa vanjskim suradnicima – profesorima i vanjskim suradnicima – umirovljenicima sklopio autorske ugovore za održavanje nastavne aktivnosti – predavanja za koje je utvrđeno da imaju sve karakteristike nesamostalnog rada budući da predavači trajno i kontinuirano obavljaju poslove predavača, da je kod nastavnih procesa žalitelj planom programom nastave odredio vrijeme mjesto način rada, osigurao svu potrebnu opremu, nastavno sredstvo i potpuno je samostalan u svim poslovima oko organizacije provođenja preddiplomskih i poslijediplomskih studija. Isto tako utvrđeno je kako tužitelj sa vanjskim suradnicima sklapa ugovore odjelu za poslove vježbi ostalih nastavnih aktivnosti te za razne administrativne pomoćne poslove. U odnosu na navedeno utvrđeno je kako poslovi profesora – predavača, voditelja studija, održavanje predavanja u nastavi imaju sve karakteristike nesamostalnog rada budući predavači trajno i kontinuirano obavljaju poslove predavača, voditelj studija to isto trajno obavljaju u vremenskom kontinuitetu, da povjerene im poslove obavljaju osobno bez mogućnosti da, bez suglasnosti poslodavca, obvezu rada prenesu na treću osobu, da je tužitelj svojim planom i programom nastave odredio vrijeme, mjesto i način rada, opremu i sredstva te da je potpuno samostalno u svim poslovima oko organizacije provođenja studija, a isto tako je utvrđenom da se drugi dio poslova po ugovorima o dijelu odnosi na stalno, odnosno kod kontinuirano obavljanje tehničkih, stručnih pomoćnih poslova u Zagrebu priprema, organiziranje, praćenje nadzora investicijskih radova, obavljanje općih poslova po nalogu voditelja računovodstva tajnike ili dekana, pomoćni administrativni poslovi računovodstva, studentskim referadama i), a koji su također cijenjeni kao poslovi koji imaju karakteristike nesamostalnog rada.

18. Naime, po ocjeni ovog suda, tijekom poreznog nadzora nedvojbeno utvrđeno da su zaposlenici tužitelja te vanjski suradnici radili osobno, u ime za račun tužitelja, stavljajući tužitelju na raspolaganje svoj rad te obavljani poslovi nemaju obilježja autorskog djela. Navedeni zaključak prvostupanjskog poreznog tijela potvrđen od strane tuženika proizlazi iz opisa poslova s osnove koje su isplaćeni autorski honorari temeljem predočene dokumentacije tijekom poreznog nadzora slijedom čega ovaj sud ocjenjuje da su porezna tijela tužitelju pravilno utvrdilo obvezu poreza na dohodak od nesamostalnog rada, prireza i obveznih doprinosa pravilnom primjenom mjerodavnog prava.

19. Kraj takvog stanja stvari, imajući u vidu u postupku utvrđeno činjenično stanje koje proizlazi iz zapisnika o poreznom nadzoru porezna tijela su imalo osnova za zaključak da se iz opisa poslova za koje su isplaćeni autorski honorari (održavanje nastave i predavanja te ostale nastavne aktivnosti pisanje udžbenika priručnika grafičkih, grafičko oblikovanje priprema za tisak, uredništvo priručnika i udžbenika stvaranje realizacija preustroja visoke škole Veleučilište, recenzija udžbenika vježba obavljanje vježbi razni administrativni pomoćni poslovi i dr.), a koji su detaljno navedeni u obrazloženju prvostupanjskog rješenja kao i u zapisniku o poreznom nadzoru, proizlazi da isti imaju obilježja nesamostalnog rada jer su zaposlenici tužitelja i vanjski suradnici radili osobno ime za račun tužitelja, stavljajući mu na raspolaganje svoj rad, a navedene radnje obavljali su u kontinuitetu slijedom čega ovaj sud  smatra ispravnim zaključak tuženika tako se u konkretnom slučaju ne radi o autorskim djelima.

20. Stoga činjenica da je tužitelj sklapao ugovore o autorskom djelu ne daje mu za pravo da isplate pod tim ugovorima tretira kao naknade za autorsko djelo ( u odnosu na porezni tretman takvih vrsta radova zaposlenika i vanjskih suradnika na Veleučilištu odnosno Fakultetu i s tim izraženo pravno shvaćanje upućuje se na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-2322/20 – 2, a od 31. ožujka 2021.

21. U odnosu na prigovore tužitelja vezane za obračun poreza ističe se kako je obračun poreza detaljno naveden u obrazloženju prvostupanjskog rješenja, a tužitelj ničim nije dokazao u kojem to točno dijelu i za koji iznos predmetni obračun ne bi bio pravilno utvrđen već u tom smislu iznosi paušalni prigovor,  Koji se, stoga ocjenjuje ne osnovanim odnosno pravno neodlučnim za drugačije rješenje ove upravne stvari.

22. Imajući u vidu navedeno osporavanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je valjalo stoga, temeljem odredbe članka 57. stavka 1.  Zakona o upravnim sporovima  (Narodne novine, broj:   20/10., 143/12. 152/14., 94/16, 29/17. i 110/21.) odlučiti kao izreci pri čemu se odluka o trošku temelji na odredbi članka, 79 stavak 4. istog Zakona.

U Zagrebu, 3. studenog 2021.

Sudac:

 Ivana Horvat, v.r. 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima).