Poslovni broj: 78 Pž-2083/2020-5

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-2083/2020-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. B. d.d. K., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik Ž. D., odvjetnik iz P., protiv tuženika D. d.d. Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik J. M., odvjetnik iz O. D. M. i P. d.o.o. Z., radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj
P-1591/2017 od 11. ožujka 2020., u sjednici vijeća održanoj 3. studenog 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1591/2017 od 11. ožujka 2020. u pobijanim točkama I. i II. njene izreke.

 

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev da mu tužitelj plati trošak odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

              1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1591/2017 od 11. ožujka 2020. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev (točka I. izreke presude), naloženo je tužitelju platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 139.281,25 kn (točka II. izreke presude) dok je tuženik odbijen s dijelom zahtjeva za isplatu troškova parničnog postupka u iznosu od 191.743,75 kn (točka III. izreke presude). U obrazloženju presude prvostupanjski sud navodi kako je, nakon provedenog postupka, utvrdio da tužitelj neosnovano zahtIjeva od tuženika isplatu zatezne kamate za iznos glavnice koja mu je namirena u ovršnom postupku, jer je propustio tražiti namirenje iste u okviru ovršnog postupka. Naime, čl. 166. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12 i 25/13; dalje: OZ), koji se u konkretnom ovršnom postupku primjenjivao u svezi s čl. 194. OZ-a, propisano je da ako se namiruje samo ovrhovoditelj da će sud rješenjem odrediti da se iz sredstava položenih kod suda (rješenje o namirenju) namire redom: troškovi postupka, troškovi određeni u ovršnoj ispravi, kamate do dana prijenosa i glavna tražbina. Prema tužiteljevoj specifikaciji sveukupna tražbina, u koju su uključene i glavnica, kamata te troškovi, iznosi 54.191.159,23 kn slijedom čega je tužitelj predložio provođenje namirenja svoje tražbine iz novčanih sredstava koja su već bila položena kod suda od strane tuženikovih (ovršenikovih) dužnika. Pri tome se tužitelj, kao ovrhovoditelj, podneskom odrekao namirenja onog dijela tražbine koji premašuje iznos položenih sredstava na račun suda (podnesak u ovršnom spisu od 19. ožujka 2015.). Nakon isplate iznosa, rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 17. ožujka 2016. ovrha je utvrđena dovršenom. Imajući u vidu sve gore navedeno, prvostupanjski je sud tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim te isti odbio, pri čemu navodi kako iz tih razloga nije niti ispitivao navode tuženika vezane za status tužitelja u postupku predstečajne nagodbe nad tuženikom.

 

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Prema mišljenju žalitelja, ako je tužitelj svoju tražbinu mogao ostvarivati samo u okviru ovršnog postupka, tada je sud morao obustaviti parnični postupak po čl. 19. st. 1. ZPP-a, nakon čega bi isti bio nastavljen kao izvanparnični, i nije mogao odlučivati o osnovanosti zahtjeva. Što se tiče pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ukazuje kako je riječ o tražbini na kojoj je stečeno razlučno pravo, pa je sud trebao utvrditi radi li se o tražbini koja je nastala prije ili nakon otvaranja predstečajnog postupka nad tuženikom. Smatra kako to što sud nije utvrđivao ove činjenice predstavlja žalbeni razlog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Iz sadržaja same žalbe jasno proizlazi kako se tužitelj žali protiv točaka I. i II. izreke navedene presude, odnosno dijela u kojemu nije uspio u sporu.

 

3. U odgovoru na žalbu tuženik je osporio navode tužitelja, te predlaže odbiti žalbu uz naknadu troškova odgovora.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

6. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer su razlozi presude jasni i mogu se ispitati, a obrazloženje nije u suprotnosti s ispravama u spisu.

 

7. Nadalje, žalitelj pogrešno smatra da je prvostupanjski sud trebao obustaviti parnični postupak i odrediti da će se isti nastaviti po pravilima izvanparničnog postupka pred nadležnim sudom (bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 19. st. 1. ZPP-a). Naime, prvostupanjski je sud samo iznio stajalište kako je tužitelj imao mogućnost ostvariti svoju tražbinu u ovršnom postupku, ali nigdje nije naveo da bi se postupak mogao nastaviti po pravilima izvanparničnog postupka pred nadležnim sudom.

 

8. No, prvostupanjski sud u obrazloženju presude ne navodi odredbe materijalnog prava temeljem kojih je odbio tužbeni zahtjev, međutim i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

 

9. Ovo iz razloga što je pravomoćnim rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrpl-13071/2021 od 23. ožujka 2016. izričito navedeno kako se iz iznosa od 54.003.648,06 kn, zaplijenjenog po rješenju o ovrsi broj
Ovrpl-13071/2012 od 16. studenoga 2012. namiruje potraživanje tužitelja (u tom postupku ovrhovoditelja):

a) u cijelosti s naslova kamata na trošak ovršnog postupka određen rješenjem o ovrsi u iznosu od 38.761,17 kn

b) u cijelosti s naslova troškova ovršnog postupka u iznosu od 148.750,00 kn

c) u cijelosti s naslova kamate na glavnicu u iznosu od 13.916.814,81 kn

d) u cijelosti s naslova glavnice u iznosu od 39.894.922,84 kn, a iznos preostao nakon namirenja ovrhovoditelja (4.399,24 kn) vraćen je tuženiku (u tom predmetu ovršeniku) nakon pravomoćnosti ovog rješenja.

 

10. Stoga iz navedenog rješenja proizlazi ne samo to da je tužitelj u cijelosti namiren sa svojom tražbinom za koju je određena ovrha, već da je u ovršnom postupku preostao i višak koji je uplaćen ovršeniku, nakon čega je doneseno i rješenje o dovršetku ovrhe. Bitno je ukazati kako je predmetno ovršno rješenje doneseno temeljem podneska tužitelja (tamo ovrhovoditelja) koji je specificirao svoju tražbinu po svakoj pojedinoj osnovi za koju je tražio ovrhu.

 

11. Iz gore navedenih činjenica proizlazi kako je za svoju tražbinu ovrhovoditelj (sada tužitelj) imao ovršnu ispravu, pokrenuo ovršni postupak, u istome su zaplijenjena sredstva dovoljna za pokriće njegove tražbine prema specifikaciji ovrhovoditelja (sada tužitelja), doneseno je rješenje o namirenju, a nakon isplate iznosa i rješenje o dovršetku ovrhe, pri čemu su sva navedena rješenja postala pravomoćna. Stoga prvostupanjski sud smatra kako tužitelj neosnovano zahtijeva od tuženika isplatu zatezne kamate koja teče na iznos glavnice koja mu je namirena u ovršnom postupku, propustivši tražiti namirenje te kamate u okviru ovršnog postupka, zbog čega je tužbeni zahtjev ocijenjen neosnovanim te je odlučeno kao u točki I izreke presude.

 

12. No, ono na što posebno ukazuje ovaj sud jest činjenica da se u tom istom ovršnom postupku, podneskom od 19. ožujka 2015., tužitelj (tada ovrhovoditelj) odrekao namirenja onog dijela tražbine koji premašuje iznos položenih sredstava na račun suda (str. 426. i 427. spisa Ovrpl-13071/2012).

 

13. Takvim pisanim odricanjem od točno određenog dijela tražbine, danom u sudskom postupku protiv dužnika, tužitelj je otpustio dug dužniku za navedenu tražbinu, pa je obveza dužnika po toj osnovi prestala (čl. 203. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO). Dakle, razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva je otpust duga koji je tužitelj, kao ovrhovoditelj u predmetu koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu poslovni broj Ovrpl-13071/2021, dao tuženiku kao ovršeniku, a odnosio se upravo na potraživanje koje je predmet ovog spora.

 

14. Slijedom navedenog, i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu kao u točki I. izreke presude (čl. 368. st. 2. ZPP-a).

 

15. U odluci o troškovima postupka iz točke II. izreke prvostupanjski je sud primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi. Kako žalitelj ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio neku od zakonskih odredaba, niti je takva povreda utvrđena ispitivanjem odluke po službenoj dužnosti, odluka je i u tom dijelu pravilna.

 

16. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalba je odbijena kao neosnovana a prvostupanjska presuda potvrđena.

 

17. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. i 166. st. 1. ZPP-a tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu je odbijen kao neosnovan, s obzirom na to da troškovi odgovora na žalbu nisu bili neophodni za okončanje ove parnice jer bi odluka ovog suda bila jednaka i u slučaju da odgovor nije podnesen.

 

Zagreb, 3. studenog 2021.

 

Predsjednica vijeća

Dubravka Matas