Pristupanje sadržaju
- 1 - Revd 1275/2021-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
R e p u b l i k a H r v a t s k a
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Š. pok. N. iz B., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. H. S., odvjetnik u Š., protiv tuženika W. K. iz P., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u P., radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbu, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž Zk-421/2020-2 od 5. studenog 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-40/2018-16 od 28. kolovoza 2019., u sjednici vijeća održanoj 3. studenog 2021.
r i j e š i o j e :
Tuženiku se dopušta revizija protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž Zk-421/2020-2 od 5. studenog 2020. u stavku prvom izreke radi pravnog pitanja koje glasi:
„Jesu li pravila o teretu dokazivanja određenih odlučnih činjenica procesnopravne ili materijalnopravne prirode te, s tim u vezi, je li drugostupanjski sud ovlašten preinačiti prvostupanjsku presudu po čl. 373. toč. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, - dalje: ZPP) primjenom pravila o teretu dokazivanja ili je u slučaju utvrđenja drugostupanjskog suda o pogrešnoj primjeni pravila o teretu dokazivanja, kod kojega je teret dokazivanja u prvostupanjskoj presudi pogrešno prebačen na drugu stranu, dužan ukinuti prvostupanjsku presudu?“
Obrazloženje
1. Tuženik je podneskom od 30. prosinca 2020. predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž Zk-421/2020-2 od 5. studenog 2020. radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.
2. Tužitelj je odgovorio na prijedlog i predložio da revizijski sud odbaci prijedlog i potvrdi pobijanu presudu.
3. U ovoj pravnoj stvari prvostupanjskom presudom je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje da je tužitelj T. Š. pok. N., OIB … dosjelošću stekao pravo vlasništva za cijelo na nekretnini oznake čkbr. 4571/420 upisane u zk.ul.br. 1907 k.o. M. – B., zbog čega je sadašnja uknjižba prava vlasništva na opisanoj nekretnini pogrešna i bez pravnog značaja te zahtjev da se temeljem ove presude ovlašćuje tužitelj da zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine na svoje ime za cijelo uz istodobni izbris istog prava sa imena K. W. iz P..
3.1. U obrazloženju prvostupanjske presude je u bitnome navedeno da tužitelj nije dokazao da je bio pošten posjednik, pa zbog toga nije mogao niti redovnom niti izvanrednom dosjelošću steći pravo vlasništva po odredbi čl. 159. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, dalje ZV), odnosno po odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 9/92, 77/92, dalje: ZOVO.
4. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev s obrazloženjem da je prvostupanjski sud zauzeo pogrešno pravno shvaćanje o teretu dokaza glede poštenja posjednika kod stjecanja prava vlasništva stvari dosjelošću. Poštenje posjednika se pretpostavlja, pa je teret dokaza o nepoštenom posjedu na strani onoga koji tvrdi da je posjednik nepošten, u ovom slučaju na strani tuženika koji nije dokazao da su tužitelj i njegovi prednici bili nepošteni posjednici. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev s ocjenom da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.
5. Tuženik je predložio da mu revizijski sud dopusti reviziju radi više pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.
6. Postupajući po prijedlogu za dopuštenje revizije, sukladno odredbi čl. 387. st. 1. ZPP, vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da su pitanja naznačena u prijedlogu pod brojem 5 i 6., koja objedinjena u bitnome glase kao u izreci ovog rješenja, važna za rješenje ovoga spora, te da je važno u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. al. prva ZPP jer je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda (Rev-1076/15-2 od 5. travnja 2016., Rev-249/06-2 od 19. prosinca 2007., Rev-1066/2015-2 od 11. rujna2019., Revt-313/2018-4 od 10. ožujka 2020.).
7. Ostala naznačena pitanja ( 1., 2. 3. i 4.) nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.
8. Prvo pitanje kojim tuženik pita je li tužitelj koji nikada nije bio zemljišnoknjižni vlasnik predmetne nekretnine aktivno legitimiran na podnošenje brisovne tužbe i tužbe za ispravak, nije važno za rješenje ovoga spora jer u ovom sporu nije riječ niti o brisovnoj tužbi niti o tužbi na ispravak nego o tužbi za utvrđenje prava vlasništva i uknjižbu.
9. Drugo pitanje kojim tuženik pita može li se smatrati poštenim posjednikom onaj koji je već iz kupoprodajnog ugovora znao tko je zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer se poštenje posjeda utvrđuje prema svim okolnostima konkretnog slučaja. Poštenje posjednika se po zakonu pretpostavlja, a nije moguće unaprijed definirati pravni standard o tome kad će se smatrati da postoji nepoštenje posjednika, koji bi standard bio primjenjiv u svim budućim slučajevima.
10. Treće pitanje odnosi se na zakonitost posjeda i poštenje posjednika u situaciji kad je stjecatelj ugovorom o kupoprodaji kupio dio nekretnine, pa tuženik pita može li se kupac dijela nekretnine koji posjeduje cijelu nekretninu smatrati zakonitim i poštenim posjednikom cijele nekretnine. Ovo pitanje nije važno za rješenje ovog spora jer tužitelj nje kupio dio neke zemljišne čestice. Među strankama je bilo sporno koju je od dviju nekretnina koje su bile u vlasništvu prodavatelja kupio tužitelj, jer je u ugovoru navedena čest. zem. 4571/136 površine 182 m2., a kupcu je predana u posjed čest. zem. 4571/420 površine od 370 m2., a to je činjenično a ne pravno pitanje. Dakle u ovom slučaju nije bila riječ o kupnji dijela jedne katastarske čestice, pa nije riječ o važnom pitanju u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.
11. Četvrtim pitanjem tuženik pita je li drugostupanjski sud kojemu predmet nije dodijeljen redovitom elektroničkom nasumičnom dodjelom, nego ponovljenom dodjelom prema specijalnoj nadležnosti za zemljišnoknjižne predmete iako nije riječ o zemljišnoknjižnom predmetu, bio stvarno i mjesno nadležan postupati po žalbi.
11.1. Naznačeno pitanje nije važno u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP postoji samo ako je sud u povodu prigovora stranaka pogrešno odlučio da je stvarno ili mjesno nadležan, a ovo nije takav slučaj. U ovom slučaju je predmet riješen pred stvarno nadležnim prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom, jer je riječ o parničnom predmetu u sporu za koji nije propisana specijalna nadležnost nekog prvostupanjskog i drugostupanjskog suda (nije riječ o zemljišnoknjižnom predmetu).
12. Stoga je valjalo dopustiti reviziju samo u odnosu na pitanje navedeno u izreci ovog rješenja (objedinjena pitanja 5. i 6. ) i riješiti kao u izreci po čl. 387. st. 6. ZPP.