- 1 -              I Kž 721/2020-17

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 721/2020-17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. G. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. i 118/18. - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika D. G., D. J., Ž. K. i D. G. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 16. srpnja 2020. broj K-6/2020, u sjednici održanoj 3. studenoga 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog D. G., optuženog D. J., optuženog D. G., braniteljice optuženog D. G., odvjetnice S. V., braniteljice optuženog D. J., odvjetnice T. Š. M. i branitelja optuženog D. G., odvjetnika D. V.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

              I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se:

 

              - optuženi D. G. i optuženi D. J. za kaznena djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 34. KZ/11., zbog kojih su prvostupanjskom presudom proglašeni krivima, na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11., osuđuju na kazne zatvora u trajanju od po 5 (pet) godina svaki,

              - optuženi Ž. K. za kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 34. te člankom 37. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine,

              - optuženom D. G. za kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 34. te člankom 37. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11., utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, dok se prihvaća po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci iz opozvane uvjetne osude iz pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru od 16. srpnja 2018. broj Kzd-46/2017-19 pa se optuženi D. G., uz primjenu članka 51. stavka 2. i članka 53. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina i 6 (šest) mjeseci.

 

              Na temelju članka 54. KZ/11. optuženicima se u izrečene kazne zatvora uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i to optuženom D. G. od 8. srpnja 2019. do 6. studenog 2019. i od 9. siječnja 2020. do 16 srpnja 2020. te od 4. studenog 2020. pa nadalje, optuženom D. J. od 9. srpnja 2019. do 6. studenog 2019. i od 9. siječnja 2020. do 16. srpnja 2020. te od 4. studenog 2020. pa nadalje, te optuženom D. G. od 20. lipnja 2019. do 6. studenog 2019. i od 2. siječnja 2020. do 16. srpnja 2020. te od 15. veljače 2021. pa nadalje.

 

              II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika u ostalom dijelu te žalbe optuženog D. G., optuženog D. J., optuženog Ž. K. i optuženog D. G. te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijski sud u Bjelovaru proglasio je krivima optuženog D. G. i optuženog D. J. zbog kaznenih djela protiv imovine, razbojništvom u pokušaju iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 34. KZ/11. za koja ih je, na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11., osudio na kazne zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine svakoga, dok je optuženog Ž. K. i optuženog D. G. proglasio krivima zbog kaznenih djela protiv imovine, poticanjem na razbojništvo iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 37. KZ/11. nakon čega je optuženi Ž. K., na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine. Optuženom D. G. je za navedeno kazneno djelo, na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci te mu je potom, temeljem članka 58. stavka 3. i 1. KZ/11., opozvana uvjetna osuda izrečena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru broj Kzd-46/2017-19 od 16. srpnja 2018. te je uzeta kao utvrđena kazna zatvora iz te presude u trajanju od 7 (sedam) mjeseci, nakon čega je isti, temeljem članka 53. i članka 51. stavka 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom D. G. u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 8. srpnja 2019 do 6. studenog 2019. i 9. siječnja 2020.do 16. srpnja 2020., optuženom D. J. u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 9. srpnja 2019. do 6. studenog 2019. i od 9. siječnja 2020. do 16. srpnja 2020., a optuženom D. G. u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 20. lipnja 2019. do 6. studenog 2019. i od 2. siječnja 2020. do 16. srpnja 2020.

 

1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), optuženi D. G., optuženi D. J., optuženi Ž. K. i optuženi D. G. dužni su solidarno nadoknaditi trošak kaznenog postupka u iznosu od 2.651,00 kuna te s naslova paušala svaki u iznosu od 1.000,00 kuna, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, a podredno da svim optuženicima izrekne kazne zatvora u duljem trajanju.

 

2.1. Žalbe su podnijeli i optuženi D. G. putem braniteljice, odvjetnice S. V., optuženi D. J. putem braniteljice, odvjetnice T. Š. M., optuženi Ž. K. putem branitelja, odvjetnika A. Č. i optuženi D. G. putem branitelja, odvjetnika D. V. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni. Optuženi D. G. predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno istu preinačiti na način da se odbije optužba ili da ga se oslobodi kaznene odgovornosti odnosno da se osudi na djelomičnu uvjetnu osudu na način da neuvjetovani dio kazne iznosi jedanaest mjeseci, a uvjetovani jednu godinu s rokom provjeravanja od tri godine. Optuženi D. J. predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se u odnosu na njega donese oslobađajuća presuda. Optuženi Ž. K. predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, podredno da se ista preinači na način da mu se izrekne uvjetna osuda. I na koncu optuženi D. G. predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno da se ista preinači na način da se ovaj optuženik oslobodi optužbe odnosno da se osudi na djelomičnu uvjetnu osudu tako da neuvjetovani dio kazne iznosi jedanaest mjeseci, a uvjetovani jednu godinu s rokom provjeravanja od tri godine.

 

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

4. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju vratio spis na daljnji postupak.

 

5. Sjednici drugostupanjskog vijeća prisustvovali su braniteljica optuženog D. G., odvjetnica S. V., braniteljica optuženog D. J., odvjetnica T. Š. M. i branitelj optuženog D. G., odvjetnik D. V., a sukladno članku 475. stavku 8. ZKP/08. nazočnost optuženog D. G. i optuženog D. J. koji se nalaze u Kaznionici u L. te optuženog D. G. koji se nalazi u Zatvoru u B., osigurana je putem konferencijskog uređaja kojim je rukovala stručna osoba I. B., informatički referent zaposlen na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske pa kako nije pristupio zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, iako je, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješten, to je sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08. sjednica održana u njegovoj odsutnosti.

 

6. Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok žalbe optuženika D. G., D. J., Ž. K. i D. G. nisu osnovane.

 

7. Nisu u pravu optuženi D. G. i optuženi D. G2. kada u žalbama ističu da se pobijana presuda temelji na nezakonitim dokazima pa da je time počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. u vezi s člankom 10. stavkom 2. ZKP/08. Obrazlažući navedeni žalbeni osnov optuženi D. G. smatra da su zapisi i CD mediji provedenih posebnih dokaznih radnji koji se odnose na razgovore između optuženog D. G. i dvojice prikrivenih istražitelja u hotelu „…“ u Z. 12. lipnja 2019. između 15:56 i 16:40 nezakoniti dokaz iz razloga što su prikriveni istražitelji u tom razgovoru poticali navedenog optuženika na počinjenje kaznenog djela, a što je nedopustivo. Međutim, nasuprot ovakvoj tvrdnji optuženog D. G. iz sadržaja transkripta audio i video zapisa od 12. lipnja 2019. (list 156-164 spisa predmeta), izvješća prikrivenog istražitelja broj 1 od 15. lipnja 2019. (list 1153-1157 spisa predmeta) te izvješća prikrivenog istražitelja broj 2 od 13. lipnja 2019. (list 1158-1161 spisa predmeta), koji su pročitani tijekom dokaznog postupka, proizlazi kako je upravo optuženik bio taj koji je u navedenom razgovoru prvi pitao prikrivene istražitelje jesu li oni došli zbog posla te im je potom u tom razgovoru opisao što bi sve trebalo napraviti da se domognu novca koji se nalazi u sefu kuće koja je vlasništvo V. P.. Kada se uz navedenu činjenicu ima u vidu i obrana koju je tijekom postupka dao optuženi D. G., a u kojoj niti u jednom dijelu nije spomenuo da su ga u tom razgovoru prikriveni istražitelji  poticali na izvršenje ovog kaznenog djela, a što bi svakako učinio da se tako nešto dogodilo, tada iz svega navedenog, po mišljenju suda drugog stupnja, nedvojbeno proizlazi kako se radi o neosnovanom prigovoru koji nije utemeljen na činjenicama koje su utvrđene tijekom dokaznog postupka. Također nije u pravu ovaj žalitelj kada tvrdi da je isto tako nezakonit i nalog istražnog suca Županijskog suda u Bjelovaru broj Kir-t-122/2019-4 od 23. svibnja 2019. s obzirom da nije valjano odnosno dostatno obrazložen pa je zbog toga suprotan odredbama ZKP-a i predstavlja kršenje ustavnih odredbi kojima se štite osobne slobode. Međutim, suprotno navodima ovog žalitelja izvršenim uvidom u spis predmeta utvrđeno je kako je pod navedenim poslovnim brojem donesen nalog suca istrage (list 47-50 spisa predmeta) o proširenju posebnih dokaznih radnji u odnosu na osobe D. G., Ž. K. i D. G. i to uporabom prikrivenog istražitelja i pouzdanika iz članka 332. stavka 1. točke 5. ZKP/08. Iz sadržaja samog naloga o proširenju posebnih dokaznih radnji proizlazi da je isti sačinjen sukladno odredbi članka 335. ZKP/08. te da se u istom navode svi raspoloživi podaci propisani člankom 332. ZKP/08., pri čemu se sudac istrage u obrazloženju izdanog naloga detaljno i opširno poziva na rezultate posebnih dokaznih radnji koje su se provodile protiv tih istih osoba temeljem naloga suca istrage broj Kir-t-122/2019-2 od 16. svibnja 2019. Dakle, imajući u vidu naprijed navedeno, po ocjeni ovog suda, radi se o zakonito izdanom nalogu suca istrage koji sadrži sve elemente propisane zakonom i koji je kao takav u dostatnoj mjeri, detaljno i opširno obrazložen pa su stoga i rezultati dobiveni provođenjem tih posebnih dokaznih radnji, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, pribavljeni na zakoniti način. I na koncu valja napomenuti kako nisu osnovani prigovori optuženog D. G. i optuženog D. G2. da je i zapisnik o ispitivanju optuženog Ž. K. pred državnim odvjetnikom od 21. ožujka 2019. s DVD snimkom ispitivanja također nezakonit dokaz. Argumentirajući ovaj žalbeni osnov ovi optuženici smatraju da prvostupanjski sud na raspravi nije mogao reproducirati snimku ispitivanja optuženog Ž. K. koje je provedeno kod državnog odvjetnika u situaciji kada isti na raspravi nije htio iznositi obranu niti odgovarati na pitanja stranaka, budući da je državni odvjetnik prilikom ispitivanja ovog optuženika tijekom istrage istome postavljao niz kapcioznih i sugestivnih pitanja. No, suprotno ovakvim tvrdnjama iz izvršenog uvida u spis predmeta proizlazi kako je optuženi Ž. K. tijekom prethodnog postupka ispitan od strane državnog odvjetnika 21. lipnja 2019. u nazočnosti njegovog branitelja, odvjetnika A. Č. te je tom prigodom sačinjen zapisnik o njegovom prvom ispitivanju (list 439-443 spisa predmeta) i DVD snimka tog ispitivanja (list 444 spisa predmeta). Iz sadržaja navedenog zapisnika proizlazi da je „okrivljenik iznio obranu i odgovarao na postavljena pitanja zamjenice državnog odvjetnika i branitelja“ te da „okrivljenik i branitelj nemaju primjedbi na ispitivanje“. Dakle, iz sadržaja i konstatacija u zapisniku može se zaključiti kako je ispitivanje okrivljenika provedeno sukladno odredbama članka 272. – 282. ZKP/08., a koje reguliraju način ispitivanja okrivljenika tijekom istrage te da prilikom ispitivanja okrivljeniku nisu postavljana „u nizu sugestivna i kapciozna pitanja“, kako se to tvrdi u izjavljenim žalbama ovih žalitelja, jer da jesu tada bi zasigurno okrivljenik i njegov branitelj, koji su bili prisutni, stavili primjedbe na takav način ispitivanja. S druge strane, u situaciji kada optuženi Ž. K. na raspravi nije žalio iskazivati i nije želio odgovarati na postavljena pitanja nazočnih stranaka tada je sud prvog stupnja, pravilnom primjenom odredbe članka 435. stavka 2. ZKP/08., s pravom reproducirao snimku njegovog prvog ispitivanja pred državnim odvjetnikom i na takvom iskazu se može temeljiti presuda.

 

7.1. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. optuženi D. G. i optuženi D. G2. ističu kako pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su dani su nejasni i nepotpuni tako da se zbog toga ista ne može ispitati. Pri tome optuženi D. G., obrazlažući ovaj žalbeni razlog, navodi kako prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ne obrazlaže u čemu se sastoje zakonska obilježja kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. KZ/11. te kojim svojim postupkom je on sudjelovao u radnji izvršenja ovog kaznenog djela. Suprotno ovakvoj tvrdnji ovog žalitelja sud prvog stupnja je u pobijanoj presudi u odnosu na ove okolnosti dao jasne i dostatne  razloge (stranica 28., 2. odlomak odozgo), no druga je stvar što se ovaj optuženik sa takvim utvrđenjima i zaključcima suda ne slaže i što smatra da oni ne proizlaze iz provedenog dokaznog postupka, međutim takav prigovor ne predstavlja ovu postupovnu povredu. To se isto tako odnosi i na žalbeni razlog kojeg iznosi optuženi D. G.. Naime, ovaj žalitelj smatra da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije obrazložio na koji način je on kod optuženog Ž. K. s namjerom stvarao odluku o počinjenju kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11. jer, po njegovom mišljenju, informacije o financijskoj i obiteljskoj situaciji V. P. ne mogu se pravno kvalificirati kao poticanje na počinjenje ovog kaznenog djela. Međutim, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, prvostupanjski je sud u odnosu na ove okolnosti i ovog optuženika također dao razloge u pobijanoj presudi (stranica 26., 2. odlomak odozgo), s kojima se ovaj žalitelj očigledno ne slaže, iz čega proizlazi kako i on, poput prethodno citiranog optuženika, ističući prigovor postupovne naravi u suštini prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja koje se odnosi na pitanje kaznenopravne odgovornosti i njegovog sudjelovanja u počinjenju inkriminiranog kaznenog djela, o čemu će biti više govora kada će se razmatrati ova žalbena osnova. Iako i optuženi D. J. uvodno također ističe postupovnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., u nastavku izjavljene žalbe ne precizira i ne obrazlaže u čemu bi se sastojala navedena povreda, iz čega se može zaključiti kako se radi o paušalno iznesenoj tvrdnji koja ni na koji način nije argumentirana, da bi se na nju onda moglo i odgovoriti. I na koncu optuženi Ž. K., ističući ovu istu žalbenu osnovu, smatra da postoji proturječje između izreke presude i razloga koji se navode u presudi. Obrazlažući žalbene razloge ovaj žalitelj navodi kako se u izreci presude navodi da su optuženi D. G. i D. J., noseći ljestve i torbu sa stvarima, u jednom trenutku krenuli prema kući oštećenika, dok se u razlozima presude navodi kako su isti uočeni blizu parkiranog vozila, kada su počeli bježati nakon što su uočili djelatnike policije. Isto tako smatra da je izreka presude nerazumljiva u odnosu na poticanje na kazneno djelo razbojništva, budući da se radnje koje se sastoje u prenošenju informacija koje se odnose na oštećenika ne mogu tretirati kao poticanje na razbojništvo jer on nije mogao znati da bi se pri pokušaju uzimanja novca trebala primijeniti sila. Međutim, imajući u vidu iznesenu argumentaciju, i u ovom slučaju radi se o prigovorima koji se prvenstveno odnose na činjenice i pravilnost njihovog utvrđenja, a ne na postupovnu povredu na koju ukazuje ovaj žalitelj, pa će o tome biti više riječi kada će se razmatrati ta žalbena osnova.

 

7.2. Slijedom svega iznesenog, sud prvog stupnja nije počinio postupovne povrede na koje ukazuju optuženici, a isto tako nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na čije postojanje drugostupanjski sud, sukladno odredbi članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti.

 

8. U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik ističe kako je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da pištolj koji je kritične zgode trebao biti korišten za počinjenje inkriminiranog kaznenog djela nije bio funkcionalan te da nije imao mogućnost ispaljivanja streljiva. Argumentirajući ovu žalbenu osnovu ovaj žalitelj smatra da upravo činjenica kako je u spremnik prepravljenog plinsko-signalnog pištolja bilo stavljeno pet komada streljiva ukazuje na to da se radilo o tehnički ispravnom pištolju jer, po njegovom mišljenju, nije logično i životno da bi  netko stavljao streljivo u pištolj, a da pri tome zna da je takav pištolj tehnički neispravan i nefunkcionalan. Međutim, nasuprot ovakvim tvrdnjama državnog odvjetnika, po ocjeni suda drugog stupnja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako tijekom dokaznog postupka nije na potpuno nedvojben način utvrđeno da je predmetni pištolj, koji je nakon inkriminiranog događaja pronađen u torbi zajedno s drugim stvarima, u tom trenutku bio tehnički ispravan i funkcionalan na način da je iz njega bilo moguće ispaliti pripadajuća streljiva. Naime, iz jasnog i nedvosmislenog nalaza i mišljenja vještaka za balistiku M. G. utvrđeno je kako nije moguće na apsolutno siguran način utvrditi kada je i kako je došlo do takve tehničke neispravnosti pištolja, s obzirom da je do iste moglo doći na više načina, prilikom prepravljanja plinsko-signalnog pištolja, tijekom kakve druge loše i neadekvatne manipulacije s navedenim pištoljem ili uslijed neurednog održavanja oružja. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se nikakvim vještačenjem, na tehnički valjani način, ne bi moglo utvrditi kada je doista nastupila tehnička neispravnost i nefunkcionalnost navedenog oružja. U situaciji kada optuženici D. G. i D. J., koji se dovode u direktnu vezu s tim pištoljem pronađenim u torbi, u svojim obranama ne navode da su sporni pištolj testirali i isprobali prije inkriminiranog događaja, a za tako nešto nema niti drugih dokaza u spisu predmeta, tada nije neživotno i nelogično, kako to tvrdi državni odvjetnik, da su u pištolj stavljena streljiva upravo u uvjerenju da se doista radi o tehnički ispravnom i funkcionalnom oružju. Dakle, navedena okolnost, odnosno stavljanje streljiva u spremnik pištolja, a u nedostatku nekih drugih utvrđenih okolnosti, sama po sebi, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, nije dokaz da se radi o tehnički ispravnom pištolju iz kojeg je bilo moguće ispaliti streljiva. Stoga je sud prvog stupnja, uz ispravnu primjenu dokaznog pravila in dubio pro reo, naprijed utvrđene činjenice cijenio u korist optuženika te je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja s pravom zaključio kako nije dokazano da se u konkretnom slučaju radilo o pištolju koji je bio funkcionalan i iz kojeg je bilo moguće ispaliti pripadajuća streljiva pa je, slijedom takvog činjeničnog utvrđenja, iz zakonskog opisa inkriminiranih kaznenih djela pravilno ispustio da bi inkriminirano kazneno djelo počinjeno i uz uporabu oružja. U tom pogledu također nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je, zbog odbijanja dokaznog prijedloga za provođenje dopunskog balističkog vještačenja, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Obrazlažući ovu žalbenu osnovu državni odvjetnik ističe kako je predloženo dopunsko vještačenje trebalo provesti na okolnost kalibra streljiva odnosno kako bi se utvrdilo radi li se o bojevom streljivu koje bi odgovaralo kalibru prepravljenog plinsko-signalnog pištolja te može li se navedeno streljivo ispaliti iz predmetnog pištolja, pod pretpostavkom da je isti bio ispravan. Dakle, već iz sadržaja samog prijedloga za dopunu balističkog vještačenja proizlazi kako predlagatelje polazi od hipotetske pretpostavke da je pištolj bio tehnički ispravan i funkcionalan, iako je iz nalaza i mišljenja vještaka za balistiku na potpuno nedvojbeni način utvrđeno da je predmetni pištolj bio tehnički neispravan i nefunkcionalan, samo što vještak nije mogao na siguran način utvrditi kada se i uslijed čega se to dogodilo, a o čemu je prethodno već bilo govora. Stoga, u takvoj situaciji, kada nije moguće navedene odlučne činjenice utvrditi na potpuno siguran i nedvojben način, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je irelevantno utvrđivati ispravnost samog streljiva s obzirom da je utvrđeno kako sporni pištolj nije bio tehnički podoban za ispaljivanje samog streljiva.

 

8.1. Stoga žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

9. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženici D. G., D. J., Ž. K. i D. G., iako to uvodno naznačuju, ne obrazlažu zbog čega je, po njihovom mišljenju, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, a iz sadržaja izjavljenih žalbi proizlazi kako se oni žale isključivo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, smatrajući da je prvostupanjski sud donio pogrešne zaključke u odnosu na utvrđene odlučne činjenice.

 

9.1. Ističući žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženici D. G. i D. G2. smatraju da je na temelju provedenog dokaznog postupka ostalo dvojbeno jesu li optuženici D. G. i D. J. iz faze pripremnih radnji ušli u fazu pokušaja kaznenog djela protiv imovine, teške krađe ili razbojništva, s obzirom da nema niti jednog dokaza iz kojeg bi proizlazilo da su ovi optuženici, prije nailaska policijskih službenika, krenuli prema kući oštećenika budući da su u tom trenutku stajali pokraj parkiranog automobila. Međutim, kada se imaju u vidu istaknuti žalbeni prigovori, u kojima ovi žalitelji niti ne osporavaju da su optuženi D. G. i optuženi D. J. tijekom inkriminirane večeri zatečeni pokraj parkiranog automobila, ali osporavaju njihovu krajnju namjeru odnosno pravnu ocjenu prvostupanjskog suda u pogledu njihovog cjelokupnog ponašanja, tada je očigledno da se u konkretnom slučaju ne radi o prigovoru činjenične naravi, već o prigovoru koji se tiče pravilne primjene kaznenog zakona odnosno ocjeni radi li se u konkretnoj situaciji o pripremnim radnjama, koje nisu kažnjive ili o pokušaju, koji je kažnjiv, a o čemu će biti više govora kada će se razmatrati žalbena osnova povrede kaznenog zakona.

 

9.2. Nije u pravu optuženi D. G. kada u ovom dijelu izjavljene žalbe tvrdi da nema niti jednog materijalnog ili personalnog dokaza koji bi upućivao na to da torba s različitim predmetima, koja je nakon inkriminiranog događaja izvađena iz rijeke Č., pripada njemu i optuženom D. J.. Naime, navedenu odlučnu činjenicu prvostupanjski je sud utvrdio na potpuno nedvojben i siguran način za što je u pobijanoj presudi dao jasne, valjane, uvjerljive i logične razloge (stranica 23., 4. odlomak odozgo i stranica 24., 1. i 2. odlomak odozgo). Iako je ovaj optuženik djelomično u pravu kada navodi da na torbi nema niti jednog materijalnog traga koji bi se mogao dovesti u vezu s ovim optuženicima (biološkog porijekla, DKT traga i sl.), ne treba izgubiti iz vida činjenicu da tako nešto nije neuobičajeno s obzirom na općepoznatu činjenicu da počinitelji ovakvih kaznenih djela u pravilu koriste rukavice, a kada se, s druge strane, ima u vidu činjenica da je ova torba pronađena u rijeci Č. logično je i životno da je i uslijed toga moglo doći do uništavanja tragova, ukoliko su prethodno doista i postojali. Međutim, unatoč tome što nema pronađenih materijalnih tragova u pravu je sud prvog stupnja kada na temelju drugih provedenih dokaza sa sigurnošću i bez bilo kakve dvojbe zaključuje da se navedena torba, sa stvarima koje su se u njoj nalazile, može dovesti u direktnu vezu s optuženicima D. G. i D. J.. Prvenstveno to proizlazi, a kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud, iz rezultata posebnih dokaznih radnji koje se odnose na razgovor optuženog D. G. s dvojicom prikrivenih istražitelja u hotelu „…“ u Z. (12. lipnja 2019. između 15:56 i 16:40 sati), gdje optuženik smatra kako bi upravo ove dvije osobe mogle počiniti kazneno djelo na štetu V. P.. Kada se pri tome ima uvidu činjenica da im optuženik u tom razgovoru napominje kako nitko u obitelji, osim V. P., ne zna šifru sefa gdje se nalazi novac, zbog čega ne smiju ići na rizik da ga nema kod kuće, gdje on obećava da će im nabaviti sve što treba (da ima „utoke“, maske za lice, ima za vezati, da idu do kraja), tada je više nego evidentno da se razgovara o takvom načinu počinjenja kaznenog djela spram V. P. i članova njegove obitelji koji se tamo zateknu uz primjenu sile i/ili prijetnje te uz uporabu opasnog oruđa i/ili oružja. Pri tako utvrđenim okolnostima, uz činjenicu da je u rijeci Č., blizu mjesta gdje su optuženi D. G. i optuženi D. J. pobjegli prilikom nailaska policijskih službenika, pronađena jedna odbačena torba u kojoj se nalazilo više stvari koje služe kao provalnički alat ili za savladavanje otpora žrtava uz primjenu sile ili prijetnje (prepravljeni plinsko-signalni pištolj s pet komada streljiva, odvijači, pajseri, samoljepiva traka, suzavac, preklopni nož, plastične trake za vezivanje i viljuškasto-okasti ključ), a što je i optuženi D. G. spominjao u razgovoru s prikrivenim istražiteljima, tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se navedena torba zajedno sa stvarima koje su se u njoj nalazile i s obzirom na mjesto gdje je pronađena životno i logično može dovesti u vezu upravo s ovim optuženicima odnosno s inkriminiranim događajem te da se stoga ne može dovoditi u vezu s nekim drugim osobama i nekim drugim događajem, a kako to indirektno sugerira optuženi D. G..

 

9.3. Također nije u pravu optuženi D. J. kada tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako je ovaj optuženik zajedno s optuženim D. G. sudjelovao u počinjenju inkriminiranog kaznenog djela te da je isti bio svjestan svih okolnosti vezanih za počinjenje toga kaznenog djela. Smatra da s obzirom na činjenicu da isti nije sudjelovao u dogovorima oko planiranja pripreme ili izvršenja bilo kakvog kaznenog djela te da nisu pronađeni nikakvi materijalni tragovi koji bi se mogli dovesti u vezu s njime nema dokaza da je i on sudjelovao u počinjenju predmetnog kaznenog djela. Međutim, kada se ima u vidu nesporna činjenica da je optuženi D. J. oko 01,00 sati u noći zatečen na nasipu rijeke Č., zajedno s optuženim D. G. i to u neposrednoj blizini kuće V. P., da su u neposrednoj blizini parkiranog automobila pronađene jedne ljestve, a u rijeci Č. torba s provalničkim alatom i drugim stvarima podobnim za počinjenje ovog kaznenog djela, za koju je utvrđeno da se može dovesti u vezu s ovim optuženicima, tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je i optuženi D. J. zajedno s optuženim D. G. bio uključen u neposredno počinjenje ovog kaznenog djela te da je bio svjestan svih okolnosti vezanih za počinjenje ovog kaznenog djela. U prilog tome, a kako to pravilno primjećuje i sud prvog stupnja, govori i činjenica da je tom prilikom optuženi D. J. kod sebe imao maskirnu kapu zeleno-smeđe boje koja prekriva veći dio lica, očigledno s ciljem da oteža svoje prepoznavanje, a na sebi i hulahopke, iako je bilo ljetno doba, kako bi na taj način spriječio pronalazak bilo kakvih materijalnih tragova koji bi se mogli dovesti u vezu s njime. Pri tome prvostupanjski sud potpuno opravdano otklanja kao neuvjerljivu njegovu obranu da je taj dan vozio motocikl, pa da je zbog toga ostao u hulahopkama, jer s obzirom na ljetno doba i toplo vrijeme nelogično je i neživotno da bi netko, u situaciji kada više ne upravlja motociklom, i dalje na sebi nosio navedeni odjevni predmet. Stoga je, a imajući u vidu naprijed navedena utvrđenja, nasuprot tvrdnjama ovog žalitelja, pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženi D. J., zajedno s optuženim D. G., trebao ući u kuću V. P. pri čemu je isti u potpunosti bio svjestan svih okolnosti vezanih za počinjenje ovog kaznenog djela, osobito na okolnost uporabe sile ili prijetnje kako bi se V. P. na taj način prisilio da otvori metalni sef u kojem su se nalazili novci.

 

9.4. Isto tako nije u pravu optuženi Ž. K. kada navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je on imao bilo kakvih saznanja o mogućoj uporabi sile, prijetnje ili nasilja prema bilo kome, jer prenošenjem informacija o oštećeniku i njegovoj obitelji, po njegovom mišljenju, nije ušao u kaznenu zonu kaznenog djela za koje je proglašen krivim. Međutim, kada se ima u vidu činjenica, koju ovaj optuženik niti ne osporava u svojoj obrani, da je on sva saznanja o V. P. i njegovoj obitelji, njegovoj kući i rasporedu prostorija, metalnom sefu i novcu koji se tamo nalazio dobivao od optuženog D. G. te da je jedino V. P. znao šifru kojom se otvara navedeni sef, tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je ovaj optuženik, kada je optuženom D. G. prenosio ove informacije, bio svjestan činjenice da će radi otvaranja sefa morati biti uporabljena sila ili prijetnja, a kako bi se V. P. prisilio da otvori sef. Naime, iz suglasnih iskaza svjedoka V. P., Z. P., S. P. i K. Š. nedvojbeno proizlazi kako nitko od ukućana, osim V. P., nije bio upoznat sa šifrom kojom se otvara metalni sef, niti s količinom novca koja se u tom sefu nalazila, a što je bilo poznato optuženom D. G. i što je isti prenio optuženom Ž. K.. Kada se navedena okolnost dovede u vezu s navodima optuženog D. G., koji proizlaze iz rezultata posebnih dokaznih radnji odnosno razgovora s prikrivenim istražiteljima, u kojem ovaj optuženik izričito tvrdi da se u kuću treba ući dok se tamo nalazi V. P. kako bi ga se prisililo da otvori sef, tada je više nego očigledno da se tako nešto moglo učiniti jedino uz primjenu sile ili prijetnje prema osobi koja jedina zna šifru za otvaranje metalnog sefa, a što je, po logici stvari, bilo poznato i optuženom Ž. K. i čega je on u potpunosti bio svjestan.

 

9.5. I na koncu, nije u pravu optuženi D. G. kada, žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ističe kako nije dokazano da je on informacije o oštećenom V. P. i njegovoj obitelji prenosio optuženom Ž. K., s namjerom da on potakne optuženike D. G. i D. J. na razbojništvo. Naime, iz obrane optuženog Ž. K. te rezultata posebnih dokaznih radnji nadziranih mobilnih telefona optuženika D. G., Ž. K. i D. G. proizlazi kako je u razdoblju koje je prethodilo inkriminiranom događaju, a osobito dana 19. lipnja 2019., bila učestala komunikacija, s jedne strane, između optuženog D. G. i optuženog Ž. K., u kojoj je optuženi D. G. optuženom Ž. K. prenosio informacije koje su se odnosile na V. P. i njegovu obitelj, a osobito na Z. P., sina V., koji je 19. lipnja 2019. trebao zajedno sa svojom obitelji ići na more, dok je, s druge strane, postojala intenzivna komunikacija između optuženog Ž. K. i optuženog D. G., u kojoj je optuženi Ž. K. ovoga detaljno i precizno obavještavao o svemu onome što mu je prenosio D. G., vezano za V. P., ali i njegovu obitelj. Kada se navedene okolnosti dovedu u vezu s obranom optuženog Ž. K. u kojoj je isti izjavio da mu je optuženi D. G. jednom prilikom rekao kako njegov bivši tast V. kod kuće u sefu drži ogromne količine novca, da je on ljut na njega pošto se razveo od njegove kćeri te da mu se zbog toga hoće osvetiti te da li bi on to mogao nekome reći, tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženi D. G. informacije o V. P. i njegovoj obitelji, kući i rasporedu prostorija te metalnom sefu u kojem se nalazila određena količina novca prenosio optuženom Ž. K. upravo s ciljem kako bi on potaknuo druge osobe da počine kazneno djelo razbojništva na štetu V. P. i kako bi se na taj način domogli novca.

 

9.6. Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni suda drugog stupnja, činjenično stanje je, protivno tvrdnjama svih optuženika, na pravilan način utvrđeno pa se u tom dijelu žalbe ovih optuženika također ukazuju neosnovanima.

 

10. U odnosu na žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona optuženici D. G., D. J., Ž. K. i D. G. suglasno i na potpuno identičan način ističu kako je prvostupanjski sud počinio povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08. Obrazlažući ovu žalbenu osnovu optuženici na gotovo jednak način navode kako je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju radi o pokušaju kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11. jer postupanje za koje su proglašeni krivima optuženi D. G. i optuženi D. J., po mišljenju ovih žalitelja, predstavlja samo pripremne radnje koje nisu kažnjive pa stoga radnje za koje su optuženici proglašeni krivima i osuđeni ne predstavljaju kazneno djelo. Argumentirajući ovakvu svoju tvrdnju optuženici navode kako je tijekom dokaznog postupka nedvojbeno utvrđeno da su optuženi D. G. i optuženi D. J., po policijskim službenicima, zatečeni kako stoje pokraj parkiranog automobila, 500-600 metara od kuće V. P., pa u takvoj situaciji, a kada se nisu nalazili u kretanju prema navedenoj kući, već su istu samo promatrali, nisu niti započeli s radnjom izvršenja kaznenog djela za koje su proglašeni krivima. Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama optuženika, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o pripremnim radnjama te da su optuženi D. G. i optuženi D. J., postupajući na način kako je to utvrđeno tijekom dokaznog postupka, iz stadija pripremnih radnji došli do stadija pokušaja kaznenog djela razbojništva. Naime, u situaciji kada su ovi optuženici, prije dolaska na mjesto gdje su zatečeni po policijskim službenicima, obavljali radnje koje su se sastojale u razgledavanju kuće i bliže lokacije oko kuće, kada su proučavali navike članova obitelji koji žive u navedenoj kući te pribavili pištolj, nož, provalnički alat, predmete za sprečavanje otpora osoba koje se tamo zateknu i ljestve kojima su se trebali popeti na kat kuće, tada se takve radnje doista mogu smatrati pripremnim radnjama. Međutim, u situaciji kada su se nakon tako obavljenih pripremnih radnji s automobilom dovezli do mjesta odakle su trebali pješice krenuti prema kući V. P., pri čemu su sa sobom dovezli i potom iz vozila iznijeli ljestve i torbu s naprijed navedenim stvarima takve radnje su, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, u uskoj i neposrednoj povezanosti s bićem kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11. Naime, i po ocjeni suda drugog stupnja, upravo ove radnje koje su poduzeli optuženici D. G. i D. J., po dolasku na nasip rijeke Č., predstavljaju radnje koje prostorno i vremenski neposredno prethode počinjenju kaznenog djela razbojništva i one su bile objektivno podobne da dovedu do planiranog cilja, a to što u konačnici nisu nastupile krajnje posljedice rezultat je pravovremene reakcije policijskih službenika zbog koje su se ovi počinitelji i dali u bijeg.

 

10.1. Naime, neosnovana je i pogrešna tvrdnja svih optuženika da je za ostvarenje bića kaznenog djela razbojništva u pokušaju iz članka 230. stavka 2. KZ/11. nužno potrebno da su počinitelji započeli s radnjom izvršenja tog kaznenog djela odnosno da su u konkretnom slučaju barem krenuli prema kući u kojoj su to kazneno djelo planirali učiniti, a što je u konkretnom slučaju izostalo budući da su isti zatečeni na nasipu dok su stajali pokraj parkiranog automobila i gledali prema navedenoj kući. Pri tome ovi žalitelji zanemaruju činjenicu da je institut pokušaja kaznenog djela, kako je to propisano člankom 34. stavkom 1. KZ/11., u bitnome drugačiji u odnosu na raniji institut pokušaja kaznenog djela kako je to bilo propisano člankom 33. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: KZ/97.). Naime, u smislu članka 33. stavka 1. KZ/97. pokušaj kaznenog djela postoji kada je počinitelj poduzeo radnje koje predstavljaju početak izvršenja određenog kaznenog djela, dok je u smislu članka 34. stavka 1. KZ/11. za pokušaj kaznenog djela potrebno poduzeti radnju koja prostorno i vremenski neposredno prethodi ostvarenju bića određenog kaznenog djela, dakle nije nužno i neophodno da počinitelj poduzme radnju koja objektivno predstavlja početak radnje izvršenja određenog kaznenog djela. Stoga se, i po ocjeni drugostupanjskog suda, u situaciji kada su se optuženici D. G. i D. J. dovezli vozilom u neposrednu blizinu kuće V. P., gdje su uz uporabu sile ili prijetnje prema zatečenim osobama trebali otuđiti novac koji se nalazio u metalnom sefu, kada su sa sobom ponijeli ljestve i torbu sa provalničkim alatom, opasnim oruđem i pištoljem te kada su te ljestve i torbu iznijeli iz automobila, očigledno u namjeri da ih i upotrijebe, ovakve aktivnosti ovih optuženika s pravom se trebaju tretirati kao radnje koje prostorno i vremenski neposredno prethode ostvarenju bića kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11. Slijedom navedenog pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da ove radnje optuženika predstavljaju pokušaj počinjenja navedenog kaznenog djela, a ne pripremne radnje, kako to pogrešno tvrde svi optuženici, a samo djelo nije dovršeno isključivo zbog dolaska i intervencije policijskih službenika, zbog čega su ovi optuženici i pobjegli kako bi izbjegli uhićenje te se uslijed toga ne može raditi niti o dobrovoljnom odustanku, kako to neosnovano tvrdi optuženi D. G..

 

10.2. Stoga nije počinjena povreda kaznenog zakona na koju ukazuju optuženici D. G., D. J., Ž. K. i D. G., a ispitujući pobijanu presudu sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08., ovaj sud nije našao da bi bila počinjena neka druga povreda kaznenog zakona na štetu optuženika na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

11. Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud u odnosu na optužene D. G., D. J. i D. G. premalo cijenio otegotne okolnosti u vidu njihove dosadašnje osuđivanosti, budući da se radi o osobama kojima je činjenje kaznenih djela stil života, dok je u odnosu na optužene Ž. K. i D. G. kao olakotnu okolnost pogrešno cijenio to što je kazneno djelo ostalo u pokušaju jer su oni kao poticatelji pobijanom presudom osuđeni zbog dovršenog kaznenog djela. Kada se uz navedene okolnosti uzme u obzir pogibeljnost ovog kaznenog djela, oružje, opasno oruđe i drugi predmeti koji su trebali biti uporabljeni prilikom počinjenja kaznenog djela te okolnost da je optuženi D. G. bio glavni inicijator za počinjenje ovog kaznenog djela i svojim informacijama je u tome imao odlučujuću ulogu, smatra da su izrečene kazne preblage, osobito u odnosu na optuženog D. G..

 

11.1. Nasuprot tome optuženi D. G. smatra kako je izrečena kazna zatvora u trajanju četiri godine odmjerena u previsokom trajanju. Ističe da su postojale okolnosti da mu se kazna ublaži ispod zakonom propisanog minimuma, budući da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakotne okolnosti odnosno činjenicu da mu je zdravstveno stanje teško i po život opasno narušeno s obzirom da je 16. rujna 2020. doživio treći srčani udar, da mu je jedno od troje malodobne djece teško bolesno (odumiranje bubrega) te da je bio dragovoljac Domovinskog rata. Iako i optuženi D. J. uvodno ističe i žalbenu osnovu „zbog odluke o kaznenoj sankciji (članak 471. stavak 1. ZKP/08.)“ u nastavku izjavljene žalbe ne obrazlaže ovaj žalbeni navod odnosno ne precizira zbog čega smatra da je pobijana presuda i u ovom dijelu neosnovana i nezakonita. S druge strane, optuženi Ž. K. i optuženi D. G. smatraju da su kazne koje su im po prvostupanjskom sudu izrečene prestroge s obzirom da je za iste utvrđeno kako su postupali kao poticatelji, da prema oštećeniku u konkretnom slučaju nije primijenjena sila ili prijetnja, a niti mu je imovina oštećena u bilo kom smislu, što sve skupa, po njihovom mišljenju, opravdava blaže kažnjavanje.

 

11.2. Ovaj sud je razmotrio pravilnost odluke o kazni povodom izjavljenih žalbi državnog odvjetnika i žalbi svih optuženika te je zaključio da je u pravu državni odvjetnik kada pobija prvostupanjsku presudu zbog odluke o kaznama koje su izrečene optuženicima odnosno kada tvrdi da su izrečene kazne zatvora za optuženike preblage te da, s druge strane, nema osnove za blaže kažnjavanje optuženika za koje se u izjavljenim žalbama zalažu svi optuženici.

 

11.3. Naime, sud prvog stupnja je u smislu članka 47. KZ/11. za sve optuženike pravilno utvrdio sve one okolnosti koje utječu na to da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža (olakotne i otegotne okolnosti), međutim nije ih na odgovarajući način vrednovao i doveo u korelaciju sa drugim utvrđenim okolnostima koje se odnose na inkriminirano kazneno djelo pa da bi im onda kroz individualizaciju kazne izrekao primjerenu kaznu. Prvostupanjski je sud, suprotno tvrdnjama optuženog D. G., okolnost da se radi o osobi narušenog zdravstvenog stanja, da je otac troje malodobne djece i da je bio sudionik Domovinskog rata cijenio kao olakotne okolnosti. Također je s pravom u odnosu na optuženog D. J. okolnost da je otac jednog malodobnog djeteta i da se brine o još troje djece svoje supruge cijenio olakotno, dok je u odnosu na optuženog Ž. K. olakotnim cijenio okolnost da je i njegovo zdravstveno stanje narušeno, da je i on bio sudionik Domovinskog rata te da jedini on, prema izvatku iz kaznene evidencije, nije osuđivan, a što se tiče optuženog D. G. pravilno je cijenjena kao olakotna okolnost činjenica da su mu roditelji o kojima je dužan brinuti također teško narušenog zdravstvenog stanja. S druge strane, cijeneći okolnost da su optuženi D. G., D. J. i D. G., prema izvadcima iz kaznene evidencije, osuđivane osobe prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da navedena okolnost predstavlja otegotnu okolnost, kao što i okolnost da je optuženi D. G. bio glavni inicijator za počinjenje ovog kaznenog djela, pri čemu je isti iskoristio situaciju da je bio u dobrim odnosima sa V. P. i njegovim sinom te prijateljski odnos s njima kako bi im naudio, također predstavlja otegotnu okolnost.

 

11.4. Međutim, kada se prethodno navedene činjenice dovedu u vezu sa svim drugim okolnostima pod kojima je ovo kazneno djelo počinjeno, a osobito pobudama i motivima zbog kojih je djelo počinjeno, ličnosti optuženika i jačini ugrožavanja zaštićenog dobra, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kazne zatvora koje su pobijanom presudom izrečene optuženicima nisu primjerene naprijed navedenim i utvrđenim okolnostima i njima se ne bi mogao ispuniti zahtjev specijalne i generalne prevencije odnosno ne bi se mogle ostvariti druge svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11., kako to pravilno primjećuje i državni odvjetnik.

 

11.5. Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačio pobijanu presudu u odluci o kazni u odnosu na sve optuženike. Tako su optuženi D. G. i D. J. za kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 34. KZ/11. osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po 5 (pet) godina svaki, optuženi Ž. K. je za kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 34. i članka 37. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju 4 (četiri) godine, dok je optuženom D. G. za kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. u vezi članka 1. i članka 34. i članka 37. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju 5 (pet) godina, a istovremeno je prihvaćena po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci iz opozvane uvjetne osude (pravomoćna presuda Općinskog suda U Bjelovaru broj Kzd-46/2017-19 od 16. srpnja 2018.), nakon čega je isti osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 5 (pet) godina i 6 (šest) mjeseci, pri čemu je svima optuženicima u ovako izrečene kazne zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru. Po ocjeni suda drugog stupnja navedenim kaznama će se na potpuno nedvojbeni način izraziti jasna i nedvosmislena društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, njima će se prvenstveno utjecati na optuženike u smislu specijalne prevencije, kako više ne bi činili ovakva, ali i druga kaznena djela, a istovremeno će se poslati jasna poruka drugim članovima društvene zajednice o tome da je nedopustivo i pogibeljno činjenje kaznenih djela te da je odgovarajuće kažnjavanje njihovih počinitelja potpuno opravdano, a čime će se ostvariti i svrha generalne prevencije te druge svrhe kažnjavanja propisane kaznenim zakonom. Slijedom svega navedenog, blažim kaznama, kako to u izjavljenim žalbama sugeriraju svi optuženici, u konkretnom slučaju ne bi bilo moguće ostvariti svrhe kažnjavanja propisane zakonom.

 

12. Stoga je djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08., trebalo presuditi kao u točki I. izreke ove odluke, dok je na temelju članka 482. ZKP/08. žalbu državnog odvjetnika, u ostalom dijelu te žalbe optuženika D. G., D. J., Ž. K. i D. G., u cijelosti trebalo odbiti kao neosnovane i u ostalom, pobijanom i nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, kao što je odlučeno u točki II. izreke.

 

Zagreb, 3. studenoga 2021.