- 1 -              I Kž 121/2021-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 121/2021-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. I. K., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. u vezi s čl. 37. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak, 101/17 i 118/18 – dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 7. prosinca 2020. broj K-15/2020, u sjednici održanoj 3. studenog 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice opt. I. K. i branitelja optuženika, odvjetnika S. Š.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se kao neosnovana žalba opt. I. K. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašen je krivim opt. I. K. zbog počinjenja kaznenog djela protiv gospodarstva, poticanja na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. u vezi čl. 37. st. 1. KZ/11 te je na temelju tih propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci s tim da mu je na temelju čl. 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda odgodom izvršenja izrečene kazne zatvora kroz period provjeravanja u trajanju od jedne godine.

 

1.1. Na temelju čl. 158. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje: ZKP/08) prihvaćen je imovinskopravni zahtjev oštećene tvrtke H.-u.i. d.o.o. (prije H.-o. r. d.o.o. OIB: ..., Z.,) te je naloženo opt. I. K. da oštećenoj tvrtki nadoknadi iznos od 10.457,70 kn.

 

1.2. Na temelju čl. 148. st. 1. i čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 optuženiku je naloženo da nadoknadi trošak postupka u paušalnom iznosu od 5.000,0 kn.

 

2. Protiv te je presude žalbu podnio optuženik putem branitelja S. Š., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Kako je optuženik u žalbi zahtijevao da se on i branitelj na temelju čl. 475. st. 2. ZKP/08 izvijeste o sjednici vijeća tako je i učinjeno te su sjednici nazočili optuženik i branitelj, dok je u odnosu na uredno izvještenog državnog odvjetnika, sjednica na temelju čl. 475. st. 4. ZKP/08 održana u njegovoj odsutnosti.

 

6. Žalba nije osnovana.

 

7. Suprotno prigovorima opt. I. K., sud prvog stupnja je o svim odlučnim činjenicama u obrazloženju pobijane presude iznio razloge i nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Optuženik neosnovano tvrdi da u odnosu na drugi inkriminirani događaj koji je počinjen u periodu od točno neutvrđenog dana u lipnju 2009. do 27. kolovoza 2009. sud nije iznio razloge i da nije obrazložio na temelju kojih je to konkretnih dokaza, osim iskaza svjedoka E. V., a čiji je iskaz upitan s obzirom da je on dobio oprost od kaznenog progona, utvrdio da je opt. K. zatražio od I. M. da mu to ljetovanje omogući. Naime, iz materijalne i formalne obrane, konačno niti iz žalbe, ne proizlazi da bi optuženik osporavao objektivne okolnosti inkriminiranih događaja iz 2007. i 2009. koji se odnose na to da je on s obitelji bio na ljetovanju u navedenom vremenskom razdoblju i to u privatnom smještaju u B., odnosno na otoku U., a da je račune u iznosima 10.457,70 kn, odnosno 30.600,50 kn platilo društvo H., O. r. d.o.o. Optuženik u biti osporava samo tvrdnje optužbe da je on poticao I. M., tadašnjeg direktor H.-a d.d. da mu omogući ova ljetovanja na račun tvrtke H., O. r. d.o.o., ali sve ostale okolnosti ljetovanja i plaćanja računa od strane oštećene tvrtke nisu osporavane. Dakle, ove objektivne okolnosti ljetovanja optuženika u pogledu oba događaja opisana u činjeničnom opisu izreke prvostupanjske presude ne samo da nisu osporavane nego i proizlaze iz niza izvedenih dokaza i to iz iskaza svjedoka E. V., L. B. i D. D., koji su iskazivali upravo u vezi računa koji se odnosio na drugo ljetovanje optuženika iz 2009., iskaza bivšeg suoptuženika, sada pokojnog I. M., koji je opisao razgovor s optuženikom u vezi ljetovanja u H.-ovim apartmanima i koji je dozvolio „teoretsku“ mogućnost da je s tim upoznao E. V. Nadalje isto proizlazi i iz nesporne dokumentacije tj. računa br. ... na iznos od 10.457,70 kn koji se odnosi na prvo inkriminirano ljetovanje i iz računa br. ... na iznos od 30.600,50 kn koji se odnosi na drugo inkriminirano ljetovanje te dokumentacije o izvršenim plaćanjima tih računa od strane oštećene tvrtke H., O. r. d.o.o. Jednako tako, iz ugovora o kratkoročnoj pozajmici od 19. listopada 2009. koji je sklopljen između oštećene tvrtke i optuženika proizlazi da se radilo o ugovoru kojim je regulirano od strane optuženika obročno plaćanje iznosa od 30.600,50 kn u vezi računa br. ... koji se odnosio na njegovo ljetovanja na otoku U.

 

7.1. Prema tome, kada je modus operandi u pogledu obje inkriminacije isti, i nije sporno da je optuženik oba puta ljetovao na teret oštećene tvrtke, sud prvog stupnja nije trebao posebno obrazlagati okolnosti načina na koji je optuženik poticao I. M., najprije u jednom, a zatim ponovo i u drugom slučaju. Nema nikakve dvojbe da i u pogledu drugog ljetovanja na otoku U. način optuženikovog postupanja bio isti kao i u slučaju kada mu je M. na njegovo traženje omogućio ljetovanje u B. Svakako da je i u drugom slučaju inicijativa morala poteći od strane optuženika koji traži smještaj za sebe i članove obitelji i to preko direktora M. koji potom nalaže direktoru H., O. r. d.o.o. V. da i to ljetovanje, kao što je to učinio i prvi put organizira, a što je ovaj i učinio. Prema tome, sud prvog stupnja je kroz navedeno obrazloženje u dovoljnoj mjeri iznio razloge koji se odnose na oba optuženikova traženja da mu se omoguće ljetovanja i presuda se u svim dijelovima može ispitati.

 

7.2. Iz navedenih razloga nije osnovana žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka jer prvostupanjski sud nije počinio postupovnu povredu na koju ukazuje žalba optuženika, a nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

8. Optuženik pod toč. IV. obrazloženja žalbe na opširan način, u kontekstu okolnosti da se rodio u Kanadi i da je u Republiku Hrvatsku došao 1991. kao dragovoljac u domovinskom ratu radi obrane domovine, nastoji argumentirati prigovor kojim pobija utvrđenje suda prvog stupnja o postojanju svijesti da nije imao pravo da u dva navrata ljetuje s obitelji na trošak H., O. r. d.o.o. i da je predmetno kazneno djelo počinio s izravnom namjerom.

 

8.1. Međutim, sud prvog stupnja je pravilno ovu odlučnu činjenicu subjektivnog karaktera utvrdio na temelju iskaza pok. I. M. te svjedoka K. Ć., J. B. i E. V. ukazujući da iz ovih dokaza nedvojbeno slijedi da je opt. I. K. bio svjestan toga da ne može ljetovati u skladu sa uobičajenim načinom postupanja i pravilima koja to određuju unutar tvrtke H. d.d. i ovisnih društava i da je znao da nema pravo na to da mu tvrtka plati privatni smještaj, jer su svi kapaciteti odmarališta već bili zauzeti budući da su u posebnom postupku bili dodijeljeni djelatnicima H.-a prema propisanim kriterijima koji su bodovani. Dakle, nema dvojbe, bez obzira što je optuženik živio i radio u sustavu koji je imao na drugačiji način uređene tržišne odnose, da je znao da nije mogao ostvariti pravo na ljetovanja izvan odmarališta društva u kojem je najprije radio na temelju ugovora o djelu a potom i na neodređeno vrijeme i to na teret društva H. – O. r., jer nije to pravo stekao u propisanom natječajnom postupku. Da je tomu tako proizlazi iz činjenice da je u tom pravcu razgovarao s svojim ratnim drugom K. Ć. koji je u inkriminirano vrijeme bio zamjenik predsjednika Nadzornog odbora H.-a d.d., a potom je od direktora I. M. tražio da mu ta ljetovanja omogući, što je ovaj i učinio. Prema tome, zaključak suda prvog stupnja o tome da je optuženik znao da nema pravo na teret oštećenog društva ljetovati u dva navrata sa svojom obitelji ne temelji se samo na iskazu svjedoka E. V., već i na temelju iskaza sada pokojnog I. M. te svjedoka K. Ć., J. B. koji u bitnom potvrđuju dijelove iskaza svjedoka V. Optuženik u žalbi kroz djelomična reproduciranja iskaza svjedoka K. Ć., E. V., J. P., L. B., J. B. i pok. I. M., daje svoju ocjenu tih dokaza sugerirajući da navedeni iskazi potvrđuju njegovu obranu da nikoga nije poticao na činjenje kaznenih djela. Također ističe da nije ni po čemu bilo neuobičajeno da mu se kao generalu Hrvatske vojske, koji obavlja povjerljiv i važan posao za H. d.d., od strane tvrtke kojoj je država dala na upravljanje imovinu poteklu iz ukinutog društvenog vlasništva i koja inače subvencionira s 80% ljetovanja za radnike H.-a, omogući navedena ljetovanja. Međutim, radi se o proizvoljnim tvrdnjama i neobjektivnoj ocjeni ovih dokaza, jer iskazi navedenih svjedoka, uz naprijed navedenu nespornu okolnost da je optuženik pristao vratiti veći dio troškova ljetovanja u iznosu od 30.600,00 kn, ukazuju da je on znao da na navedena ljetovanja nema pravo pa je na naprijed opisan način odlučio tražiti od I. M. da mu omogući ljetovati na teret oštećene tvrtke. U tom kontekstu su neosnovani prigovori da je iskaz svjedoka E. V. nevjerodostojan s obzirom da se radi o osobi koja je dobila „oprost“ od kaznenog progona, da je vrlo vjerojatno da je sam V. uvjeravao K. da ima pravo na ljetovanje na trošak društva, odnosno da nema sigurnih dokaza da je K. tražio Ć. da mu se plati ljetovanje na teret H.-a već da je od ovoga samo dobio informaciju da se javi direktoru V. koji mu je sukladno do tada važećoj praksi to i omogućio. Radi se samo o spekulacijama žalitelja koje nemaju uporišta u izvedenim dokazima i kojima niti u najmanjoj mjeri nisu dovedena u dvojbu činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, zbog čega žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

9. Obrazlažući povredu kaznenog zakona optuženik pogrešno smatra da opisane inkriminacije na sadrže obilježja kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. KZ/11 pozivajući se na ovosudno rješenje od 19. veljače 2020., broj I Kž-663/2019-5, kojim je povodom žalbe državnog odvjetnika, po službenoj dužnosti, ukinuta prvotna oslobađajuća presuda Županijskog suda u Zagrebu od 22. listopada 2019., broj K-50/14. Naime, iako je točno da je ovaj sud u toj odluci u obrazloženju ukazao da bi iz činjeničnog opisa optužnice proizlazilo da je u pitanju tzv. lančano poticanje jer bi iz načina poduzimanja inkriminiranih radnji slijedilo da opt. I. K. poticao I. M. da potakne E. V. koji potom zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju na štetu tvrtke u kojoj je direktor i o čijim se interesima dužan brinuti opt. I. K. pribavlja protupravnu imovinsku korist u ukupnom iznosu od 41.058,20 kn. Prvostupanjskom je sudu na potrebu razmatranja mogućnosti takvog sagledavanja uloge I. M., ukazano s obzirom na sporno pitanje je li se M. kao predsjednik uprave H. d.d., osnivača i vladajućeg društva u odnosu na ovisno društvo H.-O. r. d.o.o., bio dužan brinuti o ovom društvu. U takvoj mogućoj varijanti na koju je ukazano bi ovo pitanje u biti bilo irelevantno jer poticatelj M. ne mora imati svojstvo koje mora imati počinitelj kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. KZ/11, a koje nedvojbeno ima E. V., direktor oštećenog društva H.-O. r. d.o.o. Međutim, prvostupanjski je sud u ponovljenom postupku prihvatio tezu optužbe da je I. M. bio taj koji je na inkriminiran način zlouporabio povjerenje u gospodarskom poslovanju utvrđujući da je on kao predsjednik Uprave H. d.d., tvrtke koja je osnivač i koja je vladajuće društvo, bio dužan brinuti o interesima ovisnog društva H.-O. r. d.o.o. i za ta je utvrđenja sud prvog stupnja u obrazloženju iznio vrlo jasne i argumentirane razloge koje u cijelosti prihvaća Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja.

 

9.1. Dakle, sud prvog stupnja je na temelju uvida u izjavu o osnivanju društva H. – O. r. d.o.o. utvrdio da je H. d.d. jedini osnivač društva H. – O. r. d.o.o. i da je H. d.d. vladajuće društvo, a da je društvo H. – O. r. ovisno društvo te je uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu utvrdio da ne postoji ugovor o zajedničkom vođenju poslova između ta dva društva. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, knjigovodstvo, računovodstvo, reviziju i bankarstvo I. M. sud prvog stupnja je utvrdio da su 27. ožujka 2008. H. d.d. i H. - O. r. sklopili ugovor o međusobnim odnosima kojim je definirano da H. d.d. kao vladajuće društvo i H. – O. r. kao ovisno društvo, prema kojemu ugovoru društvo H. d.d. vodi financijsku politiku i za račun ovisnog društva obavlja plaćanja, izgrađuje i daje na korištenje informacijski i komunikacijski sustav i dr., te H. d.d. obavlja funkciju korporativnog upravljanja članicama H. a uprava H. – O. r. dužna je provoditi upute vladajućeg društva koje daje zakonski zastupnik vladajućeg društva. Sud prvog stupnja je na temelju navedenog nalaza i mišljenja utvrdio da H. d.d. i H. – O. r. djeluje kao faktični koncern jer vladajuće društvo ostvaruje prevladavajući utjecaj temeljem većinskog vlasništva, iako poduzetničke ugovore formalno nije registriralo u trgovačkom registru. Nadalje, prvostupanjski je sud na temelju navedenog vještačenja utvrdio da, iako je odgovornost za vođenje poslova ovisnog društva na upravi H. – O. r., uprava tog ovisnog društva obavezna je postupati po uputama zakonskog zastupnika vladajućeg društva koje je dužno nadoknaditi eventualnu štetu ovisnom društvu kada se postupa po uputama vladajućeg društva. I pored činjenice da uprava tvrtke H. – O. r. odgovara za poslovanje tog društva, zakonski zastupnik H. d.d. kao vladajućeg društva je dužan štititi imovinski interes ovisnog društva H. – O. r. zbog toga što je u konkretnom slučaju zastupnik vladajućeg društva iskoristio svoj utjecaj da ovisno društvo uputi na to da poduzme štetne pravne poslove i da opt. I. K. osiguraju ljetovanje u privatnom smještaju na što ovaj nije imao pravo ni po kojoj osnovi, ni ti kao vanjski suradnik tvrtke H. d.d. niti kao zaposlena osoba u toj tvrtki.

 

9.2. Povezujući ova utvrđenja s odredbom čl. 496. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19) koja propisuje da, ukoliko nije sklopljen ugovor o vođenju poslova društva vladajućeg i ovisnog društva, vladajuće društvo ne smije koristiti svoj utjecaj da ovisno društvo uputi na to da poduzme štetne pravne poslove ili da poduzme ili propusti radnje na svoju štetu, osim ako se vladajuće društvo obveže da će ovisnom društvu nadoknaditi štetu koja mu je time nastala, sud prvog stupnja zaključuje da je dužnost I. M. bila da štiti imovinske interese tvrtke H. – O. r. Ukazuje da je M. dao uputu direktoru ovisnog društva V. da poduzme radnje iz kojih je proizišla šteta za ovisno društvo,a ovaj je te bio dužan poduzimati u skladu sa međusobnim ugovorom između vladajućeg i ovisnog društva, pri čemu je I. M. postupio protivno čl. 496. Zakona o trgovačkim društvima jer se nije obvezao da će ovisnom društvu nadoknaditi štetu koja bi mu time nastala.

 

9.3. Prema tome, iako su navedena trgovačka društva u formalnopravnom smislu zasebne pravne osobe i imaju svoja tijela upravljanja, ona su u toj mjeri de jure i de facto uzajamno povezana jer je u pitanju vladajuće i ovisno društvo u kojem je predsjednik uprave vladajućeg društva po zakonu predsjednik skupštine ovisnog društva, imaju zaključen ugovor o međusobnim odnosima kojim vladajuće društvo za ovisno vodi financijsku politiku, obavlja plaćanja, daje na korištenje informacijski i komunikacijski sustav. O tim su se odnosima dvaju društava u svojim iskazima očitovali i svjedoci L. B., D. D., J. B. i E. V. tako da je sud prvog stupnja pravilno izveo zaključak da je I. M. postupajući na inkriminirani način potican od strane opt. I. K., počinio predmetno kazneno djelo, jer je na štetu ovisnog društva, o čijim se interesima bio dužan brinuti jer ga je na to obvezivala odredba čl. 496. ZTD-a, optuženiku ostvario protupravnu imovinsku korist.

 

9.4. Iz navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika prema kojoj se u konkretnom slučaju ne radi o kaznenom djelu jer da I. M. nije mogao biti počinitelj kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. KZ/11 budući da nije bio dužan brinuti o interesima društva H.-O. r. d.o.o. te da slijedom toga nema niti poticanja od strane opt. I. K. u smislu akcesornosti.

 

10. Optuženik se ne žali zbog odluke o kazni i odluci o oduzimanju imovinske koristi, međutim, kako on prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona to se u smislu odredbe čl. 478. ZKP/08 uzima da se žali i zbog odluke o kazni i odluke o oduzimanju imovinske koristi.

 

10.1. Dakle, i prema mišljenju ovoga suda kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, koja mu je izrečena pobijanom presudom, a čije je izvršenje izricanjem uvjetne osude odgođeno kroz period provjeravanja od jedne godine, nije prestroga kaznena sankcija. Sud prvog stupnja je optuženiku ispravno kao olakotne okolnosti cijenio činjenicu da je vratio veći dio stečene nepripadne imovinske koristi i da je neosuđivana osoba koja uredno živi i radi u svojoj sredini, a otegotnih mu okolnosti nije našao te mu je opravdano izrekao minimalnu kaznu koju mu je bez ublažavanja mogao izreći. Prema tome, izrečena kaznena sankcija i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, je primjerena i blažom kaznom od izrečene ne bi se ostvarila svrha kažnjavanja u smislu individualne i generalne prevencije.

 

10.2. Odluka o oduzimanju preostalog dijela imovinske koristi koju je optuženik kao počinitelj kaznenog djela protupravno stekao i koju, nakon što je veći dio vratio, mora platiti pravnom slijedniku oštećenog trgovačkog društva pravilno se temelji na propisima citiranim u izreci prvostupanjske presude.

 

11. Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalba optuženika nije osnovna i kako sud prvog stupnja nije na optuženikovu štetu povrijedio kazneni zakon, a što je utvrđeno ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 3. studenog 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Vesna Vrbetić, v.r.