1              Poslovni broj: Gž-1686/2021-2

Poslovni broj: Gž-1686/2021-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sutkinji mr. sc. Seniji Ledić, u pravnoj stvari tužitelja Z. Č. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku J. C., odvjetniku u S., protiv tužene A. M. K., OIB: …, iz O., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-8899/2015-58 od 17. lipnja 2021., dana 2. studenoga 2021.,

p r e s u d i o    j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj P-8899/2015-58 od 17. lipnja 2021.

Obrazloženje

1. Pobijanom je presudom odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo naložiti tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 80.869,40 kuna sa zateznom kamatom kako je navedeno u izreci presude.

2. Protiv ove presude žalbu podnosi tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno da se ukine.

3. Tužena je odgovorila na žalbu tužitelja predloživši je odbiti kao neosnovanu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Neutemeljeno tužitelj u žalbi ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Okolnost da je sud u presudi naveo da je pregledao cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu, ali da tu dokumentaciju nije citirao, u okolnostima konkretnog slučaja, ne čini pobijanu presudu nerazumljivom i ne predstavlja predmetnu bitnu povredu, iako takvo postupanje jest uopćeno, a ne konkretizirano. No iz sadržaja je pobijane presude razvidno koje je činjenice sud utvrdio dokazivanjem, zašto je ocijenio dokaze koje je naveo u presudi tako kako ih je ocijenio, kako to i nalaže stavak 4. odredbe članka 338. ZPP. U odnosu na izreku, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je izreka nerazumljiva i zbog toga što je nejasno je li sud odlučio o tužbenom zahtjevu iz tužbe (kojim je zatražena isplata iznosa od 37.524,78 kuna) ili onom zatraženom uređenim tužbenim zahtjevom od 15. rujna 2020. Kako je tim tužbenim zahtjevom zatražena isplata iznosa od 80.869,40 kuna s pripadajućom kamatom, a sud pobijanom presudom odbio tužbeni zahtjev upravo u tom iznosu i s kamatom kako je naznačeno u podnesku tužitelja od 15. rujna 2020., žalbeni se navodi žalitelja ukazuju neosnovanima jer ne potvrđuju nejasnoće na koje žalitelj ukazuje.

6. U odnosu na žalbene navode vezane uz preuricanje ročišta radi objave presude, odgovoriti je da ta okolnost nema značenje bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a niti je, pored toga, bila od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite presude.

7. Što se, pak tiče žalbene tvrdnje da ostavljeni rok od osam dan za žalbu nije u skladu sa zakonom, odgovoriti je da je sud doista pogriješio kada je u pravnoj pouci uputio stranke na rok za žalbu od osam dana što je protivno odredbi članka 348. stavka 1. ZPP. No pogrešna uputa o pravnom lijeku ne može ići na štetu stranke, a osim toga, tužitelj je žalbu podnio unutar tog roka. No i da ju je podnio nakon proteka roka od osam dana, ali unutar zakonskog roka od petnaest dana, žalbeni bi sud takvu žalbu smatrao pravovremenom i o njoj bi odlučio meritorno.

8. Žalitelj ne ukazuje na druge bitne povrede, a ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama  ispitivanja iz članka 354. stavka 2. ZPP, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 80.869,40 kuna s pripadajućom kamatom koji je činjenično utemeljen na tvrdnji da je tužitelj kao sudužnik-solidarni jamac jamčio za urednu otplatu kredita po Ugovoru o kreditu za razvoj turističke djelatnosti kojeg su 26. kolovoza 2003. sklopili korisnica kredita I. Š. i kreditor Zagrebačka banka, da je ispunio obvezu otplate kredita, a da je stvarna korisnica kredita tužena i da je tužena preuzela dug tužitelja.

10. Sud je prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev ocijenivši da u konkretnom slučaju nije došlo do preuzimanja duga u smislu odredaba članaka 446., 451. stavka 1. i 452. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91) koji se primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 79/18) jer se radi o obveznom odnosu koji je proizašao iz Ugovora o kreditu iz 2003.

11. To stoga što tužena nije bila stranka sklopljenog pravnog posla niti je pristupila dugu, a ni preuzela dug po spomenutom Ugovoru. Štoviše, sud je prihvativši iskaz tužene i svjedokinje S. V., kćerke korisnice kredita I. Š. i njezine punomoćnice, utvrdio da je njena majka predala iznos kredita bivšem suprugu tužene Ž. K., koji se obvezao vratiti pozajmljeni iznos nakon realizacije drugog kredita, što međutim nije napravio, već je s novcem pobjegao u inozemstvo, pa je naplata kredita izvršena od tužitelja.

12. Zaključak suda o nepostojanju obveze tužene na isplatu utuženog iznosa tužitelju ima uporište u sadržaju prvostupanjskog spisa jer, sve i da su postojali usmeni dogovori između tužitelja i tužene, do preuzimanja duga u smislu odredbe članka 446. ZOO/91 i pristupanja duga u smislu odredbe članka 451. ZOO/91, nije došlo niti je moglo valjano doći bez pristanka vjerovnika, a tužitelj u postupku nije ni tvrdio da je vjerovnik pristao na preuzimanje duga ili pristupanje dugu. Isto tako, očito je da u konkretnom slučaju nije došlo ni do preuzimanja ispunjenja u smislu odredbe članka 453. ZOO/91 jer tužitelj to nije dokazao, kako je to pravilno ocijenio sud prvog stupnja.

13. Budući da nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu je tužitelja valjalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP.

Split, 2. studenoga 2021.