Poslovni broj: 17 Gž Ovr Ob-132/2021-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 17 Gž Ovr Ob-132/2021-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu Robertu Jamboru kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari ovrhovoditeljice mljt. G. U. iz S., …, OIB:…, zastupane po majci i zakonskoj zastupnici M. U. iz S., …, OIB: …, zastupane po punomoćnici D. Ž., odvjetnici u S., …, protiv ovršenika A. … d.o.o., Z., …, OIB: …, radi naplate novčane tražbine ovrhom na novčanim sredstvima po računima ovršenika, odlučujući o žalbi ovrhovoditeljice protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr Ob-56/20-4 od 14. rujna 2021., dana 2. studenog 2021.

 

 

r i j e š i o   j e

 

              I.              Odbija se žalba ovrhovoditeljice kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr Ob-56/20-4 od 14. rujna 2021.

 

              II.              Odbija se kao neosnovan zahtjev ovrhovoditeljice za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 800,00 kn.

 

 

Obrazloženje

 

1.               Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan prijedlog za ovrhu na novčanim sredstvima od 2. lipnja 2020.

 

2.               Protiv rješenja žalbu je podnijela se ovrhovoditeljica iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) u svezi s čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 - dalje: OZ), te predlaže pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

3.               Žalba nije osnovana.

 

4.               Ispitujući pobijano rješenje i postupak koji mu je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Suprotno žalbenim navodima ovrhovoditeljice, pobijano rješenje sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP kojeg sadržajno u žalbi ističe ovrhovoditeljica.

 

5.               Sud prvog stupnja utvrdio je da je ovrhovoditeljica podnijela protiv ovršenika prijedlog za ovrhu kojim predlaže da sud temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Splitu posl. broj P Ob-608/16 od 15. listopada 2018. radi naplate novčane tražbine odredi ovrhu na novčanim sredstvima po računima ovršenika. Također, sud prvog stupnja utvrdio je da je ovršnom ispravom temeljem koje ovrhovoditeljica predlaže da sud odredi ovrhu naloženo Z. U. da doprinosi za uzdržavanje iznos od 1.000,00 kn mjesečno kao i da plati utvrđene dospjele, a neplaćene iznose uzdržavanja, te da ovrhovoditeljica predlaže određivanje ovrhe protiv osobe koja ovršnom ispravom nije utvrđena kao njezin dužnik. Na temelju takvih utvrđenja sud prvog stupnja je primjenom odredbe čl. 22. OZ ovrhovoditeljičin prijedlog za ovrhu odbio.

 

6.               Utvrđenja suda prvog stupnja i primjenu materijalnog prava, kao pravilna prihvaća i ovaj sud. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP, a niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP, koje žalbene razloge također u žalbi ističe ovrhovoditeljica.

 

7.               Ovrhovoditeljica u žalbi u bitnome ističe da ovršenik, kao poslodavac obveznika uzdržavanja Z. U., nije u postupku izravne naplate koji je ovrhovoditeljica protiv Z. U. pokrenula pred Financijskom agencijom, postupio sukladno odredbama čl. 173., čl. 204. i čl. 212. OZ. Međutim, čak i da je ta tvrdnja točna, to ne znači da ovrhovoditeljica može protiv poslodavca obveznika plaćanja uzdržavanja, odnosno u ovom konkretnom slučaju ovršenika, neposredno pokretati ovrhu temeljem presude kojom je obvezniku plaćanja uzdržavanja naloženo plaćanje uzdržavanje. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da ovršenik nije dužnik iz ovršne isprave, te da, obzirom da navedena ovršna isprava ne veže ovršenika, ne postoji osnova iz čl. 22. OZ da se protiv ovršenika odredi ovrha.

 

8.               Nije osnovano niti pozivanje ovrhovoditeljice na odredbu čl. 201. OZ, kao niti žalbeni navodi kojima ovrhovoditeljica ističe da je sud prvog stupnja zanemario zakonske odredbe koje omogućuju pokretanje ovrhe neposredno protiv poslodavca dužnika. Naime, odredba čl. 201. OZ regulira odgovornost poslodavca za propuštenu obustavu i isplatu dospjelih obroka. Navedenom odredbom predviđena je mogućnost da sud u posebnom incidentalnom kognicijskom postupku u okviru ovršnog postupka rješenjem naloži poslodavcu da ovrhovoditelju isplati sve obroke što ih je poslodavac propustio obustaviti i isplati prema rješenju o ovrsi (čl. 201. st. 1. OZ). Takav prijedlog, koji sadržajno treba korespondirati kondemnatornoj tužbi, ovrhovoditelj može podnijeti do dovršetka ovršnog postupka (čl. 201. st. 2. OZ), a na temelju rješenja iz čl. 201. st. 1. OZ ovrhovoditelj može tražiti ovrhu protiv poslodavca u istom ovršnom postupku.

 

9.               Dakle, da bi se mogla određivati ovrha protiv poslodavca sukladno odredbi čl. 201. st. 3. OZ također je potrebno protiv poslodavca najprije ishoditi ovršnu ispravu iz čl. 201. st. 1. OZ. Ovrhovoditeljica međutim, ne predlaže da sud donese rješenje iz čl. 201. st. 1. OZ, već predlaže neposredno određivanje ovrhe protiv poslodavca temeljem ovršne isprave (presude donijete u postupku razvoda braka) u kojoj poslodavac uopće nije dužnik. Osim toga, posebni kognicijski incidentalni postupak iz čl. 201. st. 1. OZ, sukladno odredbi čl. 196. OZ, može se voditi samo ako je ovrha određena na plaći ili drugom stalnom novčanom primanju, dakle, u postupku u kojem je predmet ovrhe plaća ili drugo stalno novčano primanje. U konkretnom slučaju, ovrhovoditeljica ne vodi protiv Z. U. postupak ovrhe na njegovoj plaći u smislu odredbe čl. 197. OZ, već postupak naplate svoje tražbine izravnom naplatom u kojem je predmet ovrhe, u formalnopravnom smislu, nije njegova plaća, već sukladno odredbi čl. 204. st. 1. u svezi s čl. 209. OZ, novčana tražbina po njegovim računima. Stoga se u konkretnom slučaju odredba čl. 201. OZ uopće ne može primijeniti, već ovrhovoditeljica, ako smatra da ovršenik kao poslodavac njezinog dužnika Z. U. nije u postupku izravne naplate postupao sukladno odredbama OZ-a, mora u parničnom postupku najprije protiv njega ishoditi ovršnu isprave nakon čega će temeljem iste protiv njega moći pokretati ovrhu.

 

10.          Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP u svezi s čl. 21. st. 1. OZ, žalbu ovrhovoditeljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi rješenje suda prvog stupnja.

 

11.          Ovrhovoditeljici nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP i čl. 21. st. 1. OZ).

 

12.          Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu 2. studenog 2021.

 

 

Sudac:

Robert Jambor