1

 

 

                  

         Republika Hrvatska

     Općinski sud u Virovitici

       Stalna služba u Slatini

     Slatina, Trg sv. Josipa 12

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

P R E S U D A

 

 

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari 1. tužitelja P. b. Z. d.d., Z., OIB:…, zastupan po punomoćniku I. K., odvjetniku iz V., i 2. tužitelja K. Š., S., OIB:…, zastupan po punomoćniku S. P., odvjetniku iz V., protiv 1. tužene Z. K., S., OIB:…, i 2. tužene J. Š., P., s boravištem u S., OIB:… zastupane po odvjetnicima iz ZOU R. B. i D. N. iz V., radi predaje u posjed, nakon zaključene glavne i javne rasprave 27. rujna 2021., održane u prisutnosti zamjenika punomoćnika 2. tužitelja M. P., odvjetnika iz S., a u odsutnosti uredno pozvanih punomoćnika 1. tužitelja te punomoćnika tuženih, 29. listopada 2021. objavio i

 

p r e s u d i o j e

 

 

I              Nalaže se 1. tuženoj Z. K. iz S., i 2. tuženoj J. Š. iz P., sada u S., da od svih svojih stvari i osoba oslobode i 1. tužitelju P. b. Z. d.d., Z. i 2. tužitelju K. Š.  iz S., u posjed predaju nekretnine stan u prizemlju, ulaz br. 1, koji se sastoji od 2 sobe, kuhinje, kupaonice, hodnika, ostave, drvarnice u podrumu, ukupne površine 65 m2, u stambenoj zgradi u S., sagrađenoj na kč.br. 4257/12, upisanoj u podulošku 425/zk. uložak 4354 knjige položenih ugovora P. S., u roku od 15 dana.

 

II              Nalaže se tuženima da 1. tužitelju solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 2.100,00 kn, u roku od 15 dana.

 

III              Nalaže se tuženima da 2. tužitelju solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 2.100,00 kn, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1.              Tužitelji u tužbi tvrde da su suvlasnici, svatko u 1/2 dijela, na stanu koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupaonice, hodnika, ostave, drvarnice u podrumu, ukupne površine 65 m2, u prizemlju stambene zgrade u S., sagrađenoj na kč. br. 4257/12, upisanoj u podulošku 425/zk. ul. 4345 knjige položenih ugovora P. S.. U posjedu predmetnog stana bez ikakvog pravnog osnova nalaze se tužene, koje tužiteljima odbijaju predati posjed navedenog stana. Slijedom toga, tužitelji su predložili da sud nakon provedenog postupku donese presudu kojom će se tuženima naložiti da predmetni stan oslobode od svih svojih stvari i osoba te isti tužiteljima predaju u posjed te im naknade troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana.

             

2.              U odgovoru na tužbu tužene priznaju navode tužbe da su tužitelji suvlasnici predmetnog stana, svatko u 1/2 dijela, te da se nalaze u posjedu istog, no tvrde da je netočno da se u posjedu stana nalaze bez ikakve pravne osnove. Radi se o stanu u kojem žive godinama, koji je bio njihovo vlasništvo i koji je u njihovom neposrednom samostalnom posjedu preko 20 godina te da cijelo to vrijeme u stanu žive nesmetano, a da im je isti oduzet u ovrsi, istaknuvši da im je stan nužan za zadovoljenje njihovih osnovnih stambenih potreba. Istaknuli su da 1. tužena Z. K. ima 65 godina, u mirovini je sa primanjima od 1.600,00 kn, radno je nesposobna zbog izuzetno lošeg zdravstvenog stanja, uslijed čega se redovito liječi po bolnicama u RH, nema imovine niti financijskih mogućnosti kupiti neku nekretninu u kojoj bi mogla živjeti zajedno sa svojom majkom, ovdje 2. tuženom J. Š., koja ima 95 godina i nepokretna je, radno nesposobna, izrazito lošeg zdravstvenog stanja zbog kojeg nije u mogućnosti brinuti se sama o sebi niti ima financijske mogućnosti platiti odlazak u dom za stare i nemoćne, niti joj je to u mogućnosti omogućiti kćerka, ovdje 1. tužena. Od imovine ima jedino nekretninu u P., koja u ovom trenutku nije podobna za stanovanje, a nisu u mogućnosti istu dovesti u stanje koje bi omogućilo da se u istoj normalno stanuje. Istu nekretninu su stavili na prodaju te će novcem dobiven prodajom pokušati od tužitelja kupiti predmetni stan, čime bi se riješio nastali spor. 

 

3.              U postupku sud je izveo dokaze čitanjem zk. ul. br. 4354, br. poduloška 425 k.o. P. S., dopisa PP S. od 5. svibnja 2019., preslike verificiranog zk. ul. br. 4806 k.o. P. S., preslike verificiranog zk. ul. br. 124 k.o. P., preslike verificiranog zk. ul. br. 1002 k.o. P. i preslike verificiranog zk. ul. br,. 1003 k.o. P..

 

4.              Između stranaka nije sporno da su tužitelji suvlasnici predmetnog stana, svatko u 1/2 dijela, što proizlazi i iz knjige položenih ugovora br. poduloška 425/zk. ul. 4354 k.o. P. S., iz kojeg je utvrđeno da se radi o stanu u stambenoj zgradi u S., sagrađenoj na kč.br. 4257/12, u prizemlju, ulaz br. 1, koji se sastoji od 2 sobe, kuhinje, kupaonice, hodnika, ostave, drvarnice u podrumu, ukupne površine 65 m2, niti je sporno da se tužene nalaze u posjedu navedenog stana i da isti koriste za svoje stanovanje, što proizlazi iz odgovora na tužbu i dopisa PP S. broj: 511-16-07-2/16-424/2-19 od 5. svibnja 2019.

 

5.              Sporno je da li tužene imaju pravo odbiti predati predmetni stan u posjed tužiteljima, odnosno da li se s uspjehom mogu pozvati na odredbu čl. 163. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN-91/06, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje ZVDSP), kojom je određeno da posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed), te da li se tužene s uspjehom mogu pozivati na zaštitu svog prava na dom proklamiranog Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN – Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, dalje Konvencija).

 

6.              U postupku tužene ničim nisu dokazali da imaju pravo koje ih ovlašćuje na posjedovanje predmetnog stana. Naprotiv, iz odgovora na tužbu proizlazi da predmetni stan tužene posjeduju za stanovanje bez ikakve pravne osnove. Naime, u odgovoru na tužbu naveli su da u stanu nesmetano žive godinama, da je stan u njihovom neposrednom samostalnom posjedu preko 20 godina te da je stan bio njihovo vlasništvo i da im je isti oduzet u ovrsi.

 

7.              Utvrdivši da su tužitelji suvlasnici predmetnog stana, svatko u 1/2 dijela, a da se tužene nalaze u posjedu istog bez valjane pravne osnove, temeljem odredbe čl. 161. st. 1. ZVDSP tužitelji osnovano zahtijevaju od tuženih predaju predmetnog stana u posjed. Naime, citiranom zakonskom odredbom određeno je da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. Činjenice koje su u odgovoru na tužbu i tijekom postupka istaknule tužene da predmetni stan samostalno posjeduju preko 20 godina i da u stanu kroz to vrijeme žive nesmetano sama po sebi ne predstavlja valjanu pravnu osnovu posjeda predmetnog stana. Navodi tuženih da je predmetni stan bio njihovo vlasništvo i da im je isti oduzet u ovrsi ukazuje na to da su već u trenutku kada im je prestalo pravo vlasništva na predmetnom stanu tužene bili svjesni činjenice da više nemaju pravo na posjed istog, što njihov posjed od tog trenutka čini nepoštenim (čl. 18. st. 3. ZVDSP). S obzirom na navedeno, činjenica da tužene sporni stan posjeduju i koriste više od 20 godina nema nikakvog pravno relevantnog značaja za donošenje meritorne odluke u ovom postupku. Naime, prema odredbi čl. 159. st. 3. ZVDSP samo pošten posjednik nekretnine može steći dosjelošću vlasništvo te nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

 

8.              S obzirom na navode koje su tužene istaknule u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, gdje su ukazali na svoju visoku životnu dob, da su obje umirovljenice sa niskim mjesečnim primanjima te da im predmetni služi za zadovoljavanje stambenih potreba i da nemaju drugi stambeni prostor niti novčanih sredstava da iznađu drugi, prihvaćajući istaknute navode tuženih kao prigovor prava na dom, gdje se tužene u stvari pozivaju na zaštitu svog prava na dom proklamiranog Konvencijom, sporno je da li bi predajom predmetnog stana u posjed tužiteljima došlo do povrede prava tuženih na dom, da li bi iseljenjem tuženih iz predmetnog stana došlo do miješanja javne vlasti u njihovo pravo na dom i da li bi to miješanje bilo u skladu sa zakonom i sa nekim od legitimnih ciljeva navedene Konvencije te da li je to miješanje nužno u demokratskom društvu i je li bilo razmjerno cilju (iseljenje tuženih iz spornog stana) koji se želio postići. Naime, odredbom čl. 8. Konvencije propisano je da svatko ima pravo na poštovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja (st. 1.), kao i da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina ili radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih (st. 2.).

 

9.              Teret dokazivanja postojanja okolnosti koje bi ukazivale na osnovanost istaknutog prigovora prava na dom i da bi predajom predmetnog stana u posjed tužiteljima došlo do povrede prava tuženih na dom je na tuženima, dok je u odnosu na

pitanje da li bi iseljenjem tuženih iz predmetnog stana došlo do miješanja javne vlasti u pravo tuženih na dom i da li bi to miješanje bilo u skladu sa zakonom i sa nekim od legitimnih ciljeva navedene Konvencije te da li je miješanje nužno u demokratskom društvu i je li bilo razmjerno cilju (iseljenje tuženih iz spornog stana) teret dokaza na tužiteljima. 

 

10.              Nije sporno da tužene predmetni stan koriste za stanovanje neprekidno više od 20 godina, da je predmetni stan nekada bio njihovo vlasništvo, a koje pravo su izgubili u postupku ovrhe, slijedom čega je nesporno da su tužene tijekom dužeg vremenskog neprekidnog korištenja predmetnog stana za stanovanje (više od 20 godina) razvile posebnu emocionalnu povezanost za predmetni stan, doživljavajući ga svojim domom, slijedom čega se predmetni može smatrati domom u smislu čl. 34. st. 1. Ustava RH i čl. 8. Konvencije, međutim, tužene nisu dokazale da im je predmetni stan jedina nekretnina koju mogu koristiti za stanovanje. Naime, 2. tužitelj je u podnesku od 9. ožujka 2020.) istaknuo da su tužene vlasnice brojnih nekretnina, a svaka od njih posjeduje vlastitu kuću za život, pozivajući se pri tome na zk. ul. br. 4806 k.o. P. S., iz kojeg proizlazi da je 1. tužena Z. K. vlasnica kč.br. 2728 - kuća br. 132 i 1 zgrada, dvor ul. B. R., sa 588 m2, te na zk. ul. br. 124 k.o. P., iz kojeg proizlazi da je 2. tužena J. Š. vlasnica kč.br. 406/1 - kuća i dvorište sa 197 čhv, na zk. ul. br. 1002 k.o. P., iz kojeg proizlazi da je 2. tužena vlasnica kč.br.405/1 - vrt kod kuće sa 409 čhv i kč.br. 885/1 - oranica K. sa 1495 čhv, te na zk. ul. br. 1003 k.o. P., iz kojeg proizlazi da je 2. tužena vlasnica kč.br. 400/1 - livada K. sa 132 čhv, kč.br.402/2 - oranica K. sa 310 čhv, kč.br. 403/1 - oranica K. sa 357 čhv, kč.br. 404/1 - livada K. sa 166 čhv, kč.br. 874/1 - oranica K. sa 308 čhv i kč.br. 984/1 - oranica K. sa 703 čhv.

 

11.              Tužene ne osporavaju da su vlasnici navedenih nekretnina, no tvrde (ročište od 28. svibnja 2020.) da je nekretnina u k.o. P. S. u naravi okućnica na kojoj se ne nalazi kuća jer je ista porušena prije Domovinskog rata, a što se tiče nekretnina u k.o. P. istaknule su da se na istima nalazi derutna kuća koja nije podobna za stanovanje, koja je oštećena za vrijeme Domovinskog rata i u kojoj godinama nitko ne živi, u kući nema vode, struje kao i ostalih komunalija. O postojanju istaknutih činjenica, koje su svakako od značaja za utvrđenje osnovanosti tuženikovih prigovora prava na dom i s tim u vezi zaštite njihovog prava na dom proklamiranog Konvencijom, sud je odlučio uz primjenu pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 219. st. 1.  Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 79/19, dalje ZPP). Naime, citiranom odredbom određeno je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. U okolnostima kada iz zk ul. br. 4806 k.o. P. S. proizlazi da je 1. tužena vlasnica kuće br. 132 sagrađene na kč.br. 2728 u ul. B. R., dok iz zk. ul. br. 124 k.o. P. proizlazi da je 2. tužena vlasnica kuće sagrađene na kč.br. 406/1, radi utvrđenja da se na navedenim nekretninama u naravi ne nalaze kuće, jer da je jedna porušena, a druga da je derutna koja nije podobna za stanovanje i u kojoj godinama nitko ne živi, tužene su bile dužne, sukladno  odredbi čl. 219. st. 1. ZPP, radi utvrđenja tih činjenica predložiti relevantne dokaze, što su iste propustile učiniti. Tužene su, osim njihovog saslušanja u svojstvu stranaka, imale mogućnost predložiti i druge dokaze, primjerice provođenje očevida na licu mjesta, ovo tim prije što dokaz saslušanjem tuženih sud nije bio u mogućnosti izvesti. Naime, tužitelji su tijekom postupka, na ročištu od 17. listopada 2019., odustali od prijedloga za saslušanjem tuženih, dok je na istom ročištu punomoćnik tuženih odustao od prijedloga za saslušanjem 2. tužene jer da je ista u dobi od 95 godina, nepokretna i dementna te stoga nije u mogućnosti suvislo iskazivati, s tim da je ostao kod prijedloga za saslušanjem 1. tužene, no dokaz saslušanjem 1. tužene sud nije bio u mogućnosti izvesti jer se pozivima suda radi saslušanja 1. tužena, iako uredno pozvana,  nije odazvala. Naime, sud je za 13. srpnja i 7. rujna 2020. radi saslušanja 1. tužene zakazao ročišta na adresi stanovanja 1. tužene, no navedena ročišta nisu održana jer je 1. tužena onemogućila pristup suda u prostorije stana, opravdavajući to činjenicom da su i ona i 2. tužena osobe visoke životne dobi i narušenog zdravlja te su stoga kao visokorizične osobe podložne infekciji corona virusom. S obzirom da se radilo o vremenskom razdoblju kada se zbog proglašene pandemije bolesti Covid – 19, i s tim u vezi preporučenih mjera zaštite od corona virusa Nacionalnog stožera civilne zaštite RH, na navedenim ročištima iz objektivnih razloga nije mogla u potpunosti osigurati preporučena distanca stranaka. Međutim, 1. tužena se nije odazvala niti pozivu suda za glavnu raspravu određenu za 27. rujna 2021., iako je, kako je to razvidno iz dopisa od 25. kolovoza 2021. Specijalističke ordinacije obiteljske medicine J. N.-M. (list 80), 1. tužena dana 7. rujna 2021. primila cjepivo „Janssen“, koje cjepivo se aplicira u jednoj dozi, primitkom kojeg cjepiva se osigurava dovoljna zaštita od zaraze corona virusom, slijedom čega izostanak 1. tužene sa navedene glavne rasprave sud smatra neopravdanim i usmjerenim ka odugovlačenju postupka.  

 

12.              S obzirom da su tužene vlasnice drugih nekretnina, i to 1. tužena kuće br. 132 sagrađene na kč.br. 2728 u ul. B. R., upisana zk ul. br. 4806 k.o. P. S., a 2. tužena, osim ostalih naprijed navedenih nekretnina, i kuće sagrađene na kč.br. 406/1, upisana u zk. ul. br. 124 k.o. P., te cijeneći da tužene nisu dokazale da se na navedenim nekretninama u naravi ne nalaze nikakve kuće, jer da je jedna porušena, a druga da je derutna koja nije podobna za stanovanje, cijeneći da je teret dokaza za utvrđenje navedenih činjenica na strani tuženih, sud smatra stoga neosnovanim prigovor tuženih u kojem su se pozvali na zaštitu svog prava na dom proklamiranog u čl. 8. Konvencije.

 

13.              Nije sporno da usvajanjem tužbenog zahtjeva i davanjem naloga tuženima da predmetni stan predaju u posjed tužiteljima dolazi do miješanja javne vlasti u pravo tuženih na dom, međutim, sud smatra da je u konkretnom slučaju to miješanje u skladu sa zakonom i da je opravdano, da miješanje ima legitimni cilj i da je nužno u demokratskom društvu te razmjerno cilju koji se želi postići (iseljenje tuženih iz predmetnog stana). Naime, zakonitost miješanja javne vlasti u pravo tuženih na dom proizlazi iz nesporne činjenice da tužene predmetni stan, koji je u vlasništvu tužitelja, koriste bez valjane pravne osnove te su stoga tužitelji, kao vlasnici, ovlašteni tražiti sudsku zaštitu svog prava vlasništva i tražiti iseljenje tuženih iz predmetnog stana, sukladno odredbi čl. 161. st. 1. ZVDSP. Slijedom toga, utvrđeno je da miješanje javne vlasti u pravo tuženih na dom u konkretnom slučaju teži ostvarenju legitimnog cilja, odnosno iseljenju tuženih iz spornog stanja, a radi zaštite prava vlasništva tužitelja kao vlasnika spornog stana, koja zaštita je zajamčena kako odgovarajućim odredbama  ZVDSP, tako Ustavom RH (čl. 48. st. 1. Ustava).

 

14.              Što se tiče razmjernosti i nužnost miješanja javne vlasti u pravo tuženih na dom potrebno je istaknuti da su u konkretnom slučaju suprostavljena dva prava, pravo vlasništva tužitelja na spornom stanu i pravo tuženih na dom. Sud smatra da u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, pravo vlasništva tužitelja na spornom stanu preteže nad pravom tuženih. Naime, nije sporno da tužene predmetni stan neprekidno koriste za stanovanje više od 20 godina, no nakon što su izgubile vlasništvo nad stanom u postupku ovrhe znale su da predmetni stan nakon toga koriste bez valjane pravne osnove te da će stoga samo određeno ograničeno vrijeme stan moći koristiti i da će se iz stana morati iseliti, dok su druge strane, kako je to razvidno iz priloženih zemljišno knjižnih uložaka, tužene vlasnice većeg broja nekretnina, između kojih 1. tužena kuće br. 132 sagrađene na kč.br. 2728 u S. u ul. B. R., upisana u zk ul. br. 4806 k.o. P. S., a 2. tužena vlasnica kuće sagrađene na kč.br. 406/1, upisana u zk. ul. br. 124 k.o. P.. Iako su vlasnici navedenih nekretnina tužene, nakon što su izgubile vlasništvo na predmetnom stanu, nisu na drugi način riješile svoje stambeno pitanje, niti su to pokušale (tužene tvrde da navedene nekretnine čiji su vlasnici pokušavaju prodati kako bi stekle financijska sredstva za kupnju predmetnog stana, no za te svoje tvrdnje sudu nisu predočile nikakve dokaze), već su stan nastavile i dalje koristiti bez valjane pravne osnove, odbijajući da predmetni stan predaju u posjed tužiteljima kao vlasnicima istog, pri tome pozivajući se neosnovano na poštivanje njihovog prava na dom.

 

15.              S obzirom na sve navedeno, utvrdivši da su tužitelji suvlasnici (svatko u 1/2 dijela) predmetnog stana te da se tužene nalaze u posjedu istog bez valjane pravne osnove te cijeneći utvrđenje da je u konkretnom slučaju miješanje javne vlasti u pravo tuženih na dom u skladu sa zakonom, da je opravdano i da to miješanje ima legitimni cilj te da je nužno u demokratskom društvu i razmjerno cilju koji se želi postići (iseljenje tuženih iz predmetnog stana), sud je temeljem odredbe čl. 161. st. 1. ZVDSP tužbeni zahtjev usvojio te presudio kao u izreci.

 

16.              Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 162. st. 3. ZPP, temeljem kojih je sud obvezao tužene da svakom od tužitelja solidarno naknade troškove postupka u iznosu od po 2.100,00 kn, i to 2.000,00 kn na ime jednokratne nagrade za zastupanje po punomoćnicima (Tbr. 7. toč. 2. alineja 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) te iznos od po 100,00 kn za sudsku pristojbu na presudu (Tbr. 1. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi, NN-53/19 i 92/21). 

 

U Slatini, 29. listopada 2021.

                                                                                                             S u d a c :

 

                                                                                                           Josip Bočkai

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda, pismeno u tri istovjetna primjeraka. O žalbi odlučuje županijski sud.

 

 

Dostaviti:

1.      I. K., odvjetnik iz V. – punomoć. 1. tužitelja.

2.      S. P., odvjetnik iz V. – punomoć. 2. tužitelja.

3.      D. N., odvjetnik iz ZOU R. B. i D. N. iz V. – punomoć. tuženih.