Poslovni broj: Gž R-619/2021-2

 

             

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-619/2021-2

 

U I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji ovog suda Svjetlani Vidović, na temelju nacrta odluke koji je izradila viša sudska savjetnica – specijalist Mirjana Urlić, u pravnoj stvari tužitelja T. V. iz Č., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici T. C. G., odvjetnici u Odvjetničkom društvu C., G. & E., protiv tuženika Hrvatske vode, pravna osoba za upravljanje vodama, Zagreb, OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. C., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-410/2020-21 od 24. ožujka 2021., dana 20. listopada 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-410/2020-21 od 24. ožujka 2021.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka kao neosnovan.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku da s osnove naknade troškova prijevoza isplati tužitelju iznos od 2.924,00 kuna neto sa pripadajućom zateznom kamatom čiji tijek i stopa su specificirani u izreci presude (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.437,50 kuna, sve u roku od 15 dana (točka II. izreke). Nadalje, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom dijelu u iznosu od 1.037,50 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka III. izreke), kao i zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u cijelosti (točka IV. izreke).

 

2. Protiv točaka I. i II. prvostupanjske presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga koji su predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - Odluka USRH, 70/19., dalje u tekstu: ZPP). Tuženik predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev, odnosno podredno, da ukine prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu tuženika u kojem u bitnome predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi pobijanu presudu.

 

4. Žalba tuženika nije osnovana.

 

5. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja - radnika prema tuženiku kao poslodavcu, za isplatom ukupnog iznosa od 2.924,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom, kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a s osnova naknade troškova prijevoza.

 

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

7. Iako u žalbi tuženik navode da sud prvog stupnja nije smio dozvoliti preinaku tužbe, prema stavu ovoga suda ti žalbeni navodi nisu osnovani.

 

8. Odredbom članka 190. stavka 1. i 3. ZPP-a propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, no nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kada se tuženik protivi, sud može dozvoliti preinaku ako smatra da bi to bili svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

 

9. Budući da je tužbom tužitelj zahtijevao isplatu troškova prijevoza za rujan 2015., rujan 2016., siječanj 2017., rujan 2018. i listopad 2019., da bi podneskom od 3. srpnja 2020. zahtijevao isplatu troškova prijevoza za listopad 2015., listopad 2016., veljaču 2017., listopad 2018. i studeni 2019., dakle promijenio je mjesece se koje traži isplatu, dok sama bit tužbe nije mijenjana, to je pravilno sud prvog stupnja dozvolio preinaku tužbe, budući će se upravo ovakvom tužbom svrsishodno riješiti odnosi među strankama.

 

10. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika i da ostvaruje pravo na isplatu troška prijevoza, pri čemu sama visina u ovoj fazi postupka nije sporna;

- iz Evidencije o prisutnosti na radu proizlazi da tužitelj u 2015. godini nije radio 10 radnih dana, u 2016. nije radio 32 radnih dana, u 2017. nije radio 31 radni dan, u 2018. nije radio 22 radnih dana i u 2019. nije radio 37 radnih dana;

- da tuženik tužitelju svake godine jedan mjesec nije platio troškove prijevoza.

 

11. Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja, pozivajući se na odredbe članka 59. stavka 1. Kolektivnog ugovora za vodno gospodarstvo ("Narodne novine", broj 88/2003) i članka 63. stavka 1. Kolektivnog ugovora za radnike Hrvatskih voda ("Narodne novine", broj 12/2018).

 

12. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, budući su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza, kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Tuženik žalbenim navodima ničim nije doveo u pitanje pravilnost navedenih činjeničnih utvrđenja i zaključaka prvostupanjskog suda.

 

13. Odredbom članka 59. stavka 1. KU-a za vodno gospodarstvo radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte, a u slučaju kada postoji mogućnost korištenja više alternativnih sredstava javnog prometa različite cijene, radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza s posla i na posao u visini cijene one vrste javnog prometa koja je najpogodnija za poslodavca. Naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje se unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za sljedeći mjesec (članak 59. stavak 3. KU-a).

 

14. Prema odredbi članka 63. stavka 1. KU-a za radnike Hrvatskih voda radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte. Radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla međumjesnim u visini stvarnih izdataka, prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte. Naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje se unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za slijedeći mjesec.

 

15. Pravilno isteče tuženik kada navodi da pravo na isplatu troškova prijevoza se određuje u visini stvarnih, realnih troškova, no pri tome ne smije izgubiti iz vida smisao same naknade za prijevoz.

 

16. Naknada za prijevoz se isplaćuje unaprijed i njome se osigurava prisutnost radnika na poslu, odnosno ona se isplaćuje kako bi radnik, koji ne živi u blizini radnog mjesta, mogao pristupiti na posao. Ona se isplaćuje u stvarnom iznosu, no ako ima više mogućnosti pristupa na posao, isplaćuje se ona koja je najpovoljnija za poslodavca, nevezano za način na koji radnik dolazi na posao.

 

17. Dakle, u konkretnoj situaciji iako radnik kroz mjesec dana nije nekoliko dana dolazio na posao, on je platio punu cijenu pokazne karte, te nije mogao one dane kada nije dolazio na posao niti dobiti povrat novaca niti koristiti to pravo na prijevoz u nekom drugom razdoblju, već je svaki mjesec morao kupiti kartu.

 

18. Stoga je poslodavac u obvezi radniku nadoknaditi trošak pokazne karte svaki mjesec, nevezano koliko dana on taj mjesec nije dolazio na posao. Jedino ne bi bio u obvezi kada bi radnik bio odsutan cijeli mjesec, jer tada nema radnih dana za koje bi bio u obvezi nadoknaditi trošak prijevoza.

 

19. Ovdje valja navesti da, suprotno žalbenim navodima, pravo zaposlenika na naknadu za prijevoz nije uvjetovano dostavom dokaza o kupljenoj karti, odnosno predajom karte tuženiku, budući je za pravo tužitelja za nadoknadu troškova prijevoza neodlučno je li on za dolazak koristio javni prijevoz ili se koristio vlastitim prijevoznim sredstvom, već je valjalo utvrditi samo cijenu najjeftinijeg javnog prijevoza na predmetnoj relaciji.

 

20. Odluka o parničnom trošku je pravilno i zakonito odmjerena, sukladno odredbama članka 154. i 164. ZPP-a.

 

21. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu, te potvrditi prvostupanjsku presudu, na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

22. Kako tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to je temeljem odredbe članka 166. stavka 1. valjalo odbiti zahtjev za nadoknadom troškova žalbenog postupka, odnosno valjalo je odlučiti kao u izreci pod točkom II.

 

23. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu, te za isti popisao trošak, no kako ta radnja nije neophodna za tijek postupka, ovaj sud mu nje priznao zatraženi trošak, temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao u izreci pod točkom III.

 

U Splitu, 20. listopada 2021.

 

Sutkinja:

 

Svjetlana Vidović, v. r.