Poslovni broj: I Kž-248/2021-7

Poslovni broj: I Kž-248/2021-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Lane Petö Kujundžić predsjednice vijeća, te Sanje Katušić-Jergović i mr.sc. Ljiljane Stipišić članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. M. zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog I. M. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 16. travnja 2021. broj K-25/2020., u sjednici održanoj dana 28. listopada 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika i branitelja optuženika, M. V., odvjetnika u S.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbija se žalba optuženog I. M. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom optuženi I. M. proglašen je krivim za kazneno djelo protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci, pa je na temelju članka 110. u vezi s člankom 34. stavak 1. KZ/11. uz primjenu članka 48. stavak 1. i članka 49. stavak 1. točke 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Na temelju članka 57. stavak 1. KZ/11. optuženiku je izrečena djelomična uvjetna osuda i određeno je da će se dio izrečene kazne u trajanju od jedne godine izvršiti, a dio kazne u trajanju od jedne godine neće se izvršiti ukoliko optuženik u roku od pet godina od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

 

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom I. M. je u izrečeni dio zatvorske kazne uračunato vrijeme oduzimanja slobode u trajanju od 20. ožujka 2020. do 22. ožujka 2020.

1.2. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13.; 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) oštećeni I. M. je s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.

 

1.3. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 1. i 2. točke 1. do 6. ZKP/08. optuženi I. M. obvezan je da na ime naknade troškova postupka i to troškova paušala isplati iznos od 1.000,00 kn i na ime troškova vještaka iznos od 3.250,00 kn.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi I. M. po branitelju M. V. Žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka i predlaže da se pobijana presuda u cijelosti ukine i predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje pred sud prvog stupnja.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razgledanje.

 

5. U skladu sa zahtjevom iz žalbe o sjednici drugostupanjskog suda obaviješteni su optuženik, njegov branitelj i državni odvjetnik, a sjednici su nazočili optuženik I. M. i branitelj optuženika, M. V., dok je sjednica, sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08. održana u odsutnosti državnog odvjetnika.

 

6. Žalba nije osnovana.

 

7. Optuženik u žalbi navodi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., jer "je izreka presude nerazumljiva, u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama dok su razlozi koji su navedeni nejasni i u znatnoj mjeri proturječni." Također ističe da je izreka presude proturječna, nerazumljiva, a prije svega protivna razlozima navedenim u obrazloženju i odlučnim činjenicama i to na način da u izreci presude, točnije dijelu činjeničnog opisa kaznenog djela prvostupanjski sud utvrđuje: "...pri čemu mu je I. M. izbio skalpel iz ruke", što znači da je oštećenik svojom radnjom izbio skalpel iz ruke optuženiku. Žalitelj pritom naglašava da u obrazloženju u odlomku 4.3. prvostupanjski sud citira iskaz oštećenika koji tvrdi da je upravo sam okrivljenik dobrovoljno i vlastitom odlukom odbacio skalpel, pa sugerira da je time "odustao dobrovoljno od daljnjeg činjenja kaznenog djela ma kakva kvalifikacija bila".

 

7.1. Iz iznesenog slijedi da žalitelj smatra kako je proturječnost između izreke i obrazloženja prvostupanjske presude ostvarena time što je u činjeničnom opisu inkriminacije navedeno da je oštećenik izbio skalpel iz ruke optuženiku, dok se u obrazloženju citira iskaz oštećenika prema kojem je sam optuženik nakon ozljeđivanja oštećenika skalpel odbacio. Nadalje, žalitelj ističe kako i sam prvostupanjski sud u odlomku 4.3. navodi "Kada je optuženi I. M. odbacio skalpel odmaknuo se od njega dva metra." Međutim, da bi se žalbom pobijala presuda zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., potrebno je da su razlozi o odlučnim činjenicama proturječni. Međutim, prvostupanjski sud, proglasio je optuženika krivim za kazneno djelo iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., propustio intervenirati u činjenični opis inkriminacije, iako je, jer to proizlazi iz obrazloženja prvostupanjske presude, prihvatio verziju koju je iznio oštećenik, a prema kojoj je nakon što je optuženik zadao skalpelom ozljedu vrata oštećeniku, optuženik taj skalpel odbacio. Propust prvostupanjskog suda da taj dio činjeničnog opisa uskladi s utvrđenim činjeničnim stanjem, jer se ne radi o odlučnoj činjenici, nije od utjecaja na utvrđenje kaznenog djela, niti njegove bitne elemente, budući da je riječ o ponašanju koje je uslijedilo nakon ozljeđivanja oštećenika. Zbog toga se proturječje na koje upire žalitelj ne može podvesti pod bitnu povredu odredaba kaznenog postupka koju ima u vidu odredba članka 468. stavak 1. točke 11. ZKP/08.

 

7.2. Preostalim navodima optuženi I. M. zapravo citira dio zakonskog teksta odredbe članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., ne konkretizirajući na koji bi to način pojedini vidovi te bitne postupovne povrede bili ostvareni. Jednako tako, iako uvodno u žalbi optuženik navodi da je došlo do "cijelog niza povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. ZKP", te povrede ne naznačuje niti ih obrazlaže. Ispitivanjem, pak, pobijane presude po službenoj dužnosti ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da nije ostvarena niti jedna od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi prema odredbi članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.

 

8. Optuženik uvodno naznačuje i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, a u obrazloženju sugerira da bi se ustvari radilo o dragovoljnom odustanku od počinjenja kaznenog djela. Takvu tezu potkrjepljuje navodom da je upravo oštećeni I. M. izjavio da je optuženik, nakon što ga je zarezao skalpelom po vratu, taj skalpel odbacio. Prikazana konstrukcija optuženika podrazumijeva da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, odnosno da bi se, da je činjenično stanje bilo ispravno utvrđeno, radilo o dragovoljnom odustanku. No, optuženik pritom zanemaruje da se zakonska kvalifikacija kaznenog djela određuje prema činjeničnom opisu inkriminacije, a isti, onako kako je formuliran u dispozitivu presude, sadrži sva bitna subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. Dakle, žalbenim prigovorima optuženik zapravo pobija ispravnost utvrđenih činjenica, sugerirajući da bi drugačije, po optuženiku ispravno utvrđeno činjenično stanje dovelo do drugačije zakonske kvalifikacije, što znači da optuženik smatra da je došlo do posredne povrede kaznenog zakona. Ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, u skladu s obvezom iz članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. drugostupanjski sud utvrdio je da nije ni na koji način došlo do povrede kaznenog zakona na štetu optuženika.

 

9. Najvećim dijelom žalbenih navoda optuženik osporava po prvostupanjskom sudu utvrđeno činjenično stanje, pri čemu daje osobnu analizu i ocjenu izvedenih dokaza sugerirajući zaključke suprotne onima iz prvostupanjske presude. Uz to nalazi da je činjenično stanje i nepotpuno utvrđeno, jer da sudskomedicinski vještak nije bio kvalificiran odgovoriti na pitanja o karakteristikama upotrijebljenog skalpela, budući da se o tome po ocjeni žalitelja mogao očitovati samo vještak mehanoskopske struke.

10. Drugostupanjski sud utvrdio je da je sud prvog stupnja proveo sve potrebne dokaze, koje je potom, kao i obranu optuženika, ispravno i savjesno analizirao i kritički ocijenio i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključcima do kojih je na takav, logički neupitan način došao, nema što prigovoriti.

 

11. Neprihvatljiva je logički i životno optuženikova teza da je time što je nakon ranjavanja oštećenog I. M. odbacio skalpel demonstrirao dobrovoljni odustanak. Naime, bitna subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. ostvarena su u prethodnom dijelu događaja, odnosno u radnjama optuženika kada on skalpelom zadaje ozljedu vratu oštećenika. Postupak koji je uslijedio nakon toga nije odlučan za zakonsku kvalifikaciju tog prethodnog dijela zbivanja, nego se eventualno može cijeniti u sklopu odluke o kazni. Dobrovoljni odustanak prema odredbi članka 35. stavka 1. KZ/11. podrazumijeva da je počinitelj dobrovoljno prekinuo započeto počinjenje kaznenog djela, iako je bio svjestan da je prema svim okolnostima radnju mogao dovršiti ili je nakon dovršetka radnje spriječio nastupanje posljedice. U konkretnom slučaju optuženik je zarezivanjem oštećenika skalpelom po vratu u cijelosti poduzeo radnju koja predstavlja pokušaj kaznenog djela, pa nema govora o tome da je ta radnja bila dobrovoljno prekinuta. Činjenica što nakon te prve radnje optuženik nije nastavio s napadom na oštećenika nema karakter dobrovoljnog odustanka.

 

12. Optuženik navodi da je oštećenik tempore criminis bio pod utjecajem droga, pozivajući se na provedena vještačenja krvi i urina i pretpostavlja da se zbog toga oštećenik ponašao drugačije, da su njegovi refleksi i pokreti bili drugačiji. Točno je da su u uzorcima krvi i urina oštećenika utvrđeni tragovi THC-a što ukazuje na to da je prije samog događaja konzumirao hašiš ili marihuanu, no taj podatak ni na koji načine ne utječe na ponašanje optuženika.

 

13. Optuženik nadalje tvrdi da je oštećenik osuđivana osoba za kaznena djela s elementima nasilja za razliku od optuženika, koji u 59 godina života nije došao u sukob sa zakonom. Naglašava da je oštećenik iznimno fizički nadmoćan, mlađi od žalitelja, te da sve te okolnosti prvostupanjski sud nije dovoljno respektirao. Nelogičnim nalazi oštećenikovo objašnjenje da ga je optuženik napao bez ikakvog povoda. Životno je po njegovom mišljenju da se optuženik branio, pri čemu je oštećenik visok preko 190 cm i težak preko 100 kg, pa je postupao u nužnoj obrani, eventualno ju je prekoračio, a dozvoljava i da je bilo "određenih zabluda na strani optuženika“ ne konkretizirajući o kakvim bi se to zabludama radilo. Nasuprot ovako uopćeno formuliranim prigovorima optuženika, prvostupanjski je sud ispravno utvrdio da su odnosi između optuženika i oštećenika već dulje vrijeme loši zbog nesređenih imovinskopravnih odnosa, kao i da je svemu prethodio verbalni sukob koji je između njih izbio upravo zbog imovinskopravnih odnosa, a potenciran je nezadovoljstvom optuženika zbog načina na koji je oštećenik parkirao svoje vozilo. U obzir je ispravno uzeo da je i sam optuženik izjavio da se prepiru godinama. Da se optuženik doista bojao oštećenika, kako to nastoji prikazati, nije ni životno ni logično da bi započinjao bilo kakvu prepirku ili verbalni duel, a što se nesumnjivo dogodilo jer je prema navodima optuženika od oštećenika zatražio da pomakne svoje vozilo i da ubuduće ne prelazi preko njegovog zemljišta. Dakle, razvidno je da je dugogodišnji sukob opet inkriminirane zgode izbio na površinu i da su se akteri verbalno sukobili. Međutim, tvrdnja optuženika da je oštećenik nasrnuo na njega i kazao mu "ubit ću te majku ti jebem, golim rukama", što bi trebalo odgovarati neposredo predstojećem napadu, neprihvatljiva je. Ne samo što optuženik ni na koji način nije opisao kako je to oštećenik "nasrnuo" na njega, nego je i potpuno neuvjerljivo da oštećenik, s fizičkim karakteristikama kako ih je opisao optuženik (mlađi, iznimno snažan, visok 190 cm, težak 100 kg, te sklon nasilju), nije uspio ni na koji način zahvatiti optuženika pa tako ni nanijeti mu i najmanju ozljedu, a to upravo zato što je optuženik, koji prema vlastitom opisu dotadašnjih zbivanja, nije očekivao tako drastičnu reakciju oštećenika, pravovremeno izvadio skalpel iz džepa i zarezao oštećenika po vratu. U ovom odlučnom dijelu događaja ne treba smetnuti s uma podatak koji proizlazi iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka da je međusobna udaljenost aktera u trenutku ozljeđivanja bila oko pola metra. U takvoj dinamici doista je nerealno da jedan od aktera visok 190 cm, ako je doista i krenuo u napad, ne uspije uopće fizički zahvatiti drugog, a pritom se očito nije uspio ni braniti niti uočiti skalpel jer bi u suprotnom imao ozljede na rukama. Iz tih razloga osnovano je prvostupanjski sud otklonio tezu o neposredno predstojećem napadu oštećenika, a iz svega iznesenog razvidno je i da nema govora ni o kojoj vrsti zablude kod optuženika.

 

14. Konačno, optuženik nastoji osporiti da je postupkom optuženika moglo doći do usmrćenja oštećenika. To potkrjepljuje pozivajući se na dio nalaza i mišljenja sudskomedicinskog vještaka kako bi "istim sredstvom ali jačim intenzitetom mogla nastati teška tjelesna ozljeda ili osobito teška tjelesna ozljeda sa smrtnim ishodom", naglašavajući da je, kada bi se takav nalaz i prihvatio, postupak optuženika eventualno trebalo označiti kao pokušaj nanošenja teške tjelesne ozljede ili pokušaj osobito teške tjelesne ozljede. No, optuženik istodobno smatra da to vještačenje nije pouzdano, ističući kako je vještak "u određenom dijelu sasvim pogrešno locirao organe na tijelu", navodeći da "se u predjelu rezne rane koju je zadobio oštećenik nalazi dušnik", iako se dušnik, kako to optuženik podvlači, nalazi s frontalne strane vrata, a rezna rana bila je s lijeve strane vrata, zbog čega smatra upitnom posljedicu koju je predvidio vještak. Dodatno prigovara i navodu vještaka da se skalpelom ne može zadati ubodna rana, jer da bi došlo do loma skalpela. Smatra da se o tome mogao očitovati samo mehanoskopski vještak, koji bi mogao ocijeniti i kut pod kojim bi došlo do lomljenja jednog od slojeva skalpela. Rezimirajući te zamjerke navodi i da je očito kako slojeviti skalpel nije podesan za počinjenje kaznenog djela ubojstva. Izneseni su prigovori redom neprihvatljivi. Prije svega za naglasiti je da je vještak iznoseći svoj nalaz i mišljenje a referirajući se na dio tijela koji je bio predmetom napada, odnosno vrat, objasnio zbog čega se radi o vitalnom dijelu tijela, pa je u sklopu toga naveo što se sve od vitalnih dijelova tijela nalazi u vratu, nabrajajući tako dušnik, velike krvne žile i živce. Uzimajući u obzir sve to vještak je ustvrdio da je "realno zaključiti kako bi uporabom istog sredstva ali nekim drugim intenzitetom postupanjem optuženika mogla nastati teška tjelesna ozljeda ili osobito teška tjelesna ozljeda sa smrtnim ishodom". Takvu konstataciju vještaka treba razmatrati u povezanosti s onim što je o građi vrata i vitalnim dijelovima tijela koji se nalaze u vratu vještak naveo, ali i u povezanosti s karakteristikama predmetnog događaja. Naime, niti jedan od aktera događaja ne prikazuje zbivanja statičnima, što znači da su obojica bili u pokretu. U tim okolnostima nije prihvatljivo ni realno da onaj koji zadaje ozljedu može precizno odmjeriti jačinu pritiska, a niti može precizno usmjeriti sredstvo napada prema određenoj regiji vrata, jer ne samo što bi to tražilo iznimnu spretnost i iskustvo napadača nego bi podrazumijevalo i nepokretnost drugog aktera, a nje nesumnjivo nije bilo. Stoga su prigovori o tome gdje se točno nalazi dušnik u odnosu na zadanu ozljedu vrata neodlučni za pravnu kvalifikaciju, pri čemu treba dodati da se velike krvne žile nalaze s lijeve i desne strane vrata. Nadalje, notorno je da je mišićno tkivo vrata prepreka za čije savladavanje ne treba iznimno snažan pritisak, nego je odlučna oštrica predmeta. S obzirom na to, logičan je i zaključak vještaka da bi se istim sredstvom nešto jačim intenzitetom (ali identičnim postupkom, odnosno zarezivanjem a to je linearno povlačenje po površini) mogla nanijeti i povreda vitalnih dijelova koji se nalaze u vratu, primjerice velikih krvnih žila. Uostalom, sudska praksa obiluje slučajevima u kojima se i skalpelom zadala smrtna ozljeda, pa je optuženikovo polemiziranje s podobnošću tog sredstva neprihvatljivo.

 

15. S obzirom na sve izneseno u prethodnom odlomku, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da su se u postupanju optuženika stekla sva bitna objektivna obilježja kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. Također je ispravno prvostupanjski sud zaključio da je optuženik postupao s neizravnom namjerom, a takav zaključak prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, respektirajući dob i životno iskustvo optuženika, kojem je nesumnjivo bilo poznato da se u vratu nalaze već spomenuti vitalni dijelovi tijela, a posebice, kako je to činjeničnim opisom i naglašeno, velike krvne žile i da se zarezivanjem vrata skalpelom mogu ozlijediti i glavne krvne žile a što može dovesti do smrti, pa je na to pristao.

 

16. Iz iznesenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

17. Optuženik, žaleći se zbog odluke o kazni, navodi da prvostupanjski sud nije adekvatno cijenio brojne olakotne okolnosti, odnosno prijašnju neosuđivanost i da je djelo djelomično priznao, da se ispričao oštećeniku i da ima namjeru nadoknaditi mu štetu, te da su izostale teške posljedice kaznenog djela. Međutim, prvostupanjski sud je opravdano primijenio odredbe o tzv. zakonskom ublažavanju kazne iz članka 48. stavka 1. KZ/11., budući da je riječ o pokušaju kaznenog djela ubojstva, te je optuženika na temelju članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11. osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, a što je ujedno i najniža kazna zatvora koja se za kazneno djelo ubojstva u pokušaju može izreći. Stoga nije ni moguće optuženika osuditi na kaznu zatvora u kraćem trajanju. Nadalje, optuženiku je na temelju članka 57. KZ/11. izrečena djelomična uvjetna osuda, pri čemu je prvostupanjski sud odredio da se dio izrečene kazne zatvora u trajanju od jedne godine (dakle u polovici) ima izvršiti, dok se dio kazne zatvora u trajanju od jedne godine neće izvršiti ako optuženik u roku provjeravanja od pet godina ne počini novo kazneno djelo. Tako koncipiranu djelomičnu uvjetnu osudu i ovaj drugostupanjski sud nalazi primjerenom, i to kako svim ispravno u prvostupanjskoj presudi utvrđenim i nabrojenim olakotnim okolnostima, tako i težini i opasnosti počinjenog djela, ali i podatku da izostanak težih posljedica treba pripisati slučaju. Nadalje, rok provjeravanja u trajanju od pet godina za dio uvjetovane kazne zatvora Visoki kazneni sud Republike Hrvatske smatra odgovarajućim činjenici da su dugogodišnji neriješeni imovinski odnosi u suštini uzrok optuženikovom postupanju. Stoga je izrečena kazna u cijelosti podobna za ostvarenje svrhe izricanja kazni iz članka 41. KZ/11.

 

18. Optuženik uvodno navodi i da se žali zbog odluke o trošku, no tu žalbenu osnovu ničim ne obrazlaže, a taj dio prvostupanjske presude ne preispituje se u drugostupanjskom postupku po službenoj dužnosti.

19. Slijedom iznesenog, na temelju članka 482. ZKP/08., trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

U Zagrebu 28. listopada 2021.