Poslovni broj: I Kž-240/2021-6

 

 

Poslovni broj: I Kž-240/2021-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Tanje Pavelin predsjednice vijeća te Ivana Turudića, univ.spec.crim. i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. S., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavak 1. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 13. svibnja 2021. broj: K-23/2019., u sjednici vijeća održanoj 28. listopada 2021. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika i njegovog branitelja, odvjetnika D. Z.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog R. S. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Varaždinu od 13. svibnja 2021., broj: K-23/2019., optuženi R. S. je proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu – iz članka 227. stavak 1. i 4. KZ/11. te je na temelju članka 227. stavka 4. KZ/11. uz primjenu članka 48. stavak 2. u vezi s člankom 49. stavkom 1. točka 3. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

 

1.1. Na temelju članka 57. KZ/11. optuženom R. S. je izrečena djelomična uvjetna osuda time da se od kazne na koju je optuženi R. S. osuđen izvršava 6 (šest) mjeseci, a dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine se neće izvršiti ako optuženi R. S. u roku od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

1.2. Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) optuženi R. S. dužan je na ime troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. ZKP/08. podmiriti iznos od 13.903,25 kuna, a s naslova troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08. platiti paušalnu svotu u iznosu od 1.000,00 kuna, sve u roku od 15 (petnaest) dana u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske.

 

2. Žali se i državni odvjetnik zbog odluke o kazni i djelomičnoj uvjetnoj osudi i zbog odluke o sigurnosnoj mjeri, predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se optuženom R. S. izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju i bez primjene djelomične uvjetne osude, kao i sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom iz članka 72. KZ/11.

 

2.1. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi R. S. putem branitelja, odvjetnika D. Z., žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. ZKP/08., zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. ZKP/08. i zbog odluke o kazni iz članka 471. ZKP/08., s prijedlogom da se pobijana presuda ukine.

 

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

4. U skladu s člankom 474. stavak 1. ZKP/08. spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su na njihovo traženje optuženi R. S. i njegov branitelj, odvjetnik D. Z. te državni odvjetnik. Sjednici vijeća prisustvovali su optuženi R. S. i branitelj optuženika, odvjetnik D. Z., dok nije pristupio zamjenik Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske, koji je o održavanju sjednice uredno obaviješten, pa je sjednica vijeća održana u njegovoj odsutnosti u smislu članka 475. stavka 4. ZKP/08.

 

6. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

 

7. Optuženi R. S. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., međutim obrazlažući tu žalbenu osnovu, iznosi tvrdnje pojedenih vještaka, dajući svoju ocjenu, nalazeći da je zaključak suda pogrešan u pogledu odlučne činjenice u ovom kaznenom predmetu, odnosno da je optuženik zbog alkoholiziranosti prešao djelomično na drugu stranu kolnika, što je uzrok prometne nesreće. Iz navedenoga je jasno da se optuženik ne slaže sa zaključcima suda koji su utemeljeni na mišljenjima vještaka, čime sadržajno osporava utvrđeno činjenično stanje.

 

7.1. Ispitujući u tom dijelu pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s člankom 467. stavkom 1. ZKP/08., drugostupanjski sud nije utvrdio da bi sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti. stoga žalba optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka nije osnovana.

 

8. U pravu je optuženi R. S. da je u nalazu i mišljenju vještak toksikološke struke R. F. navela da koncentracija alkohola od 0,82 g/kg čini vozača relativno nesposobnim za sigurnu vožnju motornim vozilom no da te promjene nisu razvijene u tolikoj mjeri da bi bile nužno ključni ili jedino faktor uzročno-posljedične povezanosti s nezgodom, te da je za uzročnost između alkohola i posljedica mjerodavan nalaz i mišljenje vještaka za prometna vještačenja koji će ukazati na faktore u nastanku prometne nesreće. Iz  posljednje tvrdnje optuženik zaključuje da vještakinja toksikološke struke R. F. nije ovlaštena donijeti zaključak da je optuženi R. S. uslijed alkoholiziranosti djelomično prešao na drugu stranu kolnika, uslijed čega je došlo do sudara dvaju vozila. Međutim, optuženik ispušta iz vida da je vještakinja taj zaključak donijela nakon što su svoje mišljenje iznijeli i vještak prometne struke S. D. i vještakinja psihijatrijske struke L. M. M., i to u skladu s traženjem suda da se izvrši kombinirano prometno, toksikološko i psihijatrijsko vještačenje. Nadalje, žalitelj tvrdi da je vještakinja u svoj nalaz unijela tvrdnje koje nije naveo vještak prometne struke, što je isti i potvrdio prilikom ispitivanja na raspravi. No, na strani 2 nalaza i mišljenja vještaka toksikologa (list 238 spisa) tvrdnje u prvom odlomku, na koje ukazuje optuženik, jesu zapažanja vještaka toksikologa, a ne utvrđenja prometnog vještaka, kako to pogrešno tvrdi žalitelj, te sadrže opis postupanja optuženika prije i u vrijeme prometne nesreće na temelju podataka u spisu. Opisana zapažanja (zanemario mogućnost nadolaska drugog vozila, nije zapazio nadolazak vozila, nije bio u stanju obaviti namjeravanu radnju, bez opravdanog razloga se nalazio na kolniku suprotnog voznog traka) vještakinja je usporedila s uobičajenim ponašanjem prosječnog vozača pod utjecajem alkohola i zaključila da je optuženik napravio grešku tipičnu za vozača u alkoholiziranom stanju. Takav zaključak vještaka prvostupanjski sud je s pravom ocijenio stručnim te životnim i logičnim jer se vožnja sredinom kolnika uklapa u ponašanje alkoholiziranog vozača s obzirom na opuštajući utjecaj alkohola koji stvara neutemeljeni osjećaj sigurnosti i zanemarivanje potencijalne opasnosti. S obzirom na to tvrdnja prometnog vještaka da je optuženik dvije sekunde prije sudara mogao pomaknuti vozilo u desno, no nije mogao znati da vozilo iz suprotnog smjera predstavlja opasnost, jer nije mogao procijeniti niti položaj vozila niti njegovu brzinu, ne dovodi u pitanje zaključak vještaka toksikologa o tome da je uslijed alkoholiziranosti optuženik vozio sredinom kolnika, jer se vožnja suprotnom stranom kolnika s obzirom na jasnu i nedvosmislenu tvrdnju vještaka ne može u konkretnom slučaju opravdati tvrdnjom o poznavanju ceste, rijetkom gustoćom prometa, neočekivanosti nailaska vozila iz suprotnog smjera, nepostojanjem obilježene razdjelne linije i dr., kako to tvrdi žalitelj. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda nije doveden u pitanje tvrdnjom optuženika da sud prvog stupnja nije nedvojbeno utvrdio je li vozilo iz suprotnog smjera imalo upaljena svjetla, jer o toj činjenici ne ovisi stupanj krivnje optuženika u kaznenom postupku, s obzirom da se kaznena odgovornost optuženog R. S. temelji na tome da je uslijed alkoholiziranosti vozio djelomično suprotnim kolničkim trakom. Isto tako stupanj krivnje optuženika ne ovisi ni o brzini kretanja vozila iz suprotnog smjera, za kojeg je sud prvog stupnja nedvojbeno utvrdio da se kretalo brže od vozila optuženika i brzinom većom od dopuštene.

9. S obzirom na navedeno sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pa nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

10. Nije u pravu optuženik kada se žali zbog povrede kaznenog zakona. Naime žalitelj smatra da je zbog počinjenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. ZKP/08. i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene kaznenog zakona jer je ispravno valjalo primijeniti odredba članka 227. stavak 5. u vezi stavka 2. KZ/11. Dakle, iz sadržaja žalbe kojom obrazlaže istaknutu žalbenu osnovu proizlazi kako smatra da je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza izveo pogrešan zaključak o njegovoj kaznenoj odgovornosti čime optuženik zapravo pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, a ne opravdava povredu kaznenog zakona. Ovo iz razloga što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne prema onom, koje bi s motrišta žalitelja, bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim i suđen, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti sud drugog stupnja u smislu članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08., nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon, to njegova žalba zbog povrede kaznenog zakona nije osnovana.

 

11. Optuženik i državni odvjetnik se žale zbog odluke o kazni, a državni odvjetnik i zbog odluke o sigurnosnoj mjeri. Ispitujući u povodu žalbi stranaka osnovanost odluke o kazni ovaj drugostupanjski sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno i u potpunosti utvrdio sve one okolnosti koje su, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. Stoga nije u pravu optuženik da je sud prvog stupnja podcijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnost i izrekao prestrogu kaznu niti državni odvjetnik koji tvrdi da je sud precijenio njihov značaj izrekavši preblagu kaznu.

 

11.1. Prilikom odmjeravanja kazne prvostupanjski sud je optuženiku cijenio olakotnim da do sada nije osuđivan, da je otac maloljetnog djeteta kojeg je dužan uzdržavati te da je u prometnoj nesreći poginuo njegov brat s kojim je bio jako povezan te ga je njegova smrt pogodila zbog čega je potražio psihološku pomoć, koja mu je još potrebna te je ostao u dobrim odnosim sa suprugom pokojnog brata, u čijoj blizini živi te joj pomaže, dok otegotnih okolnosti nije našao. Sud prvog stupnja je uzeo u obzir da je vozač osobnog automobila iz suprotnog smjera vozio većom brzinom od dopuštene, uz što je imao dovoljno vremena i prostora za smanjenje brzine i pomak svog vozila uz desni rub kolnika na koji način bi prometna nesreća bila izbjegnuta. Sve te okolnosti prvostupanjski sud je cijenio posebno izraženim olakotnim okolnostima koji opravdavaju izricanje kazne zatvora ispod donje granice propisane za terećeno kazneno djelo te optuženog R. S. osudio na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci uz izricanje djelomične uvjetne osude, na način da se dio kazne zatvora od šest mjeseci izvršava, a dio kazne u trajanju 1 godine se neće izvršiti  ako optuženik u roku od 2 godine ne počini novo kazneno djelo.

 

11.2. Izrečena kazna uz primjenu djelomične uvjetne osude, protivno prijedlogu optuženika koji se zalaže za izricanje blaže kazne, jer bilo koja zatvorska kazna nema svrhu s obzirom da je u prometnoj nesreći poginuo brat optuženika, odnosno izricanje strože kazne i bez primjene djelomične uvjetne osude, za koju se zalaže državni odvjetnik, jer je optuženik povrijedio dvije blanketne odredbe i ugrozio i druge sudionike u prometu, u konkretnoj situaciji je primjerena naprijed navedenim i utvrđenim okolnostima i samoj svrsi kažnjavanja. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da postoji visok stupanj vjerojatnosti da optuženik, i bez izvršenja cjelokupno dosuđene kazne zatvora, ubuduće više neće činiti kaznena djela, pa mu je na temelju članka 57. KZ/11. s pravom izrekao djelomično uvjetnu osudu na način da se od jedinstvene kazne zatvora na koju je osuđen izvršava šest mjeseci, dok je preostali dio kazne u trajanju jedne godine uvjetovan na vrijeme provjeravanja u trajanju od dvije godine. I ovaj sud zaključuje da upravo ovakav odnos uvjetovanog i neuvjetovanog dijela kazne s navedenim vremenom provjeravanja može utjecati prvenstveno na optuženika, ali i na sve ostale članove društvene zajednice, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela društveno neprihvatljivo i pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja opravdano i pravedno, kao i da je vožnja u alkoholiziranom stanju pogibeljna. Izrečena kazna sadrži i dostatnu moralnu i društvenu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem ovih kaznenih djela prouzročio, a njome će se istovremeno jačati povjerenje građana u pravni poredak koji je utemeljen na vladavini prava. Pritom se ukazuje optuženiku da mu je u okviru djelomične uvjetne osude u neuvjetovanom dijelu izrečena minimalna kazna zatvora u trajanju šest mjeseci sukladno odredbi članka 57. stavka 2. KZ/11., upravo uzimajući u obzir okolnosti konkretnom slučaja odnosno da mu je u prometnoj nesreći poginuo brat.

 

11.3. Nadalje, nije u pravu državni odvjetnik kada ističe da je prvostupanjski sud, uz izrečenu kaznu, optuženiku trebao izreći i sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja  motornim vozilom iz članka 72. stavka 1. KZ/11., budući je isti prouzrokovao ovu prometnu nezgodu upravljajući vozilom pod utjecajem alkohola i krećući se suprotnim dijelom kolnika, pri čemu je stradala jedna osoba, a u opasnost su dovedeni i drugi sudionici u prometu, vozač i suputnik u osobnom vozilom koje mu je dolazilo iz suprotnog smjera. Naime, članak 72. stavak 1. KZ/11. propisuje da se ova sigurnosna mjera može izreći počinitelju kaznenog djela protiv sigurnosti prometa kada postoji opasnost da će isti, upravljajući motornim vozilom, ugroziti sigurnost prometa. Imajući u vidu sve utvrđene okolnosti ove prometne nezgode, a s druge strane cijeneći dosadašnje ponašanje optuženika u prometu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju ne postoji opasnost da će optuženik, upravljajući motornim vozilom, ugroziti sigurnost prometa odnosno druge sudionike u prometu. To stoga što iz spisa predmeta proizlazi da se prometna nezgoda zbog koje je optuženik proglašen krivim dogodila i rujnu 2018., a do tada, kao niti nakon toga, optuženik nije niti prekršajno, a niti kazneno kažnjavan zbog djela iz oblasti prometa pa je stoga pravilan zaključak suda prvog stupnja da je ova prometna nezgoda, bez obzira na težinu posljedica, jedan izolirani eksces u njegovom dosadašnjem životu i iz navedenog se, i po ocjeni suda drugog stupnja, ne može zaključivati o njegovoj opetovanoj sklonosti kršenju prometnih propisa. Kada se navedena okolnost ima u vidu tada je potpuno ispravan zaključak prvostupanjskog suda da sve ove naprijed utvrđene okolnosti, kako pojedinačno, tako i u svojoj ukupnosti ne upućuju na to da doista postoji opravdana bojazan da bi optuženik u budućnosti, upravljajući motornim vozilom, mogao ugroziti sigurnost prometa i druge sudionike u tom prometu. Stoga je, po ocjeni drugostupanjskog suda, žalba državnog odvjetnika zbog svih naprijed navedenih razloga u odnosu na neizrečenu sigurnosnu mjeru iz članka 72. stavka 1. KZ/11. neosnovana.

 

12. Kako navodi podnesenih žalbi državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovani, trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08. odbiti žalbu državnog odvjetnika i optuženika te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 28. listopada 2021.