Pristupanje sadržaju
Republika Hrvatska
Općinski sud u Splitu
Ex vojarna Sv. Križ, Dračevac
21000 Split
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Jeleni Kvarantan Karuza, kao sucu
pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. Š. iz S, O 7, OIB:.. zastupane po pun. D.T. dipl. iur. iz S., T.R. 2/IV, protiv tuženika š. O. , S., O. 11, OIB: ……, zastupano po pun. D.M., odvj. u S, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. srpnja 2020. god. u nazočnosti pun.
tužitelja D.T., dipl. iur. i zamj. pun. tuženika A.B., odvj. vjež. kod
D.M., odvj. u S., a po objavi presude dana 28. listopada 2021.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
„Utvrđuje se da je tužiteljica M.Š. iz S., OIB: ……. uznemiravana
na radnom mjestu, čime je povrijeđeno njeno pravo na dostojanstvo, čast, ugled,
tjelesno i duševno zdravlje.
Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici iz
osnova naknade štete zbog povrede prava osobnosti i pravičnu novčanu naknadu u
iznosu od 100.000,00 kn, sa kamatom po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila
zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za 5
poena, počevši od podnošenja tužbe do isplate.
Dužan je tuženik da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici
prouzročeni parnični trošak s kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske
presude do isplate prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana
polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za 5 poena."
II. Dužna je tužiteljica u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku
parnični trošak u iznosu od 35.050,00 kn.
Obrazloženje
1.Presudom ovog suda Pr-170/2014 od 18. rujna 2020. prihvaćen je tužbeni zahtjev
tužiteljice u dijelu da je ista uznemiravana na radnom mjestu, čime da je povrijeđeno
njeno pravo na dostojanstvo, čast, ugled, tjelesno i duševno zdravlje. Isto tako
naloženo je tuženiku da tužiteljici s osnova naknade štete zbog povrede prava
osobnosti i pravičnu novčanu naknadu isplati iznos od 50.000,00 kn. Za više
zatraženi iznos od 50.000,00 kn tužbeni zahtjev tužiteljice je odbijen kao neosnovan,
kao i za više zatraženu kamatu za razdoblje od 26. veljače 2014. do 18. rujna 2020.
te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška.
2.Rješenjem ž.s. u Z. Gžri-1181/2020-2 od 30. ožujka 2021.
ukinuta je presuda ovog suda posl. br. Pr-170/14 od 18. rujna 2020., pod stavkom I
izreke i dosuđujućem dijelu pod stavkom II izreke te se u tom dijelu predmet vratio
ovom sudu na ponovno suđenje.
3.U svojoj uputi viši sud navodi da nije moguće isključivo na temelju iskaza
saslušanih svjedoka i iskaza tužiteljice, kojima je ovaj sud poklonio vjeru, izvesti
objektivni zaključak o postojanju sustavnog psihičkog zlostavljanja od strane tuženika
kao poslodavca poduzimanjem radnji koje tužiteljica navodi u svojoj tužbi i svojim
kasnijim stranačkim iskazom. Osobito, iz tih dokaza, za sada, da nije moguće izvesti
zaključak o postupcima (radnjama) poslodavca koja imaju obilježje protupravnosti,
što je bitna pretpostavaka za postojanje odštetne odgovornosti. Stoga da je u
nastavku postupka potrebno je utvrditi jesu li se te pritužbe tužiteljice i prijave
odnosila na uznemiravanje tužiteljice na radu i jesu li rješavane od strane ovlaštene
osobe u zakonskim rokovima u smislu odredbe čl. 130. Zakona o radu i na koji način,
te jesu li u tom smislu poduzimane potrebne mjere primjerene pojedinom slučaju
uznemiravanja na radu.
4.U tužbi koja je kod ovog suda zaprimljena 26. veljače 2014. god. navodi se da je
tužiteljica radila kod tuženika od siječnja 1998. god., na poslovima referenta za
građevinske poslove, da je od dana 01. kolovoza 2008. god. temeljem Aneksa
ugovora o radu, radila na poslovima izvršnog direktora tehničkih poslova. Nadalje, u
bitnome tužiteljica navodi da je od ljeta 2010. god. izvrgnuta neprekidnom
dugotrajnom šikaniranju, omalovažavanju i vrijeđanju, klevetama i uvredama, uz
onemogućavanje obavljanja poslova radnog mjesta izvršne direktorice. Tuženik da je
prema njoj isto postupao i u razdoblju nakon što je ponovno odlukom ravnatelja,
vraćena na poslove referenta građevinskih poslova. Naime, da je tuženik kao
poslodavac, od nje izravno tražio da otiđe u mirovinu, na koji način da je povrijeđeno
njeno dostojanstvo, čast i ugled, kao tjelesno i duševno zdravlje. Iako je od
poslodavca tražila zaštitu dostojanstva, da zaštitu nije dobila, te da joj tuženik nije
osigurao uvjete rada na siguran način poštujući njeno pravo na rad i dostojanstvo. Na
koncu, da je cijelo vrijeme bila izvrgnuta anonimnim prijavama, insinuacijama u svezi
počinjenja kaznenih dijela, nazivana pogrdnim imenima, uznemiravana prijetećim
pismima,i isticanjem odluka vezanih za njen status na oglasnoj ploči tuženika. Dakle,
da joj tuženik na taj način ugrozio zdravlje, zbog čega je od tada pa sve do utuženja
pod liječničkim tretmanom. Slijedom navedenoga predložila je sudu, donijeti presudu
kojom će se utvrditi da je tužiteljica uznemiravana na radnom mjestu, čime je
povrijeđeno njeno pravo na dostojanstvo, čast, ugled tjelesno i duševno zdravlje, pa
da bi s tim u svezi tuženik bio dužan isplatiti tužiteljici s osnova naknade štete zbog
povrede prava osobnosti pravičnu naknadu u iznosu od 100.000,00 kn s
pripadajućom kamatom. Predloženo je tuženika obvezati na snašanje parničnog
troška.
5.U odgovoru na tužbu od 13.11.2014. tuženik je osporio tužbeni zahtjev tužiteljice u
cijelosti predloživši isti odbiti. Ističe da nitko od strane tuženika, ni na koji način nije
ugrozio nijedno pravo tužiteljice kao radnice, da bi na taj način diskriminirao istu u
odnosu na druge zaposlenike. Tijekom postupka tuženik je isticao da su sve učestale
pritužbe tužiteljice provjerene kako od ovlaštene osobe kod tuženika, tako i od
nadležnih institucija, te da pritužbe nisu bile osnovane, tj. da u postupanju tuženika
nije bilo protupravnosti (potkrjepljujući sudskim odlukama Pr-438/10;Pp-586/12).
Nadalje, da je upravo tužiteljica nekorektnim postupanjem i prijavljivanjem sustavno
uznemiravala kolege, na taj način da je došlo do iznimno narušenih međuljudskih
odnosa. Glede visine postavljenog tužbenog zahtjeva sa osnova naknade štete ,(koju
štetu da tužiteljica nije ni dokazala),tuženik je iskazao da je isti previsoko postavljen,
ističući i prigovor zastare obzirom da je liječenje tužiteljice bilo tijekom 2010.,dok je
tužba podnesena tek 2014. Sijedom navedenog ,tuženik je predložio tužbeni zahtjev
tužiteljice u cijelosti odbiti i tužiteljicu obvezati na snašanje parničnog troška.
6.U nastavku postupka u dokaznom postupku sud je izveo dokaze: pregledom
Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 01. siječnja 1998. god.; Aneksa ugovora o
radu na neodređeno vrijeme; poziva za 6. sjednicu Upravnog vijeća; Zapisnika sa 6.
sjednice od 11. kolovoza 2010. god.; dopisa ravnatelju br. 815/10 od 17. rujna 2010.
god.; dopisa inicijativnom odboru br. 809/10 od 17. rujna 2010. god.; dopisa
djelatnika tuženika br. 823/10 od 20. rujna 2010. god.; dopisa djelatnika tuženika od
28. rujna 2010. god.; Zahtjeva za žurnom sistematizacijom br. 916/10 od 10.
listopada 2010. god.; Zahtjeva za zaštitu radničkih prava br. 916/10 od 11.
listopada2010. god.; Rješenja o imenovanju osobe za zaštitu dostojanstva radnika
br. 490-1/08 od 08. svibnja 2008. god.; Odgovora ravnatelja br. 425/10 od 22.
listopada 2010. god.; očitovanja Pravne službe br. 949/10 od 20. listopada 2010.
god.; dopisa Pravne službe od 21. srpnja 2010. god.; Zaključka Gradskog
poglavarstva Urbroj: 2181-12-00/02-06-02anonimnog pisma zaposlenika ustanove
od 19. listopada 2010. god.;potvrde PU SD br. 511-12-24-271/11 od 23. veljače
2012. god.; medicinske dokumentacije tužiteljice; poziva za 7. Sjednicu Upravnog
vijeća; Zapisnika sa 7. Sjednice Upravnog vijeća od 26. listopada 2010. god.;
primjedbe na dnevni red 7. sjednice Upravnog vijeća br. 978/10 od 26. listopada
2010. god.; verifikacije zapisnika sa 5. Sjednice Upravnog vijeća br. 977/10 od 26.
listopada 2010. god.; Zahtjeva za zaštitu radničkih prava br. 976/10 od 26. listopada
2010. god.; dopisa predsjednika Radničkog vijeća od 26. listopada 2010. god.;
Zaključka Upravnog vijeća br. 433-6/10 od 26. listopada 2010. god.; presude
O. S. u S. br. IVP-699/10 od 20. travnja 2012. god.; presude
Ž.S. u S. br. Gžp-990/13 od 05. rujna 2013. god.; Rješenja tuženika
br. 438/10 od 04. studenog 2010. god.; Zahtjeva tužiteljice br. 1035/10 od 09.
studenog 2010. god.; odgovora ravnatelja tuženika br. 443/10 od 09. studenog 2010.
god.; preslika zaključka na oglasnim pločama; dopisa HUS-a J:U. š.o. br.
505/10 od 25. svibnja 2010. god.; Zahtjeva za zaštitu dostojanstva br. 1052/10 od 09.
studenog 2010. god.; dopisa za zaštitu prava z radnog odnosa br. 1072/10 od 15.
studenog 2010. god.; dopisa br. 1075/10 od 15. studenog 2010 god.; dopisa br.
453/10 od 15. studenog 2010. god.; dopisa predsjednika Radničkog vijeća od 18.
studenog 2010. god.; odluke tuženika br. 463/10 od 22. studenog 2010. god., dopisa
tuženika od 26. studenog 2010. god.; očitovanja tužiteljice br. 1168/10 i 1169/10 od
02 prosinca 2010. god.; peticije grupe djelatnika od 29. studenog 2010. god.; dopisa
tužiteljice br. 1180/10 od 07. prosinca 2010. god.; dopisa tužiteljice br. 1183/10 od
07. prosinca 2010. god.; dopisa rukovoditelja Službe za pravne, kadrovske i opće
poslove br. 1011/10 od 03. studenog 2010. god.; dopisa tužiteljice br. 1196/10 od 13.
prosinca 2010. god.; prijave A. B. br. 1185/10 od 09. prosinca 2010. god.;
dopisa br. 1202/10 od 16. prosinca 2010. god.; dopisa za zaštitu dostojanstva br.
34/11 od 12. siječnja 2011. god.; dopisa ravnatelju zbog šikaniranja u poslu br.
189/11 od 24. veljače 2011. god.; dopisa članova Upravnog vijeća br. 115/11 od 04.
veljače 2011. god.; Odluke Radničkog vijeća o opozivu tužiteljice iz Upravnog vijeća
(bez br. protokola i datuma); presude i rješenja O.S. u S. br. Pr214/11
od 07. ožujka 2013. god.; članka objavljenog na internetskom portalu INDEKS dana;
izjave tužiteljice ovjerene kod javnog bilježnika; Zahtjeva za zaštitu prava iz radnog
odnosa od 30. ožujka 2011. god.; Zahtjeva za zaštitu dostojanstva br. 359/11 od 01.
travnja 2011. god.; izvješća br. 453/11 od 23. svibnja 2011. god.; Zahtjeva za zaštitu
dostojanstva br. 526/11 od 13. svibnja 2011. god.; dopisa tuženika br. 193/11 od 23.
svibnja 2011 god.; odgovora tužiteljice br. 599/11 od 27. svibnja 2011. god.; zahtjeva
tužiteljice Inspekciji rada od 15. lipnja 2011. god.; izvješća Inspekcije rada od 30.
kolovoza 2011. god.; prigovora tužiteljice Inspekciji rada od 29. rujna 2011. god.;
dijela Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta od 01. siječnja 1998. god.; dopisa
tužiteljice br. 133712 od 06. veljače 2012. god.; zapisnika Radničkog vijeća sa šifrom
bolovanja istaknutom na oglasnoj ploči; zahtjeva tužiteljice Povjerenstvu za zaštitu
spolova G.s.; dopisa Inspektorata rada od 10. veljače 2012. god.; odgovora
osobe za zaštitu dostojanstva br. 4/12 od 16. veljače 2012. god.; obavijesti Državnog
inspektorata od 05. ožujka 2012. god.; zahtjeva za zaštitu dostojanstva br. 334/12 od
23. ožujka 2012. god.; dopisa tužiteljice br. 367/12 i 369/12 od 04. travnja 2012. god.;
potvrde PU SD br. 511-12-24-519/12 o prijavi tužiteljice od 05. travnja 2012. god.;
dopisa osobe za zaštitu dostojanstva br. 5/12 od 05. travnja 2012. god.; dopisa
savjetnika ravnatelja br. 212/12 od 02. travnja 2012. god.; dopisa savjetnika
ravnatelja br. 221/12 od 05. travnja 2012. god.; liste terećenja radnog vremena
tužiteljice za ožujak 2012. god.; dopisa tužiteljice br. 333/12 od 23. ožujka 2012.
god., 335/12 od 26. ožujka 2012. god.; 336/12 od 26. ožujka 2012. god.; 375/12 od
05. travnja 2012. god.; 407/12 od 12. travnja 2012. god.; 423/12 od 17. travnja 2012.
god.; 368/12 od 04. travnja 2012. god.; 408/12 od 12. travnja 2012. god.; zahtjeva za
nadzor Inspektoratu rada od 04. svibnja 2012. god.; obavijesti Inspektorata rada
Urbroj: 556-13-02-01/16-12-5; dopisa savjetnika ravnatelja br. 553/12 od 21. svibnja
2012. god.; dopisa tužiteljice br. 558/12 od 22. svibnja 2012. god.; dopisa tužiteljice
Državnom inspektoratu u Z. od 27. lipnja 2012. god.; odluke tuženika br.
281/13 od 23. srpnja 2013. god.; dopisa tužiteljice br. 689/13 od 29. srpnja 2013.
god.; odgovora ravnatelja tužitelja br. 285/13 od 31. srpnja 2013. god.; odgovora
osobe za zaštitu dostojanstva radnika tuženika br. 7/13 od 31. srpnja 2013. god.;
dopisa tužiteljice 733/13 od 26. kolovoza 2013. god.; zamolbe za nadzor tužiteljice
Inspektoratu rada od 29. kolovoza 2013. god.; zahtjeva tužiteljice za preseljenjem
ureda koji zadovoljava propisane radne uvjete od 29. rujna 2014. god.; dopisa
tužiteljice od 21. travnja 2015. god.; dopisa tuženika br. 311/15 od 21. travnja 2015.
god.; dopisa tuženika br. 344/14 od 13. listopada 2014. god.; dopisa tužiteljice br.
344/14 od 13. listopada 2014. god.; dopisa od 07. listopada 2014. god.; dopisa
tužiteljice br. 825/14 od 19. prosinca 2014. god.; zahtjeva tužiteljice od 21. siječnja
2014. god. i 21. svibnja 2014. god.; dopisa tužiteljice br. 620/14 od 13. listopada
2014. god.; zapisnika 1. sjednice Radničkog vijeća tuženika održane 22. listopada
2014. god.; očitovanja od 25. listopada 2016. god.; očitovanja od 12. listopada 2016.
god.; dopisa tužiteljice br. 689/13 od 29. srpnja 2013. god.; dopisa tuženika br.
285/13 od 31. srpnja 2013. god.; zapisnika od 12. rujna 2014. god.;dopisa Radničkog
vijeća od 16. siječnja 2017. god.; preslika skice predmetnog poslovnog prostora za
vrijeme dok je u istom radila tužiteljica (str. spisa 431-433); izveden je dokaz
saslušanjem svjedoka G,C,, J.Z., S.J., M.B., A. B., N.T., M.M.K., V.K.,T.B., F.M., J.L
; izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice
kao parnične stranke; izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku
spec. psihijatru dr. S.B., kao i dokaz dopunskim vještačenjem po istom
vještaku; izveden je dokaz pregledom i ostale dokumentacije koja prileži spisu predmeta.
7. Odredbom čl. 135. Zakona o radu (NN br. 93/14), propisano je da u slučaju spora
iz radnog odnosa, teret dokazivanja je na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz
radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim
zakonom nije drukčije uređeno. Odredbom čl. 6. Zakona o suzbijanju diskriminacije
(NN br. 85/08 i 112/12), propisao je da težim oblikom diskriminacije u smislu ovog
Zakona smatrat će se diskriminacija počinjena prema određenoj osobi po više
osnova iz čl. 1. st. 1. ovoga Zakona (višestruka diskriminacija), diskriminacija
počinjena više puta (ponovljena diskriminacija), koja je počinjena kroz dulje vrijeme (
produljena diskriminacija) ili koja posljedicama posebno teško pogađa žrtvu
diskriminacije. Stavkom 2. ovog članka propisano je da će sud voditi računa o
okolnostima iz st. 1. ovog članka pri utvrđivanju visine naknade neimovinske štete te
pri odmjeravanju kazne za prekršaje utvrđene ovim Zakonom. Odredbom čl. 20. st. 1.
Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN br. 85/08 i 112/12), propisao je da ako
stranka u sudskom ili drugim postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na
jednako postupanje prema odredbama ovoga Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da
je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanje da nije bilo diskriminacije
leži na protivnoj stranci.
8. Tužbom za zabranu ili otklanjanje diskriminacije, diskriminirana osoba može tražiti
zabranu poduzimanja određene radnje ili obvezu propuštanja budućih ponašanja,
odnosno nalaganja poslodavcu da izvrši radnje kojima se uklanja diskriminacija ili da
se zabrani da poduzima neku aktivnost kojom bi se onemogućavalo ili ometalo
određene radnje tužitelja ili trećih. Dakle, tužbeni zahtjev trebao bi biti
kondemnatorne prirode. Valja napomenuti da se tužiteljica u tužbi tijekom postupka
nije pozivala na diskriminaciju i nije tražila naknadu štete zbog povrede prava na
jednako postupanje u smislu čl. 5. st. 4. Zakona o radu. Naime, da bi diskriminacija
postojala mora biti izvršena na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola,
jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla,
imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja , bračnog ili
obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa,
rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije što u konkretnom predmetu nije
slučaj. Tužiteljica tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi postojanje protupravnog
ponašanju tuženika i njegovih zaposlenika na radnom mjestu bez jasno utvrđenih
pojedinačnih postupaka koji predstavljaju protupravno ponašanje tuženika, a koji se
može na jasan i nedvojben način povezati sa utvrđenjem iz tužbenog zahtjeva. Ako
bi se to podvelo pod mobing, ako se zauzme stav da je i mobing uznemiravanja
odnosno diskriminacija koji nije u uzročnoj vezi s nekim od zabranjenih temelja
diskriminacije tada radnik može ostvarivati sudsku zaštitu temeljem osnovnog zakona
radnog zakonodavstva odnosno ZR- a te odredbi Zakona o obveznim odnosima
kojima su propisana pravila o odgovornosti za štetu. Tužbeni zahtjev također treba
biti kondemnatorne prirode gdje se tuženiku nalaže da prestane s određenim
radnjama, a koji može uključivati i zahtjev za naknadu štetu, međutim za odštetnu
odgovornost poslodavca određene štetne radnje moraju imati obilježje protupravnosti
što je jedna od pretpostavki za odgovornost za štetu temeljem odredbi čl. 1045.
ZOO-a. Dakle, u konkretnom slučaju bi se radilo odštetnoj odgovornosti tuženika kao
poslodavca po o općim propisima obveznog prava. Za takve štete poslodavac
odgovara po načelu krivnje sukladno čl. 1045. st. 1. i st. 2. ,čl. 1046. i 1049. Zakona o
obveznim odnosima za koje je potrebno kumulativno postojanje svih općih
pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti. (protupravna štetna radnja, šteta,
adekvatna uzročno posljedična veza). Dakle, tužiteljica je trebala dokazati postojanje
određenih protupravnih postupaka tuženika koji imaju obilježja mobinga te tužbenim
zahtjevom koji treba biti kondemnatorne prirode tražiti da se naloži tuženiku da
prestane s točno određenim radnjama, a koji može uključivati i zahtjev za naknadu
štetu ukoliko dokaže da su ti protupravni postupci u uzročnoj vezi sa nastalom
štetom.
9. Na okolnosti iz tužbe i odgovora na tužbu saslušana je tužiteljica i svjedoci koji su u bitnom iskazivali sljedeće:
Tužiteljica je u stranačkom iskazu navela da je od 2008. radila na radnom mjestu
izvršne direktorice tehničkih poslova, u ljeto 2010. da dolazi do problema ,te da se na
ravnatelja vrši pritisak da ju se smjeni. U listopadu 2010. da je vraćena na poslove
referenta, da je bila smijenjena i sa funkcije člana upravnog vijeća tuženika, iako
ravnatelj nikada nije imao primjedbi na njen rad. Tužiteljica je navela postupke
radnika tuženika koje je doživljavala kao šikanu, optužili su je da je otuđila osobno
računalo, kontrolom utvrđeno da je računalo na njenom stolu;u poštanskom
sandučiću je zaprimila više anonimnih prijetećih i uvredljivih pisama, kojima su je
pozivali da odstupi sa radnog mjesta, tj. da otiđe u mirovinu, iz teksta je bilo razvidno
da su pisana od strane radnika tuženika; da je službeni mobitel čekala 6 mjeseci; na
sjednicama Upravnog vijeća da su je vrijeđali u nazočnosti članova, K.Ć rekavši
joj da je "kurva", a B. da "laje"; 2013. god. da je zatražila i dobila jednokratnu
pomoć zbog teške bolesti supruga, za 2014. god. iako je imala pravo da joj isplata
nije izvršena. Nadalje, iskazala je da je medicinska dokumentacija o frakturi dva
nožna prsta, isto kao i odluka o razrješenju s mjesta članice upravnog vijeća bila
izvješena na oglasnoj ploči tuženika mimo svih pravila o radu kod tuženika. Iskazala
je da ju je tuženik svakodnevno omalovažavao, jer iako je tražila da joj nisu dali
poslove radnog mjesta referenta, tj. da je morala zapisivati stanje električnih brojila,
popisivati vatrogasne aparate po sportskim objektima i sl. Iskazala je da je bila
premještena u malu neuvjetnu prostoriju, bez vanjske klimatizacije, ventilacije i
svjetla, stalkom odvojenu od Velike dvorane, u kojoj trenira i do 50 sportaša. Takvu
kancelariju da nikada prije nitko nije koristio. Na koncu, iskazala je da je tuženik
pokrenuo kazneni postupak protiv nje, da su je prijavljivali zbog propusta u radu,
zbog čega je u više navrata morala dati iskaz pred tijelima državne vlasti, međutim da
su sve prijave bile odbačene, tj. da nije bila odgovorna ni za jedno djelo ni propust
koji joj se stavlja na teret. O šikanoznom postupanju da je putem protokola tuženika
uvijek tražila zaštitu dostojanstva, njeni zahtjevi da su bili odbijeni, pa čak i onda kada
je Inspektorat rada podnio optužni prijedlog. Zbog svega navedenog, iskazala je da
je doživjela povredu dostojanstva i časti, zbog čega je došlo do zdravstvenih tegoba,
zbog kojih je zatražila medicinsku pomoć obiteljske liječnice, te po njenoj preporuci i
psihijatrijsku pomoć. Neke od medikamenata koji su joj tada bili prepisani, da koristi
trajno.
Svjedok G.C. iskazao je da je sa tužiteljicom koja mu je od 2008. do 2010.
godine kao v.d. izvršnog direktora tehničkih poslova tuženika, bila nadređena,
iznimno dobro surađivao, da je tužiteljica dobro poznavala materiju i sve specifičnosti
svog radnog mjesta, te da je bila vođena velikim životnim i radnim
iskustvom,energijom i entuzijazmom(na radu kod tuženika na istoj vrsti poslova od
2002.godine). Međutim, nakon što je tijekom 2009., Predsjednikom upravnog vijeća
tuženika postao g. Š, da je počelo šikaniranje, omalovažavanje i degradiranje
tužiteljice. Prednje da se manifestiralo u učestalim anonimnim pismima i pritiscima na
tužiteljicu da odstupi sa mjesta v.d. direktorice,prije isteka roka važenja Aneksa
ugovora iz 2008., jer da ne ispunjava uvjete za to radno mjesto,s tim u svezi da je
potpisana i peticija. Tužiteljica da je bila vraćena na radno mjesto referenta na kojem
je i ostala, sa manjom plaćom, te da je bila premještena u potpuno neuvjetnu
kancelariju(prostor bez dnevnog svijetla,dotoka zraka, povezan sa dvoranom za
treninge i teretanom, koji zrak je dopirao u tužiteljičinu kancelariju) iako je kod
tuženika bilo i drugih boljih, praznih kancelarija, ili je pak ista trebala biti vraćena u
zajedničku kancelariju referenata tehničke službe. Nadalje, da su tužiteljicu šikanirali i
u dnevnoj diobi poslova, dajući joj beznačajne poslove npr. održavanje streljane u
S. i P.m.. Da su tužiteljicu omalovažili i povrijedili kada je odbijen
njen zahtjev za isplatom jednokratne pomoči teško bolesnog supruga, iako je u tom
trenutku, prema Pravilniku tuženika imala pravo. Na koncu, svjedok je istakao da mu
je kao predsjedniku sindikata tj. Radničkog vijeća tuženika, bilo dobro poznato kakav
je odnos prema tužiteljici imao tadašnji ravnatelj J., kojega da je u više navrata
upozoravao zbog propusta u postupanju prema tužiteljici, međutim da se isti oglušio,
štoviše prijeteći mu.
Svjedokinja J. Z. referent za održavanje sportskih objekata, iskazala je da je
tužiteljica u razdoblju od 2008.do 2010. godine obnašala funkciju v.d. izvršnog
direktora tehničkih poslova. Zajedno sa drugim radnicima da je i ona potpisala
peticiju ,kojom su tražili da tužiteljica odstupi sa tog radnog mjesta, obzirom da nije
imala adekvatnu stručnu spremu, jer da je za to radno mjesto bila potrebna viša
stručna sprema,koju tužiteljica da nije imala. Da je tužiteljica bila razriješena, te
vraćena na poslove referenta, u zajedničku kancelariju svih referenata tehničkih
poslova. Međutim, da je ravnatelj tužiteljicu, baš na njen izričiti zahtjev (tužiteljica joj
je ozbiljno prijetila)premjestio u malu prostoriju staklenom plohom odvojenu od Velike
dvorane, bez dotoka dnevnog svijetla i bez dotoka zraka. Svjedokinja nije imala
drugih saznanja vezanih za meritum spora.
Svjedok S.J. ravnatelj tuženika u spornom razdoblju, iskazao je da 2008.
baš na njegov prijedlog ,uz suglasnost svih zaposlenika, tužiteljica imenovana za v.d.
izvršnog direktora za tehničke poslove, iako je za to radno mjesto bila predviđena
viša stručna sprema, koju tužiteljica nije imala. Međutim, da su svi bili svjesni
tužiteljičinog znanja i dugogodišnjeg iskustva, kao i odličnih poslovnih rezultata u
prethodnom razdoblju. Međutim, nakon promjene vlasti, krajem 2010. da se od njega
zahtijevalo da se tužiteljicu smijeni sa mjesta v.d. izvršnog direktora,te da je zbog
pritisaka i brojnih prijava, potpisane peticije radnika tuženika, bio primoran istu
razriješiti. Tužiteljica da je bila vraćena poslove referenta, premještena u kancelariju
referenata, potom u neuvjetnu malu kancelariju, bez prozora, uz Veliku dvoranu.
Nadalje, iskazao je da je tužiteljica stalno od njega tražila zaštitu od drugih radnika tj.
zaštitu dostojanstva,obzirom da su je bez osnova optužili da je otuđila laptop,te da su
na oglasnoj ploči izvjesili Odluku kojom je tužiteljica bila razriješena funkcije
v.d.izvršnog direktora, (nije bila praksa objava na oglasnoj ploči). S tim u svezi
zaključio je da su međuljudski odnosi baš prema tužiteljici bili teško narušeni. Svjedokinja M.B., koja je radila je u kadrovskoj službi tuženika. Iskazala je da je
tužiteljica bila imenovana za v.d. izvršnog direktora tehničkih poslova, na prijedlog
ravnatelja, uz podršku svih zaposlenika, iako nije imala adekvatnu stručnu
spremu,upravo zbog bogatog radnog iskustva. Krajem 2010. godine da je tužiteljica
smijenjena sa te funkcije i vraćena na poslove referenta, prema neformalnim
informacijama zbog anonimnih prijava i peticije. Na koncu, svjedokinja je istaknula da
osobno smatra da su tužiteljicu, učepili, tj. dobro nagazili, kada su je premjestili i
potpuno neuvjetnu malu prostoriju, u kojoj nikada nitko nije radio, zbog manjka zraka
i dnevnog svijetla,izloženu neprekidnoj buci iz teretane. Također, da su što nije bilo
uobičajeno, na oglasnu ploču izvjesili odluku o razrješenju, kao druga pismena vezana za tužiteljicu.
Svjedok A.B. šef kadrovske službe tuženika, u bitnome je iskazao da je da
tužiteljica, iako nije imala adekvatnu stručnu spremu, odlukom ravnatelja, baš zbog
dugogodišnjeg radnog iskustva i iznimnih poslovnih rezultata, postavljena na radno
mjesto v.d. izvršnog direktora tehničkih poslova. Tijekom 2009.,dolaskom gospodina
Šundova na mjesto predsjednika upravnog vijeća tuženika, da je otpočela je hajka na
tužiteljicu, da su je željeli smijeniti sa visoko rangiranog radnog mjesta. Ravnatelj pod
pritiscima da je, razriješio tužiteljicu sa tog radnog mjesta, istu degradirao
premjestivši je u malu sobicu koja nije zadovoljavala elementarne uvijete za rad.
Nadalje, da su je degradirali i u dnevnoj diobi poslova, dajući joj neprimjerene
poslove, da su joj željeli napakostiti, optužujući je za propuste u davnom razdoblju
(optužbe da su bile odbačene). Svjedok je istaknuo da je to bilo vrijeme narušenih
odnosa u cijelom kolektivu, osobito u odnosu na tužiteljicu. S tim u svezi, da je
upozorio ravnatelja da se ne smiju tako odnositi prema tužiteljici, da je ne trebaju
voljeti, ali da trebaju poslovno komunicira i uvažavati istu. Na koncu, iskazao je da je
odluka o razrješenju tužiteljice bila izvješena na oglasnoj ploči tuženika, što da nije
bilo uobičajeno, te da je tužiteljici bilo uskraćeno pravo na jednokratnu isplatu zbog
bolesti člana obitelji.
Svjedoci N.T. i M.M. K. nisu imali direktnih saznanja o
činjenicama vezanim za predmet spora. Iako je svjedokinja M.K. iskazala je
da je kao povjerenica sindikata, na zahtjev nezadovoljnih radnika, pokrenula
inicijativu za razrješenje tužiteljice sa svih visoko pozicioniranih funkcija.
Svjedok V.K. u bitnome je iskazao da je vodio odjel pravnih, općih i
kadrovskih poslova kod tuženika u vrijeme kada je tužiteljica bila izvršni direktor
tehničkih poslova. Njihovi poslovi da se nisu isprepletali, ali da su postojali problemi u
međusobnoj komunikaciji. Međutim ,istaknuo je da su problemi bili vezani isključivo
za stručnu spremu tužiteljice, isključio je mogućnost drugih razloga šikaniranja.
Osobno da je sačinio kaznenu prijavu protiv tužiteljice, smatrajući da su postojali
propusti u radu. Tužiteljica da je nakon razrješenja premještena u malu sobicu bez
prozora, ali da su i drugi zaposlenici radili u takvim prostorima.
Svjedok F.M. je naveo je da mu se kao osobi koja brine o zaštiti
dostojanstva radnika kod tuženika, tužiteljica nekoliko puta obraćala zbog povrede
dostojanstva. Međutim, da ni u jednom slučaju nisu bili utvrđeni elementi prekršaja
predviđeni Pravilnikom tuženika. Iskazao je da nikada nitko od strane poslodavca nije
šikanozno postupao prema tužiteljici. Nadalje, da joj je bila isplaćena jednokratna
pomoć, te da je soba u koju je premještena zadovoljavala uvjete rada, što da je bilo
potvrđeno atestiranjem od strane Z.. Medicinska dokumentacija tužiteljice da nije
nikada bila izvješena na oglasnoj ploči tuženika.
Svjedok T.B. ravnatelj tuženika od 2011. iskazao je da je tužiteljica od
njega i osobe ovlaštene za zaštitu dostojanstva kod tuženika, tražila zaštitu, navodeći
da je šikanirana. Međutim, da je uvijek bilo utvrđeno da nema elemenata
diskriminacije ni šikaniranja tužiteljice od strane radnika tuženika .Istakao je da je u to
vrijeme bilo stalnih pritužbi radnika tuženika na ponašanje i postupke tužiteljice, da je
uredovala i policija. Svjedok je naveo da je tužiteljica bila premještena u manju
kancelariju, ali da je to bi adekvatan radni prostor površine cca 30m2, sa prozorom,
te da su i drugi radili u takvo prostoru, što da je potvrdila i inspekcija rada. Dakle, da
tužiteljica nije na taj način šikanirana. Glede isplate jednokratne pomoći, da je ista
jedne prigode tužiteljici bila isplaćena, potom da je odlukom radničkog vijeća isplata
bila uskraćena. Naime, da se radničko vijeće rukovodilo kriterijima koje da u tom
trenutku tužiteljica nije zadovoljavala. Dakle, da ni stog aspekta tužiteljica nije bila
šikanirana od strane tuženika. Glede kaznene prijave podnesene protiv tužiteljice,
iskazao je da je tako postupio sukladno svojim ovlaštenjima i obvezama, prema
dobivenoj dokumentaciji, i prema vlastitoj savjesti. Ističući da ni na taj način nije
šikanirao tužiteljicu.
10. Angažirana vještakinja spec. psihijatar dr. S.B. temeljem detaljnog
pregleda medicinske dokumentacije, cjelovitog zdravstvenog kartona tužiteljice,
anamnestičkog pregleda iste, pozivajući se na dugogodišnje specijalističko iskustvo,
zaključila je da su psihijatri tužiteljici verificirali psihičke smetnje,koje da su u uzročno
posljedičnoj vezi sa događajima na radnom mjestu. Tužiteljici da je dijagnosticiran
anksiozno depresivni sindrom, kao i sindrom mobinga. Zaključila je da su zbog
psihičkih smetnji uzrokovanih događajima naposlu, tužiteljici povrijeđeno pravo
osobnosti i to na dostojanstvo, čast, ugled, privatnost, kao i pravo na duševno
zdravlje, remećenje njenog duševnog mira. Temeljem navedenog, potvrdila je da je
tužiteljica trpjela psihičke posljedice, te da je kod iste objektivno ustanovljeno
postojanje duševnih boli zbog povrede osobnosti. U kliničkoj slici simptomi su se
izražavali kao anksiozno depresivni, nesanica, gubitak motivacije, napetost,
emocionalne praznine, gubitak sigurnosti u interpersonalnim odnosima. Zbog svega
navedenog, da je tužiteljica zatražila psihijatrijsku pomoć, slijedom čega da su se
simptomi postupno reducirali, i to nakon psihotraumatološkog tretmana, te terapiju,
iako da su se u blažem intenzitetu javljali tijekom 2011. i 2012. god. Vještakinja je
navela da smatra da su dopisi tužene upućene tužiteljici doveli do povrede duševnog
integriteta tužiteljice u lakom do srednjeg stupnja, privremenog karaktera, u trajanju
od 12-14 mjeseci. Nakon toga da su se pojedini osjećaji povremeno javljali, te da je
realno očekivati da će tijekom vremena potpuno nestati.
11.U dokaznom postupku je utvrđeno:
-da je tužiteljica, po zanimanju građevinski tehničar, imala zaključen ugovor o radu sa
tuženikom na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 1998. za obavljanje poslova radnog
mjesta-referent za građevinske poslove;
-da je Aneksom (Dodatkom) ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. rujna 2008.
ugovoreno da će tužiteljica kod tuženika privremeno obavljati poslove radnog mjesta
Izvršni direktor tehničkih poslova do usvajanja nove Sistematizacije radnih mjesta;
-da je Rješenjem ravnatelja tuženika od 4. studenog 2010. raskinut Dodatak ugovora
o radu od 1. rujna 2008. godine zaključno s danom 3. studenog 2010. te je tužiteljica
vraćena na poslove referenta za građevinske poslove temeljem Ugovora o radu od 1.
siječnja 1998.;
-da je rješenjem Ž. S. u S. poslovni broj Gžp-990/13 od 5. rujna
2013. ukinuta presuda O. s. u S. poslovni broj Pr-116/13 od 10. lipnja
2013. i odbačena je kao nedopuštena tužba tužiteljice podnesena radi utvrđenja
ništetnosti Rješenja od 4.11.2010. broj 438 kojim se raskida dodatak Ugovora o radu
zaključen dana 1. rujna 2008.;
-da je Odlukom ravnatelja od 22. studenog 2010. tužiteljica preseljena iz ureda u
kojem je obavljala poslove Izvršnog direktora tehničkih poslova u drugi ured u kojem
se već nalazila zaposlenica J.Z., te je određeno da će obje zaposlenice
ravnomjerno koristiti prostor u uredu za rad i držanje dokumentacije;
-da je Odlukom ravnatelja od 23. srpnja 2013. određeno da će se tužiteljica preseliti u
ured br. 2.(koji su koristili kolege D.Š.-rukovoditelj sektora ekonomskih,
pravnih i općih poslova i F.M.-voditelj odjela zaštite, a imenovani će se
preseliti u ured br. 1. koji je koristla tužiteljica jer se radi o uredu rukovoditelja, a ne
referenta;
-da je rukovoditelj za tehničke poslove i športske objekte obavijestio ravnatelja
dopisom od 1. kolovoza 2013. da je kancelarija pod red. br. 2. spremna za obavljanje
poslova (postavljen je novi laminat, sprovedena internetska mreža, kancelarija ima
telefon, klima uređaj i funkcionalna je u svakom pogledu;
-da prema Izvještaju ovlaštenog društva Zast d.o.o. o ispitivanju radnog okoliša od
19. rujna 2013. proizlazi da uvjeti rada u ispitivanoj prostoriji (kancelarija u koju je
premještena tužiteljica) ispunjavaju sve uvjete na temelju odredbe čl. 17. Pravilnika o
ispitivanju radnog okoliša te strojeva i uređaja s povećanim opasnostima, o čemu je
izdano Uvjerenje br. St-2205/2013. (sporna radna prostorija udovoljava svim uvjetima
za normalan rad, a u istom su prostoru i prije i poslije radili radnici koji imaju istu ili
višu stručnu spremu od tužiteljice);
-da je Inspekcijskim nadzorom od strane Državnog inspektorata od 5. travnja 2012.
po zahtjevu tužiteljice od 4. svibnja 2012. utvrđeno da nisu povrijeđeni propisi iz
radnog odnosa u odnosu na tužiteljicu iz čl. 76. ZR,
-da je Ravnatelj tuženika Rješenjem od 8. svibnja 2008. broj 490-1/8 imenovao F.M.
, kao osobu ovlaštenu za primanje i rješavanje pritužbi vezano uz zaštitu
dostojanstva zaposlenika,
-da je tužiteljica bila izabrani predstavnik zaposlenika u Upravnom vijeću za
mandatno razdoblje od 2009. do 2013. te je ujedno bila i član Stručnog vijeća
(kolegija); Poslovni broj 25 Gž R-1181/2020-2
-da je Povjerenica Sindikata tuženika M.M.K. 16. prosinca 2010.
podnijela Zahtjev Radničkom Vijeću za opoziv tužiteljice kao predstavnice radnika u
Upravnom vijeću;
-da je Radničko vijeće na konstituirajućoj sjednici održanoj dana 25. ožujka 2011.
donijelo jednoglasnu Odluku kojom je usvojen zahtjev za opoziv tužiteljice kao
predstavnika radnika u Upravnom vijeću;
-da je presudom O.s. u S. poslovni broj Pr-214/11 od 7. ožujka 2013.
odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na I tuženika J.U.Š.O. i II tuženika U.V.
J.U.Š.O. na utvrđenje da je
odluka Radničkog vijeća J.U.Š.O. S.od 25. ožujka 2011.
nezakonita, dok je identičan tužbeni zahtjev usvojen u odnosu na Radničko vijeća
Športski objekti Split te je naloženo Radničkom vijeću da omogući tužiteljici da do
kraja mandata bude predstavnik radnika u Upravnom vijeću tuženik;
-da su pravomoćnom presudom P.S. u S poslovni broj Pp/G-568/12
od 28.2.2013. tuženik i ravnatelj ustanove tuženika oslobođeni optužbe da su dana
25. siječnja 2012. osobne podatke iz liječničke doznake, šifru bolovanja tužiteljice,
dostavili trećim osobama protivno odredbama Zakona o radu, tako što su stavili na
oglasnu ploču zaključke sa sjednice Radničkog vijeća od 25. siječnja 2012. kojom se
pod toč. 3. traži od ravnatelja da poduzme potrebne radnje u vezi bolovanja
tužiteljice;
-da je kazna prijava podnesena od strane tuženika i protiv ovdje tužiteljice zbog
zloupotrebe položaja i ovlasti vezano uz izvedbu radova iznad dvorane za dizanje
utega ŠC G., odbačena, rješenjem ODO u S. K-DO-295/12 od 10. listopada
2014., te da je tužiteljica upućena da odgovorne osobe tuženika prijavi za kazneno
djelo lažnog prijavljivanja kaznenog djela.
12. U nastavku postupka sukladno uputi višeg suda valjalo je utvrditi da li je
poslodavac tužiteljice u spornom vremenskom razdoblju sukladno pritužbama i
prijavama koje tužiteljica podnosila a koji su se odnosile na uznemiravanje tužiteljice
na radu rješavao te prijave u zakonskim rokovima i da li je u tom smislu poduzimao
potrebne mjere primjerene pojedinom prijavljenom slučaju uznemiravanja na radu u
smislu odredbe čl. 130 Zakona o radu. Prema navodima iz tužbe tužiteljica između ostalog navodi pojedinačna obraćanja tuženiku i to:
- da je dopisom br. 920/10 od 11. listopada 2010. zatražila od ravnatelja ustanove
zaštitu radničkih prava na koji joj je dopisom 425/10 od 22. listopada 2010. ravnatelj
odgovorio na upućeni zahtjev,
- da je dana 8. studenog 2010. podnijela Zahtjev za zaštitu prava i poništenje
Rješenja tuženika od 4. studenog 2010. kojim je tuženik raskinuo Dodatak ugovora o
radu kojim je tužiteljica bila postavljena na poslove izvršnog direktora tehničkih
poslova, da bi 9. studenog pod brojem 443/10 tužiteljica dobila odgovor ravnatelja
ustanove u kojem se navodi kako nije bilo nikakvih primjedbi na njezin rad ili
nezakonitih radnji. Povodom spomenute odluke tužiteljica je pokrenula spor pred
ovim sudom pod posl. br. Pr-116/13 kako je već navedeno u kojem je rješenjem
Županijskog suda u Splitu Gžp-990/13 od 5. rujna 2013. ukinuta presuda ovog suda
te odbačena tužba tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti rješenja od 4. studenog 2010.
br. 438 kojom se raskida dodatak ugovora o radu zaključen dana 1. rujna 2008. iz
čega proizlazi da je navedeni raskid dodatka ugovora o radu valjan i proizvodi pravne
učinke,
- da je dana 9. studenog 2010., 15. studenog 2010. i 16. studenog 2010. zatražila
zaštitu dostojanstva dopisom 1052/10 kao i zaštitu prava iz radnog odnosa, na dijelu
koje se ravnatelj ustanove očitovao dopisom od 15. studenog 2010., međutim kako je
tužiteljica isticala u više navrata prema tuženiku zahtjeve za zaštitu prava iz radnog
odnosa i zaštitu dostojanstva, pokrenula je i inspekcijski nadzor i to protiv ravnatelja
ustanove š. O. S. JU. 15. kolovoza 2011. od kojeg je inspektorata
dana 30. kolovoza 2011. dobila izvješće iz kojeg nedvojbeno proizlazi da je izvršen
uvid u radno pravnu dokumentaciju i da je utvrđeno da poslodavac u vezi njenog
ugovora o radu nije poduzimao radnje kojima bi došlo do promjene njenog ugovora
na njenu štetu niti da su povrijeđeni propisi iz radnih odnosa, stoga nije bilo osnova
za poduzimanje mjera protiv poslodavca, a na koje izvješće je tužiteljica izjavila
prigovor koji je od strane Državnog inspektorata.
-da se na zahtjev tužiteljice za zaštitu dostojanstva očitovao i povjerenik za zaštitu
dostojanstva radnika F.M. dopisom od 16. veljače 2012. , kao i dopisom
od 5. travnja 2012., da je njezin zahtjev neosnovan te da je po njenoj prijavi
inspekcija rada podnijela optužni prijedlog Prekršajnom sudu protiv poslodavca i
odgovorne osobe, a kojom su pravomoćnom presudom P.S. u S.
Pp/G-568/12 od 28. veljače 2013. tuženik i ravnatelj ustanove tuženika oslobođeni
optužbe, da je prijavljivala ravnatelju savjetnika ravnatelja Z.D., zbog
raznih prijetnji i upućivanja da izvršava poslove drugih službi koji su već bili odrađeni
te uputila novi zahtjev za zaštitu dostojanstva dana 23. ožujka 2012. pod rednim
brojem 334/12, te da je i taj njen zahtjev odbijen kao neosnovan dopisom 5/12 od 5.
travnja 2012.
- da je dana 2. travnja 2012. savjetnik ravnatelja Z.D. optužio za navodno
izbivanje s radnog mjesta bez argumenata i dokaza zbog čega se obraća ravnatelju
dopisom br. 368/12 od 4. travnja 2012. kao i samom savjetniku dopisom br. 408/12
od 12. travnja 2012., kao i daljnjih dopisa tužiteljice ravnatelju i inspekciji rada te
posebno dopis br. 689/13 od 29. srpnja 2013. kojim je zatražila zaštitu dostojanstva
od ravnatelja te preispitivanje odluke o iseljenju iz ureda u kojem je obavljala svoj
posao od kojeg je dobila odgovor br. 285/13 od 31. srpnja 2013. kao i od povjerenika
za zaštitu dostojanstva radnika tuženika F.M. br. 7/13 od 31. srpnja 2013.
13. Analizom i ocjenom cjelokupnog dokaznog postupka, svih dokaza zajedno i
svakog dokaza zasebno sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne
novine“ br. 53/91, 91/92, 112/93, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i
25/13 – u daljnjem tekstu ZPP), ovaj sud smatra tužbeni zahtjev tužiteljice
neosnovanim. Iz pregleda dostavljene obimne dokumentacije razvidno je da je
tuženik u većini slučaja odgovarao na primjedbe, zahtjeve i prijave tužiteljice, a isto
tako da je tužiteljica pokretala i postupke pred sudom te da je sukladno citiranim
pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da tužiteljica nije uspjela sa svojim
zahtjevima u odnosu na tuženika ni ravnatelja tuženika, te da iz cjelokupne
dokumentacije i priloženih presuda nedvojbeno proizlazi da u postupanju poslodavca
nema protupravnosti. Na temelju iskaza saslušanih svjedoka također nije moguće
izvesti zaključak da su radnje poslodavca koje tužiteljica opisuje u svojoj tužbi imale
obilježje protupravnosti što je bitna pretpostavka za postojanje odštetne
odgovornosti. Stoga premještaj tužiteljice sa rukovodećeg radnog mjesta na njeno
ranije radno mjesto odnosno ukidanje Aneksa (dodatka ) ugovora o radu od 4.
studenog 2010., koje je po ocjeni ovog suda pokrenulo predmetna događanja, a koji
premještaj je u konačnici i u sudskom postupku utvrđen kao dopušten i valjan, u
svojoj suštini predstavlja odluku rukovođenja tvrtkom i odluke o organizaciji poslova i
izvršavanju radnih zadataka zaposlenika među koje ulazi i tužiteljica Valja istaknuti
da je tužiteljica zbog svoje osobnosti i strukture ličnosti, a u konačnici zbog smjene
sa rukovodećeg radnog mjesta mogla neke postupke članova uprave doživjeti kao
ugrožavanje poslovnog autoriteta i vlastite osobnosti, što je zasigurno kod tužiteljice
prouzročilo stres zbog kojeg je imala i zdravstvenih tegoba, ali isto samo po sebi ne
znači i nije dokazala da je do tih zdravstvenih tegoba došlo zbog protupravnog
postupanja tuženika. Angažirana vještakinja spec. psihijatar dr. Sanja Batina
temeljem medicinske dokumentacije i zdravstvenog kartona tužiteljice zaključila je da
su psihijatri tužiteljici verificirali psihičke smetnje te da su u uzročno- posljedičnoj vezi
s događajima na radnom mjestu, te da je dijagnosticiran anksiozno depresivni
sindrom kao i sindrom mobinga. Međutim, valja istaći da ocjena postojanja uzročne
veze nije u kompetenciji sudskog vještaka već suda. Ono što vještaci u nalazu i
mišljenju utvrđuju jest postoji li povezanost između ponašanja za kojeg radnik tvrdi da
predstavlja mobing i tih problema, zatim postoji li zdravstveni problemi koje radnik
navodi kao i elemente temeljem kojih će se moći procijeniti šteta, ali posebno je
važno istaknuti da vještaci ne donose ocjenu je li radnik pretrpio ponašanje koje on
opisuje kao mobing, zbog toga ako sud kao u konkretnom slučaju utvrdi da se nije
dogodilo ono što radnik tvrdi, tada rezultati provedenog medicinskog vještačenja nisu
relevantni. Dakle, zaključno tužiteljica nije dokazala postojanje određenih
protupravnih postupaka i radnji tuženika koji imaju obilježja mobinga, a niti je
postavila tužbeni zahtjev koji treba biti kondemnatorne prirode, samim time nije
dokazala da su takve određene protupravne radnje u uzročnoj vezi sa nastalom
štetom. Iako su navedena događanja mogla imati utjecaj na zdravlje tužiteljice
obzirom da ih je doživjela kao ugrožavanje poslovnog autoriteta i vlastite osobnosti,
navedeno nije dostatno za odštetnu odgovornost poslodavca, jer je u provedenom
dokaznom postupku nedvojbeno utvrđeno da nema elemenata za zaključivanje o
odštetnim radnjama tuženika koje imaju obilježje protupravnosti, što je jedna od
pretpostavki za odgovornost za štetu temeljem odredbi čl. 1045. st. 1. ZOO/05.
14. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom
postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05.,
02/07., 84/08., 25/13. i 89/14., drugdje u tekstu ZPP-a), te Tarifi o nagradama i
naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine“ br. 69/93., 87/93., 16/94.,
11/96., 91/04., 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje Tarifa) VPS, te popisa
parničnog troška tuženika.Tuženiku je priznat slijedeći parnični trošak: za zastupanje
na ročištima: 16. travnja 2015., 21. listopada 2015. , 1. veljače 2016., 19. travnja
2016., 6. listopada 2016., 19. siječnja 2017., 6. veljače 2018., 26. ožujka 2018., 11.
srpnja 2019., 25. studenog 2019., 4. ožujka 2020., 15. lipnja 2020. , 13. srpnja 2020.
, 25. kolovoza 2021. – za svako po 100 bodova, za zastupanje na ročištu: 2. srpnja
2015 . Tbr.9.st.2-50% )- 50 bodova, za pristup na ročišta 16. ožujka 2017., 7. rujna
2017., 5. listopada 2017., 8. srpnja 2021. - za svako pod 25 bodova, za sastav
obrazloženih podnesaka: od 30. lipnja 2015., 16. listopada 2015. , 29. siječnja 2016.,
27. lipnja 2016., 13. veljače 2018., 26. travnja 2018, 19. prosinca 2019. i 8. srpnja
2020. – za svaki po 100 bodova, za sastav žalbe od 1. listopad 2020. – 125 bodova,
za pristup na ročište za objavu: 18. rujna 2020. i 28. listopada 2020. – 50 bodova- što
iznosi 2575 bodova ( vrijednost 1 boda s paušalom = 10 kn) što daje iznos od 25.750
kn + 25 % PDV daje iznos od 32.187,50 kn. Tom iznosu valja pridodati troškove
vještačenja u iznosu od 500,00 kn te trošak sudske pristojbe odgovora na tužbu u
iznosu od 675,00 kn te trošak pristojbe žalbe u iznosu od 1.687,50 kn, što sve
ukupno iznosi 35.050,00 kn.
Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.
U Splitu, 28. listopada 2021.
Sudac
Jelena Kvarantan Karuza, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke može se izjaviti žalba Županijskom
sudu u Splitu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 8 dana od
dana primitka pismenog otpravka iste.