Poslovni broj: 7 Pž-7082/2019-4

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 7 Pž-7082/2019-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja S. P. d.o.o., OIB …, S., R. B. 28, kojega zastupa punomoćnik D. T., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B. i partneri iz S., protiv tuženika H. C. d.o.o., OIB …, Z., V. 3, radi isplate i stjecanja bez osnove, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2411/2015 od 18. listopada 2019., 28. listopada 2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2411/2015 od 18. listopada 2019.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 84.805,80 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim tekućim od 15. veljače 2015. do isplate po stopi propisanoj za tražbine koje proizlaze iz trgovačkih ugovora.

2. Žalbu kojom pobija prvostupanjsku presudu iz svih žalbenih razloga je podnio tužitelj. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da tužitelj nema aktivnu legitimaciju, a takva pogrešna ocjena da je rezultat neprovođenja dokaznog prijedloga saslušanjem svjedoka A. Č., tadašnjeg zamjenika predstojnika Državnog ureda ... koji je na strani vlasnika garaže sudjelovao u pregovorima s tužiteljem. Tužitelj ukazuje da upravlja garažnim mjestima na adresi R. B. na temelju Ugovora o zakupu od 15. travnja 1993. sklopljenim s Ministarstvom, koji je između ugovornih strana prešutno obnovljen. Ugovorom o zakupu tužitelj je ovlašten dati na korištenje korisnicima motornih vozila garažna mjesta uz naknadu koja predstavlja njegov prihod, dok je tužitelj obvezan plaćati troškove redovnog i investicijskog održavanja garažnog mjesta, kao i ostale troškove koji terete korištenje garažnih mjesta (struja, voda, troškove, komunalne naknade i slivne vode). Ukazuje da iz Zapisnika o primopredaji garaže proizlazi da tužitelj gospodari garažom u cijelosti, a što tuženik niti ne sporni, niti spori činjenicu da koristi 9 garažnih mjesta (sporna su dva garažna mjesta), a iz    čega proizlazi da su na tužitelja prešla imovinska prava vlasnika garaže koja mu daju pravni legitimitet potraživati od tužitelja naknadu. Predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tuženik pobija tužiteljeve žalbene navode kao neosnovane, predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Ispitavši pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), a u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

6. Predmet ovoga spora je zahtjev za isplatu iznosa od 84.805,80 kn koji tužitelj potražuje od tuženika na ime razmjernog dijela troškova korištenja 11 (jedanaest) parkirnih mjesta u garaži u S., R. B., za razdoblje od 1. lipnja 2012. do 31. prosinca 2014.

7. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nema pravo potraživati od tuženika utuženi iznos jer iz tužiteljevih činjeničnih navoda ne proizlazi da je bez pravne osnove došlo do prijelaza dijela tužiteljeve u tuženikovu imovinu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO), niti da su tužitelj i tuženik bili u ugovornom odnosu koji bi bio osnova za isticanje zahtjeva za ispunjenje obveze sukladno čl. 9. ZOO-a.

8. Iz činjeničnih navoda iz tužbe, koje tuženik nije osporavao, proizlazi da je pravni prednik tužitelja H. d.o.o. sklopio s tuženikom Ugovor o korištenju 11 parkirnih mjesta na određeni rok od 1. lipnja 2011. do 31. svibnja 2012., a da je tuženik nakon isteka tog ugovora nastavio koristiti 9 parkirnih mjesta u garaži u S., R. B. na temelju suglasnosti Agencije, klasa: ..., ur.broj: ..., od 31. svibnja 2012. Nesporno je da se radi o parkirnim mjestima u vlasništvu Republike Hrvatske i da je tuženik temeljem izdane suglasnosti imao obvezu podmirivati sve troškove nastale po osnovi korištenja parkirnih mjesta (utrošak električne energije, čistoće, komunalne i vodna naknade, pričuve i troškove tekućeg i investicijskog održavanja) razmjerno površini dodijeljene nekretnine. Međutim, iz dobivene suglasnosti ne proizlazi da bi tuženik bio obvezan troškove korištenja parkirnih mjesta podmirivati ovdje tužitelju, a kako tužitelj i tuženik nisu bili u ugovornom odnosu (jer je Ugovor o korištenju parkirnih mjesta od 1. lipnja 2011. istekao prije utuženog razdoblja – 31. svibnja 2012.) niti je tužitelj u spornom razdoblju bio vlasnikom stvari, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nema pravo potraživati od tuženika naknadu troškova održavanja nekretnine koju tuženik nesporno koristi jer takvo pravo pripada vlasniku stvari, a vlasnik stvari nije ustupio ovdje tužitelju pravo da zahtijeva od korisnika naknadu razmjernog dijela troškova.

 

9. Neosnovano tužitelj navodi da je temeljem Ugovora o zakupu od 15. travnja 1993. koji je sklopljen između tužiteljevog pravnog prednika društva H. d.o.o. kao zakupnika i Ministarstva Republike Hrvatske (dalje: Ugovor o zakupu), a koji ugovor je sklopljen na temelju Odluke Vlade Republike Hrvatske o davanju ovlaštenja Ministarstvu za upravljanje stanovima, garažama i poslovnim prostorima u vlasništvu Republike Hrvatske, klasa: ..., ur.broj: ... od 17. rujna 1992. („Narodne novine“ broj 56/92; dalje: Odluka Vlade RH), tužitelju preneseno pravo upravljanja garažom. Naime, odlukom Vlade Republike Hrvatske je Ministarstvu Republike Hrvatske povjereno upravljanje stanovima, garažama i poslovnim prostorima, a što uključuje i davanje u zakup poslovnih prostora, pa tako i sklapanje Ugovora o zakupu iz 1993. godine s pravnim prednikom ovdje tužitelja. Ugovor o zakupu je sklopljen na rok od pet godina i tužitelj tvrdi da je prešutno obnovljen na neodređeno vrijeme te da je tužitelj na temelju sklopljenog ugovora stekao pravo upravljanja nekretninom koju koristi tuženik. Međutim, sve i da takav ugovor je obnovljen kako to tužitelj tvrdi, iz njegovog sadržaja proizlazi da je tužitelj dobio na korištenje garažna mjesta u vlasništvu Republike Hrvatske i u sklopu toga pravo davanja tih garažnih mjesta na korištenje korisnicima motornih vozila za garažiranje i parkiranje vozila uz naknadu koja predstavlja tužiteljev prihod (čl. 2. Ugovora o zakupu – podzakup), dok se tužitelj obvezao plaćati troškove redovitog i investicijskog održavanja garažnih mjesta, kao i ostale troškove koji terete korištenje garažnih mjesta (čl. 4.). Dakle, iz činjenične osnove tužbe proizlazi da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s Republikom Hrvatskom prema kojoj se obvezao snositi troškove redovitog i investicijskog održavanja garaže, te je stekao pravo korištenja i pravo davanja u podzakup pojedinih garažnih mjesta korisnicima garaže, a ne stvarno pravo upravljanja garažom koje bi bilo izvedeno iz prava vlasništva. Stoga, sve i da je takav ugovor prešutno obnovljen, ostaje nejasno iz čega tužitelj crpi svoje pravo da potražuje od tuženika naknadu razmjernog dijela troškova održavanja parkirnih mjesta kada tužitelj u spornom razdoblju nije davao u podzakup tuženiku 9 garažnih mjesta, već je takvo ovlaštenja tuženiku dodijeljeno od strane vlasnika. U odnosu na preostala 2 parkirna mjesta, pod pretpostavkom da je Ugovor o zakupu s RH obnovljen, tužitelj ne bi imao pravo zahtijevati od tuženika naknadu razmjernog dijela troškova, već na osnovi ugovora sklopljenog s tuženikom bi tužitelj imao pravo zahtijevati naknadu za korištenje tih parkirnih mjesta.

10. S druge strane, plaćanje investicijskih i redovnih troškova održavanja je izvršeno trećim osobama na temelju pravnog posla za koji tužitelj tvrdi da je sklopio s vlasnikom garaža, a tužitelj nije iznosio takve činjenične tvrdnje iz kojih bi proizlazilo da je Republika Hrvatska kao vlasnik posebnim pravnim poslom prenijela na tužitelja pravo zahtijevanja dijela naknade troškova održavanja nekretnine razmjerno površini datoj na korištenje trećoj osobi (ovdje tuženiku). Prema tome, plaćanjem troškova trećim osobama tužitelj nije stekao nikakvo pravo prema tuženiku, pa je pravilno prvostupanjski sud odbio zahtjev za isplatu iznosa od 84.805,80 kn kao neosnovan.

11. Tužitelj se u žalbi poziva na presudu Županijskog suda u Z. poslovni broj Gž-2007/2017 od 11. prosinca 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u S. poslovni broj Povrv-2104/2014 od 14. srpnja 2017., a iz koje proizlazi da je donesena u pravnoj stvari koja ima drugačiju činjeničnu osnovu i pravnu    osnovu jer se odnosi na zahtjev za isplatu naknade za korištenje parkirnog mjesta na temelju ugovora sklopljenim s korisnikom, dok u ovoj pravnoj stvari tužitelj potražuje naknadu razmjernog dijela troškova održavanja nekretnine.

12. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbio tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu jer ne postoje razlozi zbog kojih se pobija niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Zagreb, 28. listopada 2021.

 

Sudac

Ružica Omazić, v.r.