1 Poslovni broj: 5 UsI-2270/21-7
Republika Hrvatska
Upravni sud u Splitu
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Anđeli Becka, te Zrinki Pivac, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja T. M. iz Z., M. K. …, OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenik S. P. B. iz Z., B. …, protiv tuženika Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje Republike Hrvatske, Savska cesta 28, Zagreb, radi utvrđivanja prava na stambeno zbrinjavanje, nakon javne rasprave zaključene dana 20. listopada 2021. u prisutnosti tužitelja i zamjenice opunomoćenika tužitelja I. U., objavljene 28. listopada 2021., te bez prisutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 28. listopada 2021.
p r e s u d i o j e
- Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-371-01/20-04/49, Urbroj: 510-05-01-01/01-21-02 od 5. svibnja 2021. i rješenja Šibensko-kninske županije, Upravnog odjela za imovinsko-pravne i zajedničke poslove, Odsjeka za stambeno zbrinjavanje, Klasa: UP/I-019-06/20-01/31, Urbroj: 2182/1-20-02/1-20-1 od 14. listopada 2020.
- Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
- Osporenim rješenjem tuženika Klasa: UP/II-371-01/20-04/49, Urbroj: 510-05-01-01/01-21-02 od 5. svibnja 2021. pod točkom 1. izreke poništeno je rješenje Šibensko-kninske županije, Upravnog odjela za imovinsko-pravne i zajedničke poslove, Odsjeka za stambeno zbrinjavanje, Klasa: UP/I-019-06/20-01/31, Urbroj: 2182/1-20-02/1-20-1 od 14. listopada 2020., kojim je obustavljen postupak po zahtjevu T. M., ovdje tužitelja, za utvrđivanjem prava na stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana u državnom vlasništvu na područjima od posebne državne skrbi, u K.. Pod točkom 2. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana, kao neosnovan.
- Pravodobno podnesenom tužbom tužitelj pobija osporeno rješenje tuženika zbog pogrešne primjene odredba upravnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a slijedom toga i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Navodi kako je tuženik u izreci rješenja propustio utvrditi je li žalba osnovana u cijelosti ili djelomično, pa tek potom donijeti odluku kojom se poništava rješenje te odbija zahtjev tužitelja. Također, navodi kako je osporeno rješenje u cijelosti proturječno, te se ne može ispitati, pa tako navodi kako je tuženik poništio prvostupanjsko rješenje pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09, dalje ZUP), primjena koje odredbe je neosnovana u konkretnom slučaju, kao i da tuženik o njegovoj žalbi nije odlučio u roku iz članka 118. ZUP-a, odnosno u roku od 60 dana od zaprimanja žalbe. Nadalje, ističe kako je u konkretnoj upravnoj stvari trebalo primijeniti odredbe Zakona o područjima posebne državne skrbi („Narodne novine“, broj 86/08, 57/11, 51/13, 148/13, 76/14, 147/14 i 18/15), a ne Zakon o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima („Narodne novine“, broj 106/18 i 127/19), budući da je predmetni upravni postupak započeo prije stupanja na snagu tog Zakona (prije 1. siječnja 2019.). Tužitelj dalje navodi: kako je 24. siječnja 1997. dobio rješenje o davanju privremeno u posjed i na korištenje stan od 120 m2, u U.Z. … (danas Z. …), za sebe, suprugu i dvoje djece; kako je u vrijeme podnošenja zahtjeva te dopune zahtjeva imao prijavljeno boravište u Z., M. K. …; kako je u vrijeme podnošenja zamolbe za davanje i najam stana u državnom vlasništvu na područjima od posebne državne skrbi bio korisnik stana na adresi u K., Z. …, odnosno Z. …, te nije bio vlasnik nekretnine na području Republike Hrvatske, koju kako je tek stekao Ugovorom o darovanju od svoga oca 17. rujna 2019., te je istoga dana polovicu nekretnine darovao svojoj supruzi Ž. M.. Napominje kako je prebivalište na adresi u Z., U. M. K. … prijavio 13. srpnja 2018. budući da mu je 30. lipnja 2012. prestao važiti ugovor o radu s mjestom rada u K., te je s danom 1. srpnja 2012. premješten na nove poslove s mjestom rada u Z.. Stoga, a kako mu sve do 2018. nije riješen zahtjev za stambenim zbrinjavanjem, kako je bio prisiljen promijeniti prebivalište. Iz navedenog kako proizlazi da je on u trenutku podnošenja zahtjeva bio korisnik privremenog smještaja odlukom Grada K., Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje određene imovine od 24. siječnja 1997., a što je nesporno i utvrdilo prvostupanjsko tijelo, pa je nejasno zbog čega je obustavilo postupak, poglavito što je isto tijelo odlučivalo o njegovom zahtjevu na listi prioriteta za 2013. te mu zahtjev odbacilo zbog navodno nepotpune dokumentacije. Ističe kako su prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo znali i morali znati kako je on pozvan na iseljenje iz predmetnoga stana, te mu nisu osigurali drugi odgovarajući stan ili obiteljsku kuću površine koja odgovara potrebama njegovog obiteljskog domaćinstva, pa nije postojala zakonska osnova da bi se predmetni postupak obustavio iz razloga kako je to navedeno u obrazloženju prvostupanjskog rješenja, a još manje da bi njegov zahtjev bio odbijen na način kako je to odlučio tuženik. Ukazuje na obrazloženje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u presudi pod poslovnim brojem Usž-3827/17 od 5. travnja 2018. kako postupak nije započeo danom podnošenja zahtjeva već prvom radnjom upravnog tijela u cilju vođenja postupka po tom zahtjevu, te pojašnjava i ukazuje na vremenski slijed i činjenično stanje, koje je prilikom donošenja osporenih rješenja pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Također, u privitku tužbe dostavlja svu relevantnu dokumentaciju, a s kojom su nadležna tijela trebala raspolagati tijekom postupka, te ujedno predlaže da sud izvede dokaz njegovim saslušanjem, te po potrebi i druge dokaze. Tužbenim zahtjevom predlaže poništiti osporeno rješenje tuženika Klasa: UP/II-371-01/20-04/49, Urbroj: 510-05-01-01/01-21-02 od 5. svibnja 2021. i prvostupanjsko rješenje Klasa: UP/I-019-06/20-01/31, Urbroj: 2182/1-20-02/1-20-1 od 14. listopada 2020. Ujedno potražuje trošak.
- U odgovoru na tužbu tuženik se poziva na navode iznijete u obrazloženju osporenoga rješenja, kojima su obrazloženi razlozi radi kojih je osporenim rješenjem poništeno prvostupanjsko rješenje, te odbijen zahtjev tužitelja za stambenim zbrinjavanjem i davanjem u najam stana kao neosnovan. Vezano za navode tužitelja da je tuženik pogrešno primijenio materijalni propis, odnosno da je pogrešno primijenio Zakon o stambenom zbrinjavanju na potpomognutom područjima umjesto Zakona o područjima posebne državne skrbi, napominje kako je vlasništvo drugog useljivog objekta definirano kao zaprjeka ostvarenju prava na stambeno zbrinjavanje u oba zakona, pa bi zahtjev tužitelja bio odbijen iz istog razloga sve da je rješavano po Zakonu o područjima posebne državne skrbi. Zaključno ističe kako je postupak o zahtjevu tužitelja iz 2007. godine pokrenut tek 2018. kada je tužitelj nadopunio zahtjev pri čemu se poziva na odredbu članka 40. stavak 2. ZUP-a. Tužitelj kako je po pozivu prvostupanjskog nadopunio zahtjev propisanom dokumentacijom 19. studenog 2018., pa se ne može cijeniti da je postupak pokrenut prije toga, a što proizlazi i iz obrazloženja presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 5. travnja 2018. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.
- U sporu je održana rasprava 20. listopada 2021. čime je strankama u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje ZUS) dana mogućnost izjašnjavanja o zahtjevima i navodima drugih stranaka, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju nije pristupio uredno pozvani tuženik, međutim, podneskom od 18. listopada 2021. je izvijestio sud kako nije u mogućnosti pristupiti ročištu, te je predložio da se rasprava održi u odsutnosti opunomoćenika, odnosno službene osobe. Stoga je sud, pozivom na odredbu članka 39. stavak 2. u svezi s odredbom članka 37. stavak 3. ZUS-a, raspravu održao bez prisutnosti tuženika. Na raspravi zamjenica opunomoćenika tužitelja je u cijelosti osporila navode tuženika iznijete u odgovoru na tužbu, te je istaknula kako je upravo iz odgovora na tužbu razvidno kako tuženik nedvojbeno priznaje kako je u navedenoj upravnoj stvari primijenjen pogrešan zakon. Posebno je naglasila kako je tužitelj zahtjev podnio 2007. pa nepostupanje tužitelja punih 11 godina nije isprika za donošenje osporenog rješenja uz obrazloženje kako je to naveo tuženik. Također je napomenula kako je tužitelj i u trenutku podnošenja potpune dokumentacije još uvijek ispunjavao sve zakonom propisane uvjete. Pri tome je ukazala na dokumentaciju zaprimljenu u spisu upravnog postupka, dok je saslušanje tužitelja predloženo opreza radi, te u istom ustraje ukoliko sud ocijeni kako je izvođenje navedenog dokaza od utjecaja na odluku u ovoj upravnoj stvari.
- Opunomoćenica tužitelja je popisala trošak prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/14, dalje Tarifa) na ime sastava tužbe i pristupa na raspravu 20. listopada 2021. sve po 250 bodova, odnosno 5.000,00 kuna, uvećano za vrijednost PDV-a od 25%.
- Tijekom dokaznog postupka, u cilju ocjene zakonitosti osporenog rješenja tuženika, pregledana je i čitana dokumentacija priložena u sudskom spisu, te je pregledana i čitana dokumentacija sadržana u spisu tuženika, koji spis je dostavljen uz odgovor na tužbu tuženika.
- Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
- Predmet ovog upravnog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika, pri čemu je među strankama sporno ostvaruje li tužitelj pravo na stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana u državnom vlasništvu na područjima od posebne državne skrbi.
- Iz spisa predmeta tuženika u bitnom proizlazi kako je tužitelj zamolbu za davanjem stana u najam u državnom vlasništvu na područjima od posebne državne skrbi podnio nadležnom tijelu 13. ožujka 2007. Postupajući po zamolbi tužitelja, a nakon pregleda dostavljene dokumentacije, prvostupanjsko tijelo je rješenjem Klasa: UP/I-019-06/14-01/1295, Urbroj: 2182-03-04/1-14-02 od 24. rujna 2014. odbacilo zahtjev tužitelja, uz obrazloženje kako tužitelj nije nadopunio zahtjev za sebe i članove obitelji dostavom potvrde Ministarstva financija, Porezne uprave o visini dohotka u 2013., potvrdom Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, kao i drugim odgovarajućim dokazima o primanjima u 2013. godini, a kako je to propisano odredbom članka 21. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi („Narodne novine“, broj 51a/13). To rješenje je bilo potvrđeno rješenjem tuženika Klasa: UP/II-371-01/14-01/667, Urbroj: 510-04-01-01/2-15-3 od 23. prosinca 2015., a ono presudom ovog suda pod poslovnim brojem UsI-186/16 od 5. svibnja 2017. Međutim, navedena presuda ovog suda, kao i naprijed navedena rješenja, poništena su presudom Visokog upravnog suda pod poslovnim brojem Usž-3827/17-2 od 5. travnja 2018., te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu, uz obrazloženje kako je tužitelj na dostavu dokaza trebao biti pozvan zaključkom s upozorenjem na posljedice propuštanja po zaključku. Ujedno, Visoki upravni sud je uputio kako u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni Zakon o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91 i 103/96).
- U ponovnom postupku, nakon što je tužitelj po pozivu prvostupanjskog tijela nadopunio svoj zahtjev (zamolbu) i to podneskom od 19. studenog 2018., kada se smatra da je postupak i pokrenut u ovoj upravnoj stvari, a sukladno odredbi članka 40. stavak 2. ZUP-a, prvostupanjsko tijelo je rješenjem od 14. listopada 2020. obustavilo predmetni postupak, uz obrazloženje kako je tužitelj u vrijeme podnošenja zahtjeva (zamolbe) bio korisnik stana na adresi u K., Z. …, temeljem rješenja o davanju privremeno imovine u posjed i na korištenje Županije Zadarsko-kninske, Grada K., Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje određene imovine od 24. siječnja 1997., uz obvezu Ministarstva razvitka i obnove da je, ukoliko se u vrijeme korištenja predmetne nekretnine ista vrati u posjed i korištenje vlasniku, dužno osigurati naseljeniku drugi odgovarajući stan ili obiteljsku kuću površine koja odgovara potrebama njegovog obiteljskog domaćinstva po mogućnosti u najbližem naselju istog područja, dakle, prvostupanjsko tijelo je zaključilo kako je tužitelj stambeno zbrinut, pa nisu ispunjene pretpostavke za vođenje postupka.
- Tuženik je po žalbi tužitelja, poništio prvostupanjsko rješenje uz obrazloženje kako kraj činjenice da je rješenje od 24. siječnja 1997. ukinuto, te je pokrenut postupak radi iseljenja tužitelja, nije bilo osnove za obustavu postupka, te je ujedno u okviru svojih zakonskih ovlaštenja sam riješio upravnu stvar, odnosno odbio zahtjev tužitelja, uz obrazloženje kako je tužitelj suvlasnik drugog useljivog objekta izvan područja primjene Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima, u kojem prema podacima o prebivalištu živi s članovima svoje obitelji, pa mu ta okolnost predstavlja zaprjeku za ostvarivanje prava sukladno odredbi članka 10. stavak 2. Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima.
- Prema ocjeni ovog suda tuženik je pravilno utvrdio kako u konkretnom slučaju nema mjesta obustavi postupka, te je pravilno ocijenio kako zahtjev tužitelja nije osnovan.
- Naime, odredbom članka 8. stavak 1. točka 1. Zakona o područjima posebne državne skrbi, koji zakon je za primijeniti u konkretnom slučaju u skladu s odredbom članka 51. stavak 3. Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima za primijeniti u konkretnom slučaju, budući da je postupak pokrenut prije stupanja na snagu tog zakona (prije 1. siječnja 2019.), je propisano kako će se povratak i naseljavanje stanovništva na područjima posebne državne skrbi poticat i stambenim zbrinjavanjem na jedan od sljedećih načina: davanjem u najam obiteljske kuće ili stana u državnom vlasništvu.
- Odredbom članka 10. stavak 1. točka 1. Zakona o područjima posebne državne skrbi propisano je kako pravo na stambeno zbrinjavanje iz članka 8. toga Zakona može ostvariti korisnik i članovi njegove obitelji koji žive u zajedničkom kućanstvu, u skladu s odredbama posebnog zakona koji uređuje odnose u obitelji, ako nemaju u vlasništvu ili suvlasništvu drugu useljivu obiteljsku kuću ili stan na području Republike Hrvatske, ili ako istu nisu prodali, darovali ili na bilo koji drugi način otuđili nakon 8. listopada 1991., odnosno ako nisu stekli pravni položaj zaštićenog najmoprimca.
- U konkretnom slučaju je utvrđeno kako su tužitelj i njegova supruga suvlasnici za po ½ dijela drugog useljivog objekta na području Republike Hrvatske, i baš nekretnine označene kao k.č. …, Z.U. …, K.O. Z., u naravi kuća M. K. … u površini od 72 m2, te dvorište u površini od 90 m2, koju su stekli u suvlasništvo na temelju pravnih poslova, sklopljenih 2009. (za 1/10 dijela), odnosno 2019. (za 9/10 dijela), u kojoj i prebivaju. Navedena činjenica nije niti sporna među strankama, te proizlazi i iz isprava priloženih spisu tuženika, kao i iz isprava koje je tužitelj dostavio uz tužbu, pa je pravilna ocjena tuženika kako je navedena činjenica zapreka za ostvarivanje prava tužitelja na stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana u državnom vlasništvu na područjima od posebne državne skrbi. Pri tome tužitelj pravilno prigovara kako je odluku u ovoj upravnoj stvari tuženik pogrešno utemeljio na odredbama Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima. Međutim, kraj činjenice da je vlasništvo ili suvlasništvo useljive obiteljske kuće zapreka za ostvarivanje prava na stambeno zbrinjavanje i prema Zakona o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima i prema Zakonu o područjima posebne državne skrbi, navedeno nije od utjecaja na odluku u ovoj upravnoj stvari.
- Također, tuženik je pravilno usvojio žalbu protiv prvostupanjskog rješenja, međutim, pri tome nije nužno da dispozitiv drugostupanjskog rješenja sadržava izričitu odluku o usvajanju žalbe. Nadalje, imajući u vidu kako u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke o obustavi upravnog postupka, dok je drugostupanjsko tijelo ovlašteno poništiti rješenje i samo riješiti o zahtjevu stranke, to postupanjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
- Zaključno, a u pogledu prigovora tužitelja glede prekoračenja rokova rješavanja, za istaći je kako su sukladno dosljednoj upravnosudskoj praksi rokovi za donošenje rješenja u upravnom postupku instruktivni, pa se rješenja mogu donositi i nakon rokova propisanih odredbama članka 101. ZUP-a (rok za donošenje rješenja) i odredbom članka 121. ZUP-a (rok za donošenje drugostupanjskog rješenja), a tužitelju su stajala na raspolaganju sredstva zbog šutnje uprave.
- Slijedom sveg navedenog, sud je pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev tužitelja, pa je presuđeno kao pod točkom I. izreke ove presude.
- Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 79. stavak 4. ZUS-a, kojom je propisano kako stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora. Stoga je, a kako je tužitelj u cijelosti izgubio spor, odbijen zatraženi trošak tužitelja, pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.
U Splitu, 28. listopada 2021.
S U T K I NJ A
Anđela Becka
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. (članak 66. ZUS-a). Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (članak 70. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).
DNA:
- T. M. iz Z., M. K. …, kojeg zastupa opunomoćenik S. P. B. iz Z., B. …
- Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje Republike Hrvatske, Zagreb, Savska cesta 22
- u spis
Rj./
- Vrijednost predmeta spora je neprocjenjiva.
- Na temelju odredbe članka 67. Zakona o obnovi tužitelj je oslobođen od plaćanja sudske pristojbe u ovom sporu.
- Spis tuženika vratiti nakon pravomoćnosti presude.
- Kalendar 30 dana.