Poslovni broj: P-75/2021-15

 

 

 

 

             

 

 

 

 

Poslovni broj: P-75/2021-15

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. J. iz P., OIB …  koga zastupa punomoćnik I. D., odvjetnik iz P., protiv tuženika Banka, Z., OIB … koju zastupa OD Ž. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 8. listopada 2021. u nazočnosti tužitelja S. J., punomoćnika tužitelja I. D., odvjetnika iz P. i zamjenika punomoćnika tuženika B. D., odvjetnika iz P. i presude objavljene 28. listopada 2021.

 

p r e s u d i o     j e

             

I              Utvrđuje se da su ništetne odredbe točke 1., točke 2.1. i točke 8. Ugovora o kreditu broj 216545, koji je potvrđen od javnog bilježnika N. B. iz P.,  pod brojem OU-6289/08 dana 16. travnja 2008. godine, sklopljenog između tužitelja S. J. i tuženika Banke, OIB: … (ranije Banke), Z., u dijelu u kojoj je kredit iskazan u valuti švicarski franak (CHF), u dijelu u kojemu je iskazana promjenjiva kamatna stopa te u dijelu u kojoj je kamata iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koje glase:  „1. Iznos kredita: Kreditor odobrava i stavlja korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu  CHF 16.374,35 (šesnaesttisućatristosedamdesetčetirišvicarskafrankaitridesetpet centi) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate.“ „2.1. Redovna kamatna stopa: 6,10% (šestcijeladesetposto) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“ „8. Način otplate-Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 498,88 CHF (četiristodevedesetosamšvicarskihfranakaiosamdesetosamcenti) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.“ .

II              Nalaže se tuženiku Banci, OIB: … (ranije V. d.d.), Z., da tužitelju S. J., OIB:…, P.,  zbog primjene naprijed navedenih ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), te zbog primjene naprijed navedenih ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te je kamata iskazana u valuti švicarski franak (CHF), isplati razliku između stvarno plaćenih anuiteta u kunama i početno utvrđenih anuiteta po tečaju na dan isplate kredita i po početno ugovorenoj kamatnoj stopi u ukupnom iznosu od 8.277,03 kn sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 16. studenog 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena (%), tekućim na iznos od 73,17 kn sa kamatom tekućom od 16. studenog 2008. godine pa do isplate, na iznos od 1,17 kn sa kamatom tekućom od 16. prosinca 2008. godine pa do isplate, na iznos od 198,17 kn sa kamatom tekućom od 16. siječnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 202,17 kn sa kamatom tekućom od 17. veljače 2009. godine pa do isplate, na iznos od 133,17 kn sa kamatom tekućom od 17. ožujka 2009. godine pa do isplate, na iznos od 148,17 kn sa kamatom tekućom od 16. travnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 158,17 kn sa kamatom tekućom od 16. svibnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 128,17 kn sa kamatom tekućom od 16. lipnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 142,17 kn sa kamatom tekućom od 16. srpnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 108,17 kn sa kamatom tekućom od 18. kolovoza 2009. godine pa do isplate, na iznos od 138,17 kn sa kamatom tekućom od 16. rujna 2009. godine pa do isplate, na iznos od 118,17 kn sa kamatom tekućom od 16. listopada 2009. godine pa do isplate, na iznos od 138,17 kn sa kamatom tekućom od 17. studenog 2009. godine pa do isplate, na iznos od 138,17 kn sa kamatom tekućom od 16. prosinca 2009. godine pa do isplate, na iznos od 188,17 kn sa kamatom tekućom od 16. siječnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 224,17 kn sa kamatom tekućom od 16. veljače 2010. godine pa do isplate, na iznos od 218,17 kn sa kamatom tekućom od 16. ožujka 2010. godine pa do isplate, na iznos od 225,51 kn sa kamatom tekućom od 16. travnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 318,17 kn sa kamatom tekućom od 16. svibnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 328,17 kn sa kamatom tekućom od 16. lipnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 413,17 kn sa kamatom tekućom od 16. srpnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 400,17 kn sa kamatom tekućom od 16. kolovoza 2010. godine pa do isplate, na iznos od 553,17 kn sa kamatom tekućom od 16. rujna 2010. godine pa do isplate, na iznos od 468,17 kn sa kamatom tekućom od 16. listopada 2010. godine pa do isplate, na iznos od 483,17 kn sa kamatom tekućom od 16. studenog 2010. godine pa do isplate, na iznos od 583,17 kn sa kamatom tekućom od 16. prosinca 2010. godine pa do isplate, na iznos od 588,17 kn sa kamatom tekućom od 18. siječnja 2011. godine pa do isplate, na iznos od 558,17 kn sa kamatom tekućom od 16. veljače 2011. godine pa do isplate, na iznos od 579,17 kn sa kamatom tekućom od 16. ožujka 2011. godine pa do isplate, na iznos od 566,79 kn sa kamatom tekućom od 16. travnja 2011. godine pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

III              Nalaže se tuženiku Banci, OIB… (ranije Banka), Z., da tužitelju S. J., OIB …, , P., naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.662,50 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate  po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1.              Tužitelj S. J. podnio je tužbu protiv tuženika Banke Z. radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je tužitelj s tuženikom dana 16. travnja 2008. godine zaključio Ugovor o kreditu broj 216545, koji je potvrđen od javnog bilježnika N. B. iz P. pod brojem: OU-6289/08, dana 16. travnja 2008. godine. Na temelju navedenog ugovora  tuženik je odobrio tužitelju kredit za kupnju novog motornog vozila, u iznosu od 16.374,35  CHF u protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju HNB  za devize važećem na dan isplate,  sa redovnom kamatom koja na dan sklapanja tog ugovora iznosi 6,10% godišnje, te sa rokom otplate od 36 mjeseci. U točki 2.1.  predmetnog Ugovora o kreditu navedeno je da je redovna kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Na temelju navedene odredbe  predmetnog Ugovora o kreditu tuženik je jednostranom odlukom povećavao kamatnu stopu ugovorne (redovne) kamate, pa je zbog toga povećavan iznos pojedinih anuiteta izraženih u CHF. Tužitelj je kredit otplatio u cijelosti dana 15. travnja 2011. godine. Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, pa stoga smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Zbog nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, te zbog nedopuštene ugovorne odredbe kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, tužitelj ovom tužbom potražuje razliku između stvarno više plaćenih anuiteta u kunama po primijenjenim redovnim kamatnim stopama i tečaju CHF za kune na dan dospijeća plaćanja otplatnih rata, u odnosu na početno izračunati anuitet prema početnom planu otplate kredita preračunato iz CHF  u kunama prema početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi od 6,10% i tečaju CHF za kune na dan isplate kredita u ukupnom iznosu od 8.277,03 kn. Tužitelj ističe da je pitanje zastare meritorno riješeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. godine, te  pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. godine, da posljedice ništetnosti ugovora počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.  Pitanje ništetnosti primjene ugovorene valutne klauzule u CHF, te pitanje ništetnosti ugovorene jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženika, riješeno je presudom Vrhovnog suda RH. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine odbijena je revizija tuženika i potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: 43 Pž-6632/2017-101 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je utvrđeno da je osmotužena S. d.d. u razdoblju od 01. lipnja 2004 godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora osmotužena S. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time osmotužena S. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene S. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora osmotužena S. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku osmotužene S. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time osmotužena S. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Na temelju navedenog tužitelj predlaže sudu da donese kojom se utvrđuje se da su ništetne odredbe točke 1., točke 2.1. i točke 8. Ugovora o kreditu broj 216545, koji je potvrđen od javnog bilježnika Nike Bagarić, iz Požege, pod brojem: OU-6289/08, dana 16. travnja 2008. godine, sklopljenog između tužitelja i tuženika Banke d.d., OIB: … (ranije Banka d.d.), Z., u dijelu u kojoj je kredit iskazan u valuti švicarski franak (CHF), u dijelu u kojemu je iskazana promjenjiva kamatna stopa te u dijelu u kojoj je kamata iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koje glase:  „1. Iznos kredita: Kreditor odobrava i stavlja korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu  CHF 16.374,35 (šesnaesttisućatristosedamdesetčetirišvicarskafrankaitridesetpetcenti) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate.“ „2.1. Redovna kamatna stopa: 6,10% (šestcijeladesetposto) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“ „8. Način otplate-Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 498,88 CHF (četiristodevedesetosamšvicarskihfranakaiosamdesetosamcenti) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.“ .  Nalaže se tuženiku Banci d.d., OIB:… (ranije banka d.d.), Z.,  da tužitelju S. J., OIB:…, P.,  zbog primjene naprijed navedenih ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), te zbog primjene naprijed navedenih ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te je kamata iskazana u valuti švicarski franak (CHF),  isplati razliku između stvarno plaćenih anuiteta u kunama i početno utvrđenih anuiteta po tečaju na dan isplate kredita i po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, u ukupnom iznosu od 8.277,03 kn sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 16. travnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena (%), tekućim na iznos od 73,17 kn sa kamatom tekućom od 16. studenog 2008. godine pa do isplate, na iznos od 1,17 kn sa kamatom tekućom od 16. prosinca 2008. godine pa do isplate, na iznos od 198,17 kn sa kamatom tekućom od 16. siječnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 202,17 kn sa kamatom tekućom od 17. veljače 2009. godine pa do isplate, na iznos od 133,17 kn sa kamatom tekućom od 17. ožujka 2009. godine pa do isplate, na iznos od 148,17 kn sa kamatom tekućom od 16. travnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 158,17 kn sa kamatom tekućom od 16. svibnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 128,17 kn sa kamatom tekućom od 16. lipnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 142,17 kn sa kamatom tekućom od 16. srpnja 2009. godine pa do isplate, na iznos od 108,17 kn sa kamatom tekućom od 18. kolovoza 2009. godine pa do isplate, na iznos od 138,17 kn sa kamatom tekućom od 16. rujna 2009. godine pa do isplate, na iznos od 118,17 kn sa kamatom tekućom od 16. listopada 2009. godine pa do isplate, na iznos od 138,17 kn sa kamatom tekućom od 17. studenog 2009. godine pa do isplate, na iznos od 138,17 kn sa kamatom tekućom od 16.1 prosinca 2009. godine pa do isplate, na iznos od 188,17 kn sa kamatom tekućom od 16. siječnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 224,17 kn sa kamatom tekućom od 16. veljače 2010. godine pa do isplate, na iznos od 218,17 kn sa kamatom tekućom od 16. ožujka 2010. godine pa do isplate, na iznos od 225,51 kn sa kamatom tekućom od 16. travnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 318,17 kn sa kamatom tekućom od 16. svibnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 328,17 kn sa kamatom tekućom od 16. lipnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 413,17 kn sa kamatom tekućom od 16. srpnja 2010. godine pa do isplate, na iznos od 400,17 kn sa kamatom tekućom od 16. kolovoza 2010. godine pa do isplate, na iznos od 553,17 kn sa kamatom tekućom od 16. rujna 2010. godine pa do isplate, na iznos od 468,17 kn sa kamatom tekućom od 16. listopada 2010. godine pa do isplate, na iznos od 483,17 kn sa kamatom tekućom od 16. studenog 2010. godine pa do isplate, na iznos od 583,17 kn sa kamatom tekućom od 16. prosinca 2010. godine pa do isplate, na iznos od 588,17 kn sa kamatom tekućom od 18. siječnja 2011. godine pa do isplate, na iznos od 558,17 kn sa kamatom tekućom od 16. veljače 2011. godine pa do isplate, na iznos od 579,17 kn sa kamatom tekućom od 16. ožujka 2011. godine pa do isplate, na iznos od 566,79 kn sa kamatom tekućom od 16. travnja 2011. godine pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana. Nalaže se tuženiku Banka d.d., OIB:… (ranije Banka d.d.), Z., da tužitelju S. J., OIB:…, P., naknadi troškove ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate  po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

2.              Tuženik Banka d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Požegi zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 11. stavak 5. Ugovora o kreditu br. 216545 sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika 16. travnja 2008., a solemniziran po javnom bilježniku N. B. pod brojem OU6289/08, (dalje kao „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“), ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove koji proizlaze iz Ugovora. Tužitelj se nigdje u svojoj tužbi ne referira na sporazumno ugovorenu nadležnost niti objašnjava iz kojeg razloga tužbeni zahtjev nije podnio pred stvarno i mjesno nadležnim sudom u Zagrebu. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991 - 89/2014, dalje kao: „ZPP“), u članku 70. dozvoljava strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Stoga, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive nadležnosti, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu. Ispravnost tuženikovog stajališta potvrđena je i recentnom pravomoćnom sudskom praksom. Naime, istom argumentacijom kao i tuženik služi se Županijski sud u Karlovcu koji u Rješenju Gž-468/2019, od 2. svibnja 2019. godine odbija žalbu tužitelja kao neosnovanu te navodi kako: činjenica pred kojim mjesno nadležnim sudom će se voditi postupak ne predstavlja „... činjenicu zbog koje bi tužitelj bio u poziciji znatne neravnoteže u pravima i obvezama u odnosu na drugu stranu ovoga postupka.“  Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora pristao na mjesnu nadležnost suda u Zagrebu pa je legitimno očekivanje i tuženika da se svi potencijalni sporovi iz Ugovora o kreditu vode pred sudom mjesta koje je ugovorenu u ugovoru.  Stoga, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive nadležnosti, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu. Tuženik smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti.  Potraživanje tužitelja je u zastari. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe.  Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Prigovor postavljenoj visini tužbenog zahtjeva. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 16. ožujka 2021. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18) ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana tužbom. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2008. godine, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe članka 371. Zakona o obveznim odnosima, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe članka 371 Zakona o obveznim odnosima od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe članka 361. stavak 1 Zakona o obveznim odnosima uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. Utvrđenja iz Parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju.  Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a.  Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci.  Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž-311/2018 od 3. rujna 2018., u kojoj je našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja ima visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem,…", odnosno utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač.  Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača.  Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a  Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 216545 na razdoblje od 36 mjeseci u iznosu od 16.374,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 6,10 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća pojedinog anuiteta.   No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa.  Od ključne je važnosti razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici od pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenjima iz parnice Potrošač.  Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač  Tužbeni zahtjev postavljen je na isplatu iznosa navodno preplaćenih anuiteta na temelju stjecanja bez osnove, a temelji se na navodnoj ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.  Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužitelj niti ne problematizira budući da mu taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tuženika ide u korist.  Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, dalje kao: „ZOO“) predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope.  Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/2007, dalje kao ZZP), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje kao „ZPK“)  Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama  Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi  o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava.   Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik opet citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi.“ Isti stav podržao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-2462/03:  „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu članka 399. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“   Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. Zakona o zaštiti potrošača). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba.  Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti  CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća pojedinog anuiteta.  Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.  Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe  prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. Zakona o zaštiti potrošača ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača nije dopuštena.  Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača nije ispunjen  u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača,  tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada) i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. prosinca 2008. godine, na koje se tužitelj poziva  u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku.  Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;  - a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan  za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3.              U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu od 10. travnja 2008., otplatnu tablicu, promet računa, povijesni izvadak iz sudskog registra, a pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Sande Marinac od 8. srpnja 2021.

4.              Tuženik je dakle, istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

4.1.              Sud je raspravnim rješenjem od 17. svibnja 2021. prigovor mjesne nenadležnosti tuženika kao neosnovan odbio. 

4.2.              Naime, stranke su sklopile Ugovor o kreditu koji ugovor predstavlja potrošački ugovor, te se vezano za mjesnu nadležnost primjenjuju odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju.

4.3.              Prema odredi članka 19. L. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br.75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

4.4.              Sud je pri donošenju odluke imao u vidu i praksu suda Europske unije, posebice presudu Oceano Grupo Editorial SA I Salvat Editores SA V Rocio Murciano Qui Netero i dr., prema kojoj se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojem je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog sjedišta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive.

4.5.              Bez dvojbe je sporazum stranaka o mjesnoj nadležnosti suda u sjedištu banke, sadržan u Ugovoru o kreditu, suprotan načelu savjesnosti i poštenja jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama  ugovornih strana na štetu potrošača.

4.6.              Budući da tužitelj ima prijavljeno prebivalište u Požegi za koje područje je nadležan Općinski sud u Požegi, to je za postupanje u ovoj tužbi mjesno nadležan  Općinski sud u Požegi.

5.              Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj S. J. kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika Banka d.d. sklopio ugovor o kreditu broj 216545 dana 16. travnja 2008. u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.374,35 CHF za kupnju vozila s rokom otplate od 36 mjeseci.

5.1.              Nesporno je da je tužitelj kredit u cijelosti isplatio dana 15. travnja 2011.

6.              Tuženik je predložio da se u dokaznom postupku sasluša tužitelj u svrhu dokazivanja, a sud je raspravnim rješenjem od 17. svibnja 2021. taj dokazni prijedlog tuženika odbio.

7.              Sukladno odredbi članka 220. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, te sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Saslušanje tužitelja na okolnosti sklapanja spornog ugovora je nepotrebno i zbog zauzetih pravnih shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti ugovornih odredbi, uzimajući u obzir direktan, izravan i obvezujući učinak presude donesene u kolektivnom sporu (rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020., odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.)   

8.               Uvidom u ugovor o kreditu broj 216545 od 16. travnja 2008. sud je utvrdio da je pravni prednik tuženika Banka kao davatelj kredita odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju S. J. kao korisniku kredita iznos od 16.374,35 kuna u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Prema članku 2. točka 1. istog ugovora o kreditu stranke su ugovorile redovnu kamatnu stopu od 6,10 % godišnje promjenjivu u skladu s odlukom o kamatama i naknadama kreditora, dakle, prednika tuženika. Člankom 4. istog ugovora ugovoreno je da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Člankom  8 istog ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 498,88 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća, a anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 15-og u mjesecu.

9.              Nesporno je između stranaka u ovom postupku  da je radi zaštite kolektivnih prava potrošača vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 postupak po tužbi tužitelja Potrošač- Hrvatski savez udruge potrošač protiv banaka, a između ostalih i pravnog prednika tuženika Volksbank d.d. te je sud donio presudu kojom je odlučio o tužbenim zahtjevima tužitelja. Povodom žalbi na presudu odluku je donio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod brojem Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. godine, a povodom revizije i Vrhovni sud Republike Hrvatske  broj Revt- 249/14-2 09. travnja 2015. godine. Iz navedenih odluka sudova, izreka presuda i obrazloženja  proizlazi da je utvrđeno da su ugovori o kreditu sklopljeni između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatu stopu sklapani u razdoblju od 2003 do 2008. godine pa se obzirom na vrijeme pokretanja postupka zaštite kolektivnog prava potrošača, 4. travnja 2012. kada je podnesena tužba te punopravnog članstva Republike Hrvatske u Europskoj uniji 1. srpnja 2013. na sporne odnose primjenjuje pravo Republike Hrvatske uz tumačenje u duhu prava Europske unije. Ugovorna odredbe ugovora o kreditu u CHF kojima se određuje da je kamatna promjenjiva prema odluci banke  nerazumljiva je i dopušteno je ocjenjivati njihovu poštenost. Ta odredba nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže opći uvjeti na daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveza, niti ugovor niti opći uvjeti na koji se ugovori pozivaju ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva odredba ne samo da nije razumljiva prosječnom potrošaču, nego nije razumljiva nikome, čemu u prilog ide i činjenica da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope, koja se mijenja, odluka banke, koja može i ne mora biti u skladu s kriterijima iz općih uvjeta, kako bi oni bili razumljivi. Odredbe ugovora o kamatnoj stopi u ugovorima o kreditima osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu su nepoštene i te ugovorne odredbe su ništetne. Formulacija ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne omogućava potrošaču da već u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu može znati koliko će ta kamatna stopa iznositi tijekom trajanja ugovorenog vremena kredita. Obzirom na razdoblje u kojima su sklapani ugovori o kreditu za ocjenu valjanosti ugovorenih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03) za razdoblje do 06. kolovoza 2007. godine do kada je taj zakon bio na snazi, te potom od 07. kolovoza 2007. Zakon o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07) kada je taj zakon stupio na snagu do 31. prosinca 2008. godine. Odredbom članka 84. ZZP/03 kao i odredbom članka 99. ZZP/09 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile su standardni dio ugovora o kreditu o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju  nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te takve ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita-potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovornu stranu, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava.

9.1.              Nadalje, nije sporno da je u istom postupku Trgovački sud u Zagrebu donio presudu kojom je utvrdio da su tužene banke u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da prije zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovcu nisu potrošaču u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u svezi zaključenja ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te su time postupile suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 12/05, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. tog Zakona i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj dio prvostupanjske presude potvrđen je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.  Odlukom, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. revizije tuženih banaka u postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod broj P-1404/2012 su kao nedopuštene odbačene i odbijene kao neosnovane. Iz izreke i obrazloženja navedenih presuda utvrđeno je da ugovorne odredbe o ugovaranju valutne klauzule iako su bile uočljive nisu bile razumljive. Tužene banke nisu dale sve potrebne informacije potrošaču na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, a specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama.

10.              Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku, ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita u kunama  i anuiteta po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule.

11.               Dakle, kako je već naprijed navedeno radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/2012, vođen je postupak po tužbi Potrošača-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv banaka, te je presudom toga suda br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno kako je između ostalih i pravni prednik tuženika u ovom postupku u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2018., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o primjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, koja presuda je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

12.               Naprijed navedeni postupak predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.  

13.               Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Prema odredbi članka 502.c. Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a. stavak 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

14.               Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako to proizlazi i iz odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15.               Iz navoda tužbe i iz ugovora o kreditu sud zaključuje da se o spornim odredbama  Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s odlukom o kamatama i naknadama kreditora, dakle, tuženika odnosno njegovog prednika kao i o odredbama vezanim za valutnu klauzulu, nije pojedinačno pregovaralo.

16.               Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

17.               Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

18.               Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

19.               Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

20.               U konkretnom slučaju, nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

21.               Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

22.               Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

23.               Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.  

24.               Niti Zakon o zaštiti potrošača, niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

25.               Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane. 

26.               Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

27.               U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

28.               Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

29.               Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne mu prepustiti da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

30.               Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

31.               Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

32.               Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe  koje zbog svoje formulacije, tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

33.               Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu  u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.       

34.               Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c  Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.    

35.               Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

36.               Na temelju naprijed navedenoga ovaj sud je mišljenja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 16. travnja 2008. kojima se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva ovisno o Odlukama o kamatnim stopama i naknadama kreditora, tuženog prednika banke, te kojima se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštene, posljedica je čega ništetnost takvih odredbi, slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

37.              Obzirom na naprijed navedeno sud je tužbeni zahtjev tužbe tužitelja da se utvrdi ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu usvojio i odlučio kao u točki I izreke.

38.              Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju kredita zbog promjene tečaja tijekom otplate kredita i zbog ugovorene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke S. M..

39.              Knjigovodstveni vještak S. M. u svom nalazu  i mišljenju navela je da je dana 16. travnja 2008. sklopljen ugovor o kreditu između prednika Banke d.d. kao kreditora i S. J. kao korisnika kredita u kunskoj protuvrijednosti iznos od 16.374,35 CHF na rok otplate od 3 godine uz mjesečnu otplatu na 36 anuiteta sve obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske Narodne banke za CHF na dan plasmana kredita. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 6,1 % godišnje te iznos anuiteta od 498,88 CHF u kunama po srednjem tečaju HNB, na dan dospijeća. Srednji tečaj CHF na dan isplate kredita 16. travnja 2008. je iznosio 4.593958 kn. Od dospijeća prve rate kredita do 1. siječnja 2009. tuženik je obračunavao ugovorenu kamatnu stopu na kredit od 6,1 % godišnje. Od 1. siječnja 2009. tuženik je povećavao kamatnu stopu. Prema početnom planu otplate kredita uz primjenu srednjeg tečaja isplate kredita glavnica kredita iznosila je 75.222,57 kn, kamata 7.283,31 kn, a zbroj rata kredita iznosi 82.505,88 kn. Tijekom otplate kredita tužitelj je platio 7.823,05 kn redovne kamate, a zbog povećanja kamatne stope platio je više iznos od 539,74 kn. Zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajna razlika) tužitelj je više platio iznos od 7.737,29 kn po glavnici i po kamati. Sveukupna razlika zbog povećanja kamatne stope i zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na dan isplate kredita iznosi 8.277,03 kn. Razlika između ugovorene kamatne stope i kamatnih stopa koje su uslijedile nakon sklapanja ugovora o kreditu je izračunata kao razlika iznosa kamata u kunama prema početnom otplatnom planu i plaćene kamate u kunama za svaku ratu kredita, a prema podacima iz prometa po računu. Razlika u otplati glavnice kredita od sklapanja ugovora o kreditu i početnog tečaja i promjena tečaja tijekom otplate kredita je izračunata kao razlika između iznosa uplaćene rate kredita u kunama i umnoška iznosa rate u CHF i srednjeg tečaja HNB na dan isplate kredita prema početnom otplatnom planu te umanjena za iznos više plaćene kamate za svaku ratu kredita.

40.              Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanog nalaza i mišljenja.

41.              Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke stručno i nepristrano, a niti stranke na nalaz i mišljenje nisu imale primjedbi sud je utvrdio da je tužitelj od studenog 2008. pa do travnja 2011. više platio anuiteta kredita kako zbog promjene kamatne stope tako i zbog promjene tečaja CHF u ukupnom iznosu od 8.277,03 kn.

42.              Tužitelj je u svom tužbenom zahtjevu zatražio od tuženika isplatu više plaćene anuitete kredita kako zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita tako i zbog povećanja tečaja CHF u ukupnom iznosu od 8.277,03 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine više plaćene anuitete od dana plaćanja takvih anuiteta za pojedini mjesec pa do isplate.

43.              Budući da je sud utvrdio da je tuženik  iznos od 8.277,03 kn primio i naplatio od tužitelja na ime više plaćenog anuiteta kredita kako zbog promjene kamatnih stopa tako i zbog promjene tečaja taj iznos stekao bez osnove to sud nalazi da je takav tužbeni zahtjev tužbe tužitelja osnovan, a osnovan je i zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog preplaćenog mjesečnog anuiteta pa do isplate.

44.              Sud smatra da prigovor zastare tuženika nije osnovan.

45.               Prema odredbi članka 214. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Odredbom članka 215. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. Zakona o obveznim odnosima da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način, kako proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.  

46.               U smislu odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima, tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok .

47.               Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (odluka VSRH broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

48.               Obzirom na navedene odredbe o zastari propisane Zakonom o obveznim odnosima, te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud zaključuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod br. P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena dana 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem promjenjive kamatne stope), kada je zastara počela teći iz početka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule).

49.              Od navedenih dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih  potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014., u odnosu na kamatne stope, odnosno od 15. lipnja 2018., u odnosu na valutnu klauzulu, obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

50.               Kako je predmetna tužba podnesena dana 16. ožujka 2021., te kako tužitelj od tuženika potražuje razliku preplaćene kamate i glavnice počevši od studenog 2008., zaključno do travnja 2011. to potraživanje tužitelja na ime preplaćenih anuiteta kredita nije zastarjelo i tužba tužitelja podnesena je u zastarnom roku pa sud nalazi da istaknuti  prigovor zastare tuženika nije osnovan.

51.               To posebice i iz razloga što je Vrhovni sud Republike Hrvatske, na sjednici Građanskog odjela održanoj dana 30. siječnja 2020., (zapisnik broj: Su-IV-47/2020-2), zauzeo slijedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

52.              Budući da je sud utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenim između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika, a koje se odnosi na ugovorenu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ništetne sud je tužbeni zahtjev tužbe tužitelja da se utvrdi ništetnost prihvatio. Isto tako, sud je tužbeni zahtjev tužbe tužitelja za isplatom iznosa od 8.277,03 kn koje se odnose na isplatu preplaćenih anuiteta kredita prihvatio, a prihvatio je i zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate koja teče od dospijeća pojedinog preplaćenog mjesečnog anuiteta kredita pa do isplate.

53.              Zbog svega naprijed navedenoga odlučeno je kao u točki I i II izreke.

54.               Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na  odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja  za sastav tužbe u iznosu od 750,00 kn, zatim za zastupanje tužitelja na pripremnom ročištu održanom 17. svibnja 2021. u iznosu od 750,00 kn i na glavnoj raspravi održanoj 8. listopada 2021. u iznosu od 750,00 kn. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja za sastav podneska od 5. travnja 2021. u iznosu od 250,00 kn i za sastav podneska od 17. srpnja 2021. kojim se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka u iznosu od 750,00 kn te za pristup na ročište radi objave presude u iznosu od 375,00 kn. Dakle, sud je kao osnovan priznao trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 3.625,00 kn. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn te trošak tužitelja na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 300,00 kn i na presudu u iznosu od 300,00 kn. Dakle, sud je priznao ukupan trošak tužitelja u iznosu od 6.662,50 kn kao što je to tužitelj i zatražio.

55.               Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

 

U Požegi 28. listopada 2021.

                                                                                                        S u d a c

 

            Ilka Leko, v.r.

 

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

 

DNA:

1. Odvjetnik I. D., P.
2. OD Ž., Z.,