Pristupanje sadržaju
- 1 - I Kž 139/2019-7
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Perice Rosandića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. Ć., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 3. u svezi st. 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04 i 84/0 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 19. lipnja 2018. broj K-180/2013, u sjednici održanoj 28. listopada 2021., kojoj su u javnom dijelu nazočili optuženi M. Ć. i njegov branitelj, odvjetnik T. Z., u zamjeni za odvjetnika Z. Z.,
p r e s u d i o j e:
Žalba optuženog M. Ć. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. M. Ć. zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti u poticanju iz čl. 337. st. 3. u vezi st. 1. i čl. 37. KZ/97 za koje mu je utvrđena kazna zatvora od osam mjeseci te zbog kaznenog djela krivotvorenja službene isprave u poticanju iz čl. 312. st. 1. u vezi čl. 37. KZ/97 za koje mu je utvrđena kazna zatvora od sedam mjeseci pa je, primjenom odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine i dva mjeseca. Temeljem čl. 67. KZ/97, primijenjena mu je uvjetna osuda tako da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik za vrijeme od četiri godine ne počini novo kazneno djelo. Također, optuženiku je za kazneno djelo iz čl. 337. st. 3. u vezi st. 1. KZ/97 izrečena sporedna novčana kazna u iznosu od 50 prosječnih dnevnih dohodaka u Republici Hrvatskoj, što iznosi 10.100,00 kn, koju je dužan uplatiti u roku od šest mjeseci po pravomoćnosti presude.
2. Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08), Republika Hrvatska upućena je da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u posebnoj parnici.
3. Temeljem čl. 560. st. 1. i 2. ZKP/08 u vezi čl. 82. KZ/97, od opt. M. Ć. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom od 14.665,93 kn koji iznos je dužan uplatiti u proračun Republike Hrvatske u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.
4. Optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka sukladno čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 1, 6. i 7. ZKP/08, o čijoj visini će se odlučiti posebnim rješenjem.
5. Optuženik se žali osobno i po svom branitelju Z. Z., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi optužbe, a podredno da se ta presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred izmijenjeno sudsko vijeće. U osobnoj žalbi optuženika zatražena je obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.
5.1. S obzirom da su žalbe optuženika podnesene iz istovjetnih razloga te se međusobno nadopunjuju, razmotrene su kao jedinstvena cjelina.
6. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je u roku vratilo.
7. Javnom dijelu sjednice žalbenog vijeća pristupili su optuženik osobno uz branitelja T. Z., prema priloženoj zamjeničkoj punomoći. Optuženik i branitelj su izložili navode žalbe. Uredno pozvani zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nije pristupio pa je sjednica održana u njegovoj odsutnosti, sukladno čl. 475. st. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08-I).
8. Žalba nije osnovana.
9. Nisu ostvarene u žalbi istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Izreka pobijane presude u svemu je jasna i razumljiva, a obrazloženje presude sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama među kojima nema proturječja. Također, nije uočena znatnija proturječnost između sadržaja reproduciranih dokaza u presudi te samih tih dokaza izvedenih na raspravi. Stoga se, suprotno tvrdnji žalbe, zaključci prvostupanjskog suda mogu uspješno ispitati, a drugo je pitanje što se žalitelj s tim zaključcima ne slaže čime, suštinski, pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
9.1. Netočno se žalbom tvrdi da iz izreke pobijane presude nije razvidno mjesto izvršenja kaznenog djela. S obzirom na naznačeno sjedište tvrtke u kojoj je izvršen neosnovani povrat poreza na dodanu vrijednost, jasno je da su inkriminirane radnje poduzete u Z.. Isto tako, činjenični i pravi opis djela iz čl. 337. st. 3. u vezi st. 1. KZ/97 razumljivi su i međusobno suglasni. Prekoračenje svojih ovlasti svjedok Z. T. je ostvario unošenjem neistinitih podataka u zahtjeve za povrat poreza na dodanu vrijednost i tax-free čekova, koje je inače bio ovlašten popunjavati pa je time, osim iskorištavanja svog položaja odgovorne osobe, dane ovlasti i prekoračio. Nadalje, nema naročitog proturječja, a još manje značajnije kvalitete, između sadržaja iskaza svjedoka Z. T. danog u postupku te razloga navedenih u obrazloženju prvostupanjske presude. Žalitelj propušta imati u vidu da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude reproducirao cjelokupni sadržaj iskaza tog svjedoka iz istrage i sa rasprave od 19. studenog 2015. Stoga proturječja na koje žalba ukazuje, nema. Posebno nema bitnog proturječja u izričaju "dao" ili "davao" jer iz ukupnog konteksta inkriminacija jasno slijedi da je svjedok iskazivao o višekratnim radnjama.
9.2. Što se tiče navodnog proturječja vezano za brojnost i vrijeme izmjena optužnice, treba reći da se ne radi o odlučnoj činjenici. Državni odvjetnik je, sukladno svojim zakonskim ovlastima, činjenični opis kaznenih djela usklađivao s rezultatima dokaznog postupka, a činjenični opis djela iz izreke prvostupanjske presude sukladan je posljednjoj izmjeni optužnice od 1. ožujka 2018., kada je podnesak državnog odvjetnika zaprimljen na sudu. Stoga, neovisno o tome je li optužnica izmijenjena dva ili tri puta, relevantno je da ista nije prekoračena (što ne osporava niti žalitelj).
9.3. Konačno, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka time što prvostupanjski sud, prema stavu žalitelja, tendenciozno ponavlja ime svjedoka M. Ć., sestrične optuženika, iako se ona nakon udaje, preziva M. G.. Nasuprot tome, ime ove svjedokinje sud pravilno citira (list 7, 12 i 18 obrazloženja) kao M. G. (ranije Ć.), a njezinu rodbinsku povezanost s optuženikom valjano cijeni pri ocjeni vjerodostojnosti njezinog iskaza.
10. Nadalje, pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj osporava istinitost iskaza svjedoka Z. T. i svjedoka I. T. koji su međusobno proturječni, a sud im bezrazložno vjeruje. Videosnimke nadzora u prodavaonici, na koje ukazuje svjedok I. T., u postupku nisu pribavljene. Isto tako, prvostupanjski sud propušta cijeniti činjenicu da su u drugim kaznenim postupcima protiv optuženika zbog sličnih kaznenih djela, donesene odbijajuće presude. Također, prvostupanjski sud propušta imati u vidu da prema prihvaćenom nalazu i mišljenju grafološkog vještaka, optuženik nije skriptor većine potpisa na obrascima zahtjeva za povrat poreza i tax-free čekovima, a tek za neke od njih dolazi u obzir kao mogući skriptor, dakle, s najnižim stupnjem vjerojatnosti. Budući da presuda temeljem sporazuma kojeg je zaključio svjedok Z. T. ne može biti dokazom o učinu kaznenog djela za koje se ovdje tereti optuženik, dok ostali dokazi imaju tek značaj nepovezanih indicija, trebalo je optuženika osloboditi optužbe.
11. Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženik, nagovaranjem svjedoka Z. T., kao i predajom popisa imena navodnih kupaca s podacima o brojevima njihovih osobnih dokumenata, ovoga potaknuo da učini inkriminirana kaznena djela na način kako ga tereti optužba.
11.1. Z. T., ovdje kao svjedok u postupku, dosljedno i detaljno tereti optuženika da je na njegov poticaj neistinito popunjavao obrasce zahtjeva za povrat poreza na ime stranih državljana koji u toj prodavaonici nikada nisu kupovali robu, a temeljem kojih zahtjeva su on i optuženik podizali povrat poreza i novac zadržavali za sebe. Isto tako, dosljedno tvrdi da mu je podatke o tim stranim državljanima s brojevima njihovih osobnih dokumenata davao upravo optuženik.
11.2. Svjedok Z. T. je na provedenoj dokaznoj radnji sa sigurnošću prepoznao optuženika, a njihovo poznanstvo i susretanje u prodavaonici F.-k. u Z. nije sporno. Zbog toga, pribavljanje snimke nadzornih kamera iz te prodavaonice, koje spominje svjedok I. T. u svom iskazu, uopće nije odlučno niti žalitelj ukazuje koje bi se relevantne činjenice time trebale utvrditi.
11.3. Sud prvog stupnja osnovano prihvaća, kao vjerodostojan, iskaz svjedoka Z. T. i za to u obrazloženju presude daje valjane i uvjerljive razloge. Doista, s obzirom da ovaj svjedok priznaje vlastitu umiješanost u navedeno kriminalno djelovanje, za što je i pravomoćno osuđen presudom na temelju sporazuma, postavlja se opravdano pitanje kojeg bi motiva imao lažno teretiti optuženika. Obrana tvrdi da je još davne 2005. taj svjedok posudio novac od optuženika kojeg nije vratio. Iako prvostupanjski sud prihvaća tu tvrdnju obrane kao moguću, opravdano ocjenjuje da sama ta činjenica nije dostatna da izazove sumnju u istinitost onoga što svjedok iskazuje na sudu jer on time, pod uvjetom da dug i dalje postoji, ne otklanja svoju obvezu, a s druge strane, nije uvjerljivo da bi protekom duljeg razdoblja od događaja (2005.) svjedok i dalje neistinito teretio optuženika samo da bi mu napakostio. Stoga, imajući u vidu da je svjedok jednako govorio i svome tadašnjem šefu, svjedoku I. T., koji to u svom iskazu potvrđuje, opravdano je zaključiti da svjedok Z. T. govori istinu te prihvatiti njegov iskaz kao vjerodostojan.
11.4. S druge strane, optuženik u svojoj obrani tvrdi da je druga osoba, tj. pok. S. G., s kojim je u vrijeme događaja zajedno živio u stanu, "radio na poslovima sa T. koji se njemu stavljaju na teret". Dakle, optuženik ne osporava svoje saznanje da se temeljem krivotvorenih zahtjeva za povrat poreza pribavljala protupravna imovinska korist, ali su to zajedno činili svjedok Z. T. i pok. S. G., a ne on.
11.5. Nasuprot takve obrane optuženika, koja ničim nije potkrijepljena, stoji terećenje svjedoka Z. T. koje je u bitnom suglasno iskazu svjedoka I. T., ali i o rezultatima provedenog grafološkog vještačenja. Naime, iako se stalni sudski vještak grafološke struke D. M. u svom mišljenju ogradio, s obzirom na nedostatak prikupljenih nespornih rukopisa optuženika nastalih neovisno o ovom kaznenom postupku, analizom postojećih materijala zaključuje da optuženik dolazi u obzir kao mogući skriptor spornih potpisa K. K. S. G." i S. (što obuhvaća potpise na ukupno 30 obrazaca za povrat PDV-a), dok u odnosu na ostale potpise navodnih kupaca ne može zaključiti da bi optuženik bio skriptor.
11.6. Žalitelj se poziva upravo na nalaz i mišljenje grafološkog vještaka koji ga dijelom isključuje kao skriptora, a u odnosu na ostale potpise ukazuje da se radi o najnižem stupnju vjerojatnosti. Međutim, činjenica je da je optuženik osuđen samo za one kriminalne radnje koje se odnose na PDV obrasce za koje je utvrđen kao mogući skriptor, dok su ostale radnje, temeljem izmjena državnog odvjetnika, ispuštene iz optužnice. Zbog toga, terećenje svjedoka Z. T. koji iskazuje da je optuženik osobno potpisivao pojedine obrasce u rubrici "potpis primatelja" nije obeskrijepljeno takvim nalazom i mišljenjem grafološkog vještaka, kako pogrešno smatra žalitelj.
11.7. Žalbom se dalje problematizira utvrđenje jesu li zahtjevi za povrat PDV-a i tax-free čekovi bili ovjereni neoriginalnim žigovima Carinarnice, međutim, za tu djelatnost optuženik se ne tereti, a u dosadašnjem tijeku postupka to utvrđenje nije dovedeno u pitanje niti je isto odlučno za ostvarenje njegove radnje poticanja.
11.8. Konačno, nije nevažno uzeti u obzir činjenicu da su u vozilu Renault Clio, kojim se nesporno služio optuženik, pronađena tri računa poduzeća E. sa zahtjevom za povrat PDV na ime kupca G. T., dakle, iste osobe čiji su podaci korišteni pri krivotvorenju PDV obrazaca za koje je svjedok Z. T. proglašen krivim. Iako žalitelj pokušava obeskrijepiti tu činjenicu navodeći da se istim vozilom koristio i pok. S. G., prvostupanjski sud s pravom uočava da je navedena dokumentacija oduzeta iz vozila protekom mjesec dana od smrti S. G., za koje se vrijeme vozilom koristio samo optuženik. Stoga taj podatak, zajedno s već navedenim dokazima, učvršćuje zaključak o osnovanosti osuđujuće presude.
11.9. Žalbom se, dalje, osporava značaj postupanja optuženika, kao poticatelja, jer je svjedok Z. T., prema navodima pravomoćne presude donesene temeljem sporazuma stranaka Županijskog suda u Zagrebu broj K-159/14 od 9. prosinca 2014., osuđen za dulji kriminalni period negoli se optuženiku ovdje stavlja na teret. To bi, prema stajalištu žalitelja, ukazivalo da je Z. T. prethodno već imao stvorenu namjeru na učin kaznenih djela pa ga optuženik nije mogao "naknadno potaknuti". Suprotno ovim navodima žalbe, najprije treba reći da činjenični opis iz pravomoćne presude donesene u postupku sporazumijevanja stranaka ne obavezuje prvostupanjski sud koji, u zasebnom dokaznom postupku temeljem izmijenjene optužnice državnog odvjetnika, može utvrditi drugačije činjenično stanje.
11.10. Z. T. izričito tereti optuženika koji ga je nagovarao na predmetnu kriminalnu aktivnost. Osim toga, radnja predaje popisa imena stranih državljana s brojevima njihovih osobnih dokumenata, koja je u postupku dokazana, u najmanju ruku ima značaj poticateljske, ako ne i supočiniteljske radnje za koju optuženik, međutim, ne odgovara jer, za razliku od svjedoka Z. T., nema svojstvo odgovorne osobe. Stoga ukupno ponašanje optuženika koji najprije sugerira, a potom i omogućuje krivotvorenje obrazaca za povrat poreza i tax-free čekove, te potom podiže novac kojeg dijeli sa Z. T., svakako ukazuje na značajan doprinos optuženika, ovdje u ulozi poticatelja.
11.11. Što se tiče žalbene tvrdnje da niti u paralelnim kaznenim postupcima za slična kaznena djela optuženikova odgovornost nije dokazana, treba reći da ovaj drugostupanjski sud ne vidi uzročnu povezanost s predmetnim kaznenim djelom. Spisu je priložena presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj Ko-1994/07 koja se odnosi na kazneno djelo iz čl. 230. i čl. 231. KZ/97 (nedozvoljena uporaba autorskog djela) te rješenje Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj K-DO-6572/05 kojim je odbačena kaznena prijava protiv optuženika zbog kaznenog djela iznude iz čl. 234. st. 2. KZ/97. Samo se presuda Općinskog suda u Križevcima broj K-219/08 odnosi na sličnu kriminalnu djelatnost iz čl. 311. st. 2. KZ/97, međutim, ona obuhvaća drugo kriminalno razdoblje i različita trgovačka društva (I.-g. Z., odnosno K. C. Z.). Stoga je i ova teza žalbe promašena.
11.12. Slijedom navedenog, dakle, žalitelj nije s uspjehom doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, a osuđujuća presuda protiv optuženika je u svemu zakonita i pravilna.
13. U odnosu na žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, žalitelj paušalno tvrdi da kazneno djelo iz čl. 337. st. 3. u vezi st. 1. KZ/97 nema svoj pravni kontinuitet u kaznenim djelima propisanim u KZ/11, za što ne nudi nikakvo obrazloženje. Nasuprot tome, prvostupanjski sud osnovano zaključuje da je pravni kontinuitet ostvaren u biću kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. KZ/11 te, pri ocjeni primjene blažeg zakona u smislu čl. 3. st. 3. KZ/11, primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učina kaznenog djela. Naime, taj zakon, vezano za mogućnost primjene uvjetne osude, za optuženika je najblaži jer se izrečena jedinstvena kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca može uvjetovati primjenom čl. 67. KZ/97, dok primjenom čl. 56. st. 2. KZ/11 to ne bi bilo moguće. Stoga su, u odnosu na konkretnog počinitelja i njegovo kazneno djelo, odredbe KZ/97 najblaže te su i primijenjene.
14. Nije u pravu optuženik niti kada podnosi žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji. Pri tome se u obrazloženju žalbe ne problematizira ocjena olakotnih i otegotnih okolnosti koje su utjecale na primjenu uvjetne osude, već se tvrdi da je prekršeno načelo razmjernosti s obzirom da je optuženiku, uz zatvorsku kaznu kao glavnu, "bezrazložno" izrečena sporedna novčana kazna u visini od 50 prosječnih dnevnih dohodaka, kao i vraćanje "navodne" imovinske koristi u visini 14.665,93 kn.
14.1. Međutim, prvostupanjski sud u presudi valjano obrazlaže zbog čega smatra nužnim, pored glavne, izreći i sporednu novčanu kaznu. Nesporno je da kazneno djelo iz čl. 337. st. 3. u vezi st. 1. KZ/97 u sebi sadrži koristoljubivost, kao motiv počinjenja. U konkretnom slučaju, brojnost i opetovanost radnji ukazuje na značajnu upornost pa se samo izrečenom uvjetnom osudom ne bi mogli u cijelosti ostvariti ciljevi kažnjavanja. Stoga se ne radi o "bezrazložnom" izricanju novčane kazne kao sporedne, već o zakonitoj sankciji u smislu čl. 49. st. 4. KZ/97 koja će, tek u sinergiji s primijenjenom uvjetnom osudom, na optuženika u dostatnoj mjeri utjecati da shvati neprihvatljivost vlastitog ponašanja.
14.2. Neosnovano se žalbom dovodi u korelaciju sporedna novčana kazna i odluka o oduzimanju imovinske koristi s obzirom na različitost ciljeva koji se time žele postići. Sporedna novčana kazna ima za cilj ostvarivanje svrhe kažnjavanja u odnosu na konkretnog počinitelja, dok je oduzimanje imovinske koristi zaseban institut kojim se onemogućava bogaćenje počinitelja zasnovano na kriminalnoj djelatnosti. Stoga jedno ne isključuje drugo, kako promašeno navodi žalitelj.
14.3. Što se tiče izrečene jedinstvene kazne zatvora od jedne godine i dva mjeseca, koja se, primjenom uvjetnom osude, neće izvršiti ako optuženik u roku kušnje od četiri godine ne počini novo kazneno djelo, ta sankcija je, i po uvjerenju ovog žalbenog suda u svemu primjerena te izricanju blaže sankcije nema mjesta.
15. Oduzimanje imovinske koristi stečene kaznenim djelom nužna je posljedica osuđujuće presude, sukladno čl. 560. st. 1. i 2. ZKP/08 i čl. 82. KZ/97. Točno je da bi, načelno, imovinskopravni zahtjev oštećenika imao prednost, međutim, s obzirom na činjenična utvrđenja prema kojima je TD F. k. terećeno za neosnovanu isplatu PDV-a, proizlazi da rezultati dokaznog postupka ne daju pouzdan osnov za zaključak o aktivnoj legitimaciji oštećenika, zbog čega je Republika Hrvatska s pravom upućena na parnicu.
16. Kako time navodi žalbe optuženika nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08-I, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08-I, odlučiti kao u izreci ove presude.
Ranko Marijan, v.r.
