1

Poslovni broj: Gž Zk-609/2021-2

 

Poslovni broj: Gž Zk-609/2021-2

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Damira Ronića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljica M. M., OIB..., iz P. i A. M., OIB  ..., iz P., obje zastupane po punomoćniku M. M., pok. J. iz P., a on po punomoćniku M. Z., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, radi ispravka upisa u zemljišnoj knjizi,  odlučujući o žalbama tužiteljica i tužene protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu od 1. lipnja 2021. broj P-3503/2015-38, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 28. listopada 2021.,

 

presudio je

 

I. Žalba tužiteljica  u cijelosti se uvažava dok se žalba tužene odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu od 1. lipnja 2021. broj P-3503/2015-38:

- potvrđuje u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev za ispravak upisa prava vlasništva čkbr. 1217 k.o. P. (toč. I izreke)

- preinačuje u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za ispravak upisa na čkbr. 1272 i čkbr. 1981 k.o. P. (toč. II izreke) kao i u odluci o parničnom trošku (toč. III izreke)  te se u tom dijelu sudi:

Ispravlja se pogrešan  upis određen rješenjem Općinskog suda u Zadru sadržanim u zapisniku broj: Z-6428/2008/552 na način da se vlasnikom k.č.br. 1272 k.o. P. upiše M. M. ud. J. (OIB ...) iz P., za cijelo, a vlasnikom k.č.br. 1981 k.o. P., tužiteljica A. M. pok. S. (OIB ...) iz P.,  za cijelo, uz brisanje toga prava sa imena upisanog zk. vlasnika Republike Hrvatske.

 

II. Tužena je dužna tužiteljicama naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 9.597,80 kn (slovima: devet tisuća petsto devedeset i sedam kuna i osamdeset lipa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. lipnja 2021. kao dana presuđenja pa do isplate u roku od 15 dana.

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice M. M. te je ispravljen upis određen rješenjem istog suda i to upisom prava vlasništva čkbr. 1217 k.o. P. na ime M. M. uz brisanje prava vlasništva Republike Hrvatske. Istom presudom tužiteljice su odbijene sa istovjetnim tužbenim zahtjevom u odnosu na čkbr. 1272 i 1981 k.o. P. te je naloženo tužiteljicama da tuženoj naknade prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.500,10 kn u roku 15 dana.

 

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu u kojem su odbijene s tužbenim zahtjevom žale se tužiteljice zbog svih razloga navedenih u odredbi čl. 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP). Predlažu da drugostupanjski sud njihovu žalbu uvaži, pobijanu presudu preinači i usvoji tužbeni zahtjev tužiteljica.

 

3. Protiv prvostupanjske presude u odnosu na dosuđujući dio žali se tužena također zbog svih razloga navedenih u odredbi čl. 353. ZPP-a i predlaže da drugostupanjski sud njezinu žalbu uvaži, pobijanu presudu u dosuđujućem dijelu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev.

 

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

5. Žalba tužiteljica je u cijelosti osnovana dok je žalba tužene neosnovana.

 

6. Tužiteljice i tužena u svojoj žalbi iznose žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, međutim, nigdje u žalbi ne navode u čemu bi se to konkretno sastojala eventualno počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Zbog toga je ovaj sud prvostupanjsku presudu u odnosu na taj žalbeni razlog ispitivao samo u odnosu na postojanje onih bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Ispitujući prvostupanjsku presudu na taj način ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom postupka nije počinio niti jednu od takvih bitnih povreda tako da prvostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom.

 

7. Također prvostupanjski sud je tijekom postupka utvrdio sve bitne i odlučne činjenice o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava i osnovanost tužbenog zahtjeva te je na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice M. M., a isto tako je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje u odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva, ali po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio taj dio tužbenog zahtjeva tužiteljica.

 

Na žalbu tužene:

8. Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza i činjeničnih navoda tužiteljice M. M. utvrdio da je pravo vlasništva čkbr. 1217 stekla nasljeđivanjem od oca, a on nasljeđivanjem od svog oca i da je u posjedu osobno i preko prednika više od 150 godina, te pozivajući se na odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 153/09, 90/10, stupio na snagu 1. siječnja 1997. - dalje: ZV), smatra da je stekla pravo vlasništva dosjelošću. Tijekom uviđaja, tužiteljica je pokazala nekretninu naziva „S.“, koju je vještak geodetske struke F. V. identificirao kao k.č.br. 1217 k.o. P. u naravi ledina, sa sjeverozapadne strane definirana plotom, s jugozapadne „vošom“,  jugoistočne kamenim međašima „ciljima" - i to na svojim krajevima na vrhu i na dnu parcele, a sa sjeveroistočne „vošom“ uz koju se proteže poljski put. Tužiteljica navodi da se jugoistočno nalazi parcela k.č.br.1218 B. M., s kojim se tužiteljica dijelila radi čega je međa definirana samo u vrhu i dnu kamenim ciljima. Budući se radi o zemljištu u državnom, kasnije društvenom vlasništvu, za stjecanje prava vlasništva mjerodavne su odredbe čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 - dalje: ZV) prema kojima samostalni posjednik čiji je posjed zakonit, istinit i pošten, nekretninu u vlasništvu Republike Hrvatske, županije ili jedinice lokalne samouprave, dosjelošću stječe protekom dvadeset godina samostalnog posjedovanja, a ako je posjed samo pošten protekom četrdeset godina samostalnog posjedovanja. 

 

8.1. Prema odredbi čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Sl. SFRJ broj 6/80 i 36/90 – dalje: ZOVO), koji je prethodio ZV, dosjelošću se nije moglo steći pravo  vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu sve do 8. rujna 1991. kada je  stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZOVO čl. 29. brisan. 

 

8.2. Međutim, odredbom čl. 388. st. 4. ZV-a ("Narodne novine" br. 91/96) bilo je propisano da se u rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u  društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, no odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 1999. ("Narodne novine" br. 137/99) ta je odredba ukinuta.

 

8.3. Ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZV/96 bila je na snazi i u primjeni od 1. siječnja 1997. do ukidanja 17. studenog 1999., u kojem je vremenskom razdoblju mogla proizvesti  pravni učinak stjecanja vlasništva dosjelošću, u korist posjednika nekretnine u društvenom vlasništvu ukoliko su do tada bile ispunjene potrebne pretpostavke,  duljina i kvaliteta posjeda. Ukoliko nisu bile ispunjene pretpostavke za stjecanje prava  vlasništva dosjelošću sukladno odredbama čl. 159. st. 4. u vezi čl. 388. st. 4. ZV-a, do 17. studenog 1999., početak roka za stjecanje dosjelošću računa se od 8. listopada 1991. Što se tiče stjecanja prava vlasništva sukladno odredbama Austrijskog općeg  građanskog zakonika (OGZ); pravo vlasništva na zemljištu u državnom vlasništvu  moglo se steći samostalnim i poštenim posjedom u razdoblju od najmanje 40 godina  prije 6. travnja 1941. (pravno pravilo paragrafa 1472. OGZ, u primjeni pozivom na  Zakon o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ''Narodne  novine'' br. 73/91). Na temelju uvida u povijest posjedovanja za predmetnu nekretninu kao i na temelju iskaza svjedoka M. M. i M. M. prvostupanjski sud je utvrdio da je doista tužiteljica osobno i preko svojih prednika u posjedu predmetne nekretnine sigurno od 1955. kada je prvi puta evidentiran posjed prednika tužitelja u katastarskom operatu, ali sigurno i prije tog vremena. Budući je posjed nasljednika S. M. i njega samog, trajao dulje od 40 godina, u  trenutku stupanja na snagu ZOV-a (1. siječnja 1997.), tužiteljica kao njegova nasljednica stekla je, pravo vlasništva čkbr. 1217 k.o. Poljice dosjelošću sukladno odredbama čl. 159. st. 4. ZV-a; radi čega je tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na tu nekretninu usvojio. Ovako utvrđeno činjenično stanje i takvu primjenu materijalnog prava prihvaća i ovaj sud.

 

9. I po ocjeni ovoga suda na temelju provedenih dokaza proizlazi da se u posjedu predmetne nekretnine nalazi tužiteljica, a da su prije nje u posjedu bili njezini prednici i da taj posjed vrše preko 40 godina računajući od 1. siječnja 1997. pa unatrag i da je taj njihov posjed bio pošten s obzirom da nema dokaza da bi tužitelja ili njegove prednike u tom posjedu netko smetao ili na tim nekretninama polagao pravo vlasništva, osim tužene Republike Hrvatske, koja to vlasništvo osporava tek u ovom postupku. Sukladno pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava koja su izražena u odluci Trgo protiv Republike Hrvatske te Jakeljić i Radomilja protiv Republike Hrvatske u vrijeme dosjedanja treba računati i vrijeme do 8. listopada 1991. kada je nekretnina u zemljišnim knjigama bila upisana kao društveno vlasništvo ukoliko u odnosu na te nekretnine pravo vlasništva ne polažu treće osobe. Identičan pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama broj Rev-291/2014-2 od 17. travnja 2018. i Rev-1480/2016-2 od 5. studenog 2019. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tim odlukama kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZOV-a nego na temelju drugih odredaba tog zakona. Prema daljnjem stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike Hrvatske naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kad ne postoji drugi suprotstavljeni pravni interes trećih osoba. Kako iz podataka u spisu proizlazi da su tužiteljica i njezini prednici posjedovali spornu nekretninu i prije 8. listopada 1991. i to u periodu dužem od 40 godina, tužiteljica je stekla pravo vlasništva dosjelošću stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima 1. siječnja 1997. zbog čega je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na čkbr. 1217 k.o. Poljice. Radi toga proizlazi da žalba tužene nije osnovana zbog čega je istu u cijelosti valjalo odbiti kao neosnovanu, a prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu u točki I  izreke potvrditi.

 

Na žalbu tužiteljica:

10. U   odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljica za utvrđenje prava vlasništva na k.č.br. 1272 i 1981 nove izmjere, nastalih od č.zem. 474 stare izmjere, prvostupanjski sud je utvrdio da je svjedok M. M. iskazivao o posjedu od 1955. jer da je viđao S. M. i sinovce da ih koriste još 1955., te da su ih dobili diobom seoskih muša 1927.-1928. što je iskazao i M. M., no u tim iskazima oba su svjedoka iskazali i da su svi koji su tada i tako dobili zemljište bili upisani posjednicima u katastru. Unatoč tomu posjed č.zem. 474 još 1955. upisan je u korist drugih fizičkih osoba, a na ime prednika tužiteljica upisan je tek 1986. Premda je S. M. preminuo prije revizije (1983.), za pretpostaviti je da je upisan posjednikom, jer je rješenje o nasljeđivanju doneseno tek koncem 1985. Zbog toga je prvostupanjski sud mišljenja da je on bio u posjedu ovih nekretnina prije smrti ali, temeljem u postupku provedenih dokaza, prvostupanjski sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi od kada je bio u posjedu, a osobito ne od 1955., jer bi to onda bilo evidentirano pri prvoj reviziji posjeda. Osim toga, S. M. i nećaci izvršili su diobu 1972., koja je provedena u katastru, temeljem pisane, ovjerovljene isprave pa je bilo logično da su makar tad poduzeli potrebne radnje i upisali svoj posjed na dijelovima č.zem. 474 ako su stečeni kako se tvrdi od države 1927. ili 1928. Kako na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud nije mogao utvrditi da je prednik tužiteljica u posjedu današnjih k.č.br. 1272 i 1981 nastalih od č.zem. 474, bio 1955. (i ranije), kako se u tužbi tvrdi jer same iskaze svjedoka, u nedostatku kakvog materijalnog dokaza, smatra nedovoljnim, prvostupanjski sud nije mogao utvrditi da je S. M. ove dvije nekretnine stekao sukladno odredbama ZOV-a, jer je preminuo 14 godina prije njegova stupanja na snagu, pa kako nije utvrđeno da ih je on stekao u vlasništvo prije smrti, na  nasljednice se nije moglo prenijeti pravo vlasništva, tek posjed koji je samo pošten, jer mu nedostaje valjana pravna osnova. Da bi temeljem takva posjeda stekle pravo  vlasništva treba proteći 40 godina od 1991., koji rok nije protekao. Radi navedenog prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev u odnosu na k.č.br. 1272 i 1981 odbio. Po ocjeni  ovoga suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim činjenicama je utemeljio svoju presudu u dijelu kojim je odbio tužbeni zahtjev tužiteljica.

 

11. Iako iz dokaza saslušavanjem svjedoka M. M. i M. M., koji su nesrodni sa tužiteljicama ili su tek u daljnjem srodstvu, a o predmetu svjedočenja imaju neposredno saznanje, proizlazi nesmetan i pošten posjed tužiteljica i njihovih prednika na predmetnim nekretninama najkasnije od 1955., ali najvjerojatnije i ranije, prvostupanjski sud je prednost dao činjenici da prilikom revizije katastra 1955. prednici tužiteljice nisu bili u upisani kao posjednici već su kao posjednici upisani tek 1986. zbog čega smatra da tužiteljice nisu dokazale pošten posjed duže od 40 godina prije 1. siječnja 1997. Međutim, po ocjeni ovoga suda veću dokaznu snagu imaju iskazi saslušanih svjedoka koji su vrlo argumentirano i uvjerljivo govorili o posjedu tužiteljica i njihovih prednika na predmetnim nekretninama kao i na temelju kojih pravnih osnova su one i njihovi prednici posjedovali te nekretnine. Što se tiče upisa u katastar zemljišta valja navesti da je u prošlosti katastar zemljišta osnovan u svrhu oporezivanja prihoda zemljišta i za reguliranje pravnih odnosa. U zemljama na području bivše Austro-Ugarske monarhije svrha katastra zemljišta bila je osiguranje poreznih obaveza, a sve ostalo bilo je u drugom planu za razliku od svrhe katastra zemljišta kakav je danas. Naime, danas katastarski planovi služe kod projektiranja i izvođenja građevinskih radova, za prostorno planiranje i služe kao podloga za izradu ostalih vrsta katastara. Prema podacima iz katastra zemljišta zaključuje se o poljoprivrednoj sposobnosti jednog područja ili domaćinstva, statistika koristi podatke o površini zemljišta po kulturama ili klasama, o broju posjednika i za druge vrste obrade podataka u vezi sa zemljištem. Danas bez katastra zemljišta ne mogu se osnovati zemljišne knjige jer ona preuzima podatke o zemljištu iz katastra zemljišta, a koristi i katastarske planove (Izvor – V. Medić-„Agrarne operacije I. dio, Zagreb 1978.). Dakle, s obzirom na ulogu katastra zemljišta u vrijeme za koje prvostupanjski sud utvrđuje da prednici tužiteljica nisu bili upisani kao posjednici u katastru taj podatak ne može imati veću dokaznu snagu u odnosu na uvjerljive i argumentirane iskaze svjedoka koji o predmetu svjedočenja imaju neposredna saznanja i za koje nema razloga posumnjati u njihovu objektivnost. Zbog toga po ocjeni ovoga suda, upravo suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, iz provedenih dokaza proizlazi da su tužiteljice i njihovi prednici u posjedu predmetnih nekretnina duže 40 godina prije 1. siječnja 1997. i da tužena tijekom postupka nije uspjela dokazati da taj posjed ne bi bio pošten.

 

12. Po ocjeni ovoga suda na temelju provedenih dokaza proizlazi da se u posjedu predmetnih nekretnina nalaze tužiteljice, a da su prije njega u posjedu bili njihovi prednici i da taj posjed vrše preko 40 godina računajući od 1. siječnja 1997. pa unatrag i da je taj njihov posjed bio pošten s obzirom da nema dokaza da bi tužiteljice ili njihove prednike u tom posjedu netko smetao ili na tim nekretninama polagao pravo vlasništva, osim tužene Republike Hrvatske, koja to vlasništvo osporava tek u ovom postupku. Sukladno pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava koja su izražena u odlukama Trgo protiv Republike Hrvatske te Jakeljić i Radomilja protiv Republike Hrvatske u vrijeme dosjedanja treba računati i vrijeme do 8. listopada 1991. kada je nekretnina u zemljišnim knjigama bila upisana kao društveno vlasništvo ukoliko u odnosu na te nekretnine pravo vlasništva ne polažu treće osobe. Identičan pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama broj Rev-291/2014-2 od 17. travnja 2018. i Rev-1480/2016-2 od 5. studenog 2019. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tim odlukama kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZOV-a nego na temelju drugih odredaba tog zakona. Prema daljnjem stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike Hrvatske naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kad ne postoji drugi suprotstavljeni pravni interes trećih osoba. Kako iz provedenih dokaza u spisu proizlazi da su tužiteljice i njihovi prednici posjedovale sporne nekretnine i prije 8. listopada 1991. i to u periodu dužem od 40 godina, stekle su pravo vlasništva tih nekretnina dosjelošću stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima 1. siječnja 1997. zbog čega je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilnom primjenom materijalnog pravo trebalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljica za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnim nekretninama te usvojiti njihov tužbeni zahtjev. Zbog naprijed navedenog valjalo je uvažiti žalbu tužiteljica temeljem odredbe čl. 373. toč. 2. ZPP-a i preinačiti prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu i usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

13. Kako su preinačavanjem prvostupanjske presude tužiteljice u cijelosti uspjele u ovoj parnici valjalo je preinačiti i odluku o trošku u prvostupanjskoj presudi i tužiteljicama dosuditi u cijelosti parnični trošak temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Visinu parničnog troška ovaj sud je utvrdio na temelju troškovnika punomoćnika tužiteljica koji je u cijelosti sastavljen u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/114, 118/14 i 107/15 – dalje u tekstu: Tarifa), a svi zatraženi troškovi bili su potrebni za vođenje ove parnice u smislu odredbi čl. 155. ZPP-a.

 

14. Radi naprijed navedenog presuđeno je kao u izreci.

 

Koprivnica, 28. listopada 2021.