1                             Poslovni broj P-291/2021-22

 

                                                                 

      Republika Hrvatska

Općinski sud u Metkoviću

     Andrije Hebranga 9                                                                           Poslovni broj P-291/2021-22

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Općinski  sud u Metkoviću, po sucu tog suda Anti Šprlje, u pravnoj stvari tužitelja L. C., OIB: …, M., kojega kao punomoćnik zastupa Z. M., odvjetnik u M., protiv tužene Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, koju kao zakonski zastupnik zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, 28. listopada 2021.,

 

p r e s u d i o     j e

I. Utvrđuje  se  da  je  tužitelj  C. L.   pok.  J., OIB: …   vlasnik  dijela  čest. zemlj.  …, k.o. M.   u   površini od  1124 m2, pobliže  prikazano u Stručnom nalazu  -  vještvu  Stalnog sudskog vještaka  za geodeziju M. V.  dipl. inž. geod.  iz  M.  od  15. 01. 2019. godine  koja je  zemljišna  površina  na samoj  skici  vještaka  mjernika  prema  stvarnom  stanju  terena  označena geometrijskim likom, koji je  obilježen  lomnim  točkama:

A, B, C, BU, AA ,AB, H, I, J, K, L, M, N, BN, O, P, Q, R, S, T, BS, BT, U, V, W, A,  a koji vještački nalaz  sa  skicom  lica  mjesta  čini  sastavni dio ove presude, te  je  tužitelj  ovlašten  temeljem  ove  presude  i  po njenoj  pravomoćnosti   i  prijavnog  lista  kojim će se od   tog dijela  čest. zemlj.  … , k.o. M.   formirati  za   tužitelja  nova  čestica  zemlje u stvarnoj površini od  1124  m2  sa  novim  brojem  kao  samostalna  čestica  zemlje, te  će  tužitelj zatražiti u zemljišnim knjigama Naslovljenog suda  upis  prava  vlasništva  na   toj  novoformiranoj  čestici zemlje,  a  što  je  sve  to  tužena  Republika  Hrvatska OIB: 52634238587  dužna priznati i trpjeti uknjižbu prethodnog  brisanja tog  prava  vlasništva  u  zemljišnim  knjigama   na  novoformiranoj  čestici  zemlje  sa   svoga  imena, uz  istovremeni  upis  tog  prava  vlasništva  na  novoformiranoj   čestici  zemlje  na   ime   i   za   korist  tužitelja:

 

C. L.  pok.  J. za cijelo, OIB: …,  M.

 

Obrazloženje

1.              Tužitelj  u  tužbi  navodi da je prije podnošenja ove tužbe, a sukladno članku 186.a Zakona o parničnom postupku, podnio tuženici Zahtjev za mirno rješenje  spora  od  28.11.2017. godine  kojim je  zatražio  priznanje  prava  vlasništva na  nekretnini  obiteljskoj kući i njoj pripadajućoj okućnici  koje su izgrađene na zemljištu  oznake   dio  od  čest. zemlj. …, k.o. M.,  dakle dvorište, okućnica  površine  cca  1500  m2, nova i stara obiteljska  kuća. Tužena se svojim pismenom  poslovni  broj N-DO-…/2017  od  29. 11. 2017. godine  usprotivila, tj. nije prihvatila prijedlog tužitelja za mirno rješenje spora, tj. za sklapanje izvan sudske  nagodbe.  Dijelu  čestice  zemlje  zemljišno knjižnog ( gruntovnog ) stanja  …, k.o. M.   po  katastru  odgovaraju  k.č.  …;  …;  …;   …,   k.o. M. Tužitelj   je u  postupku legalizacije svoje kuće ishodio konačno / pravomoćno  Rješenje o izvedenom  stanju  od Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Ispostava M., poslovnog  broja  Klasa:  UP/I-…, Ur.broj: … ,   od   23. srpnja 2014. Godine. Tužitelj  je  predmetnu nekretninu   naslijedio iza smrti svoga pok. oca J. C. pok. L.  iz  M., koji je rođen dana 04. 04. 1921. godine, a koji je  umro  dana  02. 08. 1993. godine, a čiju je  ostavštinu raspravio Općinski sud u M., Rješenjem o nasljeđivanju  poslovni  broj    O-…/92   od   13. 10. 1993. godine. Predmetna nekretnina je  u  mirnom posjedu  tužitelja i njegovih  prednika  preko  200  godina, na kojoj je  tužitelj  izgradio pored  stare  i novu  obiteljsku kuću  koju  koristi  kao  isključivi posjednik  za  stanovanje  svoje  obitelji. Podnositelj zahtjeva je  naslijedio staru obiteljsku kuću od  svoga strica pok. C. M.  pok. L., koji  je  rođen 09. 10. 1905. godine, a koji je umro  dana 14. 09. 1995. godine, a čiju  je  imovinu raspravio i donio Rješenje o nasljeđivanju Općinski sud u M., rješenje  poslovni  broj  O-…/95   od   27. 12. 1995. godine. Tužitelj posebno upire na činjenicu da u svezi navedene nekretnine i izgradnjom obiteljske kuće kao čvrstog objekta na predmetnom zemljištu , da nikada nije vođen poseban postupak ispred nadležne inspekcije koji bio uperen radi obustave gradnje navedenog objekta, tj. protiv prednika tužitelja, a niti protiv tužitelja nije viđen nikada bilo kakav upravni, sudski ili neki drugi postupak.

2.              Nakon provedenog uviđaja i vještačenja punomoćnik tužitelja je podneskom od 22.ožujka 2019.godine precizirao tužbeni zahtjev.

 

3.              Tužena u odgovoru na tužbu ističe da tužitelj ničim ne dokazuje  pravni slijed te način stjecanja predmetne nekretnine, da je tužitelj građevinu u postupku legalizacije ozakonio, što nije od značaja za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, da iz navoda tužbe ne proizlazi da je za izgrađeni objekt određeno zemljište za uporabu građevine, oblik i veličina građevinske parcele, a zemljište za redovnu uporabu građevine ne mogu određivati niti tužitelj niti sud. Tužena smatra  da se nisu ispunili uvjeti za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini te se predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan a tužitelja osuditi na platež sudskih troškova.

 

4.              Među strankama je sporno da li je tužitelj mogao dosjelošću steći pravo vlasništva sporne nekretnine.

 

5.              Među strankama nije sporno da tužitelj drži u posjedu predmet spora.

 

6.              Tijekom postupka izvedeni su predloženi dokazi pregledom rješenja o nasljeđivanju O-…/92, O-…/95, pregledom rješenja o izvedenom stanju, pregledom smrtnog lista za tužiteljeva oca, uvidom u povijest promjena katastarskih čestica, uviđajem na licu mjesta uz nazočnost vještaka mjernika, pregledom nalaza vještaka, Odluke Grada M. o ukidanju statusa javnog dobra, saslušanjem M. K. pok. M.i I. C. pok. J. (u dva navrata) te tužitelja L. C. pok. J.

             

7.              Ocjenom provedenih dokaza sukladno čl. 8. ZPP-a tužba i tužbeni zahtjev ukazuju se osnovanim.

8.              U zemljišnoj knjizi na  predmetnoj  nekretnini kao zemljišnoknjižni vlasnik upisana je Republika   Hrvatska (list 13 spisa), pa je pasivna legitimacija tužene neupitna, obzirom da se radi o tužbu kojom se tužitelj želi upisati vlasnikom, uz istodobno brisanje postojećeg upisanog vlasnika.

9.              Na području ovog suda je opće poznata činjenica o nesređenosti imovinsko-pravnih odnosa radi čega je čak i vlada RH donijela posebnu, nespecifičnu, još uvijek važeću Odluku o mjerama za sređivanje imovinskopravnog,  geodets­ko­katastarskoga i gospodarskoga sta­nja u dolini rijeke N.  „Narodne Novine“ br. 126/00 (koja je obuhvatila i područje k.o. M.) a koji  povod je i bilo početak većeg broja novih katastarskih izmjera na području Općinskog suda u M., a koje još nisu dovršene za k.o. M. kao najnoviju katastarsku izmjeru (nakon on zk izmjere iz doba Austrougarske i one katastarske od prije 50 godina).

10.              Već sama takva u biti neuobičajena Odluka o mjerama, i pored općepoznate činjenice nesređenosti zemljišnih knjiga,  govori čvrsto o tome koliko je stanje u zemljišnim knjigama u dolini N. (između ostalog na području k.o. M.) loše, odnosno koliko su zemljišne knjige nepouzdan temelj za utvrđivanje stvarnog vlasnika.

11.              Sud je stoga prihvatio prijedlog za izvođenjem dokaza uviđajem uz sudjelovanje vještaka mjernika, te saslušanjem svjedoka i tužitelja.

12.              Uviđajem na licu mjesta (listovi sudskog spisa 40-53)utvrđeno je da se predmetna nekretnina sastoji od više građevina - kuća, između kojih se nalazi dvorište. Zgrade su različite starosti. Nekretnina od istočne strane graniči sa cestom, od zapada sa kućom K., dok je s južne strane posjed tužitelja. U međama prikazane nekretnine nalaze se zasađene masline starosti 8-10 godina. Cjelokupna nekretnina prema očevidu u naravi predstavlja obiteljske kuće tužitelja s dvorištem između istih, koje ujedno služi i kao prolaz do kuća.  Vještak mjernik utvrdio je da se predmetna nekretnina nalazi na k.č. …, …, …, …, … te dijelovima k.č. …, …, … i …, sve k.o. M. (nova izmjera), odnosno, dijelovima čes.zem. … i … u k.o. M. stara (zk) izmjera. Vještak je u nalazu i mišljenju sve navedene nekretnine označio rubnim točkama – slovima, te kao prilog dostavio fotografije lica mjesta.

 

13.              Iz Odluke Grada M. o ukidanju statusa javnog dobra za kč. … k.o. M. (listovi 101-109 spisa) proizlazi da je ukinut status javnog dobra u općoj uporabi na dijelu nekretnine označene kao kat čest. … (za 487m2) i … (135m2) k.o. M. (nova izmjera), koje odgovaraju dijelu čest. zem. … k.o. M. stara (zk) izmjera, te da se se temeljem te Odluke u zk odjelu ima izvršiti upis vlasništva u ime i koristi L. C. Kada se ova Odluka stavi u kontekst uviđaj prilikom kojeg nije utvrđeno da bi na predmetu spora bio javni put, kao i izjave svjedoka I. C. (iskaz s lista 97 spisa) koji je decidirano da na predmetu spora nije postojala nikakve cesta ili put, već da je put išao pored tužiteljeve nekretnine- koji je put danas asfaltiran i vidljiv na listu 51 sudskog spisa u vještvu vještaka M. V., to je posve jasno da u stvarnosti nikada na tužiteljevoj nekretnini nije bilo javnog puta, već se radilo o pogrešno ucrtanom putu kako je to konstatirao i svjedok I. C. Stoga je i povijest promjena (list 35 spisa) posve jasno dijelom pogrešna glede k.č. … i … (u dijelu gdje su se te čestice vodile kao put u PL … k.o. M. nova izmjera, koja nije i najnovija izmjera– napomena suca radi pojašnjenja jer je treća izmjera u tijeku glede sudskog izlaganja već duži niz godina sukladno Odluci o mjerama "NN"br. 126/00). To što se Grad M. vodi kao posjednik na kč…. na mirnornom dijelu nekretnine u posjedu, nije od značaja za ovaj slučaj obzirom da je iz izvedenih dokaza jasno utvrđeno da se radi o posjedu tužitelja i njegovih prednika od 19.stoljeća.

 

14.              Iako je za područje ovog suda i ove k.o. M. uobičajeno i lokalno poznato nesređeno imovinskopravno stanje, za napomenuti je da se radi o lokalno poznatoj činjenici, a ne općepoznatoj činjenici sukladno ZPP-u, pa je stoga sud baš na tu okolnosti i ispitivao svjedoka I. C., kao osobu koja je iz samog mjesta D., pokazujući mu fotografije i skice, iz kojih je isti sudu dao čvrst, jasan i uvjerljiv iskaz po tom pitanju. Stoga sud drži da ne samo da status javnog dobra više ne postoji, nego on u stvarnosti nije nikad ni postojao u odnosu na predmet spora, i radilo se praktički od pogrešnom upisu kojeg je Grad M. očito Odlukom o ukidanju statusa javnog dobra za kč. … k.o. M. nastojao ispraviti, pa čak i izravno upisati na tužitelja, tijekom postupka, ali obzirom na odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te Zakona o cestama (glede ukidanja statusa javnog dobra ceste), neuspješnog upisa na tužitelja.

 

15.              Iz rješenja O-…/92 iza smrti J. C. pok. L. iz D. proizlazi je da je njegovim nasljednikom proglašena L. C., temeljem odredbi ZN-a te odrekao sina L. i kćeri N. i Ž., a pregledom rješenja o nasljeđivanju O-…/95 iza smrti M. C. pok. L. utvrđeno je da je njegov nasljednik L. C.

 

16.              Pregledom smrtnog lista razvidno je da je L. C. od oca L. C. i majke M. rođ. A., rođen 1887.godine, a umro 1922.godine, što ukazuje da je bio sposoban dosjedati predmet spora obzirom da je živio 1901. , a da su onda to bili sposobni i njegovi nasljednici (kako su to jasno i suglasno iskazivali svjedoci I. C. i M. K., te sam tužitelj) – J. C. pok. L. (rođen 1921. godine - umro 1993. godine , što je vidljivo iz rješenja o nasljeđivanju s lista 9 spisa) koji je otac tužitelja, te brat tog J. C. – M. C. pok. L. rođen 1905- umro 1995) - stric tužitelja, kojeg je tužitelj naslijedio (list 10 spisa).

 

17.              Iz iskaza saslušanih svjedoka I. C. i M. K. (susjed) jasno i nedvojbeno proizlazi da se radi o svjedocima koji imaju i izravna saznanja o neometanom posjedovanju od rođenja, da su radi o osobama koje su živjele pored sporne nekretnine, da su stoga i mogli imati sva saznanja o kojima su iskazivali, da su detaljno i  suglasno iskazivali upravo o neometanom trajanju posjeda koji seže u 19. st. glede prednika tužitelja i nasljeđivanjima, a takvi iskazi su bili suglasni s rješenjima o nasljeđivanju glede djeda tužitelja i strica tužitelja. Svjedoci su jasno govorili o isključivim sljedovima do tužitelja, odnosno da nije bilo problema ili drugačijeg posjedovanja i vlasništva osim onako kako se baš u tužbi navodi.  Sud je posve logično poklonio vjeru tim saslušanim svjedocima u odnosu na činjenicu trajanja posjeda obitelji prodavatelja od 19. st., kao i glede činjenice da je baš tužitelj vlasnik ove nekretnine na kojoj ima svoju obiteljsku kuću, a što proizlazi i iz rješenja o izvedenom stanju za kuću izgrađenu na predmetu spora (list 11 spisa).

18.              Dakle, kako sud iskaze svjedoka cijeni istinitim, a isti su sudu baš detaljno opisivali nasljeđivanja, to sud je posve čvrsto uvjeren da je baš cjelokupna nekretnina opisana u tužbenom zahtjevu bili starina tužitelja koju je stekao nasljeđivanjem, o čemu je uostalom i sam tužitelj iskazivao, a kako je i njegov iskaz bio suglasan iskazima svjedoka i ispravama, to mu sud i poklanja vjeru o neprekidnom neometanom poštenom posjedu generacijama, a najmanje od 19. stoljeća.

19.              Iz svega navedenog je dakle jasno da postoji slijed neprekinutog poštenog posjedovanja predmeta spora od strane tužitelja, te njegovih prednika koji su također posjedovali pošteno sve od 19.stoljeća (njegov djed L., pa otac i stric J. i M.) – označenog u izreci, a koja se nekretnina zapravo u bitnom sastoji od  dvije obiteljske kuće, nove i stare,  te dvorišta i zemljišta oko istih, a protiv tužitelja i  njegovih prednika od strane Austrougarske, Kraljevine SHS, Kraljevine i SFR Jugoslavije, Republike Hrvatske, Općine M., Grada M., ili bilo koga trećeg, nije se vodio bilo kakav sudski, upravni ili drugi postupak da bi  im se osporavalo  vlasništvo, posjed nekretnine, a  ne pogotovo kod gradnje kuće  (ranije torova – kako je iskazivao svjedok K.).

20.              Kako je sukladno već prethodno navedenoj ocjeni dokaza ovaj sud utvrdio potrebnu  kvalitetu posjeda, to  valja obrazložiti primjenjivo pravo.

21.              Na sve ove utvrđene činjenice sud je dakle primijenio materijalno pravo iz § 1472. Općeg građanskog zakonika ("Justizgesetzsammlung" 1/1811, 1. siječnja 1812. stupio na snagu u austrijskim njemačkim zemljama, 1. srpnja 1814. u Karlovačkoj Granici, 1. kolovoza 1815. u Istri, 1. siječnja 1816. u Dalmaciji, a 1. svibnja 1853. na snazi u Kraljevinama Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji, primjenjuje se temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine, "Narodne novine" broj 73/91, dalje: OGZ), sadržajno u svezi s načelnim mišljenjem zauzetim na sjednici Saveznog vrhovnog suda SFRJ od 4. travnja 1960., neimenovane odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80 i 36/90, "Narodne novine" broj 53/91, dalje: ZOVO), te čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, dalje: ZV), pa presudio kao u izreci.

22.              Sukladno  paragrafu 1472  OGZ, dosjelošću može steći vlasništvo osoba sposobna za stjecanje vlasništva uz uvjet da posjeduje stvar ili pravo uz daljnji uvjet da  mu je posjed zakonit, pošten i istinit, te da je trajao cijelo vrijeme koje je zakonom određeno- kod situacije kad su kao vlasnici upisani općine, gradovi ili država – posjedovanjem 40 godina  - dakle od 1901. do 1941. godine, baš kako je tužitelj dokazao da su njegov djed L., te otac i stric (J. i M. pok. L.) posjedovali nekretninu u tom razdoblju, to su u to vrijeme, istekom 6.4.1941. godine, njegov djed L., te otac i stric (J. i M. pok. L.) postali vlasnici dosjelošću, temeljem toč. paragrafa 1472. OGZ.

23.              Naime, nekretnine se mogu steći, a time i njihov zakonit posjed (čl. 18. st. 1. ZV), na četiri načina: na temelju pravnog posla, odluke suda ili druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona, što je danas propisano čl. 114. do 160. ZV, a ranije bivšim zakonima i pravnim pravilima koji su regulirali područje stvarnog prava.

24.              Što se tiče stjecanja temeljem nasljeđivanja, po čl. 128. st. 1. ZV vlasništvo se stječe u času otvaranja nasljedstva. Dakle, samom činjenicom smrti i ispunjenjem zakonskih pretpostavki nasljednog temelja: srodstva i nasljednog reda - ako se nasljeđuje temeljem zakona, odnosno oporuke - ako se nasljeđuje temeljem oporuke. Rješenje o nasljeđivanju je samo deklaratornog značaja, pa je prelazak vlasništva s pretka na nasljednika uslijedio  čak i ako nije vođen ostavinski postupak, i ako nije doneseno rješenje o nasljeđivanju.

25.              Valja dodati kako, sve da i nije dokazano stjecanje prije 1941. (a sud ističe s potpunim uvjerenjem da tužitelj jest dokazao dosjedanje do 6.4.1941.g), tada su tužiteljevi prednici (njegov otac J. C. pok L. i stri M. C. pok. L.) stekli vlasništvo dosjelošću po pravnom shvaćanju izloženom u više odluka Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske nakon 1941. godine.

26.              Naime, ako su predmetne nekretnine do 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, prema propisu iz čl. 29. ZOVO na njima se vlasništvo nije moglo steći dosjelošću. Ovaj propis je ukinut 8. listopada 1991. da bi 1. siječnja 1997. stupio na snagu propis iz čl. 388. st. 4. tad novog ZV koji je propisao "U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana." Dakle, ako uzmemo u obzir da su nekretnine tad već po zakonu vlasništvo Republike Hrvatske (poljoprivredna zemljišta u bivšem društvenom vlasništvu), i da vrijedi presumpcija poštenja, potrebno je ispuniti dvostruke rokove izvanrednog dosjedanja, dakle 40 godina unatrag od 1997. godine.

27.              Spomenuta odredba čl. 388. st. 4. ZV ukinuta je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999. (odredba je prestala važiti 14. prosinca 1999.), nakon što je skoro dvije godine bila na snazi, da bi ju ubrzo zamijenjena druga, sasvim suprotnog sadržaja (od 12. prosinca 2001.). To je otvorilo pravno pitanje da li su oni posjednici koji su između 1. siječnja 1997. i 14. prosinca 1999. ispunjavali uvjete za stjecanje vlasništva dosjelošću stekli vlasništvo po tom temelju ili nisu. U odlukama Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10, i drugim, zauzeto je shvaćanje kako pod stanovitim uvjetima jesu. To je shvaćanje reinterpretirano u nedavnoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 974/2017 od 7. svibnja 2019. na sljedeći način: "Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba."

28.              Ispunjena je i zadnja pretpostavka iz ovog pravnog shvaćanja - da se time "ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona". U ono vrijeme, 1. siječnja 1997. nitko drugi osim tužiteljevih pravnih prednika nije polagao vlasnička prava na predmetnim nekretninama. Pritom se poglavito misli na osobe koje bi bile ovlaštene za naknadu imovine oduzete za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine po odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj: 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje: ZNI). A zahtjevi ovlaštenika naknade su i motivirali Ustavni sud Republike Hrvatske da ukine bivšu odredbu čl. 388. st. 4. ZV. Iz podataka u zemljišnim knjigama ne proizlazi da bi itko ikada zahtijevao naknadu po ovom zakonu.

29.              Kako tužitelj koji je uspio u sporu, a prije donošenja odluke, povukao zahtjev za  trošak, odluka o istom je izostala.

30.              Zbog  svega  izloženog  odlučeno  je  kao  u  izreci  ove  presude.

 

Metković, 28. listopada 2021.

S u d a c :

Ante Šprlje

 

 

 

 

 

 

POUKA  O  PRAVNOM  LIJEKU:                Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, a putem ovog suda. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatra se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1.  Z. M., odvjetnik u M., M.

2.  ODO u Metkoviću, Građansko – upravni odjel, A. Hebranga 9, Metković