1                 Poslovni broj 17 Gž-581/2021-2

 

 

 

                                                                           

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Vesne Gašparuš - Horvat članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. D., …, D., OIB: …, protiv tužene N. T., OIB: …, …, M., zastupana po punomoćniku H. K., odvjetniku u D., radi iseljenja, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Ps-15/2019 od 29. ožujka 2021., na sjednici vijeća održanoj 28. listopada 2021.,

 

presudio je

 

 

Odbija se žalba tužene N. T. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Ps-15/2019 od 29. ožujka 2021.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

"I Tuženica N. T., OIB: … dužna je stan u M. na adresi …, katastarske oznake čest. zgr. 227 k.o. O., površine 49,82 m2, slobodan od osoba i stvari predati u posjed vlasniku tužitelju, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II Tuženica je dužna tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 800,00 kuna, sve u roku od 15 dana."

 

2. Navedenu presudu žalbom pobija tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome osporava da bi obavijest tužiteljice o prestanku važenja ugovora bila izvršena u skladu s odredbom čl. 25. st. 1. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20 - u dalje: ZNS), da je tuženoj onemogućeno ostvarenje legitimnog prava na pravni lijek jer je Upravni sud odbacio njezinu tužbu kao nedopuštenu, a prvostupanjski sud zaključio kako nema valjani pravni osnov za posjed stana jer joj je odbačena tužba na koju je upućena protiv Zaključka G. D. od 11. siječnja 2018., kao i da je provodeći test razmjernosti vezano uz njezin prigovor povrede prava na dom prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

3. Žalba nije osnovana.

 

4. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije ostvarena navedena bitna povreda zakona. Presuda naime, ima jasne razloge o odlučnim činjenicama koje ne proturječe izvedenim dokazima te ne sadrži nejasnoće i proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati.

 

5. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio niti bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

6. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio i utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je iste pravilo cijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

 

7. Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje:

 

- da je tužitelj vlasnik katastarske oznake čest. zgr. 227 k. o. O., u cjelini;

- da su tužitelj i tužena sklopili Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom klasa: …, ur.broj: … od 1. lipnja 1998. i to G. D. kao najmodavca i tužena kao najmoprimac kojim tužitelj daje tuženoj u najam predmetni stan, a tužena se obvezuje za najam istog plaćati tužitelju zaštićenu najamninu, počevši od 1. lipnja 1998.;

- iz odredbe čl. VII st. 1. Ugovora o najmu proizlazi da je ugovor sklopljen na određeno vrijeme i to za vremensko razdoblje od jedne godine, dok iz st. 2. proizlazi da u slučaju da ni jedna od stranaka u roku od 30 dana prije isteka roka od jedne godine ne pokrene postupak za produljenje ili izmjenu ugovora, ugovor se produžava za naredno jednogodišnje razdoblje;

- iz odredbe  čl. XIII st. 1. Ugovora o najmu proizlazi da taj ugovor prestaje temeljem otkaza koji se daje pismeno i predaje drugoj ugovornoj strani neposredno uz potpis ili poštom preporučeno, pri čemu st. 2. propisuje da najmodavac može najmoprimcu dati otkaz ugovora ako ovaj ne ispunjava odredbe ugovora, a sve u skladu s odredbama glave XIII (prestanak ugovora o najmu) te čl. 24. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96) odnosno odluke o davanju u najam stanova u vlasništvu G. D. socijalno ugroženim osobama i osobama slabijeg imovnog stanja;

- da je tužitelj Obaviješću o prestanku važenja Ugovora o najmu klasa: …, ur.broj: … od 8. svibnja 2017., za koju tužena ne spori da je primila, obavijestio tuženu o prestanku važenja Ugovora o najmu uz obrazloženje da je čl. 64. Odluke o najmu stanova u vlasništvu G. D. („Službeni glasnik G. D.“, broj 8/16) određeno da se ugovori o najmu stana sa zaštićenom najamninom zaključeni prije stupanja na snagu te Odluke neće obnavljati i da prestaju važiti istekom roka na koji su zaključeni uz napomenu da će se s najmoprimcima iz čl. 64. Odluke zaključiti novi ugovori o najmu stana sa zaštićenom najamninom, ako isti podnesu zahtjev za zaključenje novog ugovora i ako ispunjavaju sve uvjete iz Odluke za primanje u najam stana namijenjenih socijalno ugroženim i osobama slabijeg imovnog stanja;

- da je tužitelj Zaključkom G. D. klasa: …, ur.broj: … od 11. siječnja 2018. s potvrdom o uručenju na dan 20. veljače 2018. odbio zahtjev za sklapanje Ugovora o najmu stana sa tuženikom jer ne ispunjava uvjete iz Odluke o najmu stanova, obzirom na iznos prosječnih mjesečnih primanja po članu obiteljskog domaćinstva kojeg su u tom trenutku činili uz tuženu i sin G. T. i nevjesta I. T., da se poziva tužitelju kao vlasniku naknaditi korist koju ima od uporabe stana bez valjanog pravnog temelja, te stan predati vlasniku slobodan od stvari i osoba.

 

8. Navedenu obavijest o prestanku važenja ugovora o najmu prvostupanjski sud pravilno cijeni kako utemeljenu na valjanoj Odluci o najmu stanova u vlasništvu G. D. („Službeni glasnik G. D.“, broj 8/16) i po svom sadržaju izjavom tužitelja danom u smislu odredbe čl. 25. st. 2. ZNS kojom se tužena obavještava o pokretanju postupka izmjene Ugovora o najmu u smislu odredbe čl. VII st. 2. Ugovora i time nedvojbeno radnjom koja otklanja mogućnost obnavljanja predmetnog Ugovora nakon proteka jednogodišnjeg roka na koji je isti sklopljen, pri tome pravilno zaključujući kako sadržaj predmetne Obavijesti ne ostavlja dvojbi oko činjenice da je istom tužena izričito obaviještena da se istekom roka na koji je Ugovor o najmu sklopljen taj najam neće obnoviti temeljem odredbe čl. VII st. 2. Ugovora na dodatni rok od godine dana.

 

9. Na žalbene navode kako je navedena Obavijest o prestanku važenja Ugovora o najmu od 8. svibnja 2017. za koju prvostupanjski sud zaključuje da je od tužene primljena 15. svibnja 2017. poslana nakon isteka roka od minimalno 30 dana prije kojega je tužitelj trebao takvu obavijest dostaviti tuženoj u skladu sklopljenim ugovorom i odredbom čl. 25. st. 1. ZNS te je stoga ugovor bio na snazi do 1. lipnja 2018., valja odgovoriti kako je navedeno točno, no navedeno nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

 

10. Naime, tužena je nakon što je u smislu odredbe čl. 25. st. 2. ZNS obaviještena da tužitelj kao najmodavac želi sklopiti ugovor za daljnje razdoblje ali pod izmijenjenim uvjetima, te nakon što nije prihvatio ponudu tužene jer nije zadovoljila propisane nove uvjete, Zaključkom od 11. siječnja 2018. (s potvrdom o uručenju na dan 20. veljače 2018.) odbio zahtjev za sklapanje Ugovora o najmu stana sa tuženom jer ne ispunjava uvjete iz Odluke o najmu stanova, što se u smislu odredbe čl. 25. st. 2. ZNS smatra izjavom da ne želi sklopiti ugovor za daljnje razdoblje, čime je predmetni ugovor prestao 1. lipnja 2018., dakle prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (koja je podnesena 15. siječnja 2019.).

 

11. U svezi žalbenog navoda kako prvostupanjski sud nije cijenio relevantnim navode tužene da je nezakonita odluka tužitelja sadržana u Zaključku G. D. klasa: …, ur.broj: … od 11. siječnja 2018.  kojim je odbijen zahtjev tužene za sklapanje novog ugovora o najmu predmetnog stana kao neosnovan, valja odgovoriti kako je  prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je Ugovor o najmu na kojem je tužena temeljila pravo na posjed predmetnog stana prestao, poradi čega pitanje da li je naknadna odluka tužitelja kojom se odbija novi zahtjev tužene za sklapanje novog ugovora o najmu predmetnog stana zakonita, nije od utjecaja na odluku o tužbenom zahtjevu, zbog čega je i pravilno odbijen dokazni prijedlog da se dostavi cjelokupni spis G. D..

 

12. Na daljnje žalbene navode, vezano uz razloge kojima tužena osporava valjanost Zaključka G. D. klasa: …, ur.broj: … od 11. siječnja 2018., ističući kako joj je odlukom Upravnog suda uskraćeno legitimno pravo na pravni lijek, valja odgovoriti da ovaj sud nije ovlašten ispitivati zakonitost općeg akta tužitelja jer se ocjena zakonitosti tog općeg akta može provoditi samo sukladno čl. 83. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17).

 

13. Nadalje suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud pravilno nije prihvatio dokazni prijedlog tužene da se pribavi kompletan spis vezano uz postupak u vezi primjene Odluke o najmu stanova u vlasništvu tužitelja, jer nije uloga suda da ocjenjuje, i to u odnosu na svakog onog koji se prijavio, da li su poštovani propisani uvjeti i mjerila, kao i postupak vezano uz davanje u najam stanova, osim u onom dijelu kada sud ocjenjuje da li je osnovan prigovor tužene glede prava na dom.

 

14. U pogledu prigovora tužene glede prava na dom, nakon pravilno provedenog testa razmjernosti, prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako je davanje naloga tuženoj da tužitelju preda u posjed predmetni stan razmjerno neodgodivoj društvenoj potrebi za zaštitu prava socijalno ugroženih osoba zadovoljenjem njihovih stambenih potreba i ostvarenju legitimnog cilja, a što žalbenim navodima tužene nije dovedeno u sumnju.

 

15. Po čl. 8. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 – dalje: Konvencija), a koju Konvenciju je 5. studenog 1997. ratificirala Republika Hrvatska i stoga Konvencija sukladno čl. 141. Ustava RH predstavlja dio njezinog unutarnjeg pravnog poretka i po pravnoj snazi je iznad nacionalnih zakona, svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, a po st. 2. istog članka Konvencije je određeno da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

 

16. Dakle, navedena odredba nameće određena prava i obveze domaćim tijelima vlasti, pa i u konkretnom slučaju ovdje tužitelju, da se mora poštivati dom pojedinca.

 

17. Prvostupanjski sud u provedenom postupku pravilno utvrđuje da tužiteljica u predmetnom stanu živi od 1998., da nema drugih nekretnina za stanovanje, te navedeno vremensko razdoblje pravilno cijeni razdobljem u kojem je tužena i ostvarila jaku, stvarnu i trajnu povezanost s predmetnim stanom te pravilno utvrđuje da predmetni stan predstavlja njezin dom, nakon čega provodi test razmjernosti.

 

18. Cilj testa razmjernosti jest dobiti odgovor na pitanje da li je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava zajamčenog člankom 8. Konvencije, odnosno odgovora na pitanje: Da li bi iseljenje tužene u konkretnom slučaju predstavljalo neopravdano miješanje u njezino pravo na dom? Test razmjernosti provodi se pomoću tri eliminacijska pitanja, a negativan odgovor na bilo koje znači da je iseljenje protivno Konvenciji, odnosno da je neopravdano.

 

19. Prvo od navedenih pitanja je: "Da li je miješanje utemeljeno na zakonu?" U ovoj je pravnoj stvari nesporno da je tužitelj vlasnik predmetnog stana koji tužena drži u posjedu, a kako je tijekom postupka utvrđeno da tužena nema pravo na posjed istog te čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP), izrijekom propisuje da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda posjed te stvari, utvrđenje je ovog suda da je prihvaćanje tužbenog zahtjeva utemeljeno na zakonu budući čin miješanja, nalog za predaju u posjed predmetnog stana, proizlazi iz čl. 161. i čl. 162. ZVDSP.

 

20. Drugo eliminacijsko pitanje je: "Da li je miješanje usmjereno na postizanje legitimnog ciljaˮ? Upravo taj legitimni cilj, u smislu gore navedenog pitanja, jedan je od razloga navedenih u članku 8. stavku 2. Konvencije. U konkretnom slučaju bi prisilno iseljenje imalo legitiman cilj s obzirom na to da se kroz iseljenje tuženika štiti institut prava vlasništva, a jedino je ispravno i moralno, kako bi svaka država mogla normalno funkcionirati, da se odredbe zakona poštuju, što bi u protivnom dovelo do pravne nesigurnosti i ugrožavanja javnog reda i mira, a time i ugrožavanja gospodarske dobrobiti zemlje. U tom je smislu miješanje javne vlasti u pravo na dom trećih osoba opravdano jer je usmjereno na zaštitu prava vlasništva druge osobe, konkretno tužitelja. Naime, iz navoda tužbe i navoda tužitelja tijekom postupka proizlazi da je predmetna tužba podnesena za potrebe oslobođenja predmetnog stana od osoba i stvari, kako bi zatim tužitelj na temelju rezultata javnog natječaja koji se provodi temeljem Odluke o najmu stanova u vlasništvu G. D. („Službeni glasnik G. D.“ broj 8/16) predmetni stan mogao dodijeliti na korištenje socijalno ugroženim osobama i osobama slabijeg imovnog stanja, a koji cilj ovaj sud smatra legitimnim ciljem u smislu čl. 8. st. 2. Konvencije, odnosno sud nalazi da je davanje naloga za predaju u posjed predmetnog stana miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, zaštite prava socijalno ugroženih osoba zadovoljenjem njihovih stambenih potreba kao i ostvarenje poslova koji su temeljem čl. 19. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“, broj 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 36/09, 150/11, 144/12, 19/13, 137/15 i 123/17) stavljeni u djelokrug lokalne samouprave i to posebno poslova koji se odnose na stanovanje i socijalnu skrb građana.

 

21. U odnosu pak na posljednje treće pitanje: "Je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu?", po stavu ovoga suda potrebno je ocijeniti postoji li dovoljan stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario. Obzirom na općepoznatu činjenicu da tužitelj u vlasništvu ima ograničeni broj stanova namijenjenih rješavanju stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba i osoba slabijeg imovnog stanja te ne može zadovoljite sve potrebe na svom području, ovaj sud smatra da se označeni legitimni cilj ne može postići blažom mjerom od davanja naloga tuženiku da predmetni stan preda u posjed tužitelju, budući da je cilj ovog postupka stavljanje na raspolaganje predmetnog stana onoj osobi koja ostvari uvjete u javnom natječaju koji se provodi temeljem Odluke o najmu stanova u vlasništvu G. D. („Službeni glasnik G. D.“ broj 8/16), a sama tužena nije bila isključena iz mogućnosti ostvarenja prava na dodjelu predmetnog stana u najam. Pri tome, sama narav cilja ostvarenju kojeg tužitelj teži podnošenjem predmetne tužbe, zaštite prava socijalno ugroženih osoba i zadovoljenjem njihovih stambenih potreba, iskazuje neodgodivu društvenu potrebu za davanjem tuženoj naloga za predaju u posjed predmetnog stana. Kada se uz sve navedeno dalje cijene činjenice, a koje su tuženoj bile poznate u trenutku useljenja u predmetni stan: da je predmetni stan dodijeljen na određeno vrijeme isključivo radi privremenog zbrinjavanja tužene kao socijalno ugrožene osobe, dakle dok se socijalne prilike tužene ne poprave što proizlazi iz činjenice da je predmetni stan tužena dobila u najam na vrijeme od jedne godine te da je u istom boravila dulje isključivo jer se kroz taj period njene socijalne prilike nisu promijenile, odnosno jer tužitelj nije radio reviziju najma; da je najam predmetnog stana koji je tužena dobila s osnova lošeg imovnog stanja na javnom natječaju lokalne samouprave podložan reviziji te da Ugovor o najmu može biti otkazan u bilo kojem trenutku i stan dodijeljen socijalno ugroženijoj osobi, jer je namjena predmetnog stana ne ta da isti bude trajno dodijeljen pojedincu i da postane njegov trajni dom, već da služi za privremeno zbrinjavanje socijalno ugroženih osoba te da tužitelj nikad nije jamčio tuženoj da će u predmetnom stanu biti smješten trajno.

 

22. Slijedom svega navedenog, ovaj drugostupanjski sud kao pravilan zaključak prihvaća stav prvostupanjskog suda da je miješanje u pravo na dom tužene bilo usmjereno na postizanje legitimnog cilja. Naime, kako je već navedeno, tužba za iseljenje je podnesena radi potrebe oslobođenja predmetnog stana od osoba i stvari da bi zatim tužitelj na temelju rezultata javnog natječaja koji se provodi temeljem Odluke tužitelja predmetni stan mogao ponovo dati na korištenje socijalno ugroženijim osobama i osobama slabijeg imovnog stanja, jer je upravo navedeni stan namijenjen za zbrinjavanje te kategorije građana.

 

23. U odnosu na žalbene navode kojima tužena problematizira pitanje da li je miješanje bilo nužno u demokratskom društvu, potrebno je ukazati, kao što uostalom i to čini i prvostupanjski sud, da iz sadržaja Ugovora o najmu jasno proizlazi da se radilo o ugovoru koji se je sklapao na određeno vrijeme od godinu dana s mogućnosti prešutnog obnavljanja, nadalje, iz točke XIII Ugovora proizlazi da se Ugovor može otkazati i u situaciji ako se donese odluka o davanju u najam stanova u vlasništvu tužitelja socijalno ugroženim osobama slabijeg imovnog stanja nego što je od tužene, dakle, tužena je već u samom Ugovoru o najmu bila upozorena na mogućnost prestanka Ugovora o najmu sklopljenog na određeno vrijeme od godine dana ukoliko ne dođe do njegovog prešutnog obnavljanja (pri čemu nije potrebno dati nikakav razlog zbog čega se taj ugovor dalje prešutno ne obnavlja) kao i to da tužitelj taj stan može dati osobama koje su socijalno ugroženije od tužiteljice.

 

24. Pritom je potrebno ukazati na odredbu čl. 6. Odluke tužitelja iz koje je razvidno da nakon provedenog postupka po raspisanom javnom natječaju gradski stanovi se daju u najam po konačnoj utvrđenoj listi reda prvenstva podnositelja zahtjeva za davanje u najam stana, kao što je i propisano da stanovi izgrađeni sredstvima namijenjenim za rješavanje stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba i osoba slabijeg imovnog stanja mogu se dati u najam samo na temelju liste reda prvenstva iz stavka 1. tog članka, i to isključivo socijalno ugroženim osobama i osobama slabijeg imovnog stanja, ako uz ostale uvjete iz te odluke primaju zajamčenu minimalnu naknadu pri centru za socijalnu skrb najmanje šest mjeseci do podnošenja zahtjeva za davanje stana u najam (socijalno ugrožene osobe) ili da im mjesečna primanja po članu obiteljskog domaćinstva u prethodnoj godini ne prelazi 30% iznosa prosječne mjesečne plaće u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini (osobe slabijeg imovnog stanja).

 

25. Tužena nije ispunjavala drugi kriterij, a to je zbog toga što njezina primanja u prethodnoj godini prelaze 30% iznosa prosječne mjesečne neto plaće u RH u prethodnoj godini, a iz kojeg razloga, očito, kao eliminirajućeg, tužena nije niti bila uvrštena na listu reda prvenstva.

 

26. Vezano uz žalbene navode kojima se tužena poziva na konačnu listu reda prvenstva sastavljenu od tužitelja, valja odgovoriti kako tužena pogrešno tumači konačnu listu reda prvenstva za davanje stana u najam u odnosu na rubriku gdje se navodi "podnositelju zahtjeva kojemu za vrijeme važenja liste reda prvenstva za davanje u najam gradskih stanova nije riješeno stambeno pitanje, za naredno razdoblje novu listu reda prvenstva pripada 0,5 bodova", jer to ne znači da te osobe imaju riješeno stambeno pitanje, nego znači da su se te osobe već prije nalazile na listi reda prvenstva pa zbog toga, a obzirom na dužinu čekanja, za novu im se priznaje 0,5 bodova.

 

27. Ponovo se ukazuje kako iako uloga suda nije procjenjivati ispravnost bodovanja temeljem kriterija iz Odluke tužitelja, potrebno je ipak ukazati da u rubrici koja se odnosi na broj članova obiteljskog domaćinstva u većini se situacija radi o mnogočlanoj obitelji, pa tako, u odnosu na osobu koja je prva na listi navodi se da ima osam članova obiteljskog domaćinstva.

 

28. Kao što je to razvidno iz stanja spisa, a to među strankama nije niti prijeporno, tužena nije bila onemogućena prijaviti se na raspisani natječaj tužitelja (dobila je i uputu od tužitelja, da se javi na raspisani natječaj za dodjelu stana u najam, što je i učinila), međutim, na konačnoj listi reda prvenstva su se našle osobe koje su socijalno ugroženije od tužene sukladno kriterijima propisanim od strane tužitelja.

 

29. Točno je da ostvarivanje prava jednih građana ne bi smjelo biti na štetu ostvarivanja prava drugih, međutim, u ovoj situaciji kada se radi o socijalno ugroženijim osobama od tužene onda je miješanje u pravo na dom tužene usmjereno ka postizanju legitimnog cilja i isto je nužno radi zaštite prava drugih koji su socijalno ugroženiji.

 

30. Iako u žalbi tužena osporava tužitelju dosuđene troškove postupka, osim općenitih tvrdnji, tužena nije obrazložila za koje određene radnje tužitelju ne pripada naknada troškova ili mu je priznata u previsokom iznosu. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga kao opravdan  iznos troškova postupka tužitelju uzet iznos koji je kao opravdan priznao sud prvog stupnja.

 

31. Slijedom svega navedenog, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužene valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

 

U Velikoj Gorici 28. listopada 2021.

 

             

              Predsjednica vijeća

 

                     Verica Kos, v.r.