- 1 -              Rev-x 425/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 425/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. E., Beograd, B., Srbija, OIB: … , kojeg zastupa punomoćnik Ž. O., odvjetnik u S., protiv tuženica: 1. Republike Hrvatske, OIB: … i 2. Agencije … , Z., OIB: … , koje zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi utvrđenja i uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6819/16-5 od 6. lipnja 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7228/14-81 od 31. svibnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 27. listopada 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

              Tužiteljeva se revizija odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6819/16-5 od 6. lipnja 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7228/14-81 od 31. svibnja 2016. u t. I., III. i IV. njene izreke, tako da je presuđeno:

 

„I Smatra se da nikada nije sklopljen ugovor o kupoprodaji nekretnina posl. br. Ur. br: 2-03-03-1/1354-2 od 10. svibnja 2004. godine između oca tužitelja B. E. iz B., B., ul. … Republika Srbija, kao prodavatelja, kojeg je temeljem punomoći zastupala K. V. iz V., ul. … , te tuženika Republike Hrvatske i Agencije … , Z., kao kupaca, a s osnova kojeg je izvršena kupoprodaja nekretnina iz zk.ul.br. 621 k.o. O., u O., u naravi kuća, zgrada i dvorište ulica … označeno kao k.č.br. 381, površine 1021 m2.

 

 

Određuje se brisanje zemljišnoknjižnog upisa izvršenog na osnovi navedenog kupoprodajnog ugovora iz toč. 1. te se uspostavlja ranije zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije provedbe ugovora u zemljišnim knjigama.

 

II Odbija se zahtjev tužitelja za utvrđenje da je predmetni ugovor o kupoprodaji pravno ništav.

 

III Nalaže se tuženicima Republici Hrvatskoj i Agenciji … naknaditi tužitelju D. E. troškove parničnog postupka i to I tuženik Republika Hrvatska u iznosu od 41.239,00 kn, a II tuženik Agencija   u iznosu od 39.739,00 kn, sve u roku od 15 dana.

 

IV Odbija se zahtjev I i II tuženika za naknadu troškova postupka.“

 

tužitelj je podnio reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava, i predložio je ovom revizijskom sudu da je preinači ili da je ukine i predmet vrati sudu drugoga stupnja na ponovno suđenje.

 

2. Tuženice na reviziju nisu odgovorile.

 

3. Ovaj sud je drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako je tužitelj revizijom i pobija, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, u skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP, uzevši u obzir da je odredbom čl. 386. toga Zakona propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.

 

4. Revizija nije osnovana.

 

5. Predmet spora o kojem je odlučeno pobijanom presudom zahtjev je tužitelja da se utvrdi da nije sklopljen ugovor o kupoprodaji nekretnina, kuće u Okučanima, sadržaja kakav je u ispravi: „Ur. br. 2-03-03-1/1354-2“ od 10. svibnja 2004., između, sada pokojnoga, tužiteljeva oca B. E. kao prodavatelja i prvotuženice Republike Hrvatske kao kupca, za koju je ugovor sklopila drugotuženica Agencija … (dalje: A.). Ovaj zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je njegova oca kao prodavatelja prilikom sklapanja ugovora zastupala kao punomoćnica K. V. na temelju krivotvorene punomoći.

 

6. Na temelju utvrđene činjenice da je za tužiteljevog oca kao prodavatelja ugovor sklopila kao njegova punomoćnica K. V. koja je znala da ga zastupa na temelju krivotvorene punomoći, a da ni prodavatelj za svoga života ni tužitelj kao njegov zakonski nasljednik taj ugovor nisu odobrili, sud prvoga stupnja je presudom:

 

- utvrdio da se smatra kako taj ugovor nije sklopljen i odredio brisanje zemljišnoknjižnog upisa izvršenog na temelju isprave o tome ugovoru i uspostavu

 

zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe ugovora u zemljišnim knjigama (t. I. izreke),

 

- odbio kao neosnovan tužiteljev zahtjev da se utvrdi da je predmetni kupoprodajni ugovor ništetan (t. II. izreke),

 

- tuženicama naložio da tužitelju nadoknade parnične troškove (t. III. izreke) i

 

- odbio kao neosnovan zahtjev tuženica za nadoknadu parničnih troškova (t. IV. izreke).

 

7. Odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje da ugovor nije sklopljen i, posljedično tome, zahtjeva za brisanje zemljišnoknjižnog upisa i uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe ugovora u zemljišnim knjigama prvostupanjski je sud utemeljio na odredbi čl. 88. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) kojom je propisano da ugovor što ga neka osoba sklopi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.

 

8. Odlučujući o žalbama tuženica protiv presude suda prvoga stupnja u t. I., III. i IV. izreke drugostupanjski je sud, našavši da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno da se pred drugostupanjskim sudom ponove već izvedeni dokazi, primjenom odredaba čl. 373.b st. 2. i čl. 373.c ZPP, proveo raspravu i sam izveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke, dokaz saslušanjem svjedoka V. G. i Ž. P. te uvidom u spis Općinskog suda u Osijeku poslovni broj K-229/06, te po ocjeni svih dokaza izvedenih u postupku, odlučno činjenično stanje utvrdio djelomično drukčije od onoga kakvo je utvrdio sud prvoga stupnja.

 

9. Naime, drugostupanjski sud je, uzevši u obzir kako nije sporna činjenice da je predmetni ugovor o kupoprodaji u ime tužiteljeva oca kao prodavatelja sklopila K. V. kao punomoćnica, kao i da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio činjenicu da se K. V. tuženicima legitimirala kao prodavateljeva punomoćnica ispravom o punomoći za koju je znala da je krivotvorena, zbog čega je pravomoćnom presudom u kaznenom postupku oglašena krivom, ocjenom dokaza koje je sam izveo utvrdio i činjenice koje sud prvoga stupnja nije utvrdio ili ih je utvrdio drukčije.

 

10. Konkretno, drugostupanjski je sud obrazložio:

 

- da iz tužiteljeva iskaza proizlazi da je i sam radio u agenciji za promet nekretnina u Beogradu i tako „bio uključen u prodaju nekretnina osoba srpske nacionalnosti u Republici Hrvatskoj“,

 

- da iz presude Okružnog suda u Novom Sadu K-336/05 od 1. studenoga 2005. proizlazi da je njome S. P., vlasnik agencije M.-N., kod kojeg je radila K. V., oglašen krivim zato što je nabavio lažnu ispravu, punomoć na ime tužiteljeva oca B. E., na temelju koje je K. V. prodala kuću B. E. i primila novac na ime kupoprodajne cijene koji je potom predala S. P.,

 

- da iz obrazloženja navedene presude proizlazi da je tužitelj iskazao da je S. P. rekao da ne bi dao kuću ispod 35.000,00 eura i dao mu pritom ime i prezime svoga oca i adresu nekretnine, kao i da su mjesec dana nakon toga razgovora tužitelj i S. P. uzeli zajednički prostor i otvorili agenciju za promet nekretnina D.-N. sa sjedištem u Beogradu na ime tužiteljeva sestrića te da je razgovore u Beogradu s osobama koje su htjele prodati nekretnine vodio S. P., a on, tužitelj, da je od svake prodaje dobio od tristo do petsto eura,

 

- da nije sporna činjenica kako je sam tužitelj drugotuženicu A. dopisom od 17. studenoga 2004. obavijestio o sumnjivim kupoprodajama na temelju krivotvorenih punomoći, navevši sedam takvih slučajeva, među kojima ne i predmetni slučaj kupoprodaje nekretnine njegova oca,

 

- da je tužitelj sudjelovao u ostavinskom postupku iza svoga oca na ostavinskoj raspravi 21. listopada 2004., u kojem predmetna kuća nije ušla u ostavinsku imovinu odnosno da je tužitelj nije ni naveo kao ostavinsku imovinu,

 

- da je tužitelj pred sudom prvoga stupnja dva puta različito iskazao o tome kada je saznao da je kuća njegova oca prodana, pa je tako jednom izjavio da je to bilo u rujnu 2004., drugi put da je to bilo u listopadu 2004. kada je došao na ostavinsku raspravu iza svoga oca, dok je na ročištu pred drugostupanjskim sudom izjavio da je za kupoprodaju saznao na sastanku kod drugotuženice A. (24. studenoga 2004.)

 

- da je tužitelj u ovom postupku različito iskazivao i u odnosu na njegov iskaze kako su utvrđeni u navedenoj presudi Okružnog suda u Novom Sadu, glede njegove suradnje sa S. P., što sve dovodi u pitanje vjerodostojnost njegova iskaza,

 

- da iz iskaza svjedoka Ž. P., koji potvrđuje i iskaz svjedoka V. G., proizlazi da je tužitelj na sastanku u prostorijama drugotuženice A., na koji su pozvani i tužitelj i S. P., a odazvao se samo tužitelj, izjavio „da je i on prevaren jer je na temelju krivotvorene punomoći prodana i kuća njegova oca“, a na pitanje svjedoka: „Kako je to moguće, budući da je surađivao s P.?“, da je tužitelj odgovorio „da su on i P. izmirili račune“.

 

11. Drugostupanjski sud s obzirom:

 

- na činjenice u vezi s opisanom tužiteljevom suradnjom sa S. P.,

 

- na to da tužitelj nije prijavio predmetnu kuću u ostavinskom postupku iza njegova oca, te da ona nije bila navedena ni u smrtovnici, pri čemu drugostupanjski sud smatra neuvjerljivim i neživotnim tužiteljev iskaz da to pitanje nije htio otvarati kako ne bi uznemirio majku, jer bi bilo logično da svaka osoba kojoj pripada pravo na nasljeđivanje nekretnine odmah istraži o čemu se radi,

 

 

- na to da nije logično da tužitelj u studenom 2004. drugotuženicu A. obavještava o sedam konkretnih slučajeva prodaje nekretnina na temelju krivotvorenih punomoći a da pritom ne spominje i predmetni slučaj prodaje nekretnine njegova oca, ako već tvrdi da je za njega znao u vrijeme ostavinskog postupka koji je vođen prije toga, u listopadu 2004., jer bi bilo logično da je prije svega nastojao zaštititi svoje interese,

 

- na iskaze svjedoka prema kojima je tužitelj izjavio da je sa S. P. upravo u vezi s predmetnom kupoprodajom „izmirio račune“, pri čemu drugostupanjski sud smatra da to znači da je od S. P. primio isplatu kupoprodajne cijene,

 

zaključuje o tome kako valja utvrditi činjenicu da je tužitelj nakon smrti svoga oca, u svoje ime kao njegov zakonski nasljednik, kao i u ime preostalo dvoje zakonskih nasljednika (prodavateljeve supruge a tužiteljeve majke i prodavateljeve kćeri a tužiteljeve sestre) a po njihovu odobrenju, naknadno odobrio predmetni ugovor, koja činjenica je odlučna za primjenu odredbe čl. 88. st. 1. ZOO. Stoga je tužbene zahtjeve odbio kao neosnovane.

 

12. Tužitelj u reviziji, u kojoj je naveo da je podnosi „zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka“, nije precizirao o kojoj se konkretno povredi radi, no iz revizijskih navoda: „Ovakvo utvrđenje drugostupanjskog suda nije na zakonu osnovano i protivno je ispravama koje prileže spisu i rezultatima provedenih dokaza“ te: „o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržajima isprava koje prileže spisu i samih tih isprava“, ovaj sud zaključuje da tužitelj pritom ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP prema kojoj ona postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, između ostaloga i stoga što o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

13. Međutim, iako je drugostupanjski sud, kako je to navedeno prethodno u t. 9. i 10. obrazloženja ove presude, iscrpno naveo koje je činjenice utvrdio i na temelju kojih izvedenih dokaza, odnosno kako je ocijenio izvedene dokaze, tužitelj u reviziji nije niti jednim navodom ukazao na neku proturječnost između onoga što je zabilježeno u zapisnicima o iskazima svjedoka i tužitelja i onoga što drugostupanjski sud navodi o sadržaju tih zapisnika, kao ni na proturječnost između sadržaja isprava u koje je drugostupanjski sud izvršio uvid i onoga što sud tvrdi glede toga sadržaja. Umjesto toga, tužitelj ukazuje na navodnu nelogičnost u zaključivanju drugostupanjskog suda, iznoseći za to tvrdnje o četiri okolnosti koje šturo obrazlaže, i to:

 

- da činjenica što nije prijavio nekretninu u ostavinsku imovinu nije odlučna jer to nije ni mogao s obzirom na to da se prvotuženica Republika Hrvatska prije ostavinskog postupka već upisala kao vlasnica i da za to nije imao ni potrebu, s obzirom na zabilježbu predmetnoga spora u zemljišnoj knjizi, pri čemu ovaj revizijski sud primjećuje da u vrijeme ostavinske rasprave (listopad 2004.) zabilježbe predmetnoga spora nije moglo biti po naravi stvari, budući da je predmetna tužba podnesena kasnije, 28. prosinca 2005.,

 

 

- da dopis koji je poslao drugotuženici A. nije ni u kakvoj vezi s predmetom spora, pri čemu tužitelj zanemaruje da drugostupanjski sud nije ni naveo da se taj dopis odnosi na predmetnu kupoprodaju, već je iznio jasne i logične razloge za zaključak da to što je tužitelj upozoravajući na sedam kupoprodaja na temelju krivotvorenih punomoći izostavio predmetnu kupoprodaju upućuje na to da je više ne smatra spornom,

 

- da njegov odnos sa S. P. nije ni u kakvoj vezi s predmetom spora, kao i da je irelevantna i činjenica što je K. V. bila zaposlena u agenciji S. P. jer je ona ugovor potpisala „kao fizička osoba, a ne kao zaposlenica agencije“, pri čemu tužitelj zaobilazi utvrđenu činjenicu, i ne ukazuje na nevaljanost njena utvrđenja, da je K. V. novac koji je dobila na ime kupoprodajne cijene predala S. P. koji je i pribavio krivotvorenu punomoć te

 

- da su neshvatljive tvrdnje drugostupanjskoga suda u vezi s činjenicom tužiteljeva odobrenja kupoprodaje ne samo u svoje ime, već i u ime njegove sestre i majke kao zakonskih nasljednika iza prodavatelja B. E., što tužitelj obrazlaže tvrdnjom da „punomoć kojom se odobrava prodaja nekretnine ….mora udovoljavati zakonskim pretpostavkama za upis promjene prava vlasništva“ te da je „potrebita specijalna punomoć u kojoj bi bilo točno naznačeno za odobrenje otuđenja koje nekretnine se daje punomoć …“, pri čemu tužitelj zanemaruje da drugostupanjski sud ne tvrdi kako je utvrdio činjenicu da su tužitelju majka i sestra dale punomoć za sklapanje kupoprodaje, već da su ga ovlastile da u njihovo ime odobri već sklopljeni ugovor o kupoprodaji koji je u ime njihova prednika sklopio lažni opunomoćenik, a za koje odobrenje odredbom čl. 88. st. 1. nije propisan poseban oblik. Uostalom, ostale nasljednice iza pokojnog B. E. nisu stranke u ovom postupku.

 

14. Suprotno navodima iz revizije, ovaj sud smatra da je u obrazloženju pobijane presude u pogledu ocjene izvedenih dokaza i tako utvrđenih činjenica drugostupanjski sud dao jasne i neproturječne razloge.

 

15. Stoga nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnoga postupka.

 

16. Tužitelj u reviziji nije ničim obrazložio revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava, već iz sadržaja revizije proizlazi tek to da tužitelj smatra da je tužbeni zahtjev trebalo primjenom odredbe čl. 88. st. 1. ZOO prihvatiti obzirom na činjenice kako ih on vidi, što je u suprotnosti s činjeničnim stanjem kakvo je utvrdio drugostupanjski sud.

 

17. Stoga nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

18. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 27. listopada 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.