- 1 -              I Kž 94/2021-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 94/2021-6

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijaliste Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. M., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. i čl. 52. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženice podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 16. prosinca 2020. br. K-11/2019, u sjednici održanoj 27. listopada 2021., u prisutnosti braniteljice opt. M. M., N. P., odvjetnice iz Z.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. M. M., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se prihvaća kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije (2) godine za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. i u vezi čl. 52. KZ/11., za koje je tom presudom proglašena krivom i na temelju čl. 57. st. 1. i 2. KZ/11. opt. M. M. se izriče djelomična uvjetna osuda tako da se neuvjetovani dio kazne zatvora u trajanju od jedne (1) godine ima izvršiti, a uvjetovani dio kazne zatvora u trajanju od jedne (1) godine neće se izvršiti ukoliko optuženica u vremenu provjeravanja od tri (3) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

II. Uslijed odluke pod toč. I. preinačuje se pobijana presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri na način da se opt. M. M. na temelju čl. 72. KZ/11. izriče sigurnosna mjera zabrane obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti – direktora trgovačkog društva, u trajanju od deset (10) godina dulje od uvjetovanog dijela kazne na koju je osuđena.

 

III. U ostalom dijelu žalba opt. M. M. odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Županijski sud u Rijeci presudom od 16. prosinca 2020. br. K-11/2019 proglasio je krivom opt. M. M. zbog kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. i u vezi čl. 52. KZ/11. i na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11. osudio ju na kaznu zatvora u trajanju od dvije (2) godine.

 

1.1. Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 150/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP/08.) oštećeniku M. T. d.o.o. u stečaju dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 1,622.947,05 kn, a što je dužna snositi optuženica, dok se oštećenik s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva upućuje na parnicu.

 

1.2. Na temelju čl. 71. KZ/11. optuženici je izrečena sigurnosna mjera zabrane potpunog obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti – direktora trgovačkog društva u trajanju koje je 10 godina dulje od izrečene kazne zatvora. Za vrijeme ove zabrane, osuđenica se ne smije baviti dužnošću direktora trgovačkog poduzeća samostalno, za drugu osobu, u pravnoj osobi, ni u ime druge osobe, niti smije ovlastiti drugu osobu da se bavi tom dužnošću ili djelatnošću u njeno ime i po njenim uputama. Sud će o presudi kojom je izrečena sigurnosna mjera zabrane obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti obavijestiti tijelo nadležno za vođenje upisnika osoba koje obavljaju određene dužnosti ili djelatnosti.

 

1.3. Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1., 3., 6. i 8. ZKP/08. optuženica je obvezana na platež troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 4.000,00 kn te ostalih troškova, specificiranih u izreci pobijane presude.

 

2. Protiv te presude žali se optuženica osobno i po braniteljima Z. V., odvjetniku iz R. i N. P. odvjetnici iz Z. (tri podneska) iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženica oslobodi od optužbe odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće. Moli obavijest o sjednici vijeća.

 

2.1. Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu optuženice s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana.

 

2.2. Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

2.3. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti braniteljice optuženice, N. P., odvjetnice iz Z., a u odsutnosti optuženice koja je ispričala nedolazak te drugog branitelja iste, Z. V., odvjetnika iz R. i u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji su o sjednici uredno izvješteni.

 

3. Žalba je djelomično osnovana.

 

4. U žalbi podnesenoj po braniteljici N. P., optuženica ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. navodeći da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, jer da u izreci nije navedeno koje su odredbe kaznenog zakona primijenjene odnosno da nije navedeno da je sud uz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11 primijenio i čl. 52. KZ/11., iako je on očigledno primijenjen.

 

4.1. U navedenom žaliteljica nije u pravu, budući je i u izvorniku i u napisanoj presudi navedeno da je optuženica proglašena krivom zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2. u vezi čl. 52. KZ/11. (list 2275 do 2277 spisa). Dakle, prvostupanjski sud je prihvatio izmijenjenu optužnicu državnog odvjetnika, koji je u prvobitno podnesenoj optužnici teretio optuženicu za tri kaznena djela iz  čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11., s obzirom da je svakom od inkriminiranih radnji, sada produljenog kaznenog djela, označenih pod toč. a), b) i c) izreke, ostvario bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11., a sada je djelo kvalificirano kao produljeno kazneno djelo, što je prihvatio i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

 

4.2. Prvostupanjski sud je opširno obrazložio zbog čega nalazi da postoji kontinuitet između kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ/97. i kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11. koje nalazi blažim za počinitelja, s obzirom na neodređene vrijednosti. Kako je već državni odvjetnik djela, koja su prvotno bila označena kao kaznena djela počinjena u stjecaju, u izmijenjenoj optužnici okvalificirao djelatnost optuženice kao jedno produljeno kazneno djelo i što je prvostupanjski sud prihvatio, nije bilo potrebno posebno obrazlagati izmjenu koju je, u stvari, učinio državni odvjetnik, jer je navedena kvalifikacija svakako povoljnija za optuženicu. Optuženica se sada tereti za jedno kazneno djelo iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11. u vezi čl. 52. KZ/11., a ne za tri kaznena djela iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11., što je za nju povoljnije, neovisno o tome što je u čl. 52. st. 5. KZ/11. propisano da se za produljeno kazneno djelo može izreći kazna za polovicu veća od gornje mjere kazne propisane za utvrđeno djelo, što se u konkretnom slučaju ne može primijeniti.

 

5. Navedenu postupovnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. optuženica nalazi i u neobrazlaganju izricanja sigurnosne mjere po Kaznenom zakonu iz 2011. godine, posebno iz razloga jer u Kaznenom zakonu iz 1997., koji je važio u vrijeme počinjenja djela, nije bilo propisano trajanje te mjere 10 godina.

 

5.1. Protivno žalbenim navodima Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 71/2006) koji je stupio na snagu 1. listopada 2006. izmijenjen je čl. 77. st. 2. KZ/97. na način da sigurnosna mjera zabrane obavljanja zvanja, djelatnosti ili dužnosti određuje se u trajanju koje ne može biti kraće od jedne ni dulje od 10 godina, a kako su konkretna kaznena djela počinjena u razdoblju od 25. siječnja 2008. do 1. rujna 2009. godine, nije bilo zapreke da se optuženici izrekne sigurnosna mjera u trajanju od 10 godina, kako je to propisano u KZ/97. i KZ/11. Dakle, ne radi se o primjeni strožeg zakona, a izricanje sigurnosne mjere je uslijedilo po KZ/11. iz razloga jer je kazneno djelo kvalificirano po tom zakonu kao blažem, pa su slijedom toga po istom zakonu izrečene i sankcije.

 

5.2. Iz navedenih razloga, izostankom navođenja stavka iz čl. 71. KZ/11. i izostankom razloga zbog čega je sigurnosna mjera izrečena po KZ/11. nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., jer se unatoč tome pobijana presuda može ispitati i u tom dijelu.

 

5.3. Navedena postupovna povreda ističe se i u žalbi podnesenoj po branitelju Z. V. međutim, osim što se parafrazira njezin sadržaj, ne obrazlaže se posebno u čemu se ista sastoji.

 

6. Postupovne povrede iz čl. 468. st. 2. i 3. ZKP/08. optuženica obrazlaže izostankom prava na obrazloženu sudsku odluku čime da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u čemu međutim, nije u pravu, jer je prvostupanjski sud za sva svoja utvrđenja i odluke dao dostatno obrazloženje pa tako i u odnosu na primjenu blažeg zakona te odbijanje dokaznih prijedloga, što se posebno apostrofira u podnesenoj žalbi po braniteljici N. P..

 

6.1. U odnosu na prijedlog obrane da se na raspravu ponovo pozovu i ispitaju svjedoci S. Č. i A. S. te vještak za računovodstvo i financije, prvostupanjski sud je za odbijanje tih dokaznih prijedloga dao vrlo opširne razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

6.2. Naime, nije sporno da su svjedoci S. Č. i A. S. saslušani na raspravi dana 2. ožujka 2015. pred istom predsjednicom vijeća, da su na toj raspravi bili nazočni zamjenica Županijskog državnog odvjetnika u Rijeci, optuženica i njezin tadašnji branitelj A. D., odvjetnik iz R., koji su koristili svoje pravo i svjedocima postavljali pitanja pa prema tome, nije točna žalbena tvrdnja da bi bili prisutni samo predsjednica vijeća i optuženica.

 

6.3. Stoga postupanjem u skladu s čl. 431. st. 1. toč. 7. ZKP/08. i čitanjem iskaza navedenih svjedoka te nalaza i mišljenja vještaka, koji je u tijeku postupka dao nekoliko dopuna tog nalaza i koje su stranke ispitale na raspravi pred istom predsjednicom vijeća, nije povrijeđeno konfrontacijsko pravo iz čl. 29. st. 2. al. 6. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 3. toč. d) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda niti načelo jednakosti oružja koje je konstitutivni element prava na pravično suđenje zajamčeno u čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije, a slijedom toga nije ostvarena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08., kako se to neosnovano tvrdi u žalbi optuženice.

 

6.4. Odbijanjem dokaznih prijedloga da se na raspravu ponovo pozovu navedeni svjedoci, čiji iskazi se u žalbi osporavaju, nije povrijeđeno niti pravo obrane, iz već ranije navedenih razloga, pa stoga nije osnovana niti postupovna povreda iz čl. 468. st. 3. ZKP/08., već se na taj način u stvari ukazuje na žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

7. Stoga nisu osnovane žalbe zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ispitivanjem pobijane presude u tom dijelu na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08. nije utvrđeno niti da bi bila ostvarena koja od postupovnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

8. Žaleći se zbog pogrešno odnosno pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženica u podnesenim žalbama ističe da nije utvrđen subjektivni element djela odnosno izravna namjera na pribavljanje imovinske koristi.

 

9. U odnosu na toč. 1. izreke pobijane presude optuženica navodi da se namjera na pribavljanje protupravne imovinske koristi ne može izjednačiti sa neuredno papirnatim vođenjem poslovanja. Po stavu žalbe, prvostupanjski sud je pogrešno uzeo u razmatranje godinu i pol poslovanja, a ne i prijašnje godine kada je poslovanje bilo uredno, što ujedno isključuje da bi namjera optuženice bila na pribavljanje imovinske koristi i da bi bila stvorena 2008. godine, za što sud nije dao razloge.

 

9.1. Protivno žalbenim navodima prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije utvrdio da je optuženica u 65 navrata, u inkriminiranom razdoblju, kao direktor T. M. T. d.o.o. isplatila društvu M.I.R. T. d.o.o. iznos od 525.425,00 kn bez da je sačinila ugovore o kratkoročnoj pozajmici niti o povratu pozajmice, niti o tome postoji bilo kakva dokumentacija pa je stoga osnovan zaključak prvostupanjskog suda o postojanju namjere da se na štetu M. T. d.o.o. okoristi društvo M.I.R. T. d.o.o. u kojem društvu je optuženica zajedno sa suprugom bila uprava društva, tim prije što taj iznos nikada nije vraćen.

 

9.2. Optuženica je u vrijeme koje joj se inkriminira u 53 navrata pozajmila tvrtki M.I.R. T. d.o.o. iznos od 442.950,00 kn time da je zaključila 37 ugovora na kojima je potpisana kao zajmodavac te kao primatelj pozajmice, dok je u 16 slučajeva dala naloge za isplatu bez sklopljenog ugovora. Dala je nalog za isplatu bez ikakvog osnova s računa tvrtke M. T. d.o.o. na račun tvrtke M.I.R. T. d.o.o. i sveukupno je na štetu tvrtke M. T. d.o.o. okoristila tvrtku M.I.R. T. d.o.o. za iznos od 968.375,00 kn i takvo utvrđenje prvostupanjskog suda nije s uspjehom osporeno žalbenim navodima.

 

9.3. Naime, optuženica je podnoseći ostavku na mjesto direktora M. T. d.o.o. u pisanoj izjavi, radi razrješenja međusobnih odnosa, priznala da postoje dugovanja M.I.R. T. d.o.o. prema trgovačkom društvu M. T. d.o.o. i to na temelju pozajmica, kao i na temelju izdanih računa pa stoga osnovano prvostupanjski sud nije prihvatio da ugovori o pozajmicama iz 2006. i 2007. godine koje je optuženica priložila na raspravi utječu na iznos dugovanja od 968.375,00 kn odnosno da ugovori o pozajmicama i isplate iz 2008. i 2009. godine nisu vraćanje duga M. T. d.o.o. prema M.I.R. T. d.o.o., a po navedenim ugovorima o pozajmicama iz 2006. i 2007. godine, na čemu se neosnovano ustrajava u žalbi optuženice.

 

10. U odnosu na toč. 1. b) izreke pobijane presude nije osnovana žalba optuženice da su osobe kojima su vršene isplate s računa tvrtke M. T. d.o.o. doista i obavljali te poslove za koje su plaćeni.

 

10.1. Naime, kako je to utvrđeno iz nalaza i mišljenja računovodstveno-financijskog vještaka ni jedna od ovih isplata u korist računa navedenih osoba, za koje se optuženica tereti, nisu poslovno dokumentirane odnosno nije dokumentirana osnova isplate. Niti s ijednom od ovih osoba nisu sačinjeni ugovori o djelu ili ugovori o radu i s obzirom na činjenicu da ne postoji bilo kakva dokumentacija koja bi opravdavala navedene isplate osnovan je zaključak prvostupanjskog suda da se radi o neosnovanim isplatama s ciljem da se tim osobama pribavi nepripadna imovinska korist. Stoga osnovano nije prihvaćena obrana optuženice da bi zaključenje ugovora o djelu bilo preskupo, a u prilog takvom zaključku prvostupanjskog suda iskazuje i svjedok Č., prokurista u M. T. d.o.o. koji je naveo da je tražio da sve osobe budu uredno prijavljene i da im se uredno vrše isplate za obavljene radove.

 

10.2. Za pojedine isplate je navedeno da je osnova isplate "rač" međutim, nikakvi računi nisu pronađeni a koji bi te isplate opravdavali, kako to proizlazi iz provedenog vještačenja, pa osnovano prvostupanjski sud zaključuje da se radilo o neosnovanim isplatama.

 

10.3. Obranu optuženice opovrgava utvrđenje prvostupanjskog suda da je s D. P. sačinjen ugovor o agenturnom poslu s M. T. d.o.o. i na temelju tog ugovora mu je isplaćen novac iako je optuženica u obrani tvrdila da je i ta isplata izvršena na istovjetan način kao i drugim osobama. Međutim, P. je priložio ugovor i na taj način demantirao obranu optuženice.

 

10.4. Stoga, da su sporne uplate isplaćene za obavljene poslove bile bi dokumentirane na bilo koji način, što je izostalo, pa osnovano nije prihvaćena obrana optuženice niti u tom dijelu, u čemu se neosnovano ustrajava u podnesenim žalbama.

 

11. Nije osnovana žalba niti u odnosu na toč. 1. c) s obzirom da je u postupku dokazano da je optuženica, kao direktor M.I.R. T. d.o.o., potpisala sa E. ugovor o dugoročnom kreditu, a istovremeno i kao direktor M. T. d.o.o. ugovor o solidarnom jamstvu na temelju kojeg se navedena tvrtka obvezala da će na prvi poziv banke, bez odgađanja i u cijelosti, podmiriti obveze M.I.R. T. d.o.o. po navedenom ugovoru o kreditu, što se ubrzo i dogodilo. Dio je uplaćen 10. kolovoza 2009., a kasnije je izvršena i prisilna naplata s računa M. T. d.o.o..

 

11.1. Na taj način je ostvarila korist za M.I.R. T. d.o.o. u kojem društvu je bila jedan od osnivača i direktor pa je i znala financijsku situaciju, odnosno bila je svjesna činjenice, u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, da to društvo taj kredit neće moći vraćati.

 

11.2. Žalbom se neosnovano nastoje osporiti iskazi svjedoka Č. i svjedokinje S. uz tvrdnju da nisu nezainteresirani u ovom postupku i da njihovi iskazi nisu vjerodostojni jer su povezani sa T. H., a čije iskaze je prvostupanjski sud prihvatio kada su iskazivali da nisu imali saznanja o podizanju kredita. Činjenica povezanosti tih svjedoka sa T. H. nije relevantna, jer u postupku nije utvrđeno da bi ikakva uplata bila vršena na račun tog društva, što prvostupanjski sud opširno elaborira u pobijanoj presudi, koje obrazloženje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i upućuje žaliteljicu na isto. Stoga nije prihvatljiv prijedlog niti za ponovno saslušanje navedenih svjedoka.

 

12. Dakle, s obzirom na sva utvrđenja objektivnog učina djela osnovano prvostupanjski sud utvrđuje i njegov subjektivni element, jer nije sporno da je optuženica bila svjesna svih svojih postupaka i njihovih posljedica u situaciji kada je na tvrđeni način povrijedila dužnost zaštite imovinskih interesa trgovačkog društva M. T. d.o.o., pribavljajući sebi i drugim osobama protupravnu imovinsku korist, a trgovačkom društvu M. T. d.o.o. prouzročila znatnu štetu.

 

13. Iz navedenih razloga i razloga iz prvostupanjske presude koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud nije osnovana žalba zbog pogrešno odnosno pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

14.  Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona optuženica navodi da u konkretnom slučaju nije primijenjen zakon koji je najblaži za počinitelja, jer da je kazneni zakon iz 1997. u pogledu zakonske odredbe o produljenom kaznenom djelu blaži za počinitelja.

 

14.1. U navedenom optuženica nije u pravu, kako je to već obrazloženo kod obrazlaganja osnovanosti istaknutih postupovnih povreda. Naime, osnovano je prvostupanjski sud utvrdio postojanje kontinuiteta u odnosu na inkriminirano kazneno djelo i Kaznene zakone iz 1997. i 2011. godine, s obzirom na neodređene vrijednosti, kako je to obrazloženo u pobijanoj presudi, neovisno o tome što se u odnosu na produljeno kazneno djelo vrijednosti imovinske koristi zbrajaju (čl. 52. st. 4. KZ/11.) i što se za produljeno kazneno djelo po KZ/11. može izreći kazna za polovicu veća od gornje mjere kazne propisane za utvrđeno kazneno djelo koja ne smije prijeći gornju mjeru propisanu za tu vrstu kazne (čl. 52. st. 5. KZ/11.).

 

14.2. U konkretnom slučaju, kako je to ranije navedeno, svakom od radnji opisanih u točkama a), b) i c) izreke pobijane presude ostvarena su bitna obilježja kvalificiranog oblika kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11. pa stoga za ostvarenje produljenog kaznenog djela nije bilo potrebno zbrajati imovinsku korist da bi ono bilo ostvareno, a u odnosu na kaznu, prema prihvaćenoj praksi, nije sporno da se odredba čl. 52. st. 5. KZ/11. u konkretnom slučaju ne može primijeniti jer bi u protivnom kvalifikacija produljenog kaznenog djela po KZ/11. bila stroža za optuženicu.

 

14.3. Što se tiče točke. 1. b) koja se posebno apostrofira u žalbi optuženice, nije sporno da bi se opisane radnje i po KZ/97. kvalificirale kao produljeno kazneno djelo, jer su ostvarene sve pretpostavke iz čl. 61. st. 2. KZ/97. međutim, kako je ranije obrazloženo u konkretnom slučaju primijenjena je najpovoljnija pravna kvalifikacija za optuženicu, imajući u vidu njezinu cjelokupnu djelatnosti.

 

15. Kazneni zakon nije povrijeđen niti u pogledu sigurnosne mjere, što je također već obrazloženo kod odgovaranja na žalbeni osnov bitnih povreda odredaba kaznenog postupka (toč. 5. toč. 1.).

 

16. Iz navedenih razloga nije osnovana žalba optuženice zbog povrede kaznenog zakona, a ispitivanjem pobijane presude u tom dijelu na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08. nije utvrđeno da bi na štetu optuženice bio povrijeđen kazneni zakon.

 

17. Optuženica se žali zbog odluke o kazni smatrajući da su otegotne okolnosti precijenjene, a olakotne podcijenjene te da nije cijenjena okolnost da je podignute kredite isplatila.

 

18. Kod odluke o kazni prvostupanjski sud je optuženici cijenio kao olakotno raniju neosuđivanost, njezino zdravstveno stanje – suženje gornjeg dijela izvodnog mokraćnog kanala desno sa zastojem tekućine u bubregu, ciste jetre, stanje po moždanom udaru, učestale glavobolje te poremećaj prilagodbe i dr., kako to proizlazi iz medicinske dokumentacije i provedenih vještačenja, dok joj je kao otegotno cijenio vremensko trajanje inkriminiranih djelatnosti, visinu pribavljene imovinske koristi sebi, suprugu, djeci, rođacima i prijateljima te drugim fizičkim i pravnim osobama, okolnost da je društvo M. T. d.o.o. otišlo u stečaj te da nije namirila niti dio štete iako se na to obvezala, što žalbenim navodima nije s uspjehom osporeno međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da olakotne okolnosti nisu u dovoljnoj mjeri cijenjene, prije svega narušeno zdravstveno stanje pa je djelomičnim prihvaćanjem njezine žalbe, optuženici izrečena djelomična uvjetna osuda na način da je prihvaćena kazna zatvora u trajanju od dvije (2) godine iz prvostupanjske presude, od koje kazne će se izvršiti jedna (1) godina zatvora, a neuvjetovani dio kazne zatvora u trajanju od jedne (1) godine neće se izvršiti ako optuženica u roku od tri (3) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

19. Ovakvom kaznom će se, po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, ostvariti svrha kažnjavanja predviđena zakonom, kako u pogledu specijalne, tako i generalne prevencije.

 

20. S obzirom na djelomičnu uvjetnu osudu koja je optuženici izrečena ovom presudom preinačena je i odluka o sigurnosnoj mjeri na način kako je to navedeno u izreci.

 

20.1. Imajući u vidu svrhu sigurnosne mjere zabrane obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti te svojstvo optuženice, kao i okolnosti počinjenja djela, optuženici je osnovano izrečena navedena sigurnosna mjera u trajanju od 10 godina, jer postoji opasnost ponovnog počinjenja ovakvih i sličnih kaznenih djela, što sve žalbenim navodima nije s uspjehom osporeno.

 

21. U odnosu na imovinskopravni zahtjev žalba se poziva na nepravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Rijeci zbog koje da postoji mogućnost da optuženica dva puta plati isti iznos po istom osnovu, jer se predmet Trgovačkog suda u Rijeci br. P-1378/2010 odnosi na istovjetno potraživanje.

 

21.1. U navedenom optuženica nije u pravu, jer i sama navodi da presuda Trgovačkog suda u Rijeci nije pravomoćna, pa će optuženica imati mogućnost prigovarati tužbenom zahtjevu pozivanjem na pravomoćno dosuđeni imovinskopravni zahtjev u ovom predmetu, ukoliko bi se radilo o istovjetnom potraživanju.

 

22. Kako je optuženica proglašena krivom osnovano je u skladu s čl. 148. st. 1. ZKP/08. obvezana na platež troškova kaznenog postupka koji se odnose na osuđujući dio presude, a ne i na odbijajući dio koji troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava, kako je to i odlučeno prilikom donošenja te odluke.

 

 

 

23. S obzirom na sve navedeno na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 27. listopada 2021.