- 1 -              I Kž 244/2020-8

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 244/2020-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. Ć. zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., i 61/15.- ispravak - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 12. prosinca 2019. broj K-17/2017, u sjednici održanoj 27. listopada 2021. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog M. Ć. i branitelja optuženika, odvjetnika K. V.,

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

 

              Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. Ć. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Karlovcu broj K-17/2017 od 12. prosinca 2019. optuženi M. Ć. proglašen je krivim zbog počinjenog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. i na temelju te iste zakonske odredbe, uz primjenu članka 49. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 48. stavkom 1. KZ/11. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci.

 

1.1. Primjenom odredbe članka 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode od 20. ožujka 2016. do 6. srpnja 2016.

 

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.-17.) naloženo je optuženiku da podmiri troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP/08.-17. u paušalnom iznosu od 3.000,00 kuna, trošak kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP/08.-17. u iznosu od 14.628,99 kuna te trošak postupka iz članka 145. stavka 2. točke 7. ZKP/08.-17. koji će biti naknadno određen, nakon što sud utvrdi stvarne troškove zastupanja oštećenika.

 

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

 

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu u odluci o kazni i optuženom M. Ć. izrekne strožu kaznu zatvora.

 

2.2. Optuženi M. Ć. žalbu je podnio putem branitelja, odvjetnika K. V. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te putem braniteljice Đ. L., odvjetnice iz zajedničkog odvjetničkog ureda Đ. L. i. T. B. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlozima da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženika oslobodi optužbe odnosno podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno  odlučivanje, ali pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

2.3. S obzirom da se žalbe branitelja optuženika međusobno preklapaju i u sadržajnom pogledu se međusobno nadopunjuju u nastavku će se razmatrati kao jedinstvena žalba optuženika.

 

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

4. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08.-17. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Sjednici drugostupanjskog vijeća prisustvovali su optuženi M. Ć. i njegov branitelj, odvjetnik K. V., a kako nije pristupio zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i braniteljica optuženika, odvjetnica Đ. L., iako su, prema potvrdama o izvršenoj dostavi, uredno obaviješteni, to je sukladno članku 475. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91712. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.-19) sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

 

6. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

 

7. Nije u pravu optuženik kada tvrdi da su ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. Optuženik u ovom dijelu žalbe ističe da je „izreka presude proturječna razlozima presude, da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaja iskaza danih u postupku“. Obrazlažući ove žalbene razloge optuženik navodi kako je izrekom pobijane presude isti osuđen da je inkriminirano kazneno djelo počinio ispred ulaza u svoju obiteljsku kuću na kbr. …, u mjestu B., dok se u obrazloženju te iste presude navodi kako je predmetno kazneno djelo počinjeno „kod zida dvorišta optuženikove kuće". Isto tako navodi da je u izreci prvostupanjske presude konstatirano da je napad metalnim vilama kroz ubod prouzročio prijelom VII i VIII rebra, što je imalo za posljedicu ugrozu života oštećenika, dok se u obrazloženju izvodi sasvim suprotan zaključak kroz konstatacije da je krvarenje u desno prsište oštećenika posljedica prijeloma rebara, a da je padni udarac na brid odnosno rub stepenice tipičan mehanizam nastanka prijeloma rebara. I na koncu, obrazlažući proturječnosti između izreke pobijane presude i razloga presude ovaj žalitelj ističe da se u izreci navodi da je život oštećenika spašen samo sretnim stjecajem okolnosti i adekvatnom medicinskom intervencijom, iako u konkretnom slučaju ne postoje sretne okolnosti već jedino egzistira adekvatna medicinska intervencija iz razloga što je optuženik, odmah nakon ozljeđivanja oštećenika, nazvao hitnu medicinsku pomoć i policiju. Optuženik smatra da navedene proturječnosti odnosno kontradikcije između izreke presude i razloga presude utječu na pravilno presuđenje, u bitnoj mjeri utječu na ocjenu suda tko je tempore criminis bio napadač, a tko žrtva te isključuju njegovu namjeru na lišenje života oštećenika. Međutim, po ocjeni suda drugog stupnja, argumentirajući ovu žalbenu osnovu ovaj žalitelj u ovom dijelu žalbe u suštini ističe razloge koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pri čemu isti osporava pravilnost i ispravnost zaključaka prvostupanjskog suda koji se odnose na utvrđene činjenice u pogledu mjesta i dinamike samog događaja, uzroka ozljede koja je ugrozila život oštećenika te razloga iz kojih mu je život u konkretnoj situaciji spašen pa će o tome biti više govora u nastavku ove odluke koji se odnosi na činjenice. Kada tvrdi da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama optuženik navodi kako je sud prvog stupnja propustio u bitnome obrazložiti sadržaj iskaza svjedoka koji su iskazivali o odnosima između optuženika i oštećenika, ponašanju oštećenika, osobito kada je pod utjecajem alkohola i ličnosti optuženika (I. I., M. D., Š. B., J. P., J. D., J. M. i Lj. M.) te dati ocjenu njihovih iskaza. Međutim, kada se ima u vidu činjenica koja proizlazi iz iskaza ovih svjedoka i stanja spisa predmeta da se radi o osobama koje nisu bili očevici inkriminiranog događaja i stoga nemaju neposrednih i osobnih saznanja o predmetnom kaznenom djelu nije bilo niti potrebno obrazlagati sadržaje njihovih iskaza jer isti nemaju saznanja o odlučnim činjenicama u ovom kaznenom predmetu, već je samo izneseno njihovo mišljenje o kvalitetama osoba optuženika i oštećenika. Također nije u pravu optuženik kada u ovom dijelu žalbe ističe da je u pobijanoj presudi izostalo obrazloženje o subjektivnom učinu predmetnog kaznenog djela u pogledu okolnosti kada je i radi čega optuženik donio odluku o počinjenju predmetnog kaznenog djela. Naime, prvostupanjski je sud u pogledu ove odlučne činjenice dao jasne, precizne, valjane i dostatne razloge (stranica 7., drugi odlomak i stranica 8., prvi odlomak obrazloženja), međutim druga je stvar što se optuženik s takvim utvrđenjima i zaključcima suda ne slaže, ali to ne predstavlja ovu postupovnu povredu, već se radi o drugoj žalbenoj osnovi, o čemu će biti više riječi kada će se razmatrati žalbene osnove koje se odnose na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona.

 

7.1. Ističući bitnu povredu odredaba kaznenog postupka optuženik u žalbi tvrdi kako je „u presudi teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda“, smatrajući da je na taj način počinjena postupovna povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-17. Međutim, budući da u nastavku žalbe ne precizira i ne obrazlaže u čemu bi se sastojala ova bitna povreda odredaba kaznenog postupka te na koji način je ista počinjena tijekom prvostupanjskog postupka evidentno je da se u konkretnom slučaju radi tek o paušalno iznesenoj tvrdnji koja ni na koji način nije obrazložena niti argumentirana.

 

7.2. Obrazlažući nadalje ovu žalbenu osnovu optuženik smatra da je počinjena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08.-17. budući je na raspravi povrijeđeno pravo obrane koje je izravno utjecalo na presudu. Iznoseći razloge za ovakav zaključak optuženik ističe kako se prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude izrijekom poziva i detaljno iznosi obranu koju je isti dao pred državnim odvjetnikom u istrazi, dok na raspravi koja je održana 9. prosinca 2019. nije od strane suda, sukladno članku 435. ZKP/08.-17., preslušan odnosno reproduciran snimak te obrane optuženika. Stoga je, po mišljenju ovog žalitelja, prvostupanjski sud, prilikom donošenja pobijane presude, postupio u suprotnosti s odredbom članka 450. stavka 1. ZKP/08.-17. s obzirom da je presudu utemeljio na činjenicama i dokazima koji nisu izvedeni na raspravi. Međutim, suprotno ovakvim žalbenim navodima optuženika nije počinjena postupovna povreda na koju u ovom dijelu žalbe ukazuje ovaj žalitelj. Naime, iz izvršenog uvida u spis predmeta proizlazi kako je u ovom kaznenom predmetu zbog izmjene u sastavu vijeća i proteka roka duljeg od tri mjeseca od posljednje održane rasprave ista započela iznova 9. prosinca 2019. i na toj raspravi je optuženik iznio obranu na kraju dokaznog postupka (list 441 - 450 spisa predmeta). Tom prigodom je optuženik iskazivao neposredno, sukladno odredbi članka 411. stavka 3. ZKP/08.-17., sadržaj njegovog iskaza je unesen u zapisnik nakon čega je konstatirano da se „utvrđuje da iskazuje u bitnom isto kao pred Županijskim državnim odvjetništvom 22. ožujka 2016. sa listova 29-31A te na rekonstrukciji od 16. listopada 2019. sa lista 433 spisa“ (stranica 5. zapisnika), iz čega se može zaključiti kako je na toj raspravi u bitnim dijelovima optuženik ponovio svoje ranije dane iskaze, pa tako i onaj koji je u prethodnom postupku dao pred državnim odvjetnikom, a nakon što je iznio svoju obranu nazočni državni odvjetnik i branitelj optuženika nisu imali primjedbi i dodatnih pitanja. Stoga, u takvoj situaciji nije bilo potrebe dodatno reproducirati iskaz optuženika koji je dao tijekom istrage pred nadležnim državnim odvjetnikom, s obzirom da je on taj iskaz ponovio na održanoj raspravi, pa imajući u vidu naprijed navedeno nije osnovan prigovor optuženika da se pobijana presuda temelji na dokazu koji nije izveden na raspravi.

 

7.3. Slijedom svega iznesenog, sud prvog stupnja nije počinio postupovne povrede koje ističe optuženik, a isto tako nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka, na čije postojanje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-19., pazi po službenoj dužnosti.

 

8. Optuženik u žalbi uvodno ističe i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, smatrajući da se radi o povredi iz članka 469. točke 2. ZKP/08.-17. budući da je isti u konkretnoj situaciji postupao u nužnoj obrani, braneći se od napada oštećenika odnosno eventualno u prekoračenju granica nužne obrane. Iz samog sadržaja ovog dijela žalbe optuženika, osim navoda o institutu nužne obrane ili prekoračenja granica nužne obrane, proizlazi da su povrede kaznenog zakona na koje se poziva posljedica pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Dakle, ističući navedene razloge optuženik u principu sugerira da se u konkretnom slučaju radi o tzv. posrednoj povredi kaznenog zakona jer smatra da je prvostupanjski sud, na ono činjenično stanje koje po stajalištu ovog žalitelja proizlazi iz provedenih dokaza (a ne na ono činjenično stanje koje je sud utvrdio), trebao primijeniti drugu pravnu normu. Međutim, pri tome treba napomenuti ovom žalitelju da se postojanje tzv. posredne povrede kaznenog zakona ocjenjuje u okvirima onog i onakvog činjeničnog stanja koje je utvrdio sud prvog stupnja, a koje je kao takvo i opisano u činjeničnom dijelu izreke presude, a ne prema onim činjenicama koje, po ocjeni žalitelja, proizlaze iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka. Stoga se ovi i ovakvi žalbeni navodi optuženika, u suštini, svode na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, pa su u ovoj drugostupanjskoj odluci i cijenjeni kod obrazlaganja te žalbene osnove.

 

8.1. Slijedom navedenog valja napomenuti kako sud prvog stupnja nije počinio povredu kaznenog zakona na koju upire optuženik, kao i da nije na štetu optuženika počinio neku drugu povredu kaznenog zakona na koju drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-19., pazi po službenoj dužnosti.

 

9. U odnosu na žalbene razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja potrebno je napomenuti da optuženik u suštini, u najvećem dijelu, osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na, po njegovom mišljenju, odlučne činjenice, dok, iako je to uvodno naznačeno, nije obrazložena i argumentirana osnova nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom da nije istaknut neki dokaz kojeg je sud prvog stupnja propustio provesti i cijeniti, već se u ovom dijelu izjavljene žalbe jedino apelira na to da se na temelju svih već izvedenih dokaza donese drugačiji, za optuženika povoljniji, činjenični zaključak.

 

9.1. Međutim, nasuprot žalbenim navodima optuženika, po ocjeni suda drugog stupnja, činjenično stanje je od strane suda prvog stupnja u potpunosti i na pravilan način utvrđeno. Naime, utvrđenja suda prvog stupnja u odnosu na odlučne činjenice zasnovana su prvenstveno na iskazu oštećenog M. Ć., ali isto tako i na dijelu obrane optuženog M. Ć., zapisniku o očevidu s fotoelaboratom, zapisniku s obavljene rekonstrukcije, medicinskoj dokumentaciji za oštećenika i optuženika te nalazima i mišljenjima vještaka sudsko-medicinske i psihijatrijske struke pa je prvostupanjski sud, na temelju savjesne ocjene svakog dokaza zasebno i potom svih provedenih dokaza zajedno, dovodeći ih u vezu s obranom optuženika donio zaključke koji su u potpunosti logični i zakoniti, a tiču se upravo postojanja svih utvrđenih odlučnih činjenica, kako je to i obrazloženo u pobijanoj presudi.

 

9.2. Tako je u pobijanoj presudi navedeno, a što niti optuženik u svome iskazu ne osporava, da je sud nesporno utvrdio kako se inkriminirani događaj odigrao u dvorištu kuće optuženika, pri čemu je, imajući u vidu čitavu dinamiku događaja, potpuno irelevantno je li ozljeda koja je ugrozila život oštećenika nastala „ispred ulaza u obiteljsku kuću optuženika“, kako se to navodi u izreci ili kod „zida dvorišta kuće optuženika“, kako se to navodi u jednom dijelu obrazloženja pobijane presude. Naime, optuženik u svojoj obrani tvrdi kako je oštećenik, nakon što su bacali cjepanicu drva jedan na drugoga, skočio sa jednog zida u njegovo dvorište „pravo na vile“ koje je on u tom trenutku držao čvrsto uperene prema njemu te da se na taj način ozlijedio, što je u cijelosti demantirano ne samo iskazom oštećenika već i nalazom i mišljenjem vještaka sudsko-medicinske struke koji je u cijelosti isključio takvu mogućnost nastanka ove ozljede. S druge strane, iako se oštećenik nije mogao sjetiti svih detalja i cjelokupnog tijeka spornog događaja, osim samog početka kada ga je optuženik napao s vilama, gurao ih u njegova prsa te ga je ubo u lijevu podlakticu i lijevu butinu, kada se imaju u vidu činjenice koje proizlaze iz pronađenih materijalnih tragova (tragovi krvi oštećenika), koji su konstatirani u zapisniku o očevidu i evidentirani u fotodokumentaciji, tada su pravilna utvrđenja prvostupanjskog suda da je predmetni događaj započeo neposredno kod zida, nakon toga u nastavku se odigravao kroz dvorište optuženika, sve do stepenica koje vode u njegovu kuću gdje je u konačnici, tijekom borbe oko vila, došlo do pada oštećenika i optuženika, kojom prigodom je i nastala ozljeda kod oštećenika u vidu prijeloma VII i VIII rebra desno. Pri tome ovaj žalitelj, i u odnosu na uzročno-posljedičnu vezu između napada optuženika i nastanka ozljede kod oštećenika koja mu je ugrozila život, izdvaja pojedine dijelove iz pobijane presude i spisa predmeta te ih pogrešno i iskrivljeno interpretira u korist optuženika. Tako u ovom dijelu žalbe optuženik ističe kako se izrekom pobijane presude navodi da je „napad metalnim vilama kroz ubod prouzročio prijelom VII i VIII rebra desno“, što je imalo za posljedicu ugrozu života oštećenika, dok se, s druge strane, u obrazloženju presude navodi  kako je „padni udarac na brid odnosno rub stepenice tipičan mehanizam nastanka prijeloma rebara“. Međutim, ističući ove žalbene razloge optuženik ispušta iz vida činjenicu o kojoj je već bilo govora, a tiče se cjelokupne dinamike prethodnog događaja i konkretnog sukoba, zbog čega se pojedini segmenti toga događaja ne mogu samo tako izdvajati i promatrati izolirano. Naime, u tom pogledu prvostupanjski sud pravilno je zaključio kako se inkriminirani događaj odigrao u kontinuitetu na način da je oštećenik u jednom trenutku skočio sa zidića u dvorište optuženika, nakon čega je optuženik s vilama, koje je prethodno uzeo i držao u ruci, nasrnuo na oštećenika koji je u jednom trenutku svojim rukama uhvatio te vile, nakon čega je došlo do međusobne borbe oko tih vila, a u toj borbi i kretanju po dvorištu optuženik i oštećenik su u jednom trenutku došli i do stepenica te su potom obojica pali na te iste stepenice, a kojom prigodom je i nastala sporna ozljeda kod oštećenika. Dakle, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je napad optuženika na oštećenika s vilama koje je držao u ruci u konačnici i doveo do pada oštećenika na rub stepenice i prijeloma rebara jer da nije bilo neposrednog napada optuženika i borbe oko tih vila tijekom nekontroliranog kretanja po dvorištu ne bi bilo niti tog pada odnosno nastanka ozljede koja je ugrozila život oštećenika pa je stoga i u tom dijelu činjenično stanje pravilno utvrđeno. Ističući žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik smatra da je u pobijanoj presudi pogrešno utvrđeno kako je život oštećenika spašen samo sretnim stjecajem okolnosti i adekvatnom medicinskom intervencijom jer, po njegovom mišljenju, iz provedenih dokaza proizlazi kako u konkretnom slučaju ne postoje sretne okolnosti već jedino egzistira adekvatna medicinska intervencija iz razloga što je optuženik, odmah nakon ozljeđivanja oštećenika, nazvao hitnu medicinsku pomoć i policiju, a što sve ukazuje na to da namjera optuženika kritične zgode nije bila lišenje života oštećenika, već pružanje adekvatne pomoći nakon ozljeđivanja. Međutim, pri iznošenju ovih žalbenih razloga optuženik zanemaruje činjenicu da je uslijed ozljeđivanja oštećenika došlo do znatnog gubitka krvi u količini od 4200 ml te da samo stjecajem sretnih okolnosti, koje se ne mogu pripisati utjecaju optuženika nije došlo i do većeg gubitka krvi koji bi mogao biti fatalan po život oštećenika, ali da je isto tako pravovremena i odgovarajuća medicinska intervencija, do koje je došlo zaslugom optuženika, u konačnici spasila život oštećeniku. Isto tako, nasuprot tvrdnjama optuženika, iz njegovog ponašanja nakon inkriminiranog događaja, kada je on o svemu obavijestio hitnu pomoć i policiju, ne može se prosuđivati i zaključivati o namjeri optuženika tempore criminis. Naime, za utvrđivanje ove odlučne činjenice bitno je ocijeniti sve okolnosti predmetnog događaja i na temelju cjelokupnog ponašanja optuženika donijeti ocjenu i zaključak o njegovoj namjeri u konkretnom slučaju. U tom pogledu pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako je optuženik tempore criminis postupao s izravnom namjerom. Naime, u situaciji kada optuženik uzima u ruke metalne vile, znajući pri tome da se radi o opasnom oruđu koje je podobno za nanošenje i po život opasnih ozljeda, pa je unatoč tome svoje aktivno djelovanje usmjerio prema vitalnim dijelovima tijela oštećenika (glava i desna strana prsnog koša) takvo njegovo postupanje, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, doista ukazuje na njegovu namjeru da oštećenika u konkretnoj situaciji liši života i na taj način okonča započeti sukob, međutim u tome nije uspio tako da je kazneno djelo ostalo u sferi pokušaja. U tom kontekstu njegovo ponašanje nakon ozljeđivanja oštećenika, kada zove hitnu pomoć i policiju, nije od bitnog utjecaja na ovakvu ocjenu i samo na temelju toga, zanemarujući sve prethodno navedeno, ne može se sa sigurnošću zaključivati o namjeri optuženika tempore criminis. I na koncu nije u pravu optuženik kada tvrdi kako je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da je u konkretnoj situaciji on, a ne oštećenik bio napadač, budući da, po ocjeni ovog žalitelja, iz izreke pobijane presude proizlazi da je on djelovao kako bi zaštitio svoj život i svoj dom od istovremenog protupravnog napada oštećenika odnosno da je postupao u nužnoj obrani ili eventualno u prekoračenju granica nužne obrane. Međutim, suprotno ovakvom žalbenom prigovoru optuženika prvostupanjski je sud pravilnom analizom i ocjenom svih provedenih dokaza na potpuno nedvojben način utvrdio sve one odlučne činjenice i bitne okolnosti predmetnog događaja na temelju kojih je s valjanim razlozima, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, zaključio da je optuženik kritične zgode poduzeo upravo onu radnju koja je opisana u činjeničnom dijelu izreke pobijane presude, a u kojoj se stječu svi subjektivni i objektivni elementi bića kaznenog djela ubojstva u pokušaju. Prije svega valja istaći da je sud prvog stupnja s pravom prihvatio kao vjerodostojan i uvjerljiv dio iskaza optuženika u kojem je on opisivao okolnosti koje su neposredno prethodile fizičkom sukobu odnosno napadu metalnim vilama optuženika na oštećenika u dvorištu optuženika (napad i provokacija oštećenika kada baca drvenu cjepanicu u pravcu optuženika). Međutim, kod tako utvrđenih činjenica, uz nesporno utvrđenu činjenicu da i optuženik u jednom trenutku uzima cjepanicu i baca ju u pravcu oštećenika, dakle uzvraća na napad, sud prvog stupnja potpuno ispravno zaključuje da ovakvo postupanje oštećenika, iako nedvosmisleno predstavlja napad i provokaciju usmjerenu na optuženika, nije bilo takve naravi, intenziteta i karaktera da bi zbog toga ponašanje optuženika, a koje je uslijedilo nakon opisanih zbivanja, predstavljalo njegovo postupanje u nužnoj obrani odnosno njezinom eventualnom prekoračenju. Naime, nije sporno da prije ovog događaja optuženik i oštećenik nisu bili u dobrim odnosima zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa, a zbog čega su njih dvojca i u inkriminiranom razdoblju bili u međusobno lošim i neraščišćenim odnosima. Dakle, u situaciji kada optuženik, nakon što ga je oštećenik provocirao i prema njemu bacio drvenu cjepanicu, nije uzmaknuo već je tu cjepanicu uzeo i bacio je u pravcu oštećenika i na taj način uzvratio napad, iako tako nije morao reagirati, po ocjeni suda drugog stupnja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je on u takvoj situaciji svojim takvim postupanjem pokazao kako je i on, u svakom pogledu, pripravan za eventualni obračun odnosno fizički sukob s oštećenikom, ako do njega u bilo kojem trenutku dođe, zbog čega je i uzeo metalne vile u ruke. Stoga je potpuno ispravan zaključak prvostupanjskog suda kako je optuženik, postupajući na naprijed opisani način, pokazao kako je spreman i na fizički sukob i obračun s oštećenikom te da se kod takvog stanja stvari optuženik ne može pozivati na stanje nužne obrane odnosno eventualnog prekoračenja granica nužne obrane. Sve ove utvrđene okolnosti, po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, otklanjaju žalbene tvrdnje optuženika da je on postupao u stanju nužne obrane, a kako bi se obranio od napada navedenog oštećenika odnosno da je eventualno postupao u prekoračenju granica nužne obrane, jer osoba koja je od samog početka bila spremna i na fizički sukob, iako ga je već ranije mogla izbjeći, a to nije učinila, ne može se pozivati na nužnu obranu, a shodno tome niti na prekoračenje granica nužne obrane.

 

9.3. Stoga, slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, činjenično stanje je, protivno tvrdnjama optuženika, u potpunost i na pravilan način utvrđeno te je sud prvog stupnja postupanje optuženika, kako je to činjenično opisano u izreci pobijane presude, ispravno pravno označio kao kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11., pa se i u tom dijelu žalba optuženika također ukazuje neosnovanom.

 

10. Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik smatra da je izrečena kazna preblaga, dok optuženik, iako uvodno ističe i žalbenu osnovu koja se odnosi na odluku o kazni, pobliže ne obrazlaže i ne argumentira iz kojih razloga pobija prvostupanjsku presudu u odluci o kazni.

 

10.1. Državni odvjetnik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud optuženiku za počinjeno kazneno djelo izrekao preblagu kaznu, pri čemu je dao preveliki značaj utvrđenim olakotnim okolnostima, dok nije na dovoljno primjeren način cijenio i vrednovao okolnosti koje se odnose na težinu počinjenog djela, smatrajući da se tako blagom kaznom neće ostvariti sve svrhe kažnjavanja, prvenstveno svrha specijalne i generalne prevencije.

 

10.2. Međutim, razmatrajući izrečenu kaznu, nasuprot ovakvim žalbenim navodima državnog odvjetnika, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio i pritom ispravno vrednovao sve one okolnosti koje, u smislu članka 47. KZ/11., utječu na odabir vrste i mjere kazne, a kako bi se upravo tom kaznom u potpunosti ostvarile zakonske svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11. Tako je prvostupanjski sud s pravom optuženiku kao olakotno cijenio činjenicu njegove dosadašnje neosuđivanosti, stanje bitno smanjene ubrojivosti, te doprinos koji je oštećenik dao nastanku ovog predmetnog događaja, dok je kao otegotnu okolnost potpuno ispravno cijenio činjenicu njegove nekritičnosti u odnosu na utvrđeno protupravno postupanje.

 

10.3. S obzirom na navedeno, te okolnost da se radi o kaznenom djelu koje je ostalo u pokušaju, što je također zakonski razlog za blaže kažnjavanje, kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, a koja je pobijanom presudom, uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne, izrečena optuženiku, ukazuje se, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, primjerenom kako počinjenom kaznenom djelu i težini nastalih posljedica, tako i samoj ličnosti počinitelja, stupnju njegove krivnje, pobudama zbog kojih je kazneno djelo počinjeno, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra odnosno svim okolnostima pod kojima je ovo djelo počinjeno. Navedenom kaznom na potpuno nedvosmislen način izrazit će se jasna društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, njome će se prvenstveno utjecati na optuženika kako se u svom budućem životu više ne bi ponašao na ovako neprimjeren i društveno neprihvatljiv način i kako više ne bi činio kaznena djela, ali isto tako poslat će se poruka i drugim članovima društvene zajednice kako ovakva neprimjerena i neadekvatna reakcija optuženika u konkretnoj situaciji nije odgovarajući i društveno prihvatljiv način za rješavanje konfliktnih situacija. Njome će se istovremeno utjecati na svijest građanstva o pogibeljnosti i nedopustivosti činjenja kaznenih djela te opravdanosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Na taj način, ovakvom kaznom, prvenstveno će se ispuniti zahtjevi specijalne i generalne prevencije, a istovremeno će se ostvariti i druge svrhe kažnjavanja propisane kaznenim zakonom.

 

10.4. Stoga, imajući u vidu sve naprijed navedene okolnosti, strožom kaznom, za koju se zalaže državni odvjetnik, ali isto tako i eventualno blažom kaznom u korist optuženika, ne bi se ostvarile svrhe kažnjavanja propisane zakonom.

 

11. Nije u pravu optuženik kada se žali zbog odluke o troškovima kaznenog postupka. Ističući ovaj žalbeni osnov optuženik navodi kako je odluka o troškovima kaznenog postupka obrazložena u samo jednoj rečenici zbog čega se ne može niti ispitati. Međutim, suprotno žalbenim tvrdnjama optuženika u pobijanoj presudi sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbe ZKP/08.-17., a koje se odnose na troškove kaznenog postupka te je ispravno obvezao optuženika na podmirivanje svih troškova kaznenog postupka budući da je isti proglašen krivim za počinjeno kazneno djelo kako je to precizirano u izreci prvostupanjske presude, dok je istovremeno u razlozima pobijane presude na jasan, određen i dostatan način obrazložio dio koji se odnosi i na troškove kaznenog postupka te koje je sve troškove optuženik dužan podmiriti. Stoga je i u tom dijelu neosnovana žalba optuženika s obzirom da se pobijana presuda, i u odnosu na odluku o troškovima kaznenog postupka, može u potpunosti ispitati.

 

12. Slijedom svega naprijed navedenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženik pobijaju prvostupanjsku presudu, a već je ranije navedeno da pri ispitivanju pobijane presude nisu pronađene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08.-19., na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08.-19., žalbe državnog odvjetnika i optuženika odbiti kao neosnovane, potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 27. listopada 2021.