1                            Poslovni broj: Gž-1373/2021-6

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1373/2021-6

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Marka Pribisalića predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice te Lucije Lasić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. K. iz Z., koju zastupa punomoćnica Z. Z.-B., odvjetnica u Z., protiv tuženika S., K. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-718/2019-51 od 10. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 27. listopada 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se preinačuje presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-718/2019-51 od 10. svibnja 2021., i to u dijelu točke I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 265.649,21 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. ožujka 2021. do isplate, i u tom dijelu sudi:

 

Nalaže se tuženiku S., K. iz Z., isplatiti tužiteljici K., I. iz Z., ukupan iznos od 265.649,21 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. ožujka 2021. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

II. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužiteljice te se potvrđuje presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-718/2019-51 od 10. svibnja 2021. u dijelu točke I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose najamnine dosuđene za svaki mjesečni iznos najamnine s početkom tijeka prije 25. ožujka 2021. pa do isplate.

 

 

III. Nalaže se tuženiku S., K. iz Z., u roku od 15 dana, isplatiti tužiteljici K. I. iz Z., parnični trošak u iznosu od 60.637,50 kuna.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom je presudom odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo naložiti tuženiku S.K.isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 265.649,21 kunu s pripadajućom kamatom kako je navedeno u točki I. izreke (točka I. izreke). Odlukom je o parničnom trošku odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 106.222,80 kuna (točka II. izreke), dok je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 28.750,00 kuna (točka III. izreke).

 

2. Protiv ove presude žalbu podnosi tužiteljica pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavaka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem. 

 

3. Tuženik je odgovorio na žalbu tužiteljice ocijenivši je neosnovanom te ju je predložio odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

4. Žalba je djelomično osnovana.

 

5. Neutemeljeno tužiteljica opisno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Kod ovog je uočiti da tužiteljica u osnovi kod isticanja žalbenog razloga bitne povrede odredaba paničnog postupka zapravo i stvarno ukazuje na razloge koji se ne tiču ovog žalbenog razloga iako ih tako naziva, već žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava jer žaliteljica ukazuje na razloge zbog kojih je sud tužbeni zahtjev trebao ocijeniti osnovanim, a ne neosnovanim.

 

6. Žaliteljica ne ukazuje na druge bitne povrede, a ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski ud pazi po službenoj dužnosti.

 

7. Predmet je postupka zahtjev tužiteljice za isplatu naknade za korištenje nekretnine u razdoblju od listopada 2008. do 16. listopada 2018. u ukupnom iznosu od 265.649,21 kunu s pripadajućom zateznom kamatom.

 

8. Između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da je tužiteljica vlasnica stana u Zagrebu, dvosobnog stana u prizemlju sa svim pripadnostima i nusprostorijama koji stan se nalazi u dvokatnici, popisni broj 9019 i dvorišta u Zagrebu, a koja je kuća sagrađena na zkč.br. 1965/4 ukupne površine 157 m² upisana u zk.ul.br. 12461 k.o. Z.

 

9. Između stranaka je u postupku bilo sporno je li tuženik imao valjanu pravnu osnovu za stanovanje u predmetnom stanu u utuženom razdoblju, je li bio pošten ili nepošten posjednik te stoga je li u obvezi platiti naknadu za korištenje nekretnine tužiteljice. Sporno je također bilo i je li nastupila zastara tužiteljičine tražbine te je li tužiteljica ovlaštena potraživati naknadu za korištenje nekretnine za razdoblje prije nego što je stekla vlasništvo predmetnog stana.

 

10. U provedenom je postupku utvrđeno da je tužiteljica pred sudom prvog stupnja vodila postupak protiv tuženika S., K. radi iseljenja iz predmetnog stana tijekom kojeg postupka je tuženik podnio protutužbu radi donošenja presude koja će nadomjestiti ugovor o najmu predmetnog stana sa zaštićenom najamninom (predmet Ps-371/10). Sud je prvog stupnja ovaj postupak radi isplate rješenjem broj P-12804/10-20 od 31. siječnja 2014. prekinuo i odlučio da će postupak nastaviti nakon pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi kod suda prvog stupnja pod brojem Ps-371/10 ili do drugačije odluke suda jer je ocijenio da pitanje ima li tuženik status zaštićenog najmoprimca predstavlja prethodno pitanje za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari odnosno za pitanje pripada li tužiteljici pravo na isplatu naknade za korištenje u visini tržišne najamnine za taj stan što ona traži tužbom.

 

11. Nadalje je utvrđeno da je u predmetu prvostupanjskog suda broj P-371/10 pravomoćnom presudom prihvaćen tužbeni zahtjev  na iseljenje, dok je odbijen protutužbeni zahtjev na donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana time da je prvostupanjskom presudom od 17. studenoga 2016. bio odbijen tužbeni zahtjev, a prihvaćen protutužbeni, ali je po žalbi tužiteljice prvostupanjska presuda preinačena presudom ovog suda poslovni broj Gž-249/2017-3 od 5. travnja 2018. na način da je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice te je naloženo tuženiku iseliti iz predmetnog stana i stan slobodan od osoba i stvari predati u posjed tužiteljici, dok je ujedno odbijen protutužbeni zahtjev radi donošenja presude koja nadomješta ugovor o najmu predmetnog stana sa zaštićenom najamninom. Drugostupanjski je sud u bitnom preinačio prvostupanjsku presudu zbog toga što je ocijenio da tuženik - protutužitelj nije bio član obiteljskog domaćinstva svoje pok. bake H. P., kao ranije nositeljice stanarskog prava, u predmetnom stanu. Nakon toga je sud prvog stupnja rješenjem donesenim u ovom postupku poslovni broj P-12804/2010-29 od 5. prosinca 2018. nastavio postupak u ovoj pravnoj stvari.

 

12. Iako je sud ovaj postupak prekinuo do okončanja postupka broj Ps-371/10 i iako je utvrdio da je taj pravomoćno okončani postupak rezultirao utvrđenjem da tuženik nije stekao status zaštićenog najmoprimca jer nije bio član obiteljskog domaćinstva svoje pok. bake H. P., ranije nositeljice stanarskog prava koja je pravni položaj zaštićenog najmoprimca stekla stupanjem na snagu ZNS, i iako je sud utvrdio da se tuženik u tom stanu nalazi bez valjane pravne osnove zbog čega ga je i obvezao na iseljenje i predaju stana slobodnog od osoba i stvari, sud je prvog stupnja ipak ocijenio da je o tome sud u tom postupku odlučivao kao o prethodnom pitanju za donošenje odluke o nadomještanju ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom, pa da stoga sud u ovom postupku, sukladno odredbi članka 12. stavka 2. ZPP, nije vezan takvom odlukom, te da je ovlašten kao o prethodnom pitanju za odluku je li tuženik dužan tužiteljici isplatiti naknadu za korištenje nekretnine odnosno je li tuženik bio pošten ili nepošten posjednik odlučiti o tome je li tuženik imao status člana obiteljskog domaćinstva pok. H. P. te jesu li time u trenutku njezine smrti na njega prešla prava i obveze zaštićenog najmoprimca, a na temelju činjeničnog supstrata i izvedenih dokaza u ovom postupku.

 

13. Pravno shvaćanje suda prvog stupnja u primjeni odredbe članka 12. stavka 2. ZPP o nevezanosti za odluku suda o prethodnom pitanju nije prihvatljivo. Naime, sud je u pravilu ovlašten sam riješiti pitanje postoji li neko pravo ili pravni odnos, ako o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo u skladu s odredbom članka 12. stavka 1. ZPP. Istina, u ovoj zakonskoj odredbi nije eksplicitno na nedvojben način riješeno pitanje pozitivnog učinka odluke o prethodnom pitanju kao o glavnom pitanju, učinku koji jedini može opravdati zabranu ponovnog odlučivanja jer samo ako odluka o prethodnom pitanju kao glavnom obvezuje sud koji ga treba riješiti kao prethodno, zabrana njegovog ponovnog rješavanja dobiva svoj pravi smisao.

 

13.1. Međutim, iz odredbe je članka 12. stavka 1. ZPP moguće, a contrario, zaključiti da sud koji pitanje postoji li neko pravo ili pravni odnos treba riješiti kao prethodno nije ovlašten sam riješiti to pitanje ako su odluku o njemu već donijeli sud ili drugo nadležno tijelo. U tom smislu izrazila se i sudska praksa, primjerice VSRH Rev-1108/87, Rev-2612/98.

 

14. Osim toga, pravno obvezujući učinak odluke suda ili drugog nadležnog tijela o prethodnom pitanju kao o glavnom potvrđuje i odredba po kojoj će sud prekinuti postupak ako odluči da sam ne rješava prethodno pitanje u skladu s odredbom članka 213. stavka 1. ZPP. Ta odredba i ima smisla samo ako će ta odluka obvezivati svojim sadržajem sud koji je prekinuo postupak i odlučio sačekati rješenje prethodnog pitanja kao glavnog pitanja. Opravdanje za tu zabranu treba tražiti i u načelu ne bis in idem, odnosno u načelu pravomoćnosti. Naime, ako je o određenom pitanju odlučeno kao o glavnom, o njemu se, u objektivnim, subjektivnim, vremenskim, teritorijalnim i procesnim granicama djelotvornosti odluke kojom je ono riješeno, ne smije ponovno odlučivati: tome se protive načela ekonomičnosti (otklanjanje troškova ponovnog odlučivanja i nepotrebnog angažiranja državnih tijela koja bi u tome sudjelovala), i pravne sigurnosti u vidu potrebe osiguranja važenja pravnog djelovanja rješenja određenih pravnih pitanja, sprečavanja kontradiktornih odluka (tako i Dika, M., Građansko pravo, Utvrđivanje činjenica, VII. knjiga, "Narodne novine", 2018., str. 172.-175.). U tom smislu bi ponovno odlučivanje o pitanju o kojemu je već pravomoćno odlučeno bilo suprotno i pravu na pravično suđenje koje jamči odredbe članka 6. Europske Konvencije o ljudskim pravima i temeljenim slobodama ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 ispravak, 14/02, 1/06 i 2/10, dalje: EKLJP).

 

15. U okolnostima konkretnog slučaja, sud je u skladu s ovlaštenjem iz članka 12. stavka 1. ZPP mogao sam riješiti prethodno pitanje samo ako do trenutka dok o tome nije donio odluku sud u postupku povodom kojega je prekinut ovaj postupak. Bitno je u tom kontekstu izraz "donio odluku" u smislu članka 12. stavka 1. ZPP shvatiti  u smislu da je sud o pitanju postojanja prava ili pravnog odnosa donio odluku kao o glavnom pitanju koja je stekla određena svojstva koja joj omogućavaju odgovarajuću pravnu djelotvornost.

 

16. U odnosu na žalbene navode kojima se ukazuje da obrazloženja sudskih odluka ne podliježu pravomoćnosti, odgovoriti je da žalbeni sud prihvaća takvo pravno stajalište domaće prakse i doktrine, ali ukazuje da ova odluka nije protivna tom shvaćanju. U tom smislu žalitelju je, pored naprijed navedenih razloga, dodatno odgovoriti da je u konkretnom slučaju o prethodnom pitanju odlučeno ne samo razlozima prvostupanjske presude donesene u postupku Ps-371/10, već i izrekom jer se činjenica pravne osnovanosti zahtjeva za isplatu temelji na odluci o iseljenju i predaji predmetnog stana u posjed te odbijanju zahtjeva za donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana zato što su te odluke posljedica činjenice da se tuženik (iz ovog postupka) nalazio u stanu tužiteljice u utuženom razdoblju bez valjane pravne osnove zbog čega i jest u obvezi platiti naknadu za korištenje u skladu s odredbom članka 1120. u vezi s člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO).

 

17. No sve i kad ne bi postojala vezanost suda prvog stupnja za presudu kojom je odlučeno o prethodnom pitanju, ni tada razlozi za odbijanje tužbenog zahtjeva koje je naveo sud prvog stupnja ne bi bili prihvatljivi jer je ocjena dokaza koju je dao sud prvog stupnja u suprotnosti s odredbom članka 8. ZPP, štoviše posve selektivna, jer sud nije cijenio svaki dokaz zasebno, kao ni sve dokaze u njihovoj međusobnoj povezanosti niti je za svoju ocjenu dao jasne i uvjerljive razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu.

 

18. Sud je, naime, zaključak o tome da je tuženik bio član obiteljskog domaćinstva izveo iz pravilno utvrđenih činjenica da je tuženik prijavio prebivalište na predmetnoj adresi u listopadu 1993. i da je imao odabranog liječnika opće medicine u blizini predmetnog stana te bio prijavljen u vojnoj evidenciji ureda Maksimir. Uz to je sud povjerovao tuženiku da je zdravstveno stanje njegove bake pok. H. P. u to vrijeme bilo takvo da nije predstavljalo smetnju za njihov suživot jer je baka bila pokretna, samostalno izlazila van i bila je urednog zdravstvenog stanja, a poslovna sposobnost joj je djelomično lišena tek u studenom 1995., dakle dvije godine nakon useljenja tuženika u stan. Međutim, sud zanemaruje iz sadržaja spisa razvidnu činjenicu da je tužitelj u vrijeme navodnog useljenja u predmetni stan (1993.) bio u dobi od četrnaest godina (rođen 1979.), da se prema njegovoj baki već u to vrijeme vodio postupak radi djelomičnog lišenja poslovne sposobnosti koji je okončan rješenjem od 26. studenoga 1995., ali je pokrenut još 1991., kao i da iz sadržaja rješenja kojim je taj postupak okončan proizlazi da je baka tužitelja još u mladosti oboljela od shizofrenije i liječila se u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče kao mlada djevojka nakon čega je dugo bila u stadiju remisije, udala se i rodila dvoje djece, ali se njezini psihički problemi ponovno počinju javljati nakon konfliktne situacije s njezinim bivšim mužem, a njezino tadašnje psihičko stanje se očituje u smislu vaskularne demencije srednje jako izražene nakon što je preboljela vaskularnu krizu.

 

19. Osim toga, sadržaj spisa, i baš rješenje prvostupanjskog suda poslovni broj R1-1881/00 od 28. studenoga 2001. kojim je baka tužitelja lišena u potpunosti poslovne sposobnosti, a koje je sud prvog stupnja propustio cijeniti nakon (pogrešnog) zaključka o nevezanosti za odluku o prethodnom pitanju, ukazuje da je baka tužitelja nakon naprijed spomenute dulje remisije duševne bolesti, ponovno hospitalizirana zbog iste duševne bolesti 1986. u Psihijatrijskoj bolnici V. radi shizofrene psihoze koja se pojavila nakon konflikta sa suprugom. Nakon toga je hospitalizirana još u šest navrata u istoj bolnici u vremenskom razdoblju između 1989. do kraja 1990. Od posljednje hospitalizacije 1990. nije primala specifične lijekove za shizofreniju, a 1994. preboljela je cerebrovaskularni insult i u njezinu psihičkom stanju dominiraju simptomi demencije koji su najdominantniji tako da su prekrili simptome ranije bolesti.

 

20. S druge strane, sud je prvog stupnja, iskaz tužitelj ocijenio na prilično nekritičan način poklanjajući mu svoju vjeru u odnosu na tvrdnje da mu je kao dječaku u dobi od četrnaest godina života povjerena briga o baki koja boluje od duševne bolesti i k tome ima demenciju i koji u svom iskazu tvrdi da je "dedi zapalila stan" (misli se na sukob s bivšim suprugom koji je sukob potencirao ponovno aktiviranje duševne bolesti koje se spominje u naprijed spomenutim rješenjima). Osim toga, u vrijeme dok se vodi postupak radi djelomičnog lišenja poslovne sposobnosti bake tuženika, a za koje on tvrdi da je stanovao s bakom, tj. u razdoblju od 1993. do 1995., tuženik u svom iskazu tvrdi da mu je majka rekla da baka ima psihičkih problema, ali da on to nije primijetio. Dakle, sudu je prvog stupnja, a i tuženiku u odgovoru na žalbu, logično i uvjerljivo da se tuženiku kao dječaku u dobi od četrnaest i petnaest godina povjerava briga o baki koja boluje od duševne bolesti i dementna je, i da on vodi brigu o baki u svemu, ali da pritom ne primjećuje njezinu psihičku bolest i dementnost koje su tolikog intenziteta da opravdavaju djelomično lišenje poslovne sposobnosti, već tuženik o tome saznaje od svoje majke koja po njegovim tvrdnjama ne stanuje s bakom, ali stanuje u istom gradu, i ne može jer stalno radi voditi ni brigu o svom djetetu srednjoškolske dobi.

 

21. Međutim, ovom sud sudu doista nije prihvatljivo da bi dječaka u dobi od četrnaest godina i za vrijeme njegove maloljetnosti odgovorni roditelji ostavili da stanuje sa svojom bakom koja boluje od duševne bolesti i dementna je, a da u isto vrijeme oni stanuju u istom gradu, bez obzira na udaljenost. Iz sadržaja spisa dade se razabrati da majka tuženika o čijim se postupcima raspravljalo u postupku ne odaje dojam neodgovorne osoba, ona radi i stanuje s mužem i mlađim sinom o kojem oboje roditelja vode brigu, majka i prema tvrdnjama tuženika vodi i brigu o baki, pa u takvim okolnostima nije logično zaključiti i nije prihvatljivo da bi svom starijem djetetu u dobi od četrnaest godina povjerila brigu o svojoj majci s tako ozbiljnim problemima u duševnoj sferi, a da pri tome dijete ne bi primijetilo objektivno postojeće psihičke probleme bake koje njegova majka koja o njoj tobože ne vodi primarnu brigu primjećuje.

 

22. S obzirom na činjenicu da je tuženik u razdoblju dvije godine prije stupanja na snagu Zakona o najmu stanova bio maloljetna osoba, a da je njegova baka sama trebala pomoć, zdravom se razumu protivi zaključak da je tu pomoć u vidu kuhanja, spremanja, zadovoljavanja bakinih potreba s obzirom na njezinu duševnu bolest i demenciju pružao maloljetnik čija je majka bila brižna u odnosu prema baki i koja je vodila brigu o zdravlju bake, i po tvrdnjama tuženika. Majka tuženika se iz sadržaja spisa ne pokazuje kao neodgovorna osoba, uostalom ona je bila i staratelj baki, pa u takvim okolnostima tvrdnje tuženika da je on bio član obiteljskog domaćinstva bake u spomenutom razdoblju nisu logične ni prihvatljive, čak i neovisno o spomenutoj presudi Ps-371/10-30 od 17. studenoga 2016. kojom je sud prvog stupnja vezan.

 

23. S druge strane, sve naprijed navedeno nije moralo spriječiti roditelje tuženika da svom djetetu prijave prebivalište na adresi bake, da mu odaberu obiteljskog liječnika u blizini i da on posljedično bude prijavljen i u lokalnom uredu za obranu, ali to u okolnostima konkretnog slučaja s obzirom na činjenice o kojima sud prvog stupnja nije vodio računa, ne znači da je tuženik stvarno bio član obiteljskog domaćinstva svoje bake. Naime, nema sumnje da je i majci i baki tuženika bilo poznato moguće značenje prijave tuženika na bakinoj adresi, kao i posljedice te prijave, posebno s obzirom na činjenicu da je baka ranije vodila dugotrajne postupke radi priznavanja statusa nositeljice stanarskog prava odnosno zaštićenog najmoprimca na predmetnom stanu, što među strankama nije ni bilo sporno jer nisu osporavale dokumentaciju koja je u tom smislu priložena u spis. Ali to, po ocjeni ovog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo povezano sa stvarnim stanovanjem tuženika u predmetnom stanu dvije godine prije stupanja na snagu ZNS, već s drugim težnjama obitelji tuženika koje za ocjenu osnovanosti ovog tužbenog zahtjeva nisu odlučne.

 

24. Kako je, dakle, sud pogrešno ocijenio pravno neosnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice, trebalo je u nastavku utvrditi visinu tužbenog zahtjeva što je, u cilju preinačenja prvostupanjske presude, bilo moguće iz sadržaja prvostupanjskog spisa. Naime, sud je na tu okolnost proveo dokaz vještačenjem po vještaku graditeljske struke dipl. ing. Ž. Ž., a vodio je računa i o činjenici da je u predmetu prvostupanjskog suda broj R1-668/2009 rješenjem od 15. srpnja 2009. na zahtjev tuženika otvoren sudski polog na koji je tuženik uplaćivao iznose zaštićene najamnine do iseljenja i predaje stana u posjed tužiteljici do čega je nesporno došlo 16. listopada 2018.

 

25. Tužiteljica je tužbeni je zahtjev uskladila s tim nalazom i mišljenjem vještaka na kojeg stanke nisu imale primjedbi, a također je konačno uređenim zahtjevom od iznosa najamnine utvrđenih vještačenjem odbila iznose koje je tuženik plaćao na sudski depozit u vidu zaštićene najamnine, dok tuženik na visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva nije imao primjedbi.

 

26. U takvim je okolnostima pravilnom primjenom materijalnog prava i to odredbe članka 1120. su vezi s člankom 1111. stavkom 1. ZOO sud pravilno postupio kada je obvezao tuženika platiti tužiteljici iznos od 265.649,21 kunu po predmetnoj osnovi.

 

27. Međutim, sud je prvog stupnja, prema ocjeni žalbenog suda, djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kod odlučivanja o zahtjevu tužiteljice za isplatu zakonske zatezne kamate. Naime, odredbom je članka 1115. ZOO propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužiteljica je zahtjev postavila još u tužbi 2010., ali ga je vremenom mijenjala time da je posljednja izmjena u vidu smanjenja tužbenog zahtjeva datirana 25. ožujka 2021. Tužitelj je, po ocjeni žalbenog suda, postao nesavjestan u vrijeme kada je presuda o prethodnom pitanju stekla svojstvo ovršnosti tj. 9. lipnja 2018., što proizlazi iz sadržaja štambilja otisnutog na presudi jer mu je do tada tekao rok u kojemu je dobrovoljno mogao iseliti iz stana (on je iz stana iselio 16. listopada 2018.). Međutim, kako je tužiteljica konačno odredila tužbeni zahtjev podneskom 25. ožujka 2021., valja uzeti da do tog trenutka tužbeni zahtjev ipak nije bio dovoljno određen za isplatu, pa je tužiteljici od tada tj. 25. ožujka 2021. valjalo priznati kamatu, a za kamatu zatraženu prije tog dana tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan. To stoga što pojam "podnošenje zahtjeva" iz članka 1115. ZOO valja razumjeti kao podnošenje određenog zahtjeva, posebno kod činjenice što je tuženik nesporni iznos u vidu zaštićene najamnine plaćao sve do predaje stana u posjed tužiteljici.

 

28. U odnosu na prigovore tuženika isticane tijekom trajanja prvostupanjskog postupka da tužiteljica nije ovlaštena potraživati naknadu za korištenje nekretnine za razdoblje prije nego što je stekla vlasništvo predmetnog stana, odgovoriti je da je riječ o prenosivoj tražbini koja se tiče vlasništva nekretnine i koja u tom smislu prati nekretninu. U odnosu na daljnji prigovor zastare, odgovoriti je da je taj prigovor neosnovan zato što se radi o tražbini koja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, a tužiteljica je tužbu podnijela 31. kolovoza 2010., dok se najstarija tražbina odnosi na rujan 2008.

 

29. O parničnom je trošku odlučeno temeljem odredbe članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 3. ZPP. Tužiteljici je trošak odmjeren prema vrijednosti predmeta spora od 60.000,00 kuna od podnošenja tužbe do 8. srpnja 2018., a od 9. srpnja 2018. prema vrijednosti predmeta spora od 265.649,51 kunu. Tako je tužiteljici priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna, za zastupanje na ročištima od 10. studenoga 2011., 13. ožujka 2012., 18. rujna 2012. te4. ožujka 2013. po 1.000,00 kuna, za sastav obrazloženog podneska od 2. ožujka 2013. iznos od 1.000,00 kuna, za sastav prigovora od 28. travnja 2014. iznos od 500,00 kuna (Tbr. 10. točka 5. Tarife), za sastav podneska od 9. srpnja 2018. iznos od 500,00 kuna, za zastupanje na ročištima od 8. srpnja 2019., 18. studenoga 2019., 25. siječnja 2021. i 25. travnja 2021. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi po 5.000,00 kuna, za sastav podnesaka od 9. studenoga 2020. i 25. ožujka 2021. po 500,00 kuna. Tužiteljici nisu priznati troškovi sastava podnesaka od 28. rujna 2010. te 17. listopada 2018. jer oni nisu bili potrebni za vođenje parnice, a nije joj priznat ni trošak žalbe od 22. veljače 2014. jer u toj parničnoj radnji nije uspjela. Osim toga, tužiteljica je zatražila i trošak zastupanja na ročištu radi objave od 7. travnja 2021., ali je primijetiti, neovisno o pravnom stajalištu ovog suda o opravdanosti tog troška, da tužiteljica na to ročište nije ni pristupila, pa sve i da je taj trošak opravdan, ne bi joj bio dosuđen. Tužiteljica je također zatražila i trošak sudske pristojbe, ali ona pristojbu nije platila jer je rješenje kojim je obvezana na plaćanje pristojbe po njezinu prigovoru ukinuto.

 

30. Tako izračunat ukupni parnični trošak tužiteljice iznosi 41.500,00 kuna, koji iznos uvećan za iznos od 10.875,00 kuna po osnovi poreza na dodanu vrijednost daje iznos od 51.875,00 kuna. Tužiteljici je dodatno dosuđen i trošak žalbe u iznosu od 8.762,50 kuna od čega se iznos od 6.250,00 kuna odnosi na sastav žalbe, iznos od 1.562,50 kuna na porez na dodanu vrijednost, te iznos od 950,00 kuna na trošak pristojbe koju je tužiteljica platila. Tako izračunat ukupni parnični trošak tužiteljice iznosi 60.637,50 kuna koliko je njoj i dosuđeno jer u postupku nije uspjela u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

 

31. S obzirom na navedeno odlučeno je kao u izreci temeljem odredbe članka 373. točke 3. ZPP.

 

Split, 27. listopada 2021.