1

Poslovni broj: 9 Gž-1467/2021-2

Poslovni broj: 9 Gž-1467/2021-2

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tatjani Ledinšćak-Babić, kao sucu pojedincu,

u pravnoj stvari tužitelja Z. h. d.o.o., Podružnica Č., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva H. & P. d.o.o. iz Z., protiv tuženice M. K., OIB: ..., iz Z., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ž. i p. iz Z., radi isplate, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 152 Povrv-4775/2019-16 od 08. srpnja 2021., 27. listopada 2021.,

p r e s u d i o j e

I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 152 Povrv-4775/2019-16 od 08. srpnja 2021.

II. Trošak odgovora na žalbu tuženici se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I izreke ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. J. iz Z. broj Ovrv-21025/19 od 21. lipnja 2019. te je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, dok je pod točkom II izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 625,00 kn.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a tuženicu da obveže na naknadu prouzročenog parničnog i žalbenog troška, odnosno da istu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

3. U odgovoru na žalbu tuženica tvrdi da je za osnovanost tužiteljeva zahtjeva bitno da li je usluga prikupljanja komunalnog otpada uistinu i pružena kao i da li je korištena, što nije slučaj u ovom predmetu, slijedom čega predlaže da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana i dosudi trošak postupka tuženici.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu troškova za pruženu uslugu odvoza komunalnog otpada stambenom prostoru u S., za razdoblje od srpnja do prosinca 2018., a među strankama nije sporno da je tužitelj ovlašten na pružanje komunalne usluge odvoza komunalnog otpada te da je tuženica vlasnica predmetnog stambenog prostora.

5.1. Kako je sporno postojanje ugovornog odnosa stranaka te da li tužitelj ima zakonsku ovlast naplatiti utužene iznose prema računima za uslugu koja nije pružena, prvostupanjski sud primjenjujući odredbe čl. 30. st. 1. i 5. Zakona o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“ broj: 94/13) te odredbe čl. 33. st. 1. – 3. istog Zakona ističe, imajući u vidu da je teret dokaza u svezi pružanja osporene usluge odvoza komunalnog otpada na tužitelju, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje: ZPP), da tužitelj tijekom postupka nije dokazao pružanje navedenih usluga tuženici, s obzirom da nije osporio njen prigovor da je nekretnina koja je u vlasništvu iste nepogodna za stanovanje pa da nije korištena ni od strane tuženice ni od strane trećih osoba.

5.2. Kako je tužitelj kao davatelj usluga u skladu s citiranim odredbama Zakona o održivom gospodarenju otpadom bio dužan obračunati cijenu javne usluge na način da se osigurava primjena načela „onečišćivač plaća“, razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju, isti sud smatra da tužitelj nema mogućnosti naplate usluge koja stvarno nije pružena, slijedom čega je primjenom odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a platni nalog u cijelosti ukinuo i odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

6. Tužitelj u žalbi tvrdi da je navedeno utvrđenje prvostupanjskog suda u očitom proturječju sa tijekom postupka izvedenim dokazima kao i u spisu priloženim ispravama jer da prvostupanjski sud u cijelosti zanemaruje činjenicu kako je usluga odvoza komunalnog otpada zakonska obveza koja je ustanovljena u javnom interesu, te da se ista proteže na sve vlasnike kao i korisnike nekretnina na području Republike Hrvatske, pa da je u konkretnom slučaju teret dokaza da usluga nije pružena bila na tuženici, a što ista nije dokazala. Brani tezu da je tuženica imala mogućnost aktivirati stanje mirovanja na objektu a kako tuženica ne spori da nije obavijestila tužitelja o nekorištenju istog, niti je za sporno razdoblje dostavila zahtjev za dostavu aktivacije stanje mirovanja, tužitelj tvrdi da je prvostupanjski sud propustio primijeniti materijalno pravo te da je donio nepravilnu i nezakonitu presudu.

7. Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda valja istaknuti da predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a jer novčano potraživanje tužitelja ne prelazi iznos od 10.000,00 kn, a da se prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. navedenog Zakona osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. istog Zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, a i primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da u istoj nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju sadržajno opisuje tužitelj, a ni jedna druga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u sporu male vrijednosti, s obzirom da ista nema nikakvih nedostataka ni manjkavosti zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno određeni te bez proturječja sa stanjem spisa.

9. Kako preostalim žalbenim navodima, koji se djelomično sadržajno odnose i na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a i na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog kojeg se presuda u sporu male vrijednosti ne može pobijati, tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude s obzirom da tijekom postupka ne osporava da je nekretnina u vlasništvu tuženice nepodobna za stanovanje i da istu nitko ne koristi, zbog čega pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je tuženica dokazala da javnu uslugu skupljanja i zbrinjavanja komunalnog otpada nije koristila, pa kako se sukladno Zakonu o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“ broj: 94/13 i 73/17) a u svezi Direktive 2008/98/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenog1008. o otpadu i stavljanju izvan snage određenih direktiva (Službeni list Europske unije EL 312/12 od 22. studenog 2008.) primjenjuje kod plaćanja navedene usluge načelo „onečišćivač plaća“, te samo proizvođač otpada odnosno posjednik istog snovi troškove mjera gospodarenja otpadom, nije moguće naplatiti uslugu od onih vlasnika nekretnine kojima ta usluga stvarni nije pružena, odnosno od osoba koje nisu onečišćivači (isti stav proizlazi i iz zaključka sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 04. prosinca 2017. u Zagrebu i izraženog pod brojem Su-IV-204/17-5), pa je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjeva tužitelja kao neosnovan.

10. Slijedom navedenog valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu pod točkom I i II izreke, s obzirom da je u i odnosu na odluku o troškovima postupka pravilno primijenjeno materijalno pravo.

11. Trošak odgovora na žalbu tuženici se ne dosuđuje jer isti trošak nije bio nužno potreban za vođenje ovog postupka, odnosno odlučivanja po žalbi tužitelja sve primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U Varaždinu 27. listopada 2021.