- 1 -              Revd 2097/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2097/2021-2

 

 

 

R e p u b l i k a H r v a t s k a

 

R J E Š E N J E

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Š. V., M., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici M. M. i B. M., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. M. i B. M. u R., protiv tuženika A. B. d.d., OIB: …, Z., kojeg zastupa punomoćnik L. J., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. i P. d.o.o., Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-185/2021-2 od 28. siječnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Krku, poslovni broj P-204/2019-4 od 1. lipnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 26. listopada 2021.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Tuženiku se dopušta revizija protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-185/2021-2 od 28. siječnja 2021. radi pravnog pitanja koje glasi:

 

„U slučaju kad sud utvrdi ništetnost odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope u potrošačkom ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, ima li tužitelj (potrošač) pravo u kondemnatornom zahtjevu kojim potražuje vraćanje stečenog bez osnove potraživati vraćanje sredstava iskazanih u CHF plativih u kunskoj protuvrijednosti na dan vraćanja sredstava?“

 

 

Obrazloženje

 

1. Tuženik A. bank d.d. Zagreb je podneskom od 18. ožujka 2021. predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-185/2021-2 od 28. siječnja 2021. radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.

 

2. Tužiteljica nije odgovorila na prijedlog.

 

3. Postupajući po odredbi čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da je pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije pod brojem 7, koje glasi kao u izreci ovog rješenja, važno za rješenje ovoga spora, te da je važno u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. al. prva ZPP, jer je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse revizijskog suda kad su u pitanju potrošački ugovori o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, a sudska praksa viših sudova nije jedinstvena (npr. odluka Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-566/2017-2 od 7. veljače 2019.).

 

4. Stoga je u odnosu na pitanje navedeno u izreci ovog rješenja valjao dopustiti reviziju i riješiti kao u izreci po čl. 387. st. 6. ZPP.

 

5. Vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da u odnosu na ostala naznačena pravna pitanja pod rednim brojem 1-6 nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 385.a st. 1. ZPP za intervenciju revizijskog suda i dopuštenje revizije.

 

6. Pravomoćnom presudom nižestupanjski sudovi su utvrdili da je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 306-08372007 kojeg su stranke sklopile dana 14. veljače 2007., a kojom odredbom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po jednostranoj odluci banke bez unaprijed utvrđenih parametara promjenjivosti. Presudom je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe, dok je tuženikov prigovor zastare ocijenjen neosnovanim.

 

7. Tuženik je osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje presude te je naznačio više pravnih pitanja koja prema ocjeni ovoga suda nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

 

8. Prvim pitanjem tuženik pita pripada li korisniku kredita s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama s valutnom klauzulom, isplata razlike između kamatne stope koja bi bila obračunata objektivnim referentnim parametrima i one koja je obračunata po odluci banke, ili razlika između onoga što je korisnik platio po osnovi kamata primjenom ništentne odredbe o parametrima promjenjivosti i one koja bi za cijelo vrijeme otplate bila obračunata na temelju početno ugovorene kamatne stope.

 

8.1. Ovo pitanje je određeno naznačeno, ali nije važno za rješenje ovoga spora, odnosno nije važno u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP. Pobijanom presudom sud je utvrdio da je ugovor sadržavao ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja već po samo zakonu od početka ne čini valjani sastavni dio ugovora niti proizvodi pravne učinke prema ugovornim stranama. Prema jasnoj odredbu čl. 105. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91), koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/2012), ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, pri čemu će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

 

8.2. Stoga ugovor važi i ispunjava se onako kako glasi bez ništetne odredbe. Presuda je donesena u okviru tužbenog zahtjeva i u okviru sadržaja prigovora tuženika, u parnici u kojoj nije bilo zahtjeva da sud intervenira u ugovorne odnose stranaka i odredi parametre promjenjivosti kamatne stope, pa naznačeno pitanje nije važno za rješenje ovoga spora.

 

6.3. Nadalje, prema ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnog suda RH korisnik ima pravo na vraćanje razlika između onoga što je platio po osnovi kamata primjenom ništentne odredbe o parametrima promjenjivosti i one koja bi za cijelo vrijeme otplate bila obračunata na temelju početno ugovorene kamatne stope.

 

9. Drugo pitanje kojim tuženik u bitnome pita je li sud u individualnoj parnici, koju potrošač pokrene protiv banke radi povrata stečenog bez osnove, pozivajući se na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, vezan za utvrđenje iz takve presude bez da je utvrdio je li činjenično stanje u kolektivnom sporu identično onom u individualnom sporu, nije važno za rješenje ovoga spora i procesnu poziciju tuženika.

 

9.1. U ovoj parnici je glede deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva riječ o sudskom razrješenju pravnih odnosa nastalih na temelju ugovora o kreditu s ugovorenom jednostrano promjenjivom kamatnom stopom, bez unaprijed određenih parametara promjene. Sud je presudom utvrdio ništetnima određene odredbe ugovora na temelju činjenica utvrđenih u postupku dokazivanja u ovom sporu, a samo u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva se pozvao i na pravno shvaćanje iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

 

9.2. Kondemnatorni tužbeni zahtjev nije bio predmetom kolektivnog spora, jer u tom sporu nije bilo riječi o zahtjevu za povrat preplaćenog iznosa po osnovi nezakonito ugovorenih kamata. Ujedno se napominje da je glede pravnih učinaka presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača i vezanosti suda u individualnim parnicama koje se vode radi utvrđenja ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavljena ujednačena praksa revizijskog suda.

 

10. Trećim pitanjem tuženik pita je li sud dužan izvesti dokaz saslušanjem svjedoka radi utvrđenja jesu li stranke pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate. Naznačeno pitanje nije važno u smislu odredbe čl. 385. a. st. 1. ZPP za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Odgovor na naznačeno pitanje ovisi o okolnostima svakog konkretnog spora, činjeničnim tvrdnjama stranaka, nespornim činjenicama, dokaznim prijedlozima stranaka te izvedenim dokazima. Nije moguće unaprijed zauzeti shvaćanje o tome kad će sud biti dužan izvesti dokaz saslušanjem svjedoka, a koje bi bilo primjenjivo na sve buduće slučajeve.

 

11. Četvrtim pitanjem tuženik pita od kada teče zastara restitucijskog zahtjeva u parnicama u kojima tužitelji potražuju isplatu stečenog bez osnove kao posljedicu ništetnosti ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne kamate sadržane u ugovorima o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama s valutnom klauzulom.

 

11.1. Navedeno pitanje nije važno jer je riječ o pitanju o kojemu odluka suda drugog stupnja ne odstupa od pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/20) zauzetog na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi:

 

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

 

11.2. S obzirom na to da zastara tužiteljeve tražbine nije nastupila prema navedenom pravnom shvaćanju, nije riječ važnom pitanju po čl. 385.a. st. 1. ZPP.

 

12. Peto i šesto pitanje se odnose na odredbu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima (ZOO/91) prema kojoj, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik pita može li se stjecatelj smatrati savjesnim u slučaju proglašenja ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno je li dužan stečeno vratiti s kamatama od dana stjecanja.

 

12.1. Naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer se savjesnost prosuđuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Vrhovni sud RH je uspostavio ujednačenu praksu glede posljedica utvrđenja ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja.

 

12.2. Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj 1/04 od 5. ožujka 2001. i shvaćanje u presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-1242/14-2 od 6. lipnja 2018., na koju ukazuje tuženik, ne daju razlog važnosti naznačenom pitanju jer se odnose na drugačiju činjeničnu osnovu spora, uz napomenu da je presuda Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-1242/14-2 od 6. lipnja 2018. donesena u sporu iz ugovora o zajmu koji je presudom utvrđen ništetnim, uz utvrđenje da je stjecatelj bio savjestan.

 

13. Slijedom navedenih razloga naznačena pitanja pod brojem 1. do 6. nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

Zagreb, 26. listopada 2021.