- 1 -              Poslovni broj: I Kž-rz-16/2021-4

Poslovni broj: I Kž-rz-16/2021-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća, te mr.sc. Marijana Bitange i Snježane Hrupek-Šabijan, članova vijeća uz sudjelovanje sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. S. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. i 2. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93., 108/95., 16/96., i 28/96. – dalje: OKZ RH) odlučujući o žalbi optuženog Đ. V. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku, broj K-Rz-1/2021. od 17. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 26. listopada 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbija se žalba optuženog Đ. V. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom Županijskog suda u Osijeku od 17. svibnja 2021., broj K-Rz-1/2021., temeljem odredbe članka 452. stavka 1. točke 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj152/08., 76/09., 80/11., 91/12 – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08) u svezi članka 1. i 2. Zakona o općem oprostu ("Narodne novine" broj 80/96, dalje: ZOO) odbijena je optužba protiv optuženog Z. S. i optuženog Đ. V. da bi počinili kazneno djelo protiv Republike Hrvatske – oružanom pobunom iz članka 235. stavka 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 32/93 – pročišćeni tekst, dalje: KZ RH). Prethodno navedenom, u obnovljenom postupku temeljem odredbe članka 508. stavka 5. ZKP/08. u cijelosti je stavljena izvan snage presuda Županijskog suda u Osijeku broj K-73/94-118 od 25. svibnja 1995., koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-534/1995. od 14. veljače 1996., kojom su optuženi Z. S. i optuženi Đ. V. proglašeni krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZ RH, za koje djelo su osuđeni svaki na kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi Đorđe Vujanović po branitelju Marinu Kordiću zbog "bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona na štetu optuženika", s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

3. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

 

4. Žalba optuženog Đ. V. je neosnovana.

 

5. Optuženi Đ. V. bitnu povredu odredaba kaznenog postupka obrazlaže navodom da "…presuda nema nikakvih razloga o odlučnim činjenicama, te praktički ne sadrži obrazloženje zašto je sud primijenio Zakon o općem oprostu, a ne trenutno važeći Zakon o kaznenom postupku, a po kojem se vodi ovaj kazneni postupak". Takva argumentacija žalbe po svojem sadržaju predstavljala bi bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

5.1. Suprotno ovakvim žalbenim navodima optuženika prvostupanjski sud je u pogledu odlučnih činjenica na kojima je utemeljio svoju presudu i primijenio odgovarajuće propise dao jasne razloge, koje je kao takve na odgovarajući način i obrazložio, pa se žalbena argumentacija optuženika glede ove žalbene osnove u bitnome svodi sa njegovo neslaganje sa razlozima primjene propisa, što, međutim, ne predstavlja postupovnu povredu na koju ukazuje optuženikova žalba.

 

6. Iako to izrijekom ne navodi u žalbi, optuženi Đ. V. u činjenici izmjene optužnice po državnom odvjetniku iz optužbe za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. i 2. OKZ RH u kazneno djelo oružane pobune iz članka 235. stavka 1. KZ RH, nalazi daljnji propust prvostupanjskog suda - nedonošenje posebne, oslobađajuće ili osuđujuće odluke u odnosu na kazneno djelo iz članka 120. stavka 1. i 2. OKZ RH (bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 7. ZKP/08.). Međutim, žalitelj gubi iz vida da je državni odvjetnik ovlašten optužbu izmijeniti, koja ovlast je sadržana u članku 141. stavka 1. ZKP/08. Po toj zakonskoj odredbi tužitelj je ovlašten, ako u tijeku rasprave utvrdi da izvedeni dokazi pokazuju da se izmijenilo činjenično stanje izloženo u podignutoj optužnici, usmeno izmijeniti optužnicu do kraja dokaznog postupka. Stoga ovaj žalbeni sud nalazi kako je prvostupanjski sud zakonito postupio kada je prihvatio kao osnovu rasprave tako izmijenjenu optužnicu i u konačnici donio zakonitu odluku povodom iste za kazneno djelo oružane pobune iz članka 235. stavka 1. KZ RH.

 

7. Jedino što se u tom kontekstu može problematizirati i što žalba optuženika vidi (bez daljnjeg preciziranja) kao žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, jesu granice izmijenjene optužnice glede činjeničnog opisa kaznenog djela kojim se tereti optuženik. Naime, prema shvaćanju ovog žalbenog suda, u obnovljenom kaznenom postupku sukladno odgovarajućim odredbama ZKP/08. može se raspravljati samo ono kazneno djelo za koje je bilo predmetom optužbe u odluci koja je prihvaćanjem zahtjeva za obnovu bila predmetom optužbe, te djelo sadržano u izmijenjenoj optužnici koje ne predstavlja drugo, nego drugačije kazneno djelo. Pritom se drugačije kazneno djelo treba shvatiti kao djelo počinjeno u isto vrijeme i na istom prostoru, ali izmijenjenim modalitetom, načinom postupanja. U konkretnom slučaju nesporno je da se optuženik Đ. V. izmijenjenom optužnicom tereti za aktivnosti u kojima je sudjelovao u vremenu i prostoru kako su isti bili označeni u prvotno podignutoj optužnici ("točno neutvrđeni dan u srpnju 1991. do 5. svibnja 1992. s privremeno zauzetog teritorija", pri čemu je u prvotno podignutoj optužnici taj privremeno zauzeti teritorij i određen kao mjesta: A., E., K., M. i Š.). Jedinu izmjenu je državni odvjetnik napravio u konkretizaciji činjenja optuženog Đ. V.: u optužnici od 30. kolovoza 1994. optuženik se tereti da je sa suoptuženicima, kao pripadnik paravojnih postrojbi, artiljerijskim oruđima neselektivno gađao naseljena mjesta, dočim se u izmijenjenoj optužnici tereti isključivo za sudjelovanje u oružanoj pobuni. Dakle, optuženi Đ. V. se izmijenjenom optužnicom tereti za smanjenu, reduciranu kriminalnu aktivnost, koja je kao takva bila sadržana i u prvotno podignutoj optužnici, ali su obje navedene inkriminacije u biti jedan te isti, jedinstveni događaj. Utoliko je državni odvjetnik postupio unutar zakonskih ovlasti, a raspravni sud donio zakonitu odluku po tako izmijenjenoj optužnici u obnovljenom postupku.

 

8. Pogrešno i preusko žalitelj tumači odredbu članka 2. stavka 1. ZOO-a kada tvrdi da "Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku…nije uopće moglo pokrenuti postupak za kazneno djelo protiv Republike Hrvatske – oružanu pobunu, opisano i kažnjivo u članku 235. stavku 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske", jer je u navedenoj zakonskoj odredbi propisano kako se kazneni postupak protiv počinitelja kaznenog djela oružane pobune neće pokretati. Naime, u konkretnom slučaju riječ je o već pokrenutom postupku (iako, postupku pokrenutom zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. i 2. OKZ RH), a u članku 2. stavku 2. ZOO-a je propisan način postupanja ako je kazneni postupak pokrenut (isti će se obustaviti, odnosno, optužba će se odbiti po službenoj dužnosti.). Utoliko je prvostupanjski sud u opisanoj situaciji pravilno primjenio odgovarajuće odredbe ZOO-a i ZKP/08., te donio na zakonu utemeljenu odluku.

 

9. U odnosu na žalbenu argumentaciju koja se odnosi na tezu optuženika glede mogućnosti ponovnog procesuiranja za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i s tim povezanog anticipiranog kršenja načela "ne bis in idem" i članka 4. stavka 2. Protokola Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.) s tim u svezi, žalitelj se upućuje na kriterije sudske prakse koji su presudom Europskog suda za ljudska prava uspostavljeni u predmetu M. protiv Hrvatske, broj 4455/10 od 27. svibnja 2014., uz napomenu kako su teze žalbe optuženika glede ovog pitanja irelevantne s aspekte ocjene zakonitosti pobijane presude, no, pod određenim pretpostavkama mogu biti relevantne u budućnosti.

 

10. S obzirom na izloženo, na temelju odredbe članka 482. ZKP/08. trebalo je odbiti žalbu optuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, jer ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti povrede zakona iz članka 476. stavak 1.t.. i 2. ZKP/08., na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

U Zagrebu 26. listopada 2021.