- 1 -              Rev 2622/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2622/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Jalšovečki predsjednice vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. d.o.o., Z., S. Lj.-V. br. 4, kojeg zastupa punomoćnica M. G., odvjetnica u Z., protiv I. tuženika H. o. k., Z., K. 53, kojeg zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u Z. i II. tuženika H. o. k. d.d., Z., L. 2a, kojeg zastupa punomoćnik F. O., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ž. O., I. P., F. O., Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8138/09-2 od 10. listopada 2013., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5355/06 od 17. lipnja 2009., u sjednici vijeća održanoj 26. listopada 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

              Odbija se kao neosnovana revizija tužitelja E. d.o.o. protiv dijela presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8138/09-2 od 10. listopada 2013. kojim je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5355/06 od 17. lipnja 2009. u dijelu kojim je tužbeni zahtjev protiv II. tuženika H. o. k. d.d. odbijen kao neosnovan za iznos 214.796,30 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

i

 

 

r i j e š i o  j e:

 

              Odbacuje se kao nedopuštena revizija tužitelja E. d.o.o. protiv dijela presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8138/09-2 od 10. listopada 2013. kojim je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5355/06 od 17. lipnja 2009. u dijelu kojim je tužbeni zahtjev protiv I. tuženika H. o. k. odbijen kao neosnovan za iznos 62.306,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom je pod točkom I. izreke I. tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos 8.125,20 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačno određene iznose od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, u roku od 15 dana. Pod točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev protiv II. tuženika za isplatu iznosa 331.373,40 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačno određene iznose od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i zahtjev tužitelja za solidarnom isplatom I. tuženika i II. tuženika. Pod točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja protiv I. tuženika za isplatu iznosa 323.248,20 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačno određene iznose od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate . Pod točkom IV. izreke tužitelju je naloženo naknaditi II. tuženiku parnični trošak u iznosu 43.920,00 kn sa zateznim kamatama od 17. lipnja 2005. do isplate, dok je pod točkom V. izreke tužitelju naloženo naknaditi I. tuženiku parnični trošak u iznosu 37.600,00 kn, sve u roku od 15 dana.

 

2. Drugostupanjskom presudom je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke za iznos 214.796,30 kn s pripadajućim zateznim kamatama kao i u pobijanom dijelu pod točke III. izreke za iznos 62.306,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Drugostupanjskim rješenjem je prvostupanjska presuda u preostalom (žalbama pobijanom) dijelu ukinuta te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati nižestupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinači pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično je nedopuštena.

 

6. Odredbom čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), propisano  je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (toč. 1.), ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (toč. 2.) i ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a (toč. 3.).

 

6.1.Odredbom čl. 382. st. 2. ZPP-a, propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. tog članka zakona one mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

6.2. Odredbom čl. 37. st. 2. ZPP-a je propisano da u slučaju kad zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva.

 

U smislu odredbe čl. 40. st. 1. ZPP-a, kada se zahtjev odnosi na novčanu svotu kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota.

 

6.3.Vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude kojim je odlučeno o novčanom zahtjevu tužitelja prema II. tuženiku H. o. k. d.d. iznosi 214.796,30 kn, pa su u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu navedenog novčanog iznosa ispunjene pretpostavke za razmatranje podnesene revizije kao tzv. redovne revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a.

 

6.4. Međutim, vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja prema I. tuženiku H. o. k. iznosi 62.306,00 kn, čime očigledno nije udovoljeno pretpostavci iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a.

 

6.5. Budući da u konkretnom slučaju nije riječ o presudi donesenoj u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa niti je ta presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a (čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP-a), a pri čemu podnesena revizija ne ispunjava zakonske pretpostavke da bi je se moglo smatrati tzv. izvanrednom revizijom iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, proizlazi da je ista u odnosu na I. tuženika nedopuštena.

 

Stoga je, a na temelju čl. 392. st. 1. ZPP-a, valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

 

7. Slijedom navedenog, u revizijskom stadiju postupka povodom podnesene tzv. redovne revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, valjalo je ispitati drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kojim je tužbeni zahtjev protiv II. tuženika H. o. k. d.d. odbijen kao neosnovan za iznos 214.796,30 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

 

8. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

9. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi nisu uzeti u obzir (čl. 386. ZPP-a).

 

10. Suprotno revizijskim navodima, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da obje nižestupanjske presude sadrže jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u prikupljenoj relevantnoj procesnoj građi (čl. 8. ZPP-a), te nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

 

11. Pritom valja dodati da izneseni prigovori u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka koji se svode na vlastitu ocjenu izvedenih dokaza, u suštini predstavljaju prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a, iz tog se razloga ne može izjaviti revizija pa utoliko ti navodi revizije nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

 

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete za koju tvrdi da ju je pretrpio zbog propusta odvjetnice S. Č. u obavljanju odvjetničke djelatnosti, obzirom da je odvjetnicu opunomoćio za zastupanje u ovršnim predmetima koji su okončani predmnijevanim povlačenjem prijedloga za ovrhu zbog nepostupanja odvjetnice prema rješenjima suda, te zbog njenog nepokretanja odgovarajućih postupaka radi naplate računa koje je tužitelj izdao prije nastupa zastare tih računa.

 

13. Prvenstveno valja reći da ovaj sud ocjenjuje pravilnim shvaćanje nižestupanjskih sudova prema kojemu nisu ostvarene pretpostavke za postojanje solidarne odgovornosti I. i II. tuženika u smislu odredbe čl. 206. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO), jer u konkretnom slučaju tuženici nisu nastupali zajedno niti su tako uzrokovali (eventualnu) štetu tužitelju.

 

14. Nižestupanjski sudovi pravilno ocjenjuju da II. tuženik odgovara tužitelju samo za one eventualne štete od odgovornosti koje su obuhvaćene policom osiguranja u obavljanju odvjetničke djelatnosti koju je odvjetnica sklopila 1. siječnja 2002., za razdoblje do 31. prosinca 2011.

 

15. Pritom je drugostupanjski sud potvrdio odbijanje tužbenog zahtjeva prema II. tuženiku za iznos 214.796,30 kn s pripadajućim zateznim kamatama, smatrajući osnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije II. tuženika obzirom na odredbu čl. 16. Uvjeta za osiguranje od odgovornosti odvjetnika  (dalje: Uvjeti osiguranja).

 

15.1. Odredbom čl. 16. st. 1. Uvjeta osiguranja određeno je da osiguranjem nisu obuhvaćene štete od odgovornosti za propuste ili pogreške u obavljanju djelatnosti, koje su bile poznate u vrijeme sklapanja ugovora o osiguranju ili nisu mogle ostati nepoznate, a propust ili pogreška se smatraju poznatim kad ih osiguranik sam utvrdi ili za njih dozna a da još nije postavljen odštetni zahtjev a niti najavljen odštetni zahtjev treće osobe, dok je čl. 16. st. 2. Uvjeta osiguranja određeno da se u slučaju sumnje smatra da je propust ili pogreška učinjena onog dana, kad se neki od oblika pravne pomoći trebao najkasnije poduzeti, odnosno pogreška ispraviti, da se spriječi nastajanje štete, osim u slučaju uskrate pravne pomoći zbog razloga koje propisuje zakon, statut komore i kodeks odvjetničke etike.

 

Čl. 18. Uvjeta osiguranja određeno da se osiguranim slučajem  u smislu tih uvjeta smatra svaki pojedinačno određeni propušteni oblik pravne zaštite ili učinjena pogreška prema čl. 15. st. 2. navedenih uvjeta kojima se trećim osobama uzrokuje šteta, te je čl. 15. st. 2. istih Uvjeta osiguranja određeno da se pod oblicima pravne zaštite podrazumijeva osobito davanje pravnih savjeta, sastavljanje isprava, tužbi, žalbi, prijedloga, zahtjeva molbi, izvanrednih pravnih lijekova i drugih podnesaka te zastupanje stranaka.)

 

16. Ovaj sud ocjenjuje pravilnim shvaćanje drugostupanjskog suda prema kojemu, a suprotno navodima revidenta, II. tuženik nije pasivno legitimiran glede računa tužitelja po kojima su potraživanja zastarjela prije sklapanja police osiguranja, protekom trogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 374. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) računajući od dospijeća svakog pojedinog računa, budući se radi o međusobnim potraživanjima pravnih osoba iz ugovora o prometu roba i usluga.

 

16.1. Naime, polazeći od odredbe čl. 16. st. 2. Uvjeta osiguranja, osiguranica II. tuženika je trebala poduzeti radnje pravne pomoći (konkretno, pokrenuti odgovarajuće postupke radi naplate računa tužitelja) prije nastupa zastare potraživanja tužitelja po navedenim računima.

 

16.2. Suprotno tvrdnjama revidenta, za procjenu o tome koje su štete obuhvaćene ugovorom o osiguranju bitno je kada je za propust (u konkretnom slučaju propuštanje pokretanja postupaka radi naplate računa) saznala osiguranica II. tuženika, odvjetnica S. Č. – a ne tužitelj.

 

16.3. Obzirom da je zastara potraživanja tužitelja po navedenim računima nastupila prije sklapanja ugovora o osiguranju (1. siječnja 2002.), te iz rezultata postupka proizlazi da je  tužitelj osiguranici II. tuženika predao račune tijekom 2000. godine a najkasnije u prvoj polovici 2001. godine, to je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da je propust u obavljanju djelatnosti osiguranici II. tuženika bio poznat u vrijeme sklapanja ugovora o osiguranju, odnosno da joj nije mogao ostati nepoznat.

 

17. U odnosu na račune radi naplate kojih je osiguranica II. tuženika podnijela prijedloge za ovrhu te su ti postupci okončani predmnijevanim povlačenjem tužbe jer je propustila postupiti prema sudskim rješenjima kojima se je poziva na ispravak prijedloga, drugostupanjski sud je pravilno ocijenio da, obzirom da je za te propuste i pogreške osiguranica II. tuženika saznala tijekom 2001. godine, isti su joj bili poznati u vrijeme sklapanja ugovora o osiguranju pa da i u tom slučaju II. tuženik osnovano prigovara, pozivom na odredbu čl. 16. Uvjeta osiguranja, da za eventualnu štetu nastalu radom odvjetnice u tim postupcima on ne odgovara.

 

18. S obzirom na izloženo, temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a, valjalo je reviziju tužitelja u navedenom dijelu odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 26. listopada 2021.

 

              Predsjednica vijeća:

              Gordana Jalšovečki,v.r.