Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 4974/2019-4
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Jalšovečki predsjednice vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja M. K., OIB: ..., S., II-tužiteljice Z. P., OIB: ..., S., III-tužitelja M. P., OIB: ..., S., sa boravištem u S., i IV-tužiteljice malodobne L. P., OIB: ..., S., zastupane po majci i zakonskoj zastupnici II-tužiteljici Z. P., svi zastupani po punomoćnicima odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu K. Š., S. Š. i A. B. u Z., protiv tuženika E. o. d.d., OIB: ..., Z., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu G. & P. u Z., Pisarnica I, Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji III-tužitelja i reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1447/2018-2 od 16. srpnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2137/2011-71 od 1. prosinca 2017., u sjednici održanoj 26. listopada 2021.,
p r e s u d i o i r i j e š i o j e:
I. Revizija trećetužitelja M. P. protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev trećetužitelja se odbija kao neosnovana.
II. Revizija tuženika protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev prvotužitelja M. K. se odbija kao neosnovan.
III. Revizija tuženika protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev drugotužiteljice Z. P. i četvrtotužiteljice malodobne L. P. se odbacuje.
IV. Revizija trećetužitelja M. P. protiv odluke o troškovima postupka sadržane u nižestupanjskim presudama se odbacuje.
V. Revizija tuženika protiv odluke o troškovima postupka sadržane u nižestupanjskim presudama se odbacuje.
VI. Prvo-četvrtotužiteljima se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju tuženika.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2137/2011-71 od 1. prosinca 2017. naloženo je tuženiku isplatiti:
a) prvotužitelju M. K.:
- na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iznos 520.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama počev od 7. ožujka 2011. do isplate;
- na ime uglavničene zatezne kamate na iznose dijelom isplaćene neimovinske štete tužitelju i to: na isplaćenih 250.000,00 kn 19. srpnja 2011. u iznosu 13.904,11 kn; na isplaćenih 250.000,00 kn 17. kolovoza 2011. u iznosu 15.726,03 kn; na isplaćenih 100.000,00 kn 7. ožujka 2017. u iznosu 17.475,69 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama;
- na ime tuđe pomoći i njege za razdoblje od 17. siječnja 2011. do 28. travnja 2011. iznos 8.820,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama počev od 7. ožujka 2011. do isplate;
- na ime uglavničene zatezne kamate na dijelom isplaćene naknade za tuđu pomoć i njegu u iznosu 4.180,00 kn isplaćen 7. veljače 2017. u iznosu 2.768,58 kn, s pripadajućim zateznim kamatama počev od 12. lipnja 2017. do isplate;
- na ime tuđe pomoći i njege isplaćivati tužitelju rentu u razdoblju od 1. svibnja 2011. do 31. siječnja 2016. u iznosu 4.420,00 kn mjesečno, a od 1. veljače 2016. nadalje u iznosu 4.800,00 kn mjesečno, sve s pripadajućim zateznim kamatama;
- na ime izgubljene zarade isplaćivati tužitelju rentu počev od 1. veljače 2017. nadalje u iznosu 4.485,00 kn mjesečno, sve s pripadajućim zateznim kamatama,
a za više traženo zahtjev prvotužitelja je odbijen kao neosnovan.
b) Drugotužiteljici Z. P.:
- na ime naknade neimovinske štete zbog osobito teškog invalida prvotužitelja iznos 80.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama počev od 7. ožujka 2011. do isplate;
- na ime uglavničene zatezne kamate na iznose dijelom isplaćene neimovinske štete i to: na isplaćenih 110.000,00 kn 26. rujna 2013. u iznosu 34.476,72 kn; na isplaćenih 60.000,00 kn 27. travnja 2016. u iznosu 35.685,58 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama,
c) četvrtotužiteljici malodobnoj L. P. na ime naknade neimovinske štete zbog osobito teškog invalida prvotužitelja iznos 100.000,00 kn, s pripadajućim zateznim kamatama počev od 7. ožujka 2011. do isplate;
d) odbijen zahtjev trećetužitelja M. P. za naknadu mu neimovinske štete zbog osobito teškog invalida prvotužitelja kao neosnovan.
e) Naloženo tuženiku na ime troškova postupka isplatiti prvotužitelju M. K. iznos 376.571,71 kn, drugotužiteljici Z. P. iznos 52.550,65 kn, četvrtotužiteljici malodobnoj L. P. iznos 24.345,73 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama počev od 1. prosinca 2017. do isplate,
f) naloženo trećetužitelju M. P. na ime troškova postupka isplatiti tuženiku iznos 33.403,27 kn s pripadajućim zateznim kamatama počev od 1. prosinca 2017. do isplate,
g) odbijen zahtjev tuženika za naknadu mu troškova postupka od prvo, drugo i četvrtotužitelja kao neosnovan.
2. Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1447/2018-2 od 16. srpnja 2019. potvrđena je prvostupanjska presuda te je odbijen zahtjev prvo i trećetužitelja te tuženika za naknadu im troškova sastava žalbe.
3. Protiv drugostupanjske presude kako u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev trećetužitelja, tako i u odluci o troškovima postupka, trećetužitelj M. P. je podnio reviziju pobijajući je iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem njegovog tužbenog zahtjeva za naknadu mu neimovinske štete i nalaganje tuženika naknaditi mu troškove postupka.
4. Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu prvotužitelja M. K. te odluke o troškovima postupka, tuženik je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, a protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu drugotužiteljice Z. P. i četvrtotužiteljice malodobne L. P. te odluke o troškovima postupka je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku navodeći kao sporna pravna pitanja:
"Je li drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 1100. i 1101. a u vezi sa čl. 19. i 1046. ZOO/05 kod odmjere i dosude pravične novčane naknade zbog naročito teškog invaliditeta bliskog srodnika (punoljetnog sina/brata) kada je 2.tužiteljici dosudio naknadu neimovinske štete za povredu prava osobnosti zbog duševnih boli radi naročito teškog invaliditeta bliskog srodnika (sina) u iznosu od 250.000,00 kuna, kao i kad je 4.tužiteljici dosudio naknadu neimovinske štete za povredu prava osobnosti zbog duševnih boli radi naročito teškog invaliditeta bliskog srodnika (brata) u iznosu od 100.000,00 kuna, a sve budući u postupku 2.tužiteljica i 4.tužiteljica nisu prezentirale nikakve posebne okolnosti, niti je to sud učinio, izuzev činjenica koje su utvrđene liječničkim vještačenjem, pa je li radi ovoga ovom drugostupanjskom presudom izneseno pravno stajalište koje je u protivnosti sa pravnim stajalištem koje je po ovom pravnom pitanju već zauzeo Vrhovni sud RH na sjednici održanoj dana 29. studenoga 2002. kada je prihvatio "Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete", ali koje pravno stajalište je izneseno i u odlukama Rev-1723/2016-2, od 03. travnja 2019. g.; Županijskog suda u Zagrebu, 38 Gž-6911/15-4, od 08. studenog 2016. g.; Županijskog suda u Sisku, Gž-2174/2014-3, od 03. studenog 2016. g.; Županijskog suda u Puli – Pola, Gž-1142/2017-2, od 14. svibnja 2019. g.; Županijskog suda u Šibeniku, Gž-416/2017-2, od 23. travnja 2018. g.; Županijskog suda u Sisku, Gž-138/2012 od 22. ožujka 2012. g.; Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, Gž-1407/2013-2, od 27. svibnja 2015. g.; Županijskog suda u Zagrebu, Gž-6911/15, od 08. studenog 2016. g. radi čega je ova pobijana drugostupanjska presuda nezakonita?
Je li se novčana tražbina naknade neimovinske štete po osnovu izvanugovorne odgovornosti za štetu, čija visina nije utvrđena niti je sudskom odlukom utvrđeno postojanje obveze na naknadu štete, smatra djeljivom obvezom u smislu čl.41. st.1. Zakona o obveznim odnosima i je li prema čl.31. ZOO-a, u svezi sa odredbom čl.223. i čl. 160. ZOO-a zakonita tražbina isplata zakonskih zateznih kamata na iznos neisplaćenih kamata na neimovinsku štetu visina koje nije utvrđena, prije nego je u cijelosti isplaćena dužna glavnica naknade neimovinske štete, odnosno u vrijeme dok još postoji glavna obveza dužnika?
Je li ispravno pravno shvaćanje iskazano u pobijanoj drugostupanjskoj presudi prema kojoj u slučaju više tužitelja koji svaki potražuju svoju štetu (subjektivna kumulacija) i koji su zastupani po istom punomoćniku odluku o parničnim troškovima treba donijeti tako da se vrijednost predmeta spora za odlučivanje o parničnim troškovima stranaka utvrđuje zbrajanjem tužbenih zahtjeva svih tužitelja ili pak odluku o parničnim troškovima stranaka treba u takvim slučajevima donijeti na način da se kao mjerodavna vrijednost predmeta spora za odluku o parničnim troškovima stranaka uzme najveći zahtjev jednog od tužitelja i tako utvrđena vrijednost predmeta spora uvećava za zastupanje više osoba u kojem pravcu je zauzet pravni stav u odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-x 1174/11-2, od 11. srpnja 2012. g.; Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-x 245/08-3, od 23. prosinca 2009. g.; Županijski sud u Velikoj Gorici, 16 Gž-486/2018-10, od 20.02.2019. g.; Županijski sud u Zagrebu, Gž-95/18, od 11. rujna 2018. g.?"
smatrajući da o rješenju tih pitanja ovisi odluka u ovoj pravnoj stvari, a koja i da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer da je pravno shvaćanje iz pobijane presude suprotno onom izraženom u odlukama naznačenim u reviziji.
Predloženo je ukidanje obje nižestupanjske presude u pobijanom dijelu i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno preinačenjem odbijanjem zahtjeva tužitelja.
4. Tužitelji su odgovorili na reviziju tuženika predloživši njezino odbijanje uz naknadu im troškova sastava odgovora na reviziju tuženika.
5. Tuženik je odgovorio na reviziju trećetužitelja predloživši njezino odbijanje uz naknadu mu troškova sastava odgovora na reviziju tužitelja.
6. Revizija trećetužitelja i revizija tuženika su dijelom neosnovane, a dijelom nedopuštene.
7. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi sa odredbom čl. 70. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje: ZID ZPP) je u povodu revizije trećetužitelja M. P. ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je trećetužitelj pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. Trećetužitelj u reviziji ustraje u zahtjevu za naknadu mu neimovinske štete u iznosu 250.000,00 kn, sve vezano za osobito teški invaliditet prvotužitelja M. K., smatrajući da i on kao očuh prvotužitelja spada u krug osoba koje na temelju odredbe čl. 1101. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) imaju pravo na pravičnu naknadu u slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta bliske osobe.
9. Nižestupanjski sudovi odbili su takav zahtjev trećetužitelja izrazivši pravno shvaćanje da on kao očuh prvotužitelja ne spada u krug osoba taksativno navedenih u čl. 1101. st. 1. i 2. ZOO-a, a koje su ovlaštenici tog prava, a niti da je u postupku utvrđeno da bi odnos trećetužitelja kao očuha i prvotužitelja kao pastorka kvalitativno i kvantitativno imao takvu razinu koja bi se mogla izjednačiti sa odnosom roditelja i djeteta.
10. Prema odredbi čl. 1101. st. 1. ZOO-a u slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta neke osobe, pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete imaju članovi njezine uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji).
Prema odredbi stavka 2. tog članka takva se naknada može dosuditi i braći i sestrama, djedovima i bakama, unučadi te izvanbračnom drugu, ako je između njih i umrlog, odnosno ozlijeđenog postojala trajnija zajednica života.
11. Polazeći od utvrđenja nižestupanjskih sudova, uz ostalo da su trećetužitelj M. P. i drugotužiteljica Z. P. – majka prvotužitelja M. K. sklopili brak ....., kada je prvotužitelj imao 14 godina (rođen je ....), od kada žive u istom stanu (premda je trećetužitelj prijavljen sa mjestom stanovanja na adresi ...., S., dakle drugačijoj od one prvotužitelja – prema sadržaju revizije tog tužitelja), da otac prvotužitelja D. (D.) K. također živi u S. gdje i prvotužitelj, no međusobno ne kontaktiraju, te da su odnosi između trećetužitelja i prvotužitelja dobri, a polazeći od odredbe čl. 1101. st. 1. i 2. ZOO-a, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev trećetužitelja M. P. pravilno ocijenivši da on ne spada u krug osoba koje imaju pravo na pravičnu novčanu naknadu u slučaju osobito teškog invaliditeta osobe.
12. Naime nesporna je činjenica da trećetužitelj M. P. nije otac prvotužitelja M. K., niti ga je posvojio, već kao suprug majke prvotužitelja Z. P. te s njihovom kćerkom četvrtotužiteljicom L. P. žive navodno zajedno u istom stanu. Okolnost da su odnosi između trećetužitelja i prvotužitelja skladni te se između njih i stvorila određena emocionalna povezanost, ne mogu se međutim izjednačiti sa onom koja pripada srodničkom odnosu roditelja i djeteta, a čime se izjednačava i odnos posvojitelja i posvojenika.
13. Kako to pravilno navodi drugostupanjski sud u našem pravnom sustavu dolazi do određenog ekstenzivnog tumačenja pojma ovlaštenika prava na pravičnu novčanu naknadu uslijed smrti ili osobito teškog invaliditeta bliske osobe određen čl. 1101. st. 1. i 2. ZOO-a, a sve to imajući u vidu da u određenim životnim okolnostima odnosi pojedinih članova obitelji, izvan onih taksativno navedenih u čl. 1101. st. 1. i 2. ZOO-a može doista sadržajno biti izjednačen, možda čak intenzivniji od onih za koje se pretpostavlja da u uobičajenim životnim okolnostima postoje između roditelja i djece itd.
Na tom tragu je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. listopada 2018. u tumačenju odredbe čl. 1101. st. 2. ZOO-a izraženo pravno shvaćanje da pastorak – dijete izvanbračnog druga ima pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete zbog smrti izvanbračnog druga svog roditelja s kojim je živio i bio emocionalno povezan.
14. Ovako zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne znači međutim da se ono ima odnosno može primijeniti na sve odnose očuha – pastorka. Naprotiv ono je moguće primijeniti samo onda kada okolnosti pojedinog, konkretnog predmeta jasno upućuju na to da su u datim životnim okolnostima odnosi između te dvije osobe bili toliko emotivno snažni i izraženi, kako u kvaliteti tako i dužni trajanja ovih, zbog čega da se takav odnos može izjednačiti sa onim odnosom roditelja i djeteta.
15. Na tom tragu je i pravno shvaćanje izraženo u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1549/11 od 8. travnja 2011. u kojem je odnos između poginule osobe i tamo tužiteljice, koja je potraživala naknadu neimovinske štete u smislu odredbe čl. 1101. ZOO-a trajao punih 47 godina, a zasnovan je kada je poginula osoba imala samo jedan mjesec i sedam dana života, a prekinut smrću nakon 47 godina, i po svojoj kvaliteti se takav konkretni odnos zaista mogao izjednačiti sa srodničkim odnosom roditelja i djeteta odnosno posvojitelja i posvojenika.
16. U ovom konkretnom slučaju u postupku nije dokazano, a time nije bilo moguće ni utvrditi da bi po sklapanju braka između trećetužitelja i drugotužiteljice bio uspostavljen odnos između trećetužitelja kao očuha i prvotužitelja kao pastorka, a koji bi se mogao izjednačiti sa onim odnosom roditelja i djeteta.
Ovaj sud ne sumnja, odnosno vjeruje da trećetužitelj kao čovjek osjeća bol zbog nesreće koja je zadesila trećetužitelja, no to nije dovoljno da bi u konkretnim okolnostima on ostvarivao pravo na naknadu štete u smislu odredbe čl. 1101. ZOO-a.
Stoga je odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja materijalno pravo pravilno primijenjeno, zbog čega je u tom dijelu reviziju trećetužitelja trebalo odbiti kao neosnovanu sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP, a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi sa odredbom čl. 80. ZID ZPP primjenjuje na ovaj spor.
17. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tuženika protiv pobijane presude u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu prvotužitelja M. K. ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
18. Neosnovano se u reviziji prigovara da bi pobijana presuda bila opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer suprotno revizijskim navodima tuženika pobijana presuda je jasna i razumljiva i upravo sadrži razloge zašto je taj sud ocijenio neosnovanim prigovor tuženika glede dosuđene naknade prvotužitelju na ime troškova tuđe pomoći i njege te izrazio svoje shvaćanje zašto prvotužitelja pripada pravo na naknadu tuđe pomoći i njege unatoč tome što drugotužiteljica Z. P., kao njegova njegovateljica ostvaruje od Centra za socijalnu skrb novčanu naknadu odnosno izrazio pravno shvaćanje zašto je dosuđena visina naknade neimovinske štete pravilno odmjerena prvotužitelja.
19. Prema odredbi čl. 1100. st. 1. ZOO-a u slučaju povrede prava osobnosti, sud će, ako nađe da težina povreda i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.
Prema odredbi stavka 2. tog članka pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.
20. Iz sadržaja te odredbe proizlazi da novčana naknada koja se zbog povrede prava osobnosti dosuđuje, ima svrhu satisfakcije u vidu primjerene naknade kojom se "pokušava" donekle ublažiti negativne posljedice po oštećenika, nastale tom povredom. U tom smislu, a radi definiranja visine pravične naknade, a koja uvijek ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, sud uz ostalo cijeni vrstu i težinu povreda i s tim u svezi jačinu i trajanje fizičkih bolova, duševnih boli, intenzitet i trajanja pretrpljenog straha, baš kao i cilj kojem ta naknada služi, no istovremeno vodeći računa o tome da dosuđenjem takve naknade se ne izgubi smisao i svrha kojoj je namijenjena.
21. U tom pravcu u odmjeravanju visine naknade štete koja treba biti pravična, sud se uz ostalo rukovodi i "Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine novčane naknade nematerijalne štete" (dalje: Orijentacijski kriteriji) Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posljednji zauzeti na drugoj sjednici Građanskog odjela pod brojem Su-IV-47/20-5 od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. Pritom treba imati u vidu, a što je ovaj sud u nizu svojih odluka već jasno izrazio da iznosi iz Orijentacijskih kriterija nemaju značaj strogo zadanih kategorija te da ne podrazumijeva njihovo strogo pridržavanje niti matematički obračun iznosa prikazanih u istima, već kako to sam naziv govori jesu orijentir sudovima prilikom ovjeravanja pravične novčane naknade neimovinske štete u datim okolnostima konkretnog spisa predmeta.
22. U smislu prethodno navedenog, a imajući na umu vrstu i težinu povreda koje je prvotužitelj zadobio u štetnom događaju, intenzitet i trajanje bolova koje je trpio vezano uz to, posebno posljedice koje su zaostale u vidu invaliditeta od 95%, a s tim u vezi duševne boli i strah koje je prvotužitelj trpio, imajući u vidu i njegovu životnu dob (imao je 20 godina kada je nastradao u prometnoj nezgodi!), te činjenicu da je gotovo u potpunosti ovisan o pomoći druge osobe u svakodnevnom životu, sagledavajući u ukupnosti stanje prvotužitelja, ocjena je ovog suda da iznos od 1.120.000,00 kn odmjeren od nižestupanjskih sudova, a nakon što su uzeti u obzir iznosi invalidnine koju prvotužitelj ostvaruje u mjesečnom iznosu od 1.250,00 kn, je primjerena novčana naknada neimovinske štete s osnova povrede prava osobnosti i okolnostima konkretnog slučaja, sve u smislu odredbe čl. 1100. ZOO-a.
Kod nesporne činjenice da je s te osnove tuženik prvotužitelju 29. srpnja 2011. isplatio 250.000,00 kn; 17. kolovoza 2011. isplatio 250.000,00 kn; 7. ožujka 2017. isplatio 100.000,00 kn, ukupno isplatio 600.000,00 kn, pravilno je tuženiku naloženo s osnove povrede prava osobnosti isplatiti prvotužitelju daljnjih 520.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom.
23. Neosnovano tuženik ustraje u prigovoru pogrešne primjene materijalnog prava jer da sudovi nisu izvršili kapitalizaciju iznosa koji prvotužitelj ostvaruje na ime invalidnine i za taj iznos umanjili visinu naknade neimovinske štete, a kad zakonom nije propisana obveza kapitalizacije invalidnine koju stranka ostvaruje pri obračunu naknade neimovinske štete, a s druge strane su sudovi kod odmjeravanja pravične novčane naknade imali u vidu ostvarenu invalidninu i onu koju će primati ubuduće.
24. Suprotno revizijskim navodima tuženika pravilno su nižestupanjski sudovi prihvatili zahtjev prvotužitelja kojim od tuženika potražuje uglavničene zatezne kamate na pojedine iznose već isplaćene akontacije neimovinske štete prvotužitelju (iznos 13.904,11 kn na ime zatezne kamate na 250.000,00 kn isplaćenih 9. srpnja 2011., a odnosi se na razdoblje od 7. ožujka 2011. do 19. srpnja 2011.; iznos 15.726,03 kn na ime zatezne kamate za 250.000,00 kn isplaćenih 17. kolovoza 2011., a odnosi se na razdoblje od 7. ožujka 2011. do 17. kolovoza 2011.; iznos 17.475,69 kn na ime zatezne kamate na 100.000,00 kn isplaćenih 7. ožujka 2017., a odnosi se na razdoblje od 7. ožujka 2011. do 7. ožujka 2017., a nakon što je tuženik od stvarnog iznosa s osnova dugovane kamate u iznosu od 66.233,85 kn s tog osnova samoinicijativno isplatio prvotužitelju iznos 48.758,16 kn), sve na temelju odredbe čl. 31. st. 2. ZOO-a.
Naime kada je tuženik prvotužitelju isplatio određene iznose kao akontaciju pripadajuće mu naknade neimovinske štete, tako isplaćeni iznosi su se osamostalili i kao takvi predstavljaju samostalnu glavnicu, na koju je tužitelja pripadala zatezna kamata, a za razdoblje od dospijeća obveze tuženika (7. ožujka 2011. kada je podnesena tužba) do dana kada su pojedini iznosi isplaćeni, a bez da je na njih isplaćena zatezna kamata (osim dijelom na iznos 100.000,00 kn za koji je tuženik isplatio zateznu kamatu u iznosu 48.758,16 kn). Dakle tužitelja pripada potraživati uglavničenu zateznu kamatu na već isplaćene iznose glavnice, sve na temelju odredbe čl. 31. st. 2. u vezi sa odredbom čl. 29. ZOO-a.
25. Tuženik u reviziji ustraje u prigovoru da je prilikom odlučivanja o zahtjevu prvotužitelja za naknadu štete s osnova tuđe pomoći i njege trebalo uzeti u obzir visinu naknade koju drugotužiteljica Z. P., njegova majka prima od Centra za socijalnu skrb kao njegovateljica u mjesečnom iznosu 2.500,00 kn.
26. Polazeći od stanja spisa predmeta uz ostalo da je prvotužitelju dosuđena naknada štete te renta s osnova tuđe pomoći i njege na koju ima pravo na temelju odredbe čl. 1093. ZOO-a, a da je njegovoj majci drugotužiteljici Z. P. utvrđeno pravo na novčanu naknadu od 2.500,00 kn po osnovi roditelja njegovatelja, a koju ona ostvaruje od Centra za socijalnu skrb, ocjena je ovog suda da nema mjesta "prebijanja" ovakvih imovinskih prava prvo i drugotužitelja. To stoga što pravo na naknadu tuđe pomoći i njege je osobno pravo prvotužitelja, koje ga pripada na temelju odredbe čl. 1093. ZOO-a, a koje je vezano za njegovo osobno stanje, dok naknada koju njegova majka ostvaruje kao njegovatelj je pravo koje je ona ostvarila na temelju odredbe čl. 86. Zakona o socijalnoj skrbi ("Narodne novine", broj 57/11). Dakle radi se o dva različita prava dviju osoba, ostvarena po različitim pravnim osnovana i kao takva se međusobno ne isključuju, odnosno ostvarivanje prava prvotužitelja na temelju odredbe čl. 1093. ZOO-a ne može biti dovedeno u pitanje zbog prava koje je za sebe ostvarila drugotužiteljica na temelju odredbe čl. 86. Zakona o socijalnoj skrbi.
Stoga je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a kada je prvotužitelju dosuđena naknada s osnove tuđe pomoći i njege odnosno s osnove renta.
27. Suprotno revizijskim navodima tuženika, pravilno je prvotužitelju dosuđena zatezna kamata na dosuđene iznose rente s osnova tuđe pomoći i njege po njihovom mjesečnom dospijeću, sve na temelju odredbe čl. 1086. u vezi sa odredbom čl. 1088. st. 2. i 2. ZOO-a.
Prema odredbi čl. 1086. ZOO-a obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.
Bez obzira na činjenicu što prvotužitelju tuđu pomoć pružaju članovi njegove obitelji, time taj oblik štete je i dalje imovinska šteta, pri čemu nije točno da je visina cijene sata, a na temelju koje se obračunava naknada za tuđu pomoć i njegu utvrđena tek 17. listopada 2017., a kod nesporne činjenice da je tuženik s tog osnova tužitelju, dakle na ime tuđe pomoći i njege isplatio naknadu po cijeni od 20,00 kn po satu, tj. 320,00 kn za travanj 2011., što znači da visina utvrđene mjesečne rente tužitelju s osnova tuđe pomoći i njege nije utvrđena prema cijenama u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, a kako to tuženik pogrešno smatra.
28. Prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP, a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi sa odredbom čl. 78. ZID ZPP primjenjuje na ovaj spor, u odnosu na reviziju tuženika protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu drugotužiteljice Z. P. i četvrtotužiteljice L. P. u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, zbog kojeg je podnesena, koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.
29. Prvopostavljenim pitanjem u reviziji tuženik pokušava problematizirati pravilnost nižestupanjskih presuda kojima je u odnosu na drugotužiteljicu Z. P. majku prvotužitelja iznos 250.000,00 kn, a u odnosu na četvrtotužiteljicu L. P. polusestru tužitelja iznos 100.000,00 kn ocijenjen pravičnom novčanom naknadom zbog osobito teškog invaliditeta prvotužitelja, a obzirom na već isplaćeni iznos 170.000,00 kn (110.000,00 kn isplaćeno 26. rujna 2013.; 60.000,00 kn isplaćeno 27. travnja 2016.) s te osnove drugotužiteljici, te joj dosuđeno daljnjih 80.000,00 kn, odnosno četvrtotužiteljici L. P. dosuđen iznos 100.000,00 kn.
Tuženik naime smatra da su tako priznati te dosuđeni iznosi ove neimovinske štete previsoko određeni, suprotno Orijentacijskim kriterijima, što pokušava argumentirati određenim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a u čemu nalazi i razlog važnosti tih pitanja u smislu potrebe intervencije Vrhovnog suda Republike Hrvatske putem instituta tzv. izvanredne revizije, a radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
30. Vezano uz prethodno navedeno, a upućujući na razloge koje je ovaj sud već iznio u ovoj presudi pod toč. 20. njezinog obrazloženja, ponoviti je da novčani iznosi neimovinske štete prikazani u Orijentacijskim kriterijima nisu apsolutno zadane kategorije koje se kao takve trebaju primijeniti, već samo služe kao pomoćno sredstvo – orijentir u odmjeravanju pravične naknade štete. Upravo zato, pozivanje tuženika na naznačene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kojima se sugerira da bi u konkretnom slučaju visina štete bila posljedica pogrešne primjene materijalnog prava, postavljenim pitanjima u reviziji ne daje značaj njihove važnosti u smislu potrebe osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
31. Drugopostavljenim pitanjem u reviziji tuženik pokušava problematizirati pravilnost nižestupanjskih presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev drugotužiteljice Z. P. za isplatu joj uglavničene zatezne kamate na isplaćene pojedine iznose glavnice s osnova neimovinske štete. Razlog važnosti tog pitanja argumentira pojedinim odlukama u kojima je izraženo pravno shvaćanje da je moguće zahtijevati zateznu kamatu tek kada je glavni dug plaćen.
32. Kako je međutim nižestupanjskim presudama drugotužiteljici dosuđena uglavničena zatezna kamata na isplaćene akontacije s osnova naknade neimovinske štete, dakle dospjele glavnice, to ni odluke na koje se revident poziva tom pitanju ne daje značaj važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
33. Stoga je reviziju tuženika u dijelu kojim se pobija drugostupanjska presuda kojom je odlučeno o zahtjevu drugotužiteljice i četvrtotužiteljice trebalo odbaciti sve na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP, koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi sa odredbom čl. 79. ZID ZPP primjenjuje na ovaj spor.
34. Trećetužitelj M. P. i tuženik u podnesenim revizijama prigovaraju uz ostalo i pravilnosti pobijane presude u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka.
35. Na četvrtoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015., a vezano za pitanje dopuštenosti revizije protiv odluke o troškovima postupka sadržane u drugostupanjskoj presudi, zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem pravomoćno rješenje o trošku parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.
Navedeno pravno shvaćanje primjenjuje se na ovaj spor, a kod činjenice da je drugostupanjska presuda donesena 16. srpnja 2019., dakle prije stupanja na snagu ZID ZPP (stupio je na snagu 1. rujna 2019.), a čijim odredbama je na drugačiji način riješeno pitanje mogućnosti podnošenja revizije protiv odluke o troškovima postupka.
Stoga je u tom dijelu reviziju trećetužitelja i tuženika trebalo odbaciti kao nedopuštenu.
36. Tužiteljima i tuženiku nisu priznati troškovi sastava odgovora na revizije, jer te parnične radnje nisu bile od utjecaja prilikom donošenja odluke povodom revizije stranaka.
Gordana Jalšovečki, v.r.