Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-2242/21-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Dijane Vidović, predsjednice vijeća, Lidije Vukičević i Gordane Marušić-Babić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Blaženke Drdić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja D. S. iz K., kojeg zastupa opunomoćenica A. Č., odvjetnica iz Z., protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Republike Hrvatske (ranije: Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Republike Hrvatske), Z., radi povrata isplaćenog iznosa privremenog uzdržavanja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1409/19-8 od 25. ožujka 2021., na sjednici vijeća održanoj 26. listopada 2021.
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1409/19-8 od 25. ožujka 2021.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1409/19-8 od 25. ožujka 2021. u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski postupak, KLASA: UP/II-552-07/18-01/106, URBROJ: 519-08/8-19-2 od 19. ožujka 2019. U točki II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora.
2. Osporavanim rješenjem od 19. ožujka 2019. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Centra za socijalnu skrb I. G., KLASA: UP/I-552-07/17-06/11, URBROJ: 2131-14-02-04-18-2 od 18. listopada 2018. kojim je naloženo tužitelju platiti Republici Hrvatskoj iznos od 14.256,85 kn isplaćenih na ime privremenog uzdržavanja za mldb. I. S., sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kako je pobliže određeno točkom 1. izreke rješenja, na žiro račun Državnog proračuna u roku od 8 dana od dostave toga rješenja te je određeno da će se u slučaju neispunjavanja obveze rješenje dostaviti nadležnom državnom odvjetništvu radi pokretanja izvršenja, a da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.
3. Tužitelj je podnio žalbu protiv navedene presude zbog bitne povrede pravila postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom navodi da je dug utvrđen pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda, koji je dug tužitelj platio, a zatim je isti dug utvrđen rješenjem Centra za socijalnu skrb i to tri godine nakon donošenja kaznene presude te se tužitelja tereti da plati što je ranije na temelju pravomoćne presude platio. Smatra da pobijanoj presudi u potpunosti nedostaje obrazloženja suda o svim navodima iznesenim u tužbi i tijekom postupka, odnosno da je obrazloženje koje je sud dao nepotpuno, nejasno, protivno odlučnim činjenicama i zakonskim propisima. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se usvoji tužba i tužbeni zahtjev na način da se poništi osporavano rješenje, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Žalba nije osnovana.
6. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.; dalje u tekstu: ZUS), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na ništavost pojedinačne odluke.
7. Nije ostvarena bitna povreda pravila sudskog postupka iz članka 66. stavka 2. ZUS-a u vezi članka 60. stavka 4. ZUS-a. Suprotno tvrdnjama tužitelja, pobijana presuda sadrži valjano obrazloženje, s jasnim razlozima iz kojih se može provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je sud temeljio svoju ocjenu o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.
8. Prvostupanjski sud je uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjskog rješenja, koje tužitelj ne osporava, a u upravnom postupku je utvrđeno da je rješenjem Centra za socijalnu skrb Z., Podružnica N. Z. od 23. travnja 2012. priznato pravo na privremeno uzdržavanje za mldb. I. S.; da je revizijskim rješenjem od 18. rujna 2013. navedeno pravo priznato i nadalje; da je tužitelj obveznik uzdržavanja; da je za razdoblje od 29. ožujka 2012. do 31. svibnja 2014. majci i zakonskoj zastupnici mldb. I. S., V. P. isplaćeno privremeno uzdržavanje u ukupnom iznosu od 14.256,85 kn; da je presudom Općinskog kaznenog suda Kzm-160/2014 od 15. prosinca 2014. tužitelj proglašen krivim za tri kaznena djela povrede dužnosti uzdržavanja u razdoblju od 1. siječnja 2013. do 15. prosinca 2014. te mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora uz primjenu uvjetne osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od 3 godine ne počini novo kazneno djelo, uz posebnu obvezu da u roku od 1 godine i 6 mjeseci po pravomoćnosti u cijelosti namiri dospjele obveze mlt. oštećenicima u ukupnom iznosu od 42.000,00 kn na tekući račun majke te ubuduće uredno ispunjava svoju dužnost uzdržavanja dok za to postoje zakonski uvjeti; da je tužitelj bivšoj supruzi V. P. na ruke platio iznos od 42.000,00 kn prema presudi Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj: Kzm-160/14.
9. Prvostupanjski sud je osporavano rješenje pravilno ocijenio zakonitim uz obrazloženje da tužitelj nije plaćao uzdržavanje mldb. I. S. kada je to trebao, da je plaćanje uzdržavanja preuzela država, pa da stoga na temelju Zakona o privremenom uzdržavanju (Narodne novine, broj: 92/14.) osnovano traži od tužitelja kao obveznika uzdržavanja povrat plaćenog na ime uzdržavanja.
10. Iz utvrđenih činjenica proizlazi zaključak da je predmetnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu tužitelju naloženo ispunjenje posebne obveze uz uvjetnu osudu, odnosno naloženo mu je da u cijelosti namiri dospjele obveze uzdržavanja mldb. I. S. i druge dvije kćeri u ukupnom iznosu od 42.000,00 kn te da se ta obveza odnosi na razdoblje od 1. siječnja 2013. do 15. prosinca 2014., a da je tužitelj ispunio tu obvezu nakon donošenja te kaznene presude.
11. Iz utvrđenih činjenica proizlazi zaključak da predmetna obveza plaćanja dospjelog duga na ime uzdržavanja iz kaznene presude samo djelomično poklapa sa razdobljem u kojem je Republika Hrvatska umjesto tužitelja uzdržavala mldb. I. S. budući se obveza vraćanja iznosa koji je Republika Hrvatska isplatila umjesto tužitelja odnosi na razdoblje od 29. ožujka 2012. do 31. svibnja 2014.
12. Tužitelj neosnovano smatra da ne treba vratiti u državni proračun ono što je Republika Hrvatska platila umjesto njega jer je prije donošenja prvostupanjskog rješenja platio dospjeli dug na ime uzdržavanja njegovih troje djece u ukupnom iznosu od 42.000,00 kn, od čega se na iznos od 14.000,00 kn odnosi na uzdržavanje mldb. I. S., a koja obveza mu je određena predmetnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu.
13. Prije svega, kazneno djelo povrede dužnosti uzdržavanja iz članka 172. stavka 2. Kaznenog zakona (Narodne novine, broj 125/11. i 144/12.) podrazumijeva postojanje ovršne isprave, a u konkretnom slučaju, kako proizlazi iz navedene kaznene presude, radi se o presudi Općinskog suda u Čazmi broj P-704/10-5/08 od 3. studenoga 2010. prema kojoj je tužitelj bio dužan doprinositi za uzdržavanje svoje djece u iznosu od 1.000,00 kn za svako dijete.
14. Nadalje, navedenom kaznenom presudom obveza plaćanja iznosa od 42.000,00 kn utvrđena je isključivo u vezi izricanja kaznenopravne sankcije tijekom kaznenog postupka i to kao jedan od uvjeta od kojeg ovisi samo to hoće li se uvjetna osuda opozvati i izrečena kazna zatvora izvršiti. Dakle, tom presudom nije odlučeno o obvezi plaćanja uzdržavanja, već je o tome odlučeno presudom Općinskog suda u Čazmi.
15. Konačno, životno je i logično da kazneni sud prilikom odlučivanja u kaznenom predmetu zbog navedenog kaznenog djela, kada uz uvjetnu osudu određuje posebnu obvezu ispunjavanja obveze uzdržavanja, uzme u obzir iznose privremenog uzdržavanja koje je platila Republika Hrvatska umjesto uzdržavatelja te obvezu odredi u preostalom iznosu budući su isplaćeni mjesečni iznosi privremenog uzdržavanja manji od mjesečnog dugovanog iznosa uzdržavanja. U obrazloženju kaznene presude nije izričito navedeno jesu li prilikom izricanja posebne obveze ispunjenja obveze uzdržavanja tužiteljevih troje djece u ukupnom iznosu od 42.000,00 kn, od čega se na iznos od 14.000,00 kn odnosi na uzdržavanje mldb. I. S., uzeti u obzir iznosi privremenog uzdržavanja koje je platila Republika Hrvatska, ali je vidljivo da je Općinski kazneni sud u provođenju dokaznog postupka pročitao rješenje Centra za socijalnu skrb N. Z. od 18. rujna 2013. te je izvršio uvid u izvadak iz prometa po tekućem računu V. P. kod Privredne banke Zagreb za razdoblje od 13. siječnja 2011. do 22. svibnja 2014. Međutim, detaljnijom analizom sadržaja navedene kaznene presude (kaznena presuda se odnosi na razdoblje od 1. siječnja 2013. do 15. prosinca 2014.), ukupnog iznosa plaćenog privremenog uzdržavanja za razdoblje koje se poklapa sa navedenim razdobljem iz kaznene presude (od 1. siječnja 2013. do 31. svibnja 2014.) u iznosu od 9.308,24 kn, vodeći računa da isplaćeni mjesečni iznosi privremenog uzdržavanja (od 544,10 kn do 568,84 kn prema kartici korisnika novčane pomoći) ne pokrivaju cjelokupni mjesečni dugovani iznos uzdržavanja (1.000,00 kn mjesečno prema presudi iz parničnog postupka, odnosno ukupno 24.000,00 kn za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 15. prosinca 2014.), može se nedvojbeno zaključiti da se iznos od 14.000,00 kn odnosi na preostali iznos obveze uzdržavanja koji nije uopće podmirivan od stane Republike Hrvatske putem instituta privremenog uzdržavanja.
16. Neovisno o tome, sve da je prilikom utvrđivanja visine obveze uzdržavanja mldb. I. S. u iznosu od 14.000,00 kn propušteno uzeti u obzir iznos privremenog uzdržavanja koje je platila Republika Hrvatska, navedena okolnost nije relevantna pri utvrđivanju visine obveze povrata isplaćenog iznosa privremenog uzdržavanja. Naime, Republika Hrvatska ima pravo na povrat onog što je isplatila na ime privremenog uzdržavanja umjesto obveznika uzdržavanja u razdoblju kada on to nije činio. Isplatom iznosa privremenog uzdržavanja, Republika Hrvatska stupa u pravni položaj djeteta i na nju prelaze tražbine uzdržavanja u visini isplaćenog iznosa privremenog uzdržavanja sa svim sporednim pravima. Pitanje neosnovano danog uzdržavanja u iznosu većem nego što je određeno presudom u parničnom postupku radi plaćanja uzdržavanja, nije mjerodavno u ovoj upravnoj stvari, već može biti mjerodavno u parnici radi povrata neosnovanog danog uzdržavanja između obveznika uzdržavanja i uzdržavanog.
17. S obzirom na navedeno, pravilno je utvrđeno da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja jer je isto doneseno na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i sukladno Zakonu o privremenom uzdržavanju.
18. Stoga je trebalo na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci presude.
Dijana Vidović, v.r.