Poslovni broj: 63 Pž-5298/2020-3 4

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 63 Pž-5298/2020-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac dr. sc. Srđan Šimac, u pravnoj stvari tužitelja Zavod, Z., OIB ..., protiv tuženika E. O. d.d., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica N. M. S., odvjetnica iz Odvjetničkog društva G. & partneri d.o.o., Z., radi isplate iznosa od 16.924,38 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-767/2019-41 od 23. listopada 2020., 25. listopada 2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-767/2019-41 od 23. listopada 2020.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 16.924,38 kn s pripadajućim zakonskim kamatama tekućim od 24. veljače 2020. pa do isplate.

2. Predmet spora se odnosi na tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od 16.924,38 kn. Tužitelju je šteta nastala isplatom obiteljske mirovine udovici R. S. u razdoblju od 1. listopada 2009. pa do 30. travnja 2011. Njezin je suprug, tužiteljev osiguranik, M. S. smrtno stradao u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran tuženikov osiguranik.

3. Između stranka je sporno postojanje tuženikove odgovornosti za štetni događaj, njezin opseg, je li tužitelju šteta uopće nastala, odnosno je li tužitelj isplatio obiteljsku mirovinu, visina štete te je li tužiteljevo potraživanje zastarjelo.

4. Prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim primjenom odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 94/09, 40/10, 121/10, 139/10, 61/11 i 114/11; dalje: ZOMO). Sukladno odredbama čl. 160. st. 1. i 2. t. 1. ZOMO-a tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete koju

predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja. Naknadu stvarne štete obuhvaćaju novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti. Tužitelj ima pravo na naknadu štete od osobe koja je uzrokovala invalidnost ili smrt osigurane osobe. Naknadu štete može zahtijevati i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (čl. 161. st. 1. u vezi s čl. 163. st 1. ZOMO-a).

5. Tuženik je protiv presude prvostupanjskoga suda podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U njoj je naveo da je tužiteljevo potraživanje zastarjelo jer je od dana kada je tužiteljevo rješenje broj 182139 kojim je R. S. priznato pravo na obiteljsku mirovinu postalo konačno 5. studenoga 2008., pa do dana pokretanja ovoga postupka proteklo više od tri godine. On smatra da ovdje nije riječ o regresnom zahtjevu kod kojeg bi trebalo primijeniti opći zastarni rok od pet godina, već se radi o zahtjevu za naknadu štete, kod kojeg se primjenjuje trogodišnji zastarni rok. Dalje tuženik ističe da njegova obveza izvire iz sklopljenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti. Zato je na pitanje opsega njegove odgovornosti trebalo primijeniti odredbu čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09 i 75/09; dalje: ZOOP). Sukladno njoj, postoji tuženikova odgovornost da naknadi štetu samo ako postoji razlika u visini mirovine koja je priznata konkretnom oštećeniku i one koja bi mu bila priznata u slučaju povrede na radu. Tuženik dalje ponavlja da tužitelj nije predložio niti jedan dokaz o tome da je izvršio plaćanje obiteljske mirovine, te da tužiteljev izračun razmjernog iznosa mirovine ne predstavlja javnu ispravu. Zaključno tuženik ističe kako smatra da tužitelj nije uspješno dokazao postojanje odgovornosti njegovog osiguranika za štetni događaj, jer nije predložio izvesti dokaz prometnim vještačenjem.

6. Tuženikova žalba nije osnovana.

7. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), u dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. U ovom predmetu riječ je o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a).

9. Tuženik je u svojoj žalbi ponovio svoje prigovore isticane u postupku pred prvostupanjskim sudom. O njima se već prvostupanjski sud očitovao u svojoj odluci te je naveo jasne i pravilne razloge o tome zbog čega ih je ocijenio neosnovanima.

10. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio postojanje tuženikove odgovornosti da nadoknadi tužiteljevu štetu. Prvostupanjski sud je uvidom u pravomoćnu presudu
Općinskog suda u Rijeci od 25. ožujka 2009. poslovni broj K-1025/06 utvrdio da je tuženikov osiguranik L. K. oglašen kriv zbog počinjenja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće. Kako je štetni događaj ovdje nastao pogonom dvaju motornih vozila, štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni događaj u smislu odredbe čl. 1079. ZOO-a. Iz činjenice da je upravo tuženikov osiguranik oglašen krivim za izazivanje prometne nezgode u kojoj je smrtno stradao tužiteljev osiguranik, te iz činjeničnog opisa kaznenog djela proizlazi postojanje isključive krivnje tuženikovog osiguranika za ovaj štetni događaj. Tuženik nije određeno naveo u čemu bi se sastojala krivnja tužiteljevog osiguranika, niti je o toj okolnosti predložio izvesti bilo kakve dokaze.

11. U pogledu tuženikovog prigovora da je opseg njegove odgovornost ograničen, sukladno odredbi čl. 27. st. 3. ZOOP-a, ocjena je ovoga suda da je prvostupanjski sud o visini naknade pravilno odlučio primjenom ZOMO. Sukladno odredbama čl. 160. – 163. ZOMO-a. jednako kao i u odredbi čl. 27. st. 1. i 2. ZOOP, uspostavljeno je tužiteljevo pravo da ostvari naknadu štete nastale isplatom novčanih davanja po osnovi priznatog prava na mirovinu od tuženika. Međutim, odredba čl. 27.  st. 3. ZOOP-a, kojom je uređeno pitanje visine štete na način da se razmjerni iznos mirovine izračunava kao razlika između priznatog iznosa invalidske mirovine i iznosa koji bi bio priznat u slučaju ozljede na radu, uopće nije primjenjiva kod štete koja je nastala isplatom obiteljske mirovine. Iz toga slijedi zaključak da je odredba iz čl. 27.  st. 3. ZOOP-a o visini štete, u koliziji s drugim odredbama iz čl. 27. st. 1. i 2. ZOOP-a.

12. S obzirom na to da je iz tih odredaba razvidna namjera zakonodavca da uspostavi odgovornost društva za osiguranja za štetu nastalu isplatom mirovine kako oštećenicima tako i članovima njihove obitelji (obiteljska mirovina) zaključuje se da izračun visine štete ne bi mogao ukinuti takvo pravo. Smislenim tumačenjem samog ZOOP-a, odredba iz čl. 27. st. 3. ZOOP-a se ne može primijeniti. Zbog toga je za izračun razmjernog iznosa mirovine kao stvarne štete nastale tužitelju jedino moguće primijeniti način obračuna propisan odredbom čl. 160. st. 5. ZOMO-a, koji je pravilno primijenio prvostupanjski sud.

13. Također, ovaj sud napominje da je na 26. sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 5. prosinca 2016. godine zauzeto stajalište da će se osnovanost zahtjeva zavoda za naknadu štete na ime isplaćene invalidske mirovine njegovu osiguraniku ili obiteljske mirovine isplaćene članovima osiguranikove obitelji prema društvu za osiguranje, ocjenjivati primjenom ZOMO.

14. U pogledu tuženikovog prigovora da tužiteljev obračun razmjernog iznosa isplaćene obiteljske mirovine ne predstavlja javnu ispravu, kao i da tužitelj nije dostavio dokaze o tome da je isplatio utuženi iznos obiteljske mirovine ovaj sud ističe sljedeće. Tužitelj je javna ustanova koja je nadležna za donošenje odluke o ostvarivanju prava iz mirovinskog osiguranja pojedinih korisnika (čl. 6. ZMO). On u postupku rješavanja o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja ima javne ovlasti te primjenjuje odredbe Zakona o općem upravnom postupku (čl. 9. st. 2. u vezi s čl. 127. st. 2. ZOMO-a). Dakle, upravo on u postupku u kojem se odlučuje o ostvarivanju prava pojedinog korisnika na mirovinu samostalno vrši izračun visine
njegove mirovine, na temelju parametara o kojima vodi matičnu evidenciju (mirovinski staž i osobni bodovi). Posljedično, upravo tužitelj u smislu odredbe čl. 160. st. 5. ZOMO-a izvršava obračun razmjernog iznosa mirovine, jer se taj obračun sastavlja  na temelju činjenica o kojima tužitelj vodi matičnu evidenciju. Zbog navedenog takva isprava predstavlja javnu ispravu, pa se u smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZPP-a pretpostavlja da su činjenice koje su njome utvrđene, odnosno visina razmjernog iznosa obiteljske mirovine, istinite. S druge strane, tuženik nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza (npr. vještačenjem po vještaku financijske struke) kojim bi doveo u sumnju pravilnost obračuna isplaćene obiteljskog mirovine.

15. Jednako tako, kada tužitelj izda potvrdu iz svoje banke podataka, o doznačenim mirovinskim primanjima kojima potvrđuje da je obiteljska mirovina isplaćena u svotama prikazanim u obračunu razmjernog iznosa mirovine, onda je tužitelj izdao ispravu o činjenicama u vezi s poslovima koje obavlja na temelju javnog ovlaštenja pa takva potvrda isto ima značenje javne isprave.

16. U pogledu tuženikovog prigovora zastare tužiteljeva potraživanja, ovaj sud ističe da je o tome koji zastarni rok treba primijeniti iznio svoju ocjenu u svojoj ranijoj odluci poslovni broj Pž-2889/15 od 30. studenoga 2017. Neovisno o pravnoj prirodi tužiteljevog potraživanja, odnosno radi li se o regresnom zahtjevu kod kojeg se primjenjuje opći zastarni rok, propisan u odredbi čl. 225. ZOO-a ili o odštetnom zahtjevu kod kojeg se primjenjuje rok za od tri godine propisan u odredbi čl. 230. ZOO-a, u ovoj pravnoj stvari nije došlo do dovršetka niti jednog od tih rokova.

17. Između stranka nije sporno da je tuženik dobrovoljno podmirio razliku obiteljske mirovine koju je tužitelj isplaćivao R. S. do 30. 9. 2009., čime je i priznao postojanje svoga dugovanja s te osnove koja dovodi do prekida zastare, sukladno odredbi čl. 240 ZOO-a. Od 1. listopada 2009. pa do 30. travnja 2011. u kojem je razdoblju isplaćivana obiteljska mirovina po osnovi koje tužitelj potražuje naknadu štete u ovoj pravnoj stvari, do dana kada je došlo do prekida zastare podnošenjem tužbe 24. siječnja 2012., u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, nije proteklo   tri godine. Zbog toga tužiteljeva tražbina nije zastarjela.

18. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 25. listopada 2021.

Sudac

dr. sc. Srđan Šimac