Poslovni broj: 7 Pž-1378/2021-2

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 7 Pž-1378/2021-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja O. K. T. d.o.o., OIB …, Z., D. Š. 1, kojeg zastupa punomoćnik B. Č., odvjetnica u O. društvu Č. i P. u Z., protiv tuženika T. d.o.o., OIB …, Z., kojeg zastupa punomoćnik E. S.-K., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2567/18 od 20. studenog 2020., 25. listopada 2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2567/18 od 20. studenog 2020. u točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanim dijelom prvostupanjske presude je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 415.164,39 kn uvećano za PDV s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. srpnja 2011. do isplate (točka I. izreke), te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka (točka III. izreke).

2. Protiv tog dijela prvostupanjske presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome navodi da je tuženikovom krivnjom (dolaskom u zakašnjenje s plaćanjem) došlo do raskida Ugovora br. 2/2009 o najmu optičkih vlakana sklopljenog na period od 15 godina i Ugovora br. 3/2009 o održavanju optičkih vlakana sklopljenog na period od 14 godina, zbog čega tužitelj nije mogao ostvariti prava iz sklopljenih ugovora, ostvariti zaradu i nastaviti poslovni odnos. Sklapanjem ugovora na period od 15 (petnaest) godina tuženik je ostvario povoljnije uvjete od uvjeta koje bi ostvario da su ugovori sklopljeni na kraći period. Tužitelj je dostavio u spis ugovore s tri druga trgovačka društva (Hž I. d.o.o., C. O. d.o.o. i H… T. d.d.) koji su sklopljeni na kraći period, te navodi da su tuženiku bile poznate cijene iz ugovora sklopljenih na kraći period. Ukazuje da je prvostupanjski sud propustio utvrditi i    obrazložiti zašto su ugovori raskinuti, čijom krivnjom i da je navedene posljedice tuženik kao dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile ili morale biti poznate. Tužitelj navodi da ne potražuje štetu za buduće razdoblje nakon raskida Ugovora, već za period za koju su tužitelj i tuženik bili u ugovornom odnosu do trenutka raskida ugovora, ali po cijeni koja bi u tom slučaju bila za zakup niti tržišno realna za kraći period važenja predmetnih ugovora. Da je sud jasno utvrdio da tužitelj potražuje štetu za vrijeme važenja ugovora koji je već konzumiran i prošao u trenutku potraživanja štete, zaključio bi da postoji direktna uzročna veza između protupravne povrede Ugovora od strane tuženika i štete koju je tužitelj pretrpio u trenutku raskida ugovora u vidu izmakle koristi koju bi bio postigao da je s tuženikom (ili bilo kojom trećom osobom) imao sklopljen ugovor na kraći period. Zbog navedenog smatra da je prvostupanjski sud neosnovano odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan pa predlaže preinačiti pobijanu presudu, a podredno je ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tuženik pobija tužiteljeve žalbe navode kao neosnovane, navodeći da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj nije pretrpio štetu. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitavši pobijanu presudu sukladno čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

6. U postupku koji je prethodio donošenju presude i pri samom donošenju prvostupanjske presude nisu počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Izreka presude je jasna i razumljiva, nije u proturječju s razlozima presude, a razlozi o odlučnim činjenicama su u skladu sa sadržajem isprava u spisu.

7. Predmet ovoga spora je zahtjev za naknadu štete u iznosu od 415.164,39 kn koji tužitelj potražuje na ime izmakle koristi zbog povrede ugovorne obveze (kašnjenja s plaćanjem ugovorene naknade) iz Ugovora br. 2/2009 o najmu optičkih vlakana od 10. travnja 2009. (dalje: Ugovor o najmu) i Ugovora br. 3/2009 o održavanju optičkih vlakana od 23. travnja 2009. (dalje: Ugovor o održavanju), koja je bila razlog raskida tih ugovora. Iz činjeničnih navoda navedenih u tužbi proizlazi da tužitelj potražuje naknadu štete navodeći da je visina naknade za korištenje optičkih niti koja je utvrđena Ugovorom o najmu zapravo utvrđena prema očekivanom vremenu trajanja najma od 15 godina, a da bi za period za koji je Ugovor o najmu bio na snazi (od sklapanja do trenutka raskida – ukupno 26 mjeseci) tuženik prema realnoj tržišnoj cijeni bio dužan plaćati iznos od 17.000,00 kn mjesečno, odnosno    ukupno 442.000,00 kn. S obzirom na to da je tuženik platio na temelju Ugovora o najmu tužitelju iznos od 26.835,61 kn na ime najamnine, to tužitelj potražuje razliku u iznosu od 415.164,39 kn.

8. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, pravilnost kojih žalitelj ne osporava, proizlazi:

- da je Ugovorom o najmu tužitelj dao na korištenje na rok od 15 godina jedan par optičkih vlakana pod komercijalnim uvjetima i cijeni utvrđenoj čl. 3. tog ugovora od 20.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja uvećano za PDV,
- da se Ugovorom o održavanju tužitelj obvezao za period od 14 godina počevši od 1. siječnja 2010. održavati uz naknadu par optičkih vlakana u najmu,
- da je čl. 3. st. 5. Ugovora o održavanju određeno da „zakupodavac može raskinuti ovaj ugovor u slučaju da zakupnik ne plati račun proizašao iz ovog ugovora“, dok je čl. 5. st. 5. i 6. Ugovora o najmu određeno da „je sastavni dio tog ugovora Ugovor o održavanju i da zakupodavac može raskinuti ovaj ugovor u slučaju da zakupnik ne plati račun proizašao iz ovog ugovora ili iz ugovora o održavanju“,
- da su ugovorne strane cijenu i ostale bitne elemente ugovora odredile slobodnom voljom u trenutku sklapanja ugovora (utvrđeno na temelju iskaza zakonskih zastupnika stranaka) nakon vođenih pregovora te da prije sklapanja ugovora cijene nisu bile definirane nikakvim unaprijed propisanim cjenikom,
- da tuženik nije platio račun br. 2/11 od 3. siječnja 2011. Za uslugu izvršenu temeljem Ugovora o održavanju, slijedom čega je tužitelj jednostranom izjavom volje raskinuo Ugovor o najmu i Ugovor o održavanju u skladu s čl. 3. st. 5. Ugovora o održavanju i čl. 5. st. 5. i st. 6. Ugovora o najmu,

- da je tuženik platio tužitelju za najam optičkih vlakana iznos od 26.835,61 kn za period za koji je ugovor bio na snazi,

- da je tužitelj za vrijeme trajanja ovih ugovora imao neiskorištenih kapaciteta koje nije dao na tržište.

9. Odredbom čl. 368. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO) je propisano da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete, dok je odredbom čl. 346. st. 1. ZOO-a propisano da u slučaju neispunjenja, zakašnjenja ili neurednog ispunjenja ugovorne obveze vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete, izmakle koristi i pravo na novčanu naknadu neimovinske štete koju je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora mogao predvidjeti kao moguću posljedicu povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada mogle biti poznate ili morale biti poznate. Pri ocjeni izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem (čl. 1089. st. 3. ZOO-a).

10. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su nakon vođenih pregovora tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o najmu i Ugovor o održavanju na rok od 15/14 godina i da je visina ugovorene naknade najma optičkih niti formirana slobodnom voljom stranaka nakon vođenih pregovora, pa tužitelj nije mogao prema redovitom tijeku stvari očekivati dobitak u visini naknade koja se uobičajeno ugovarala kod najma optičkih niti u ugovorima koji se sklapanju na kraći vremenski period jer je između tužitelja i tuženika sklopljen ugovor na duži, a ne kraći vremenski    period. Okolnost da kod sklapanja dugoročnih i kratkoročnih ugovora postoji značajna razlika u cijeni ne dovodi do tuženikove odgovornosti za štetu niti takva razlika u cijeni predstavlja dobitak kojem se tužitelj mogao osnovano nadati prema redovitom tijeku stvari – da su Ugovor o najmu i Ugovor o održavanju ostali na snazi. Ugovorne stranke su slobodnom voljom formirale visinu naknade, kao i trajanje sklopljenih ugovora, pa se tužitelj ne može pozivati da je osnovano očekivao korist kao da je sklopljen kratkoročni ugovor o najmu, zanemarujući pritom okolnost da su stranke sklopile dugoročni ugovor o najmu nadajući se pritom ostvarenju svih beneficija koje za stranke proizlaze iz takvog ugovora.

11. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužitelj raskidom Ugovora o održavanju i Ugovora o najmu nije pretrpio štetu koju potražuje u visini od 415.164,39 kn, i slijedom toga je pravilnom primjenom odredbe čl. 360. st. 1. ZOO-a, a u vezi s odredbom čl. 368. st. 1. ZOO-a, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

12. Odlučujući o troškovima parničnog postupka, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada se pozvao na odredbu čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14), budući da je ta odredba izmijenjena čl. 28. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19; dalje: ZID ZPP), a čl. 117. st. 3. ZID ZPP-a je propisana primjena čl. 28. ZID ZPP-a na postupke u tijeku u kojima do 1. rujna 2019. nije donesena prvostupanjska presuda, kao u konkretnom slučaju. Međutim, i tako izmijenjena odredba sada čl. 154. st. 4. ZPP-a ostavlja mogućnost sudu, ako stranke djelomično uspiju u parnici u približno jednakim dijelovima, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom čl. 156. st. 1. ZPP-a. Prema tome, a imajući u vidu da je tužitelj uspio u odnosu na protutužbeni zahtjev u cijelosti (koji je pravomoćno odbijen), dok je tuženik uspio u sporu u odnosu na tužbeni zahtjev u cijelosti, to je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o troškovima parničnog postupka.

13. Stoga je ovaj sud na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a odlučio kao u izreci.

Zagreb, 25. listopada 2021.

Sudac

Ružica Omazić