Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U SPLITU
ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac
Split P-4111/2020
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Dunji Ljubičić u pravnoj stvari tužitelja
Z. S. iz S., M.G. 29 OIB:….., zastupanog po
punomoćniku J. G., odvjetniku u S., P. S. 35, protiv tuženika
R. A. d. d. Z., M. cesta 69
OIB:…. zastupanog po punomoćniku J. G., odvjetniku u O.
G. & G. d.o.o., Z., T. ….., zbog isplate, nakon
održane javne glavne rasprave, zaključene 04. listopada 2021. u nazočnosti
stranaka, pozivom na odredbu čl.335.st.6. i 12. Zakona o parničnom postupku
("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, Odluka Ustavnog
suda RH u 2/07, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i
70/19, nadalje u tekstu: ZPP) dana 25. listopada 2021.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 418-50-
4208954 od 26. lipnja 2007. kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti,
švicarski franak, kao i odredba čl.7. istoga Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da
se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po
srednjem tečaju kreditora za CHF.
II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl.2. Ugovora o kreditu broj 418-50-
4208954 od 26. lipnja 2007. kojom je ugovoreno da je redovna kamata od 5,20%
godišnje promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora.
III Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati ukupan novčani
iznos od 41.441,59 kuna uvećan za zatezne kamate tekuće na iznos od:
- 6,56 kuna od 1. kolovoza 2007. do isplate,
- 14,68 kuna od 1. rujna 2007. do isplate,
- 55,69 kuna od 1. prosinca 2007. do isplate, - 47,47 kuna od 1. siječnja 2008. do isplate,
- 76,14 kuna od 1. veljače 2008. do isplate, - 91,91 kuna od 1. ožujka 2008. do isplate,
- 118,93 kuna od 1. travnja 2008. do isplate, - 78,32 kuna od 1. svibnja 2008. do isplate,
- 87,92 kuna od 1. lipnja 2008. do isplate,
- 108,01 kuna od 1. srpnja 2008. do isplate,
- 78,51 kuna od 1. kolovoza 2008. do isplate, - 79,97 kuna od 1. rujna 2008. do isplate,
- 97,46 kuna od 1. listopada 2008. do isplate,
- 229,93 kuna od 1. studenog 2008. do isplate,
- 141,18 kuna od 1. prosinca 2008. do isplate,
- 254,00 kuna od 1. siječnja 2009. do isplate,
- 271,34 kuna od 1. veljače 2009. do isplate,
- 279,18 kuna od 1. ožujka 2009. do isplate,
- 303,25 kuna od 1. travnja 2009. do isplate,
- 307,28 kuna od 1. svibnja 2009. do isplate,
- 273,61 kuna od 1. lipnja 2009. do isplate,
- 249,07 kuna od 1. srpnja 2009. do isplate,
- 255,31 kuna od 1. kolovoza 2009. do isplate,
- 268,25 kuna od 1. rujna 2009. do isplate,
- 267,31 kuna od 1. listopada 2009. do isplate,
- 254,00 kuna od 1. studenog 2009. do isplate,
- 278,95 kuna od 1. prosinca 2009. do isplate,
- 298,95 kuna od 1. siječnja 2010. do isplate,
- 327,38 kuna od 1. veljače 2010. do isplate,
- 324,86 kuna od 1. ožujka 2010. do isplate,
- 359,45 kuna od 1. travnja 2010. do isplate,
- 352,14 kuna od 1. svibnja 2010. do isplate,
- 366,40 kuna od 1. lipnja 2010. do isplate,
- 489,21 kuna od 1. srpnja 2010. do isplate,
- 464,49 kuna od 1. kolovoza 2010. do isplate,
- 542,77 kuna od 1. rujna 2010. do isplate,
- 515,33 kuna od 1. listopada 2010. do isplate,
- 472,16 kuna od 1. studenog 2010. do isplate,
- 563,24 kuna od 1. prosinca 2010. do isplate,
- 679,11 kuna od 1. siječnja 2011. do isplate,
- 597,06 kuna od 1. veljače 2011. do isplate,
- 625,84 kuna od 1. ožujka 2011. do isplate,
- 589,24 kuna od 1. travnja 2011. do isplate,
- 595,81 kuna od 1. svibnja 2011. do isplate,
- 751,14 kuna od 1. lipnja 2011. do isplate,
- 766,28 kuna od 1. srpnja 2011. do isplate,
- 887,06 kuna od 1. kolovoza 2011. do isplate,
- 820,65 kuna od 1. rujna 2011. do isplate,
- 747,94 kuna od 1. listopada 2011. do isplate,
- 716,94 kuna od 1. studenog 2011. do isplate,
- 711,48 kuna od 1. prosinca 2011. do isplate,
- 745,81 kuna od 1. siječnja 2012. do isplate,
- 775,67 kuna od 1. veljače 2012. do isplate,
- 779,74 kuna od 1. ožujka 2012. do isplate,
- 758,44 kuna od 1. travnja 2012. do isplate,
- 773,02 kuna od 1. svibnja 2012. do isplate,
- 782,58 kuna od 1. lipnja 2012. do isplate,
- 766,49 kuna od 1. srpnja 2012. do isplate,
- 770,72 kuna od 1. kolovoza 2012. do isplate,
- 758,66 kuna od 1. rujna 2012. do isplate,
- 732,60 kuna od 1. listopada 2012. do isplate,
- 760,38 kuna od 1. studenog 2012. do isplate,
- 773,72 kuna od 1. prosinca 2012. do isplate,
- 764,37 kuna od 1. siječnja 2013. do isplate, - 711,95 kuna od 1. veljače 2013. do isplate,
- 756,48 kuna od 1. ožujka 2013. do isplate, - 760,37 kuna od 1. travnja 2013. do isplate, - 742,92 kuna od 1. svibnja 2013. do isplate,
- 685,63 kuna od 1. lipnja 2013. do isplate,
- 687,26 kuna od 1. srpnja 2013. do isplate,
- 700,59 kuna od 1. kolovoza 2013. do isplate, - 721,96 kuna od 1. rujna 2013. do isplate,
- 751,57 kuna od 1. listopada 2013. do isplate, - 736,30 kuna od 1. studenog 2013. do isplate, - 747,11 kuna od 1. prosinca 2013. do isplate,
- 759,38 kuna od 1. siječnja 2014. do isplate, - 766,99 kuna od 1. veljače 2014. do isplate,
- 783,11 kuna od 1. ožujka 2014. do isplate, - 777,83 kuna od 1. travnja 2014. do isplate, - 760,00 kuna od 1. svibnja 2014. do isplate,
- 754,28 kuna od 1. lipnja 2014. do isplate i - 755,86 kuna od 1. srpnja 2014. do isplate,
i to po stopi od 15% godišnje za razdoblje do 31. prosinca 2007. od 1. siječnja 2008.
do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.
po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se
određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna
poena.
IV. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe nadoknaditi
tužitelju parnični trošak u iznosu od 12.034,00 kuna uvećan za zatezne kamate koje
teku od presuđenja pa do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne
stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za tri postotna poena.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 5. lipnja 2019. protiv tuženika podnio tužbu u kojoj je naveo
da je 26. lipnja 2007., kao Korisnik kredita, sklopio sa tuženikom kao Bankom Ugovor
o kreditu broj 418-50-4208954 kojim je ugovorena redovita godišnja kamata po stopi
od 5,25%, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora za iznos
od 24.345,26 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima,
a radi kupnje novog motornog vozila. Tužitelju je isplaćeno 103.974,89 kuna,
umanjeno za troškove bilježnika u iznosu od 350,00 kuna. Jednostranom odlukom
tuženika, bez poznate metode i određenih parametara, ugovorena je valutna klauzula
u CHF i to kao promjenjiva u skladu s Odlukama o kamatnim stopama tuženika.
Način obračuna, dakle, kamata nije određen niti je tužitelju poznat. Tužitelju nije nitko
ni objasnio što to točno znači jednako kao što mu nije objašnjen značaj i rizik CHF
valutne klauzule. Po kamatnoj stopi koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora kao i
tečaju mjesečni anuitet je iznosio 346,39 CHF odnosno 1.479,3788 kuna. Tijekom
razdoblja otplate kredita došlo je do povećanja iznosa anuiteta na ime povećanog
tečaja i kamatne stope. Kredit je tužitelj ishodio u privatne svrhe, a on sadrži
nepoštene odredbe koje su u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti potrošača. Tužitelj
smatra da su ništetne odredbe čl. 1, čl. 2 i čl. 7 među strankama sklopljenog Ugovora
o kreditu od 26. lipnja 2007. jer su te odredbe protivne Zakonu o zaštiti potrošača,
one su nepoštene odnosno suprotne su načelu savjesnosti i poštenja, što uzrokuje
značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača.
Zbog svega naprijed navedenog tužitelj je predložio da sud provede raspravu i
donese presudu kojom će se upravo navedene odredbe čl. 1., 2. i 7. Ugovora o
kreditu broj 418-50-4208954 od 26. lipnja 2007. utvrditi ništetnima i susljedno
navedenom tuženika obvezati na isplatu razlike anuiteta tijekom otplatnog perioda.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno istakao prigovor mjesne
nenadležnosti navodeći da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost stvarno
nadležnog suda u Zagrebu, gdje se nalazi sjedište tuženika.
3. Odlučujući o prigovoru mjesne nenadležnosti što ga je istakao tuženika,
Općinski sud u Splitu se dana 7. veljače 2020. oglasio mjesno nenadležnim te je
odlučio po pravomoćnosti spis ustupiti Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.
Žalbu protiv ovog rješenja uložio je tužitelj, a odlučujući o toj žalbi, Županijski sud u
Dubrovniku je dana 4. studenog 2020. donio odluku pod poslovnom oznakom i
brojem 1 Gž-967/2020 kojom je žalbu tužitelja uvažio te je preinačio prvostupanjsko
rješenje i odbio kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.
4. Odgovarajući na tužbu tužitelja, tuženik je u bitnome naveo da zahtjevi
tužitelja procesno nisu dopušteni, kao npr. institut stupnjevane tužbe. Tužba i tužbeni
zahtjev su u cijelosti neosnovani jer tuženik smatra da ničeg nedopuštenog i
nezakonitog nije bilo prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kojeg su
stranke međusobno sklopile 26. lipnja 2007. Sve odredbe Ugovora su jasne i
razumljive, kako na gramatičkoj razini tako i u vidu shvaćanja ukupnosti tužiteljeve
obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog
događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici na koje je
tužitelj pristao. Obzirom da ugovorne stranke nisu sklopile Ugovor s fiksnom
kamatnom stopom, već promjenjivom, tužitelj ne može niti tražiti da mu se vrate
iznosi koje je platio kao da je sklopljen Ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Tuženik
je predložio da sud tužbeni zahtjev tužitelja odbije.
5. Tužitelj je svoj tužbeni zahtjev, u dijelu koji se ticao isplate, uredio
podneskom od 21. travnja 2021., po prvi put, a kada je provedeno financijsko-
knjigovodstveno vještačenje po vještaku A. M., tužitelj je ponovno podneskom
od 7. kolovoza 2021., uredio svoj tužbeni zahtjev u pogledu tražene isplate.
Glede ovog uređenja tužbenog zahtjeva od strane tužitelja u dva navrata
tuženik je isticao da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva. No, prema ocjeni ovog
suda, u konkretnom slučaju nije došlo do preinake tužbenog zahtjeva, već se radi,
doista, o uređenju zahtjeva. Naime, već je u tužbi tužitelj zatražio da će potraživanje
iznosa kojeg je platio temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, urediti nakon što
se provede odgovarajuće vještačenje ili izvedu drugi dokazi ili nakon što tuženik
dade potrebite podatke. U postupku je proveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim
vještačenjem, po vještaku te struke A. M., nakon čega je tužitelj, u cijelosti
akceptirajući nalaz narečenog vještaka, uredio svoje tužbeno traženje, dakle, tužitelj
iz iste činjenične osnove zatražio je novčanu svotu koju je nalazom i mišljenjem
utvrdio vještak A. M. pa se, dakle, ne može raditi o primjeru preinake tužbe i
tužbenog zahtjeva, kojem bi se tužitelj ev. mogao usprotiviti. Sve da je i došlo do
prave preinake, ona je u konkretnom slučaju dopustiva jer je to svrsishodno za
konačno rješenje odnosa među ovim strankama.
6. Tijekom dokaznog postupka pregledani su Ugovor o kreditu broj ……od 26. lipnja 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor), dopis što ga je pun. tužitelja
uputio tuženiku 29. svibnja 2019. tražeći dokumentaciju zajedno sa potvrdom o
preporučenoj pošiljci, otplatna tablica, otplatni plan, kontrolni ispis unosa korištenja,
zahtjev za kredit, Promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih
i rabljenih automobila u periodu od 24. ožujka 2006. do 30. lipnja 2006. u suradnji s
ovlaštenim prodavateljem, Opći uvjeti tuženika o poslovanju sa stanovništvom,
Informacije za klijente o načelu za utvrđivanje promjena kamatnih stopa za kredite i
depozite i Načela za utvrđivanje promjene naknada za usluge, Pravilnik tuženika o
obračunu naknada i kamata te je proveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim
vještačenjem kojeg je u svom pisanom obliku dostavio vještak A. M..
7. Tužbeni zahtjev je osnovan.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnima odredbe čl. 1., 2. i
7. Ugovora te isplata više plaćenih iznosa radi izmjene kamatne stope kao i isplata
troškova prouzročenih ovom parnicom.
9. Odredba čl.214. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05,
41/08 i 125/11, nadalje u tekstu: ZOO) propisuje da zastarom prestaje pravo
zahtijevati ispunjenje obveze te zastara nastupa kad protekne zakonom određeno
vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl.215.st.1. ZOO-a
propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo
zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo
propisano, dok čl.241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i
svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili
drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
Čl.245.st.1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme
koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st.
3. istoga članka da kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem
u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u
nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili
završen na neki drugi način.
Imajući u vidu gore navedene odredbe o zastari može se zaključiti da je
podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 04. travnja 2012. u
navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je
pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike
Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. zastara počela teći
ispočetka, a vrijeme prije prekida se ne uračunava u tijek zastare.
10. Pregledom Ugovora o kreditu broj ……. od 26. lipnja 2007.
utvrđeno je da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu u kunskoj
protuvrijednosti iznosa od 24.345,26 CHF te je ugovorena redovna godišnja kamata
po stopi od 5,20%, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, s
rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima. Bitni sastojci
predmetnog Ugovora je da je riječ o potrošačkom Ugovoru, da je valuta CHF, da je
početna kamatna stopa 5,20% godišnje i to da je promjenjiva, a određeni su i
instrumenti osiguranja vraćanja. Nadalje je ugovoreno da anuiteti dospijevaju na
naplatu zadnjeg dana u mjesecu, s tim da prvi anuitet dospijeva na naplatu u
mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten. Kredit je podignut u CHF,
a početni anuitet bio je 346,39 CHF. Po kamatnoj stopi koja je vrijedila na dan
sklapanja Ugovora i tečaju na dan isplate kredita, mjesečni anuitet iznosio je
1.479,3788 kuna. Kredit je iskorišten za kupnju vozila. Doista su ugovorne odredbe,
kojima se glavnica vezala za valutu CHF prosječnom potrošaču nerazumljive, pa tako
i našem tužitelju. Kada su nerazumljive one su nepoštene, što znači da su ništetne.
Ničim, naime, tuženik nije dokazao da bi tužitelja obavijestio o općem riziku vezanom
za valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli
CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli npr. EUR, da je
rast tečaja CHF-a u kontekstu uvođenja EUR zone gotovo potpuno neizvjestan i da
se radi o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i
promjenjive kamatne stope. Tuženik ne može dokazati da bi postupio suprotiva
navedenom na način da predlaže saslušanje svojih zaposlenika i odgovornih
djelatnika, jer da bi to o čemu je on bio dužan obavijestiti tužitelja, prije sklapanja
Ugovora, tužitelju bilo jasno, da bi mu se omogućilo da za slučaj nerazumijevanja sa
nekim obavi konzultacije, tuženik je tužitelju trebao ponuditi u pisanom obliku sve one
uvjete koje on mora ispuniti da bi na tržište plasirao određenu formu kredita, kao
krajnjeg proizvoda, bilo da je riječ o potrošačkom, bilo da je riječ o stambenom
kreditu.
Ovako promatrane sporne odredbe ovog Ugovora broj …… od 26.
lipnja 2007. nisu razumljive ni sudu, one su doista konfuzne, nedorečene tj. bez
jasnih parametara, po kojima bi ih netko mogao jasno definirati.
11. Financijskom vještaku A. M. dat je zadatak pregledati prikupljenu
dokumentaciju, onu financijsku i to: sam sporni U., otplatnu tablicu i plan otplate.
A. navedene dokumentacije vještak M. dao je ovom sudu mišljenje da je
tužitelj u razdoblju od 31. srpnja 2007. do 30. lipnja 2014. "preplatio" svoj potrošački
kredit i to u iznosu od 41.441,59 kuna jer je po razlici ugovorenih kamata u kunama
"preplatio" 9.698,35 kuna, a po osnovi promjena tečaja CHF iskazanog u kunama je
"preplatio" iznos od 31.743,24 kune. Nalaz i mišljenje vještaka M. tužitelj je
prihvatio u cijelosti, temeljem čega je i uredio djelomično svoje tužbeno traženje na
isplatu (netaknutim je ostavio onaj dio tužbenog zahtjeva kojim je tražio utvrđenje
ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora), a prihvatio ga je i tuženik navodeći da nema
prigovora na matematički izračun vještaka.
12. Dakle, nakon ovako provedenog postupka, za navesti je da je
pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja
2013. između ostalog utvrđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i
prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima
ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -
ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je
tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s
jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije i u
vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao
potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i
metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope
ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na
štetu potrošača pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg
Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, u nastavku ZZP/03) i to čl.
81. i 82., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg
Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09,
133/09, 78/12 i 56/13, u nastavku ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno
odredbama ZOO-a.
Način obračuna kamate je tek naknadno propisan odredbom čl.10.st.2.toč.f.
Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09 – stupio na snagu 01.
siječnja 2010., dalje: ZPK), kojom odredbom je uz ostalo određeno koje informacije
moraju biti uključene u ugovore o kreditu, dok je odredbom čl.11.a Izmijenjenog
Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 112/12) određeno što je
sve vjerovnik dužan definirati u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope.
Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.
potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13.
lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9.
travnja 2015.
13. Prema odredbama čl.81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i
poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno
pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog
toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi
unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim
aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi
pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora
ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o
unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.
Prema odredbama čl.82.ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje
pretpostavki iz čl. 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice
odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez
valjanog ugovorom predviđenog razloga.
Prema odredbi čl.87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava. ZZP/07 sadrži iste odredbe u čl.96. tog Zakona.
Čl.138.a. ZZP/07 propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.
14. Sukladno čl.84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne
odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako
uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl.99. ZZP/07. Uz same odredbe o
promjenjivim kamatama i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju
odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-
7129/13 u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa naveo kako
terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na
promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva
razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se
bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je
apsolutno nerazumljiva. Nadalje se u obrazloženju Vrhovnog suda navodi "to pak
znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje
promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koje utječu na njezinu promjenu
tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u
poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to
da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih
banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali
omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope
tijekom razdoblja trajanja kredita".
Iz spomenutog obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje
neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, na
način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava jer je time od
samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita, kao potrošač, doveden u
neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, pošto je formulacija
ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o
kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan
sklapanja Ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako, te u kojem
smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati.
Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope
u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao
promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva.
Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u citiranoj odluci jest da su banke,
kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg
plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile dužne maksimalno
odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru
zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu
štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju, u odnosu na znanje o
poslovima prosječnog potrošača, je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske
smatra da su upravo banke zato bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o
smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na
parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što
one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i
nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog
standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Tako
nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl.11.a.
ZPK-a i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba, ako je
ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
Nadalje stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske je da su nesporne činjenice
da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile
sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o
kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti je potrošač imao
utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i
poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao
cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te je takva ugovorna obveza uzrokovala znatnu
neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne
strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno
temeljnim načelima obveznog prava (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim
odnosima, načelo dužnosti suradnje i načelo zabrane zlouporabe prava).
Isto tako, stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vezano za ocjenu
poštenosti ovih ugovornih odredbi, je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu
na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju "uzmi ili
ostavi" pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog
novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke, između ostalog i ovdje tuženik,
pod uvjetima koje su one diktirale. Stavljanjem reklamacije na jednostranu odluku
banke o promjenjivoj kamatnoj stopi jasno je da se ne bi moglo utjecati na izmjenu
jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope koja odredba je sadržana u
standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke.
Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odredbe o ugovornoj kamati
u ugovorima o kreditu kod tuženih banaka, između ostalog i ovdje tuženika, u
utuženom razdoblju osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan
sklapanja ugovora o kreditu bile su nepoštene pa su u smislu odredbe čl.87.st.1.
ZZP/03 i čl.102. ZZP/07 te ugovorne odredbe ništetne.
Također polazeći od činjenice da ugovori o kreditu koje su sklapale tužene
banke, između ostalog ovdje tuženik, u spornom razdoblju s potrošačima, a koji su
sadržavali odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, bez da su uz to bili određeno
precizirani razlozi za njezinu izmjenu u buduće, a niti se to iz sadržaja odluka banaka
moglo utvrditi, takve odredbe su nerazumljive te posljedično tome i nepoštene.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je stava da uloga javnog bilježnika u
postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, a u smislu odredbi čl.57. i čl.
58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" br. 78/93, 29/94, 16/07, 75/09) je
ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i
sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se u postojanje
njihove prave volje pri sklapanju toga posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali
predmetne ugovore i učinili. Kako tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu
korisnici kredita očito javnim bilježnicima nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i
značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, jasno je da javni bilježnici nisu imali razloga
primijeniti ovlaštenje iz čl.58. citiranog Zakona, u smislu upozoravanja korisnika
kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i isto
upozorene unijeti u javnobilježnički akt, te se ne može stoga govoriti o propustu u
radu javnih bilježnika i njihove odgovornosti vezano za negativne posljedice koje su
proizašle iz ovjerenih ugovora o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom
stopom.
Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014.g. u predmetu C-
26/13 navodi se da članak 4.st.2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje
odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da
su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna
odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
Prema odredbi čl.4. ZOO-a u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju
prava i obveza iz tih odnosa sudionici su se dužni pridržavati načela savjesnosti i
poštenja.
Načelo savjesnosti i poštenja znači da su sudionici obveznih odnosa dužni
međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tome vodeći
računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako
bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno uredan
i savjestan gospodarstvenih ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o
profesionalnoj djelatnosti.
Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili
određeno odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno
i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha
je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni
ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.
15. Iz svega naprijed navedenog za zaključiti je da je tužbeni zahtjev tužitelja u
cijelosti osnovan pa su tako pozivom na stav recentne sudske prakse utvrđene
ništetnom upravo one odredbe Ugovora o kreditu koje su utvrđivale visinu i način
mijenjanja kamate, dok je prihvaćanjem nalaza i mišljenja vještaka A. M. od
strane tužitelja, a koji nalaz i mišljenje prihvaća i ovaj sud kao logično, uvjerljivo i
stručno izneseno, prihvaćen i onaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosio na
obvezivanje tuženika za isplatu više plaćenih iznosa u spornom razdoblju, a po
osnovi jednostrane promjene visine kamatne stope od strane tuženika.
16. Odluka o trošku se temelji na odredbi čl. 154. st. 3., 155., i 164. ZPP-a te
na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne
novine" 142/12, 103/14 i 118/14, dalje: OT). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe,
sastava obrazloženih podnesaka od 17. veljače i 21. srpnja 2020. te 20. travnja i 7.
kolovoza 2021. kao i za zastupanje na ročištima od 27. svibnja i 4. listopada 2021.
– svaka radnja po 100 bodova, za sastav tzv. ostalih podnesaka od 31. svibnja 2020.
te 2. lipnja 2021. – svaka radnja po 25 bodova te konačno za sastav žalbe na
rješenje o mjesnoj nenadležnosti što ga je donio Općinski sud u Splitu i za pristup
ročištu na nad 25. listopada 2021. na kojem je presuda objavljena i uručena, - svaka
radnja po 50 bodova. Ukupan zbir bodova pomnožen je s iznosom od 10,00 kuna,
koliko iznosi vrijednost jednog boda, te je tako dobiven iznos od 8.500,00 kuna.
Tome iznosu pridodao se još i iznos od 2000,00 kuna, koliko je tužitelj predujmio za
troškove financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a potom i iznosi od po 767,00
kuna na ime sudskih pristojbi na tužbu i prvostupanjsku presudu. Zbrajanjem naprijed
navedenih iznosa dobiven je iznos od 12.034,00 kuna koliko će tuženik morati
isplatiti tužitelju, obzirom da je postupak u cijelosti izgubio.
Kamate na tako dosuđeni trošak su temeljem odredbe čl.30.st.2. Ovršnog
zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17) dosuđene od
presuđenja do isplate.
17. Slijedom svega naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke.
U Splitu, 25. listopada 2021.
S U D A C
Dunja Ljubičić
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku 15 dana od
dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a za viši,
županijski sud.
Dna:
- punomoćniku tužitelja
- punomoćniku tuženika
- u spis
Kontrolni broj: 0ba05-9a91d-5ac81
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=DUNJA LJUBIČIĆ, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.