Poslovni broj: 57 Pž-3047/2019-4 2

1

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 57 Pž-3047/2019-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ružice Omazić, predsjednice vijeća, Mirte Matić, sutkinje izvjestiteljice i Božene Zajec, članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja V1. B1. iz K., vlasnika poljoprivrednog obrta U. i P. u P., OIB ... i 2. tužiteljice V2. B2. iz K., vlasnice poljoprivrednog obrta V., OIB ..., koje oboje zastupa punomoćnik G. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. d.o.o., S., OIB ..., i 2. tuženika Ž. D. iz S., OIB ..., koje oboje zastupa punomoćnik K. L., odvjetnik u V., radi naknade štete u iznosu od 1.334.342,13 kn, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-108/2018-19 od 2. travnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2021.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-108/2018-19 od 2. travnja 2019. u točkama I. i II. izreke u dijelu kojom je naloženo tužiteljima naknaditi prvotuženiku parnični trošak u iznosu od 33.358,55 kn i naknaditi prvotuženiku i drugotuženiku iznos od 430.621,45 kn.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-108/2018-19 od 2. travnja 2019. u preostalom dijelu točke II. izreke i sudi:

1. Odbija se zahtjev drugotuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 33.358,55 kn (tridesettritisućetristopedesetosam kuna i pedesetpet lipa), kao neosnovan.

2. Odbija se zahtjev prvotuženika i drugotuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 283.026,54 kn (dvjestoosamdesettritisućedvadesetšest kuna i pedesetčetiri lipe) i zahtjev za solidarnu naknadu troškova postupka, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovački sud u Bjelovaru je odbio tužbeni zahtjev kojim prvotužitelj od prvotuženika A. d.o.o. zahtijeva isplatu iznosa od 691.613,01 kn, a drugotužiteljice iznosa od 642.729,12 kn sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točke I.1., I.2. i I.3. izreke) i naložio tužiteljima solidarno naknaditi tuženicima parnični trošak u iznosu od 713.667,99 kn (točka II. izreke).

2. U obrazloženju pobijane presude sud navodi da su tužitelji bili u poslovnom odnosu s prvotuženikom A. d.o.o., na temelju Ugovora o kreditiranju sjetve, zajedničkoj proizvodnji i isporuci poljoprivrednih kultura sklopljenih 29. travnja 2010. Ocjenom izvedenih dokaza i primjenom pravila o teretu dokazivanja sud je utvrdio da je prvotuženik u cijelosti ispunio svoju ugovornu obvezu na način da je tužiteljima isporučio ugovorenu vrstu i količinu mineralnog gnojiva koje je imalo sastav koji je u potpunosti odgovarao deklaracijama koje su nesporno predane prvotužitelju prilikom dogovora o sklapanju spornih Ugovora. S obzirom na to da u postupku nije utvrđen tuženikov propust u isporuci ugovorenog repromaterijala, tužitelji nisu dokazali zakonske pretpostavke za nastanak ugovorne odgovornosti za štetu sukladno odredbama članaka 342. - 349. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO), slijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen. O naknadi parničnih troškova odlučeno je primjenom članka 154. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) pri čemu je sud imao u vidu da je odluka o troškovima postupka sadržana u ranijoj prvostupanjskoj presudi poslovni broj P-209/2011-65 od 28. studenoga 2013. ukinuta rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5496/2014-6 od 29. kolovoza 2018. u odnosu na oba tuženika posljedično čemu je u ovom ponovljenom postupku odlučeno i troškovima postupka u odnosu na oba tuženika.

3. Tužitelji su podnijeli žalbu protiv točaka I. i II. izreke presude navodeći, u bitnome, da je ona zahvaćena bitnom povredom odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, pri čemu sud u ponovljenom postupku nije postupio po uputi drugostupanjskog suda izraženoj u rješenju Pž-5496/2014-6 od 29. kolovoza 2018. Ocjena suda da je prvotuženik uredno ispunio svoju ugovornu obvezu je proturječna stanju spisa i izvedenim dokazima jer je prvotuženik isporučio tužiteljima loš i nekvalitetan repromaterijal i naputak za njegovo korištenje, uslijed čega nije došlo do očekivanog prinosa kukuruza. Sud nije pravilno utvrdio odlučne činjenice na okolnost kvaliteta isporučenog umjetnog gnojiva i od kolikog su utjecaja bili eventualni nedostaci na isporučenom umjetnom gnojivu na prinos kukuruza 2010. godine i nije uzeo u obzir činjenicu da je do lošeg uroda kukuruza došlo upravo zbog toga što je gnojivo G. R. nedostatno i nepotpuno gnojivo, što je i utvrđeno vještačenjem. S obzirom na to da se tuženik obvezao osigurati repromaterijal za sjetvu kukuruza, on je pored isporučenog „startnog“ gnojiva bio dužan isporučiti i „naknadna“ gnojiva kojima bi se nadomjestila nedostatnost isporučenog gnojiva.    Odluka o troškovima postupka donesena je u odnosu na drugotuženika Ž. D. koji uopće nije stranka u postupku pri čemu su tuženicima neosnovano priznati troškovi sastava podnesaka koji nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 27. 945,31 kn.

4. Odgovor na žabu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana, osim djelomično, u odnosu na odluku o troškovima postupka.

6. Presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, u granicama žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete s osnove Ugovora o kreditiranju sjetve, zajedničkoj proizvodnji i isporuci poljoprivrednih kultura sklopljenih 29. travnja 2010. s prvotuženikom, u vidu izmakle dobiti zbog ukupnog manjka ostvarene proizvodnje u odnosu na prosječnu proizvodnju od 986,21 tona suhog zrna kukuruza standardne kvalitete, a koje mu je prvotuženik prouzročio isporukom nekvalitetnog umjetnog gnojiva.

8. Iz spisa proizlazi da je prvostupanjski sud u ponovljenom postupku u cijelosti postupio prema uputama drugostupanjskog suda u rješenju poslovni broj Pž-5496/2014-6 od 29. kolovoza 2018. i izveo dokaze na okolnost odlučnih spornih činjenica; koju vrstu umjetnog gnojiva se prvotuženik obvezao isporučiti tužiteljima; kakva je kvaliteta isporučenog umjetnog gnojiva i od kolikog su utjecaja bili eventualni nedostaci na isporučenom umjetnom gnojivu na prinos kukuruza 2010. godine te je li prvotuženik jamčio tužiteljima za određeni standard kvalitete isporučenog umjetnog gnojiva, iznio jasne i valjane razloge koji nisu proturječni izvedenim dokazima, slijedom čega presuda nije zahvaćane bitnom povredom odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

9. Neosnovan je žalbeni navod kojim žalitelj navodi da je vještačenjem utvrđeno da je uzrok lošeg uroda kukuruza isključivo gnojivo G. R. jer iz nalaza i mišljenja poljoprivrednog vještaka L. Š. proizlazi da su na urod kukuruza utjecali i drugi elementi, prije svega vremenski uvjeti u 2010. godini i rokovi sjetve, koji su tužitelji obavili nakon proteka optimalnih rokova.

10. Osim toga, tužitelji nisu dokazali da je odabir vrste spornog gnojiva bio isključivo na prvotuženiku jer to ne proizlazi ni iz odredbi Ugovora o zajedničkom kreditiranju sjetve niti iz iskaza saslušanih svjedoka i stranaka. Naprotiv, u postupku je pravilno utvrđeno da su upravo tužitelji odabrali spornu vrstu gnojiva, što je svjedok M. R. jasno naveo u iskazu. Pored toga, u postupku je pravilno utvrđeno, uvidom u Izvješće o ispitivanju br. 40/10 za gnojiva i Zapisnik Ministarstva poljoprivrede od 16. ožujka 2012. o inspekcijskom nadzoru da je sporno gnojivo imalo sva potrebna svojstva sukladno propisima i deklaraciji. Zbog navedenog    neosnovani su žalbeni navodi na okolnost obveze tuženika isporučiti tužiteljima „naknadna gnojiva kojima bi se nadomjestila nedostatnost isporučeno gnojiva“.

11. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužitelj nije dokazao prvotuženikovu povredu ugovorne obveze u isporuci repromaterijala, umjetnog gnojiva G. R., posljedično čemu nisu ispunjene pretpostavke za njegovu odgovornost s osnove odgovornosti za štetu prema odredbama članka 342.- 349. ZOO-a.

12. Zato je, primjenom članka 368. točke 1. ZPP-a, odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

13. U odnosu na odluku o troškovima postupka valja navesti da je ona u dijelu kojim je naloženo tužiteljima solidarno nadoknaditi troškove prvotuženiku i drugotuženiku u iznosu od 430.621,45 kn donesena pravilnom primjenom članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 148/09 i 142/12; dalje: OT).

14. Neosnovan je žalbeni navod kojim žalitelj navodi da je odluka o troškovima postupka donesena u odnosu na drugotuženika Ž. D. koji uopće nije stranka u postupku jer je rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5496/2014-6 od 29. kolovoza 2018. potvrđena ranija prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika, ali je sud upućen da zajedno s odlukom o glavnoj stvari u odnosu na prvotuženika odluči i o troškovima postupka u odnosu na oba tuženika. Zato je u ovom ponovljenom postupku odlučeno o troškovima postupka u odnosu na oba tuženika.

Međutim, drugotuženiku su neosnovano priznati troškovi postupka za radnje u ponovljenom postupku, dakle, nakon 29. kolovoza 2018. jer on tada zaista nije više bio stranka u ovoj parnici. Stoga su drugotuženiku neosnovano priznati troškovi zastupanja na ročištu 14. prosinca 2018. i 22. siječnja 2019. od po 13.343,42 kn prema (Tbr. 9.1. Tarife) što uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 25% od 6.6712,71 kn ukupno iznosi 33.358,55 kn jer ti troškovi pripadaju samo prvotuženiku.

Nadalje, neosnovano su prvotuženiku i drugotuženiku priznati troškovi postupka za sastav podneska prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife za podneske od 10. lipnja 2011., 21. studenog 2011., 8. svibnja 2012. i 5. svibnja 2012. od po 20.762,68 kn, 22. veljače 2012., 5. travnja 2013. i 11. rujna 2013. od po 29.884,44 kn i 9. studenoga 2018. i 10. prosinca 2018. od po 13.343,42 kn, što iznosi 199.390,88 kn uvećano za dosuđeni PDV u iznosu od 49.847,72 kn ukupno iznosi 249.238,60 kn. Naime, ti podnesci nisu bili potrebni za vođenje ove parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a) jer iz sadržaja tih podneska proizlazi da u njima iznose navode i predlažu dokaze koje su tuženici iznosili na ročištima glavne rasprave za koje im je priznat trošak zastupanja.

Neosnovan je i zahtjev tuženika za solidarnu naknadu troškova postupka jer tužitelji nisu solidarni dužnici.

 

Stoga je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. i članka 373. točke 3. ZPP, valjalo djelomično potvrditi pobijanu presudu kao u točki I. ove presude i djelomično preinačiti pobijanu presudu kao u točki II. ove presude.

Zagreb, 24. rujna 2021.

Predsjednica vijeća

Ružica Omazić