REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU P-3605/2019

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari
tužitelja I. R., OIB …, iz S., kojeg zastupaju
punomoćnici I. i J. K., odvjetnici u S., protiv tužene R.
A. d.d., OIB …, iz Z., koju zastupaju
punomoćnici iz Odvjetničkog društva K. i p. u Z., radi utvrđenja i
isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. rujna 2021. u nazočnosti
punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tužene D. O., odvjetnika
u S., na ročištu radi objave, dana 25. listopada 2021.

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se da su ništetne nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu
broj … od 20. veljače 2006., potvrđenog 24. veljače 2006. pred javnim
bilježnikom N. K. u S. pod poslovnim brojem …,
zaključenog između tužitelja i tužene i to odredba iz čl. 1. u dijelu u kojem je ugovoren
iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 26.639,20 CHF obračunato prema srednjem
tečaju tužene kao kreditora na dan korištenja, odredba iz čl. 7. u dijelu u kojem je
ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj
protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene kao kreditora za CHF, važećem na dan
dospijeća te odredba iz čl. 2. u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa
promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene kao kreditora.

II Dužna je tužena, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju ukupan iznos od

23.994,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama i to po stopi od 14% godišnje od 13.
ožujka 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31.
srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako
polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a
koje zakonske zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate
i to:

- na iznos od 119,05 kn od 13. ožujka 2008.
- na iznos od 114,58 kn od 12. travnja 2008.
- na iznos od 112,61 kn od 16. lipnja 2008.
- na iznos od 108,31 kn od 11. rujna 2008.

2 P-3605/2019

- na iznos od 134,31 kn od 13. listopada 2008.
- na iznos od 109,06 kn od 12. studenog 2008.
- na iznos od 138,70 kn od 12. prosinca 2008.

- na iznos od 149,34 kn od 14. siječnja 2009.
- na iznos od 154,00 kn od 13. veljače 2009.
- na iznos od 139,34 kn od 12. ožujka 2009.
- na iznos od 141,67 kn od 15. travnja 2009.
- na iznos od 122,57 kn od 14. svibnja 2009.
- na iznos od 106,26 kn od 12. lipnja 2009.
- na iznos od 109,91 kn od 13. srpnja 2009.
- na iznos od 119,31 kn od 14. kolovoza 2009.
- na iznos od 118,26 kn od 14. rujna 2009.
- na iznos od 109,29 kn od 15. listopada 2009.
- na iznos od 126,06 kn od 12. studenog 2009.
- na iznos od 138,30 kn od 16. prosinca 2009.

- na iznos od 157,98 kn od 27. siječnja 2010.
- na iznos od 152,85 kn od 18. veljače 2010.
- na iznos od 178,26 kn od 30. ožujka 2010.
- na iznos od 172,70 kn od 20. travnja 2010.
- na iznos od 184,30 kn od 19. svibnja 2010.
- na iznos od 261,23 kn od 17. lipnja 2010.
- na iznos od 244,79 kn od 14. srpnja 2010.
- na iznos od 289,13 kn od 19. kolovoza 2010.
- na iznos od 274,87 kn od 20. rujna 2010.
- na iznos od 244,68 kn od 15. listopada 2010.
- na iznos od 303,07 kn od 26. studenog 2010.

- na iznos od 325,66 kn od 21. siječnja 2011.
- na iznos od 343,84 kn od 19. veljače 2011.
- na iznos od 319,41 kn od 19. ožujka 2011.
- na iznos od 323,08 kn od 14. travnja 2011.
- na iznos od 420,23 kn od 25. svibnja 2011.
- na iznos od 426,77 kn od 24. lipnja 2011.
- na iznos od 510,61 kn od 26. srpnja 2011.
- na iznos od 469,96 kn od 26. kolovoza 2011.
- na iznos od 425,14 kn od 27. rujna 2011.
- na iznos od 419,55 kn od 26. listopada 2011.
- na iznos od 415,57 kn od 26. studenog 2011.
- na iznos od 435,27 kn od 19. prosinca 2011.

- na iznos od 455,98 kn od 31. siječnja 2012.
- na iznos od 457,16 kn od 22. veljače 2012.
- na iznos od 443,65 kn od 29. ožujka 2012.
- na iznos od 450,53 kn od 30. travnja 2012.
- na iznos od 457,02 kn od 15. svibnja 2012.
- na iznos od 446,72 kn od 19. lipnja 2012.
- na iznos od 450,18 kn od 19. srpnja 2012.
- na iznos od 444,37 kn od 24. kolovoza 2012.

3 P-3605/2019

- na iznos od 429,62 kn od 26. rujna 2012.
- na iznos od 445,20 kn od 12. listopada 2012.
- na iznos od 453,79 kn od 27. studenog 2012.
- na iznos od 450,80 kn od 14. prosinca 2012.

- na iznos od 417,43 kn od 14. siječnja 2013.
- na iznos od 445,85 kn od 14. veljače 2013.

III Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju trošak parničnog
postupka u iznosu od 12.247,50 kn sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče
od donošenja presude do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje
obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 11. lipnja 2019. zaprimljena je tužba kojom je tužitelj ustao protiv tužene
radi utvrđenja ništetne nepoštene odredbe Ugovora o kreditu broj … koji
su stranke sklopile 20. veljače 2006. Navodi kako mu je tužena odobrila kredit u iznosu
od 26.639,20 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene za CHF
važećem na dan korištenja s rokom otplate 84 mjeseca te kako je kamata ugovorena
u visini od 3,50% godišnje, a promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama
kreditora. Dodaje kako je ovim standardiziranim ugovorom tužena jednostrano
ugovorila promjenjivu kamatu bez navođenja točnih, jasnih i provjerljivih parametara
na koji način će se kamatna stopa mijenjati i to sve bez mogućnosti posebnog
pregovaranja i ugovaranja, čime je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama
ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja, tako da su u predmetni ugovor ugrađene
nepoštene i ništetne odredbe. Nadalje navodi kako je tužena na ovaj način postupila
suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima,
Zakona o kreditnim institucijama, načelu savjesnosti i poštenja, kao temeljenom načelu
obveznog prava te u suprotnosti zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u pozitivne
propise Republike Hrvatske. Pored iznesenog, navodi kako je zbog ovakvog
postupanja tužene, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen sudski postupak pod
poslovnim brojem P-1401/2012 radi kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i
ovdje tužitelja, koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH
broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. po kojoj je utvrđeno da je R.
A. d.d., u toj pravnoj stvari označena kako tužena pod 4, u razdoblju od 10. rujna

2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika
kredita, zaključujući ugovore o kreditima u kojima su sadržane ništetne i nepoštene
ugovorne odredbe po kojima je redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja
ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo i kako je time postupala suprotno odredbama Zakona o zaštiti
potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Na kraju navodi kako je u tijeku otplate
kredita kamatna stopa višestruko povećavana jednostranim odlukama tužene, tako da
je tužitelj na temelju dokumentacije iz predmetnog kredita dao izraditi financijsko-
knjigovodstveni izračun utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih
mjesečnih iznosa s osnova ništetne odredbe o jednostavno promjenjivim kamatama,
kojim je utvrđen neosnovano stečeni iznos od 7.176,32 kn koji je tužitelj pretplatio.

4 P-3605/2019

2. Podneskom od 24. srpnja 2020. tužitelj je temeljem prethodno svega
iznesenog proširio tužbu postavljajući zahtjev i radi utvrđenja ništetne ugovorne
odredbe u dijelu kojim je iznos kredita ugovoren u kunskoj protuvrijednosti, a obračunat
prema srednjem tečaju tužene za CHF na dan korištenja i s tim u vezi zatražio isplatu
iznosa od 24.655,84 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća
svake pojedine mjesečne tražbine do isplate.

3. U svom odgovoru od 24. veljače 2021. tužena je prigovorila mjesnoj
nenadležnosti ovog suda, u cijelosti osporila osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva,
ističući pored toga prigovor zastare potraživanja. U bitnom navodi kako je u
konkretnom slučaju postupala u skladu s važećim zakonskim odredbama, kako su
ugovorne odredbe jasne, razumljive i uočljive, stoga nije dopušteno utvrđivati da li su
pojedine odredbe nepoštene te kako je tužitelj imao mogućnost pregovarati o
ugovornim odredbama. Podneskom od 27. svibnja 2021. tužena je iskazala protivljenje
preinaci tužbe iz tužiteljevog podneska od 24. srpnja 2020.

4. U odnosu na protivljenje preinaci tužbe, za navesti je kako je odredbom iz čl.

190. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05,
2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje ZPP) propisano kako
tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, dok je odredbom iz
st. 3. propisano kako je za preinaku tužbe nakon njezine dostave tuženiku, potreban
pristanak tuženika, ali i kada se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako je to
svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. U ovom slučaju tužitelj je
preinačio tužbu podneskom od 24. srpnja 2020., odnosno prije 24. veljače 2021. kada
je zaprimljen odgovor tužene, a u svakom slučaju prije zaključenja prethodnog
postupka na pripremnom ročištu održanom 7. travnja 2021. Dakle, tužena nema
valjanu zakonsku osnovu isticati ovaj prigovor, a pored svega preinaka tužbe
svrsishodna je radi konačnog rješenja među strankama.

5. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj … od 20. veljače 2006., prvotnog otplatnog plana od 27. veljače 2006.,
obavijesti o promjeni kamatne stope od 19. studenog 2007., 9. svibnja 2008. i 11.
veljače 2009., stvarnog otplatnog plana, prijepisa knjigovodstvene kartice tužene od 7.
svibnja 2019., zahtjeva za kredit od 20. veljače 2006., suglasnosti i zadužnice od 24.
veljače 2006. te pregledom nalaza sudskog vještaka za financije i računovodstvo
Z. C. od 14. svibnja 2021. s prilozima. Preostali dokazni prijedlozi
stranaka nisu prihvaćeni, jer ih sud smatra suvišnim.

6. Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi je li ovaj sud mjesno nadležan
za postupanje te pitanje osnovanosti i visine tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva,
kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.

9. Pregledom Ugovora o kreditu broj … od 20. veljače 2006.
razvidno je kako je tužitelj I. R., kao korisnik kredita, sklopio s tuženom
R. A. d.d. Z., kao kreditorom, kredit za kupnju vozila koji mu je
u skladu s člankom 1. odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 26.639,20 CHF

5 P-3605/2019

prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz redovitu kamatu od 3,50%,
promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kako je ugovoreno
odredbom iz članka 2. Odredbom iz članka 7. stranke su ugovorile kako se kredit
otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem
tečaju kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će
korisniku biti uručen po isplati kredita. Ovaj pravni posao stranke su zaključile u
Podružnici R. A. d.d. u S..

10. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, prije svega valja
navesti kako je odredbom iz članka 12. Ugovora o kreditu ugovoreno kako je u slučaju
spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora.

11. Odredbom iz članka 1. stavka 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja

1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisano je da će se
nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelima
savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na
ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, tako da mora postojati
značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti označenim
načelima savjesnosti i poštenja. Odredbe ove Direktive unesene su u Zakon o zaštiti
potrošača (NN broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP) i sadržane u njegovoj odredbi iz
čl. 3. toč. 1. Prema odredbi iz čl. 49. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelima savjesnosti i
poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača, a odredba iz čl. 49. st. 4. ZZP propisuje kako je trgovac, koji tvrdi da
se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru
pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.

12. Uzimajući u obzir kako tužena uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti
ne tvrdi niti dokazuje da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u članku 12. Ugovora o
kreditu pojedinačno pregovaralo, valjalo je primijeniti odredbu iz čl. 50. toč. 19. ZZP
koja propisuje kako odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo
potrošača ostvariti prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a
poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom
koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje
dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na teret
potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, predstavlja
ugovornu odredbu koja se može smatrati nepoštenom. Osim toga, odredbom iz čl. 55.
st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna zbog čega
odredba Ugovora o kreditu gdje je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu
trgovca, za tuženu predstavlja odredbu propisanu čl. 50. toč. 19. ZZP, jer su ispunjene
pretpostavke sadržane u citiranoj odredbi iz čl. 49. st. 1. ZZP, radi čega se u skladu s
odredbom iz čl. 51. st. 1. ZZP takva odredba ima smatrati nepoštenom. Osim toga,
ugovorena je nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište tužitelja pa mu je tako
otežano pravo na ostvarivanje prava i interesa sudskim putem. Nasuprot tome, iz
predmetnog ugovora o kreditu proizlazi kako je ovaj pravni posao sklopljen u
podružnici tužene u S., stoga je valjalo uzeti u obzir odredbu iz čl. 46. st.1. ZPP
kojom je propisano kako je za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za
tuženika, ukoliko zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog
suda, a s tim u vezi valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 48. st.1. ZPP kojom je određeno

6 P-3605/2019

kako je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na
čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, kao i odredbu iz čl. 59. ZPP po
kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan
svog sjedišta, a ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda
općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica
nalazi. Dakle, na tužitelju je izbor podnošenja tužbe pred Općinskim građanskim
sudom u Z. ili Općinskim sudom u S., a kako je njegova tužba zaprimljena
pred ovim sudom, u ovom slučaju Općinski sud u S. nadležan je za odlučivanje u
ovoj pravnoj stvari.

13. Odredbama iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje ZZP/03)
koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je kako se smatra
nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno
načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza
ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi
nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane
trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o
odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan
dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed
sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a
ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati
bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz čl. 87. ZZP/03.

14. Odredbom iz čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05,
41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne
obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Po odredbi iz čl.

272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili
su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća,
nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan, kako propisuje
odredba iz čl. 270. st. 1. ZOO.

15. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, odnosno jesu li odredbe
sadržane u člancima 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu od 20. veljače 2006. nepoštene,
odnosno ništetne i s tim u vezi ne proizvode pravne učinke, prije svega valja navesti
kako je zbog istovjetnog postupanja protiv tužene i niza drugih banaka s područja
Republike Hrvatske, a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, vođen
postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 koji je
pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj
Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Tom odlukom utvrđeno je kako je R.
A. d.d. Z. (označena kao tužena pod 4) u vremenu od 10. rujna 2003. do 31.
prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita,
zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima i nepoštene ugovorne odredbe u
ugovornom potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski
franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja
predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim
parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene o potpunoj obavijesti, a u
tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za
posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala
suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, a od 7. kolovoza

2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg

7 P-3605/2019

Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno
odredbama ZOO. S tim u vezi, označenom presudom naloženo je svim tuženima pa
tako i ovdje tuženoj, prekinuti s gore opisanim postupanjem i u roku od 60 dana
ponuditi potrošačima izmjenu ugovornih odredbi kojima je određeno da je iznos
glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa
promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u
fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postupku koji je bio izrijekom
naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovite kamate na
dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda te
zabranio svim tuženima pa tako i ovdje tuženoj, svako takvo ili slično buduće
postupanje.

16. Pored gore iznesenog, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 502.c ZPP po kojoj se
fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na
pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela,
ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u
sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih
interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni
ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten
štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba
pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a ZZP (NN broj 79/09)
po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.
131. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131.
st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene
radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, jasno je kako
su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati bile sastavni dio
standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o
tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim
korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu
savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u
kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne
odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika
kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a
što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu
ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te
načelu zabrane zloupotrebe prava.

17. U konkretnom slučaju utvrđen je istovjetan način postupanja tužene i time
neravnopravan odnos ugovornih strana, jer je predmetni ugovor unaprijed formulirala
i standardizirala te zainteresiranim osobama pa tako i tužitelju, kao budućem korisniku
kredita, po službenim osobama davala na uvid osnovne uvjete sklapanja kredita, poput
odobrenja ukupnog iznosa, roka njegove isplate i iznosa mjesečnih anuiteta, bez
posebnih uputa ili informacijama o švicarskom franku, a svakako bez mogućnosti
posebnog pregovaranja o ključnim elementima budućeg pravnog posla pa tako i
vezivanja odobrenog iznosa uz valutu CHF i o visini promjenjive kamatne stope,
odnosno o uvjetima i načinu njezine promjene. Na temelju takvih ugovornih odredbi i
nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili
razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme
sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije
bila niti određena niti odrediva. Nesporno je da je tužena dostavljala tužitelju podatke

8 P-3605/2019

iz kojih je bilo razvidno mijenjanje, odnosno povećanje prvotno ugovorene kamatne
stope, ali korisnik kredita nije bio upoznat o parametrima koji utječu na te promjene.

18. Slijedom iznijetog, odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj ugovornoj
kamati, sadržane u člancima 1., 2. i 7. predmetnog ugovora o kreditu imale su za
posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu
tužitelja kao korisnika kredita, odnosno potrošača, stoga su bile nepoštene, a pored
toga, činidba kao objekt ugovorne obveze neodređena i nerazumljiva, tako da ih
primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO sud smatra ništetnim, radi čega je valjalo
odlučiti kao u točki I izreke ove presude.

19. Na okolnost utvrđenja razlike iznosa kojeg je tužitelj platio tuženoj po osnovi
ugovora o kreditu i dospjelim mjesečnim anuitetima, u skladu s gore označenim
ugovornim ništetnim odredbama, u odnosu na otplatni plan koji je sastavljen po prvotno
ugovorenim odredbama o tečaju i kamatnoj stopi, odnosno na okolnost osnovanosti
visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz vještačenjem po sudskom vještaku za
financije i računovodstvo Z. C., koji je u tu svrhu imao na raspolaganju
predmetni spis i njemu priloženu dokaznu građu.

20. U svom vještvu od 14. svibnja 2021. vještak je utvrdio kako je predmetnim
ugovorom tužena za potrebe kupnje vozila odobrila tužitelju kredit u iznosu od

26.639,20 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za tu valutu
važećem na dan korištenja kreditnih sredstava, kako je kamatna stopa ugovorena u
visini od 3,50% godišnje, a promjenjiva u skladu s odlukom banke, uz otplatu u 84
jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za
CHF na dan dospijeća, prema otplatnom planu banke i to u vremenu od 31. ožujka

2006. do 28. veljače 2013. Također je utvrdio kako je tužena za vrijeme otplate
predmetnog kredita u četiri navrata mijenjala početno ugovorenu kamatnu stopu od
3,50% (iznos anuiteta 358,03 CHF) i to od 30. studenog 2007. na 4,50% (iznos anuiteta
367,48 CHF), od 31. svibnja 2008. na 5,50% (iznos anuiteta 376,22 CHF), od 31.
ožujka 2009. na 6,50% (iznos anuiteta 383,63 CHF) te od 31. listopada 2011. na 5,45%
(iznos anuiteta 380,69 CHF). Nadalje, vještak je utvrdio kako su u tijeku otplatnog
razdoblja, a zbog primjene valutne klauzule, nastale tečajne razlike i tako nastale
pretplate po osnovi anuiteta u iznosu od 23.993,74 kn, a iznesena utvrđenja prikazao
je po mjesecima u tablici priloženoj uz svoj nalaz i mišljenje. Na ovo vještvo stranke
nisu iskazale primjedbe koje bi dokazale pogrešan pristup vještaka, njegovu
nestručnost ili neobjektivnost prilikom izrade nalaza i mišljenja, odnosno kakvu grešku
prilikom izračuna, niti su ga kako dovele u sumnju, stoga ga sud prihvaća u cijelosti
kao vjerodostojan dokaz, uz napomenu kako je vještak postupio upravo u skladu s
potrebama predmetnog spisa, odnosno u cilju utvrđenja odlučnih činjenica u ovoj
pravnoj stvari.

21. Podneskom od 22. srpnja 2021. tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev
radi utvrđenja ništetnih ugovorenih odredbi te radi isplate iznosa od 23.994,00 kn,
usklađujući ga tako s nalazom vještaka, kako u odnosu na glavnicu, tako i u odnosu
na tijek kamata, a sve na način koji je sadržajno istovjetan točki II izreke ove presude.

22. Uzimajući u obzir istaknuti prigovor zastare, valja navesti kako se on drži
neutemeljenim i proizvoljnim. Naime, odredbom iz čl. 323. st. 1. ZOO propisano je kako
je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što

9 P-3605/2019

je primila na temelju takvog ugovora, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske
odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, u smislu odredbe iz čl. 241. ZOO tijek
zastarnog roka prekinut je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih
interesa potrošača te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka
i to od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je
parnični postupak koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen pod poslovnim
brojem P-1401/2012, pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda
Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., rok za zastaru
potraživanja od pet godina počinje teći od označenog dana, što znači da u odnosu na
zahtjev tužitelja sadržan u predmetnoj tužbi zaprimljenoj 11. lipnja 2019. nije nastupila
zastara potraživanja.

23. Na kraju svega valja navesti kako je posljedica ništetnosti vraćanje onog što
je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 323. st. 1. ZOO, stoga
predmetna tužba ima valjano činjenično i zakonsko uporište, radi čega je osnovan
zahtjev tužitelja za vraćanjem, odnosno isplatom gore utvrđenog novčanog iznosa,
zajedno sa zateznom kamatom koja mu pripada u skladu s odredbom iz čl. 1115. ZOO
i to na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO, radi čega je i odlučeno kao u
točki II izreke ove presude.

24. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP.
Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, tužitelju je priznat trošak sastava tužbe
od 11. lipnja 2019. u iznosu od 750,00 kn, četiri obrazložena podneska od 24. srpnja

2020., 31. ožujka, 22. srpnja i 21. rujna 2021. te zastupanja na ročištima održanim 7.
travnja. i 22. rujna 2021. u iznosu od 1.000,00 kn za svaku nabrojanu radnju (Tbr. 7.
toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova
za rad odvjetnika, NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT). Dakle, priznat
mu je trošak zastupanja po punomoćniku u iznosu od 6.750,00 kn, koji je valjalo uvećati
za 25% PDV, trošak vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn i trošak sudske pristojbe u
iznosu od 810,00 kn (sudske pristojbe tužbe 300,00 kn i ove presude u zatraženom
iznosu od 510,00 kn).

25. U skladu s iznesenim, tuženoj je valjalo naložiti naknadu parničnog troška
tužitelja u iznosu od 12.247,50 kn sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče
od donošenja ove odluke do isplate, kako je i odlučeno u točki IV izreke presude.

Split, 25. listopada 2021.

Sudac

Branko Malenica,v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u
roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem
ovog suda u tri primjerka.

DNA

- pun. tužitelja
- pun. tužene