1              Poslovni broj:Gž-901/2021-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-901/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji mr. sc. Seniji Ledić, u pravnoj stvari tužitelja R. P. d.o.o., iz R., kojeg zastupa punomoćnica A. Š. P., odvjetnica u Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J. i J. iz R., protiv tuženika L. T., iz S., kojeg zastupa punomoćnik J. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. i p. j.t.d. iz S., K., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Povrv-570/2020 od 22. ožujka 2021., dana 25. listopada 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Povrv-570/2020 od 22. ožujka 2021. u pobijanom dijelu tj. točki I. izreke i u dosuđujućem dijelu točke II. izreke.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom je presudom održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika D. M. iz S. poslovni broj Ovrv-477/19 od 23. prosinca 2019. kojim je naloženo ovršeniku namiriti ovrhovoditelju tražbinu u iznosu od 59,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na ovaj iznos od 31. kolovoza 2019. do isplate (točka I. izreke). Odlukom je o parničnom trošku naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 893,75 kuna sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, dok je za više zatraženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 644,13 kuna tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke).

 

2. Protiv dijela ove presude u kojem nije uspio u postupku (točka I. i dosuđujući dio točke II. izreke) žalbu podnosi tuženik pobijajući je zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 4. i 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu ukine.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Neutemeljeno žalitelj smatra da sud nije mogao održati na snazi platni nalog javnog bilježnika, odnosno rješenje o ovrsi u kojem je sadržan platni nalog zato što se prema praksi Europskog suda pravde hrvatski javni bilježnici ne mogu podvesti pod pojam suda i ne mogu prisilno utjerivati dugove, zbog čega ovršna rješenja javnih bilježnika ne vrijede za građane Europske unije, a tuženik smatra da je on kao građanin Hrvatske ujedno i građanin Europske unije.

 

4.1 Točno je da je u presudama Suda Europske unije broj C-484/15, EU:C:2017:199 od 9. ožujka 2017. (Zulfikarpašić) i C-551/15, EU:C:2017:193 od 9. ožujka 2017. (Pula parking) koje su donesene povodom zahtjeva za prethodnu odluku hrvatskih sudova u vezi s nadležnošću javnih bilježnika za izdavanje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u kontekstu pravosudne suradnje u građanskim stvarima u Europskoj uniji, izraženo stajalište da hrvatski javni bilježnici u postupcima donošenja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave nisu obuhvaćeni pojmom suda ni u smislu Uredbe (EZ) broj 805/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o uvođenju europskog platnog naloga za izvršenje nesporne tražbine, a ni u smislu Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (Bruxelles I bis). Tome je razlog što postupak izdavanja javnobilježničkog rješenja o ovrsi na temelju javnobilježničke isprave nije kontradiktoran, dok načelo uzajamnog povjerenja u sudovanje u Uniji nameće da odluke čija se ovrha traži u državi članici različitoj od države podrijetla, donosi neovisno i nepristrano tijelo u postupku inter partes.

 

4.2. Iz naprijed je navedenog razvidno da se ove odluke na koje se žalitelj poziva u žalbi odnose samo na slučajeve u kojima se ovrha traži u državi članici različitoj od države podrijetla, odnosno u ovrsi s međunarodnim elementom. U konkretnom se slučaju ne radi o sporu s međunarodnim elementom, pa se već iz tog razloga ova praksa ne primjenjuje u ovom sporu. No i pored toga, sve i kad bi ova praksa bila primjenjiva u državama članicama i u sporovima koji nemaju prekogranična obilježja, po ocjeni ovog suda, pobijana presuda ne bi bila u suprotnosti s praksom Suda EU zbog toga što je u konkretnom slučaju sud u kontradiktornom parničnom postupku provedenom nakon donošenja javnobilježničkog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, kao neovisno tijelo, odlučio o osnovanosti zahtjeva za isplatu. U takvim okolnostima ovi žalbeni navodi nisu ni najmanje doveli u sumnju pravilnost presude u pobijanom dijelu.

 

5. Žalitelj također neutemeljeno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

5.1. S tim je u vezi uočljivo da žalitelj kroz žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka želi na određeni način "provući" i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja osporavajući činjenicu visine duga, usprkos tome što ističe kako žalbu ne podnosi zbog tog žalbenog razloga. No s obzirom na vrijednost predmeta spora od 59,00 kuna, riječ je o postupku u sporu male vrijednosti u skladu s odredbom članka 460. ZPP, u kojem, sukladno odredbi članka 467. stavka 1. ZPP, nije moguće pobijati presudu kojom se završava spor zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, već samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovoga Zakona, osim povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovoga Zakona.

 

6. Žalitelj ne ukazuje na druge bitne povrede, a ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz odredbe članka 365. stavka 2. ZPP u vezi s člankom 467. stavkom 1. ZPP, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene ni druge bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u postupku u sporovima male vrijednosti.

 

7. Predmet je postupka zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate novčane tražbine u iznosu od 59,00 kuna s pripadajućom kamatom koja se tražbina odnosi na naknadu za parkiranje vozila na javnom parkiralištu s naplatom kojim upravlja tužitelj.

 

8. U postupku je utvrđeno da je vozilo u vlasništvu tuženika reg. oznake ST ... bilo parkirano 22. kolovoza 2019. u R. na adresi ..., na parkirnom mjestu koje podliježe naplati, bez važeće parkirne karte. Kako je tužitelj tog dana platio parkiranje za tri sata po 7,00 kuna za svaki sat, ukupno 21,00 kunu, za taj mu je iznos umanjena mu je naknada koja inače iznosi 80,00 kuna, te je zatražena naplata iznosa od 59,00 kuna. Tuženik je potvrdio da je platio parking za svoje vozilo do 18,21 h, a da je vozilo bilo parkirano bez plaćanja parkirne karte u vremenu od 18,21 do 18,37 sati istog dana.

 

9. Usluga parkiranja je uslužna komunalna djelatnost u skladu s odredbom članka 24. stavka 1. točke 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj 68/18, 110/18 i 32/20, dalje: ZKG), a odredbom je članka 30. stavka 1. ZKG propisano da isporučitelj komunalne usluge koji obavlja uslužnu komunalnu djelatnost u svrhu obavljanja te djelatnosti u skladu s ovim Zakonom i propisima donesenim na temelju ovoga Zakona te u skladu s posebnim propisima donosi opće uvjete isporuke komunalne usluge i sklapa s korisnikom komunalne usluge ugovor o isporuci komunalne usluge.

 

10. Tužitelj je kao isporučitelj uslužne komunalne usluge parkiranja donio spomenute Opće uvjete uz prethodnu suglasnost predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave. Stoga je pravni odnos između tužitelja kao davatelja javne uslužne komunalne usluge parkiranja i tuženika kao korisnika parkirališnog mjesta ugovorni odnos, a radi se o ugovoru koji ima pravna obilježja adhezijskog ugovora, formularnog (tipskog) karaktera iz članka 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO). Riječ je o ugovoru čije opće uvjete propisuje javna vlast svojim općim aktom, u konkretnom slučaju tužitelj Općim uvjetima isporuke komunalne usluge parkiranja na uređenim javnim površinama i u javnim garažama na području grada Rijeke od 10. svibnja 2019. kojim je uređen način korištenja i naplata parkiranja na javnim parkiralištima grada Rijeke u sporno vrijeme. Tako se smatra da su objavom općeg akta u službenom glasilu jedinice lokalne samouprave ujedno objavljeni i opći uvjeti ugovora o korištenju parkirališta, a time su ispunjeni zakonski uvjeti da se opći uvjeti ugovora objave na uobičajeni način dostupan svim korisnicima parkirnih mjesta i da obvezuju drugu ugovornu stranu jer su joj bili ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

 

11. Iz navedenog akta proizlazi da tuženik kao korisnik parkirališta nije u roku nakon što mu je isteklo plaćeno vrijeme parkiranja platio daljnji sat parkiranja jer dokaz o tome nije istaknuo s unutarnje strane vjetrobranskog stakla, niti je poslao SMS poruku o plaćenoj parkirališnoj karti putem telefona, pa je u obvezi platiti dnevnu kartu jer tako propisuje odredba članka 26. stavka 1. spomenutih Općih uvjeta čiji sadržaj glasi: ako korisnik otvorenog javnog parkirališta nema valjanu parkirnu kartu ili nije istaknuo važeći znak pristupačnosti na vjetrobranskom staklu vozila, smatrat će se da je s trgovačkim društvom (konkretno, tužiteljem) sklopio ugovor o korištenju jednog parkirališnog mjesta na javnom parkiralištu u trajanju od 24 sata od trenutka izdavanja naloga za plaćanje dnevne karte od strane tužitelja kao ovlaštene osobe. Visina naknade za korisnika koji ne posjeduje valjanu parkirnu kartu iznosi utvrđena je u iznosu od 80,00 kuna na temelju članka 18. Odluke o visini cijene za parkiranje, odnosno Cjenika koji je u primjeni od 1. srpnja 2019., a taj je iznos tužitelj umanjio za plaćeni iznos predmetnog dana u visini od 21,00 kunu zbog čega je tužitelj i zatražio isplatu iznosa od 59,00 kuna.

 

12. Prema tome, kako je tuženik parkiranjem vozila na javnoj parkirališnoj površini s naplatom koristio uslužnu komunalnu uslugu parkiranja koju pruža tužitelj i kako je time uspostavljen obveznopravni odnos između tužitelja kao pružatelja te usluge i tuženika kao korisnika u smislu odredbe članka 295. ZOO, te kako tuženik nije postupio u skladu s općim uvjetima koji su sastavni dio ugovora zaključenog među strankama, to je sud pravilno primijenio materijalno pravo odnosno odredbe članka 336. stavka 1. i članka 342. stavka 1. ZOO kada je ocijenio da je tuženik u obvezi platiti tužitelju utuženi iznos od 59,00 kuna, kao i kamatu na neplaćeni iznos duga u skladu s odredbom članka 29. stavaka 1. i 2. ZOO. Zato je sud pravilno primijenio odredbu članka 451. stavka 3. ZPP kada je održao na snazi platni nalog javnog bilježnika u odnosu na kamatu i glavnicu.

 

13. Pravilna je i odluka o parničnom trošku u pobijanom dosuđujućem dijelu jer je pravilno utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP i jer je parnični trošak pravilno obračunat.

 

14. Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu je tuženika valjalo odbiti i u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP.

 

Split, 25. listopada 2021.