1            Poslovni broj: Us I-1006/2020-23

 

 

 

Poslovni broj: Us I-1006/2020-23

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Zec, uz sudjelovanje zapisničarke Glorije Fićor, u upravnom sporu tužitelja 1. G. O., O., kojeg zastupaju opunomoćenici iz O. d. K. i p.j.t.d., odvjetnici u R. i 2. V. Z. iz O., kojeg zastupa opunomoćenik D. H., odvjetnik u O., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba 1. M. A. Z. iz A., koju zastupa opunomoćenica I. B., odvjetnica u R., i 2. Županijskog državnog odvjetništva u R., R., radi naknade za oduzetu imovinu, 21. listopada 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbijaju se tužbeni zahtjevi tužitelja 1. G. O. i 2. V. Z. radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/16-01/742, URBROJ: 514-05-02-01-02/17-20-10 od 17. lipnja 2020.  

 

              II. Odbija se zahtjev 1. tužitelja G. O. za naknadu troškova spora.

 

III. Odbija se zahtjev 2. tužitelja V. Z. za naknadu troškova spora.

 

IV. Nalaže se tužiteljima 1. G. O. i 2. V. Z. nadoknaditi 1. zainteresiranoj osobi M. A. Z. troškove ovog upravnog spora u iznosu od 6.250,00 (šest tisuća dvije stotine i pedeset) kuna u roku od 60 (šezdeset) dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

              1. Prvostupanjskim rješenjem Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostava Opatija KLASA: UP/I-942-05/97-01/660, URBROJ: 2170-12-02/9-16-20 od 28. studenog 2016. pod toč. 1. izreke odbijen je zahtjev P. M. iz J., P. 69, po nasljednici M. Z. iz A., 31 R. p. W., R., Q., za konvalidaciju/povrat u vlasništvo z.č. … vinograd od 1280 m2 upisanog u z.k.ul. … k.o. V., ranije vlasništvo R. O. iz O., P. u. d. 21. Toč. 2. izreke propisano je da svaka stranka snosi svoje troškove.

 

2. Povodom žalbe M. A. Z., ovdje 1. zainteresirane osobe, tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-942-01/16-01/742, URBROJ: 514-05-02-01-02/17-20-10 od 17. lipnja 2020. poništio citirano prvostupanjsko rješenje i predmet vratio na ponovni postupak.

 

              3. 1. tužitelj G. O. u tužbi osporava zakonitost tuženikove odluke ističući kako je utvrđenje tuženika da je ugovor o kupoprodaji valjan te da ga nije potrebno sagledavati u kontekstu konvalidacija nepravilno. Naime, preliminarni kupoprodajni ugovor sklopljen je 19. siječnja 1968., s time da je upitno je li isti zaista i sklopljen budući da na njemu ne postoji potpis kupca. No, u to vrijeme ugovor nije imao sve potrebno kako bi bio valjan jer je tek 18. travnja 1969. R. O. kao prodavatelj dala izjavu kojom potvrđuje da navedenom izjavom smatra preliminarni kupoprodajni ugovor konačnim. U vrijeme sklapanja preliminarnog ugovora, jedan od bitnih sastojaka kupoprodajnog ugovora, a to je predmet prodaje, nije bio određen. S druge strane, P. M. je temeljem navedenog ugovora upisan u zemljišne knjige kao nositelj prava korištenja. Isti je dakle kupio pravo korištenja, a kojim je R. O. mogla slobodno raspolagati samo iz razloga jer joj je isto ostavljeno radi eventualne izgradnje stambene građevine. Predmetno je zemljište dakle, nacionalizirano rješenjem od 14. srpnja 1959. O. R. ostalo je pravo korištenja na predmetnom zemljištu te je ista to pravo korištenja i prodala P. M.. Kako bi istome ostalo pravo korištenja, isti je imao rok od tri godine kako bi na predmetnom zemljištu izgradio porodičnu stambenu zgradu. Dana 19. svibnja 1969. predmetna se nekretnina temeljem kupoprodajnog ugovora od 19. siječnja 1968., izjave od 18. travnja 1969. te rješenja Općine Opatija upisuje kao društveno vlasništvo uz istovremeni upis besplatnog prava korištenja radi podizanja porodične stambene zgrade u korist P. M.. Dakle, P. M. kupio je pravo korištenja radi podizanja porodične stambene zgrade te je upisan u zemljišne knjige kao nositelj prava korištenja. No, sukladno pozitivnim propisima, P. M. imao je obvezu izgraditi porodičnu stambenu zgradu u roku od tri godine od davanja predmetne nekretnine na korištenje. Kako isti nije ispoštovao obvezu podizanja zgrade u roku od tri godine, rješenjem od 9. travnja 1985. Skupštine Općine Opatija broj UP/1-05-925/3-1984 utvrđeno je da je prestalo pravo korištenja radi izgradnje porodične stambene zgrade P. M.. Iz obrazloženja predmetnog rješenja vidljivo je da je predmetni rok od tri godine P. M. produžavan u dva navrata, no da je isti pasivnim držanjem u upravnom postupku naposljetku izgubio pravo korištenja. Na predmetno rješenje je P. M. podnio upravnu tužbu, no ista je odbačena kao nepravovremena.

 

4. Tužitelj ističe da je još O. R. oduzeto zemljište temeljem Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Navedeni propis je u čl. 2. Zakona o naknadi naveden kao propis koji se uzima u obzir kada se odlučuje o pravu na naknadu prijašnjem vlasniku. Dakle, nije P. M. bio prijašnji vlasnik kojemu je nacionalizirana imovina temeljem rješenja iz 1959. godine već je to bila O. R.. Nakon provedene nacionalizacije O. R. prodaje pravo korištenja P. M. te se isti upisuje u zemljišne knjige kao nositelj prava korištenja. P. M. je upis prava korištenja uspio dobiti ne samo temeljem kupoprodajnog ugovora već i temeljem rješenja Općine Opatija te se radilo o pravu korištenja radi podizanja stambene porodične zgrade. Kako P. M. stambenu zgradu nije sagradio 1985. godine briše se navedeno pravo korištenja. Dakle, P. M. ne bi ni bio prijašnji vlasnik kojem treba isplatiti naknadu/vratiti zemljište temeljem Zakona o naknadi i u upravnom postupku. Gubitak njegova prava korištenja predmetnog zemljišta te naknada za takav gubitak ne može se prosuđivati prema Zakonu o naknadi jer je već prije njegovog stjecanja korištenja predmetno zemljište oduzeto prijašnjem vlasniku. Odnose s Općinom Opatija isti je imao pravo riješiti u sudskom postupku. I u tom dijelu se ponovno postavlja pitanje valjanosti kupoprodajnog ugovora ukoliko tuženik tvrdi da se radilo o stjecanju prava vlasništva, budući je prijašnja vlasnica O. R. već prije prodaje izgubila pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini pa kao nevlasnik nije mogla prenijeti na drugog više prava nego ih sama ima. Sukladno čl. 16. Zakona o naknadi prijašnjem vlasniku, odnosno osobi na koju je prijašnji vlasnik prenio svoje pravo daje se u vlasništvo neizgrađeno građevinsko zemljište koje je u društveno vlasništvo preneseno temeljem propisa iz čl. 2. istog Zakona, a koje pravomoćnim aktom nadležnog tijela nije oduzeto iz posjeda prijašnjih vlasnika ili osobe na koju je svoje pravo prenio prijašnji vlasnik u skladu s posebnim zakonom. Prijašnji vlasnik je osoba koja je na dan prijenosa zemljišta u društveno vlasništvo bila upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnik. U ovom slučaju to je O. R.. Prijašnjim vlasnicima smatraju se i osobe koje su prije prijenosa zemljišta u društveno vlasništvo stekle pravo vlasništva tog zemljišta na temelju odluke državnog organa ili prema samom zakonu (sukladno čl. 36. Zakona o građevinskom zemljištu). ČI. 36. Zakona o građevinskom zemljištu navodi da su prijašnji vlasnici osobe koje su na dan prijenosa zemljišta u društveno vlasništvo bile upisane u zemljišnoj knjizi kao vlasnici, ali i osobe koje su zemljište stekle na osnovi ugovoru, ako je do dana prijenosa zemljišta u društveno vlasništvo ovjeren potpis prodavaoca, ili je plaćen porez na promet nekretnina, odnosno ugovor primljen kod nadležnog općinskog organa uprave radi razreza tog poreza ili je ugovorena cijena plaćena putem banke. Dakle, P. M. ne bi bio prijašnji vlasnik jer je zemljište prešlo u društveno vlasništvo još dok je bilo u vlasništvu O. R., a s druge strane ugovor o kupoprodaji ne ispunjava uvjete iz prije navedenog članka da bi se P. M. smatralo prijašnjim vlasnikom. Napominje se i da je predmetno zemljište oduzeto iz posjeda P. M. temeljem rješenja od 9. travnja 1985. Činjenica jest da P. M. i prije donošenja tog rješenja nije imao posjed predmetne nekretnine budući se nalazio u A..

 

5. Tužitelj dostavlja u spis dopis Općine O. od dana 18. ožujka 1988. poslan Konzulatu Jugoslavije u Melbourneu iz kojeg je vidljivo da je tužba P. M. protiv rješenja kojim se utvrđuje da je prestalo pravo korištenja građevinskog zemljišta odbačena kao nepravodobna. Dakle, P. M. je već iskoristio pravne mogućnosti za pobijanje rješenja o utvrđenju da je prestalo pravo korištenja zbog neizgradnje zgrade u roku te isti nije prijašnji vlasnik sukladno Zakonu o naknadi. Bitno je za istaknuti da je gubitak prava korištenja radi izgradnje porodične stambene zgrade i predaja nekretnina Općini u slučaju nerealizacije tog prava sankcija za propuštanje roka i ne predviđa kao mogućnost određivanje naknade zbog navedenog gubitka prava. Dakle, M. P. je dodijeljeno zemljište u društvenom vlasništvu radi izgradnje stambene zgrade, a isto to pravo korištenja je utvrđeno da je prestalo upravo zbog činjenice da je isti propustio u roku izgraditi stambenu građevinu na predmetnoj nekretnini. Obzirom na sve navedeno, vidljivo je da je uopće ne postoje zakonski uvjeti kako bi upravno tijelo odlučivalo o zahtjevu za konvalidaciju ugovora ili o zahtjevu za naknadu P. M., a temeljem Zakona o naknadi. Prvostupanjsko rješenje je  stoga u cijelosti pravilno i zakonito, dok je prilikom donošenja drugostupanjskog rješenja pored pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, tuženik pogrešno primijenio i postupovno pravo. Naime, netočna je tvrdnja da zahtjev slijednika P. M. nije pao u zastaru. Promjena pravne osnove nekog zahtjeva te potpuno drugi zahtjev dovode do zastare prava pa je zastara zahtjeva za naknadu i ovdje slučaj, iako se ponovno ističe da P. M i njegovi slijednici niti nemaju pravo na naknadu prema Zakonu o naknadi.

 

6. Slijedom iznesenog, 1. tužitelj G. O. predlaže sudu donijeti presudu kojom se poništava rješenje tuženika bez vraćanja na ponovni postupak, odnosno podredno poništava rješenje tuženika uz vraćanje na ponovni postupak. Ujedno je zatražena naknada troškova ovog upravnog spora.

 

              7. 2. tužitelj V. Z. u tužbi osporava zakonitost tuženikove odluke zbog povrede odredaba upravnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, smatrajući kako je prvostupanjsko tijelo donijelo zakonito rješenje koje je tuženik neosnovano poništio.

 

8. Tuženik se u odgovoru na tužbu pozvao na navode iz pobijanog rješenja te predložio da sud tužbeni zahtjev odbije.

 

              9. 1. zainteresirana osoba M. A. Z. u odgovoru na tužbu priklonila se pravnim stavovima i razlozima iznesenima u pobijanom rješenju tuženika te je slijedom navedenog, predložila sudu odbiti tužbeni zahtjev 1. tužitelja G. O.. U odnosu na tužbu 2. tužitelja V. Z. ukazala je kako isti nije trebao biti stranka upravnog postupka jer nema valjani pravni osnov te je stoga predložila odbacivanje tužbe istoga.

 

              10. 2. zainteresirana osoba Županijsko državno odvjetništvo u R. u odgovoru na tužbu, odnosno na ročištu u ovom sporu, u cijelosti se pridružila odgovoru na tužbu tuženika je je predložila odbiti tužbeni zahtjev 1. tužitelja G. O. te odbaciti tužbu 2. tužitelja V. Z. zbog nedostatka pravnog interesa.

 

11. Prvenstveno valja reći kako je sud u konkretnom slučaju našao, pozivom na odredbe  navedene u rješenju ovog suda od 9. rujna 2020., da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za spajanje spisa formiranih povodom tužbi ovdje 1. tužitelja Grada Opatija i 2. tužitelja V. Z. te za vođenje jedinstvenog spora i donošenje zajedničke odluke, obzirom da je objema tužbama osporen isti upravni akt.

 

12. U sporu je održana rasprava, čime je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

 

              13. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje te u spisu ovoga upravnog spora.

 

14. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

15. Naime, imajući na umu mjerodavni normativni okvir, prema stajalištu suda pravilno je u upravnom postupku pred tuženikom poništeno prvostupanjsko rješenje od 28. studenog 2016. te predmet vraćen na ponovni postupak, a sve iz razloga koje opsežno obrazlaže tuženik u obrazloženju osporenog drugostupanjskog rješenja.

 

16. Sud nalazi pravilnom ocjenu tuženika da u konkretnom slučaju ne postoji pravna mogućnost konvalidacije ugovora koji je proveden u zemljišnim knjigama, realiziran u cijelosti na način da je prodavatelj primio ugovoreni iznos s kamatama, a kupac sukladno toč. V. ugovora stekao pravo posjeda upisom konačnog ugovora i prava građenja u zemljišnim knjigama. Ugovor, uz ostale isprave, koji je bio osnov za prijenos prava vlasništva nije imao nedostatke koje ga čine ništavim ili pobojnim pa je i pristup rješavanju zahtjeva prednika ovdje 1. zainteresirane osobe M. A. Z. pogrešno usmjeren na konvalidaciju ugovora kojim nije bio čak ni zabranjen promet neizgrađenim građevinskim zemljištem, a prema pravilima zemljišnoknjižnog prava proveden je i u zemljišnim knjigama.

 

17. Nastavno na navedeno valja reći da iako je nacionalizirano građevinsko zemljište prešlo u društveno vlasništvo, što ističe 1. tužitelj G. O. u tužbi, i dalje je isto ostalo na korištenje i u posjedu prijašnjeg vlasnika O. R. koja je bila uknjižena na temelju čl. 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta kao nositeljica prava korištenja, sve dok ga ona na osnovu rješenja općinskog narodnog odbora nije dužna predati općini odnosno drugoj određenoj osobi, te je osim da sama to zemljište koristi i upotrebljava imala i druga prava pobliže propisana naprijed citiranim Zakonom o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, s time da je neka od tih prava mogla neograničeno realizirati do 15. veljače 1968. kao dana stupanja na snagu Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera ("Narodne novine", broj 30/68), tako da je do tog dana mogla trajno prenijeti svoje pravo korištenja na drugoga uz naknadu ili bez naknade, a što je ista i učinila sklopivši kupoprodajni ugovor sa M. P..

 

18. U narednom razdoblju rješenjem Skupštine O. O. broj: UP/I-05-95/3-1984 od 9. travnja 1985. utvrđen je P. M. prestanak prava korištenja nekretnine oznake k.č.br. … u površini od 1280 m 2 upisane u z.k.ul. … k.o. V.. Tim je rješenjem ujedno naloženo predati navedenu nekretninu O. O. po pravomoćnosti tog rješenja, a prava i obveze koje proističu iz gubitka prava korištenja utvrdit će se sporazumom između O. O. i prijašnjeg korisnika. Rješenje je provedeno u zemljišnoj knjizi na način da je brisano pravo korištenja zemljišta uknjiženog u korist P. M. i uknjiženo pravo korištenja za korist O. O., a nakon toga upisom pod brojem Z-… pravo vlasništva u korist G. O.

 

19. Stoga, sud smatra pravilnim i zakonitim stav tuženika da je u konkretnom slučaju ispunjena pretpostavka propisana odredbom čl. 1. st. 5. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 92/96, 39/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje: Zakon o naknadi), odnosno da se M. P. ima smatrati prijašnjim vlasnikom.

 

20. Nastavno, činjenica što je M. P. rješenjem od 9. travnja 1985. utvrđen prestanak prava korištenja predmetnog zemljišta iz razloga što isti na tom zemljištu nije izgradio objekt u roku određenom u rješenju kojim je utvrđeno pravo korištenja u svrhu izrade objekta nije odlučna kod rješavanja zahtjeva za priznavanje prava vlasništva na tom zemljištu odnosno za povrat tog zemljišta u njegovo vlasništvo. Predmetno stajalište izraženo je već u upravnosudskoj praksi odnosno u presudi Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-10007/2002-6 od 11. siječnja 2007. u kojem se iznosi sljedeće: „Naime, prema pravom shvaćanju ovog Suda odredbe članka 17. Zakona o naknadi primjenjuje se ne samo u slučajevima kada je nacionalizirano neizgrađeno građevinsko zemljište uzeto iz posjeda prijašnjih vlasnika tog zemljišta radi njegovog davanja na korištenje trećim osobama ili radi pripreme tog zemljište za izgradnju, već i u slučajevima kada je prijašnjim vlasnicima nacionaliziranog neizgrađenog građevinskog zemljišta priznato pravo korištenja tog zemljišta u svrhu izgradnje, a prijašnji vlasnici na tom zemljištu nisu u danom roku izgradili objekt ili izvršili znatnije radove na izgradnji tog objekta, pa im je uslijed toga utvrđen prestanak prava korištenja tog zemljišta i naređena predaja zemljišta u posjed općini. Zauzimanje drukčijeg shvaćanja u primjeni odredaba članka 17. Zakona o naknadi značilo bi da su u nepovoljnijem položaju prijašnji vlasnici nacionaliziranog građevinskog zemljišta kojima je u svrhu izgradnje priznato pravo korištenja zemljišta koje je prije nacionalizacije bilo u njihovom vlasništvu, od prijašnjih vlasnika nacionaliziranog zemljišta kojima je zemljište uzeto iz posjeda radi davanja trećim osobama ili radi pripreme tog zemljišta za izgradnju, a što je sa stajališta Ustava Republike Hrvatske neprihvatljivo.“

 

21. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev 1. tužitelja . O. kao neosnovan.

 

22. Iz istih razloga sud je ocijenio i tužbeni zahtjev 2. tužitelja V. Z. neosnovanim, pri tome ne nalazeći da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za odbacivanje tužbe. Naime, odredbom čl. 49. ZUP-a propisano je da je stranka osoba na čiji je zahtjev pokrenut postupak ili protiv koje se vodi postupak ili koja, radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa, ima pravo sudjelovati u postupku. U postupku naknade za oduzetu imovinu, osim ovlaštenika naknade, tj. osoba na čiji je zahtjev pokrenut postupak, DORH-a, za kojega je Zakonom o naknadi određeno da u tom postupku ima položaj stranke, treba sudjelovati i obveznik naknade, zatim osoba u čijoj se imovini nalazi imovina koja je predmet naknade, osoba koja stvarno koristi tu imovinu, bez obzira na temelju koje je osnove koristi, i drugi, čija prava, pravni interesi i obveze ovise o tome kako će biti odlučeno u upravnoj stvari. 2. tužitelj V. Z. je u konkretnom slučaju pred nadležnim općinskim sudom pokrenuo postupak radi utvrđenja prava vlasništva na zemljištu odnosno čestici koja je predmetom zahtjeva za povrat te stoga sud ne može prihvatiti stajalište kako njegovo pravo ne ovisi o ishodu ovog upravnog postupka. 

             

23. Sukladno prethodnom, valjalo je, na temelju odredbe čl. 57. st. 2. ZUS-a tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane kao pod toč. I. izreke ove presude.

24. Odluka suda o troškovima spora temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Obzirom da tužitelji nisu uspjeli u ovom sporu, to su dužni snositi troškove zainteresirane osobe.

25. Trošak 1. zainteresirane osobe M. A. Z. sastoji se od zastupanja zainteresirane osobe u ovom sporu putem opunomoćenika, a taj trošak sukladno odredbi čl. 79. st. 2. ZUS-a i Tbr. 23. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa) iznosi za sastav odgovora na tužbu 2.500,00 kn i za pristup opunomoćenika na raspravu održanu u ovom sporu 2.500,00 kn, sve uvećano za iznos PDV-a 25 %, što sveukupno iznosi 6.250,00 kn. Kako se radi o opravdanim radnjama poduzetima u ovom sporu, to je sud sukladno čl. 79. st. 1. ZUS-a u cijelosti priznao i dosudio taj trošak 1. zainteresiranoj osobi M. A. Z..

                                                      U Rijeci 21. listopada 2021.

                                                                                 

                                                                                             Sutkinja

                                                                                                                              Dubravka Zec

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.