Poslovni broj: 78 Pž-1338/2020-3

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-1338/2020-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja G. I., I., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Z.O.U. M. P. i M. P. u I., protiv tuženika S. d.o.o., S., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik K. B., odvjetnik u I., radi isplate iznosa od 176.252,49 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-228/2018 od 16. siječnja 2020., 21. listopada 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-228/2018 od 16 siječnja 2020. u točki I. izreke u cijelosti, te u dijelu točke II. izreke kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 20.078,75 kn.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Trgovačkog suda Splitu poslovni broj Povrv-228/2018 od 16 siječnja 2020. održan je na snazi platni nalog u odnosu na glavnicu, kamate i stvarne troškove ovršnog postupka (točka I. izreke), naloženo je tužitelju platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 20.078,75 kn, dok je tužitelj odbijen s dijelom zahtjeva za isplatu troška u iznosu od 3.906,25 kn (točka II. izreke). U bitnome, prvostupanjski sud navodi kako je, nakon provedenog postupka, utvrdio kako je tuženik dužan platiti utuženi iznos tužitelju primjenom članka 20. stavka 5. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj: 26/03 – pročišćeni tekst, 52/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15) kojom je propisano da se cijena komunalne usluge plaća isporučitelju usluge, a obveznik plaćanja je vlasnik nekretnine ili korisnik kad je vlasnik obvezu plaćanja ugovorom prenio na korisnika. Zatezna kamata određena je primjenom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), po stopi propisanoj za ostale odnose.

 

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi kako je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, zbog čega se presuda ne može ispitati, pa da je tima počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka. Smatra kako je tužitelj trebao obračunavati naknadu primjenom odredbi Zakona o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“ broj 94/13; dalje: ZOGO), primjenom načela „onečišćivač plaća“, prema količini otpada, sve sukladno čl. 30. te 33. ZOGO-a. Suprotno tome, tužitelj je tuženiku zaračunavao cijenu po zaduženoj površini, a nije dokazao niti da bi tužitelj koristio zaduženu površinu. Stoga smatra kako tužitelj nije dokazao osnovu niti visinu zahtjeva, te predlaže preinačiti presudu te odbiti tužbeni zahtjev.

 

3. Iz sadržaja same žalbe jasno proizlazi kako se tuženik žali na točku I. izreke presude u cijelosti, te na dio točke II. izreke, kojim mu je naloženo platiti trošak parničnog postupka.

 

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe čl. 44. st. 2. i čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

7. Predmet spora bio je tužiteljev zahtjev za plaćanje prikupljanja i odvoza otpada, koju tuženik nije platio, a između stranaka sporno je pitanje načina obračuna i visina samog zahtjeva. Nadalje, glavna je rasprava zaključena na ročištu 26. studenog 2019., na koje nije pristupio punomoćnik tuženika, koji nije niti dostavio isprave niti se očitovao na podnesak punomoćnika tužitelja, a na što je pozvan raspravnim rješenjem od 27. rujna 2019.

 

8. Dakle, prvostupanjski je sud odluku donio primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 219. i 221.a ZPP-a).

 

9. Prema čl. 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu, koji je bio na snazi u trenutku nastanka obveze, odlaganje komunalnog otpada predstavlja komunalnu djelatnost. Nadalje, prema čl. 20. tog Zakona, predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave donosi odluku o komunalnoj naknadi, pri čemu se rješenjem o komunalnoj naknadi ista određuje u odnosu na obračunsku površinu (m2), a iz isprava u spisu proizlazi da je kako je tužitelj upravo tako postupio.

 

10. Što se tiče utvrđenog činjeničnog stanja i pitanja površine koju tuženik koristi, nije sporno da je naknada obračunata u odnosu na površinu objekta. Iz iskaza zz tuženika proizlazi i kako je sporna R. K. „I.“ površine cca 3.900 m2, dok je tužitelj obračunavao naknadu za manju površinu (do kraja prosinca 2016. na površinu od 3.092,15 m2, a od 1. siječnja 2017. na površinu 2.319,11 m2), dakle manje nego što bi imao pravo.

 

11. Ovakav obračun površine prihvaća i ovaj sud, posebno imajući u vidu iskaz zz tuženika, koji navodi kako, vezano za obračunsku površinu, nije prigovarao tuženiku. Pri tome zz tuženika u navodi kako je njegov djelatnik navodno ukazao tužitelju da je jedan dio površine prazan te se ne koristi, no na tu okolnost nije predložio izvođenje bilo kakvog dokaza.

 

12. Iz navedenih razloga, suprotno mišljenju žalitelja, pitanje da li je tuženik stvarno koristio cijelu obračunsku površinu nije od utjecaja na obvezu plaćanja obračunate naknade, pa ovaj prigovor nije osnovan.

 

13. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud zaključio kako je tužitelj obračunao komunalnu naknadu sukladno pozitivnim zakonskim propisima, da tuženik tako obračunatu naknadu nije platio, niti je primljenim računima prigovarao.

 

14. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud pravilno održao na snazi platni nalog (čl. 451. st. 3. ZPP-a) u odnosu na glavnicu, kamate i stvarne troškove ovršnog postupka.

 

15. U odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi.

 

16. Kako žalitelj ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio neku od zakonskih odredbi, niti je takva povreda utvrđena ispitivanjem odluke po službenoj dužnosti, žalba je i u tom dijelu neosnovana.

 

17. Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, tuženikova je žalba odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena.

 

Zagreb, 21. listopada 2021.

 

Sudac

Mladen Šimundić