1              Poslovni broj: Gž-364/2021-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-364/2021-2

 

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, te Andree Boras Ivanišević, kao suca izvjestitelja i Denis Pancirov Parcen, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja G. Z. OIB: … Z., zastupan po punomoćniku V. K., odvjetniku u Z., protiv tuženice J. V. OIB: … iz Z.,  zastupana po punomoćniku M. B. B., odvjetniku u Z., radi iseljenja, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od 21. prosinca 2020. poslovni broj Ps-21/2020-21, u sjednici vijeća održanoj  21. listopada 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 21. prosinca 2020. poslovni broj Ps-21/2020-21 i predmet vraća na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici iseliti iz stana u Z., označenog kao 27. suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-26), u naravi stan na VII. (sedmom) katu, površine 54,27 m2 , koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali dijelovi Stambene zgrade Z., sagrađena na k.č.br. 545, upisana u zk. uložak 12181 k.o. Z. O., te predati opisani stan slobodan od svih osoba i stvari u posjed tužitelju i to u roku od 15 dana (točka I. izreke).

 

2. U odluci pod točkom II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.900,00 kn sa zateznom kamatom počevši od 21. prosinca 2020. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

3. Ujedno je u odluci pod točkom III. izreke odbijen u cijelosti zahtjev tuženice za naknadom troška parničnog postupka.

 

4. Protiv navedene presude pravovremenom žalbom i dopunom iste od 17. rujna 2013. žale se tuženici pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

 

5. Na žalbu nije odgovoreno.

 

6. Žalba je osnovana.

 

7. Predmet ovog spora predstavlja stvarnopravni zahtjev tužitelja za iseljenjem te predajom slobodnog od osoba i stvari stana u stana u Z., označenog kao 27. suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-26), u naravi stan na VII. (sedmom) katu, površine 54,27 m2, koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali dijelovi Stambene zgrade Z., sagrađena na k.č.br. 545, upisana u zk. uložak 12181 k.o. Z. O., kojeg tuženica koristi bez valjane prave osnove.

 

8. Prvostupanjski sud je raspravljajući po navedenom zahtjevu tužitelja tuženici naložio da iseli iz stana u Z., te istog slobodnog od osoba i stvari preda tužitelju jer je smatrao utvrđenim da tuženica predmetni stan koristi bez valjane pravne osnove, a tužitelj je kao upisani zemljišnoknjižni vlasnik, ovlašten tražiti iseljenje tuženice i predaju stana u posjed, pozivajući se na primjenu odredbe članka odredbe članka 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, dalje u tekstu: ZVDSP).

 

9. Pritom sud otklanja primjenu odredbe članka 163. stavka               1. ZVDSP-a, prema kojoj je tužena ovlaštena odbiti predati predmetni stan tužitelju ukoliko ima pravo koje je ovlašćuje na posjedovanje tog stana - pravo na posjed. Naime, prema ocjeni prvostupanjskog suda tužena nema to pravo jer okolnost što je ranija ovlaštena korisnica F. B., a danas pokojna, bila zaposlenica kod istog poslodavca, ne znači da je samo zbog toga tuženica ovlaštena koristiti predmetni stan i da je taj poslodavac (Institut za suvremenu povijest) imao bilo kakvu ovlast za davanje stana na korištenje tuženici.

 

10. Osnovano žaliteljica žalbenim navodima osporava pravilnost i zakonitost pobijane presude prvostupanjskog suda ukazujući na nepotpuno utvrđeno odlučno činjenično stanje te s tim u svezi i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja.

 

11. Naime, u konkretnoj pravnoj stvari riječ je reivindikacijskom zahtjevu, prema kojoj odredbi vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovom posjedu. Dakle, na podnošenje vlasničke tužbe aktivno je legitimiran vlasnik stvari.

 

12. U ovoj fazi postupka nije bilo sporno da je tužitelj vlasnik stana u Z., označenog kao 27. suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-26), u naravi stan na VII. (sedmom) katu, površine 54,27 m2, koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali dijelovi Stambene zgrade Z., sagrađena na k.č.br. 545, upisana u zk. uložak 12181 k.o. Z. O.

 

13. Isto tako nije bila sporna ni činjenica da tužena s obitelji neometano koristi predmetni stan od 1992. kada je istoj dodijeljen na korištenje rješenjem poslodavca Instituta za suvremenu povijest.

 

14. Sporno je, međutim, u postupku valjalo raspraviti osnovanost navoda tužene kojima ista na temelju odredbe članka 163. stavak 1. ZVDSP-a tužitelju kao vlasniku suprotstavlja tvrdnje postojanja valjanog osnova za korištenje spornog stana tijekom dugogodišnjeg neometanog posjeda, pozivajući se na  pravo na dom obzirom na stečeni status stanarskog prava temeljem rješenja ranijeg poslodavca.

 

15. Naime, iz stanja spisa je razvidno da je tužena u spis dostavila rješenje poslodavca Instituta za suvremenu povijest o dodjeli predmetnog stana na korištenje broj 04-244 od 14 travnja 1992., kojim se istoj kao radnici ovog Instituta sporni stan dodjeljuje na korištenje zajedno sa maloljetnom djecom kćerkom D. i sinom D., a nakon što je ostao upražnjen smrću ranijih znanstvenih djelatnika Instituta dr. I. J. i dr. F. J.- B.

 

16. Tužitelj u konkretnom slučaju ne spori činjenicu kako je predmetni stan temeljem rješenja Skupštine grada Zagreba od 5. studenog 1965. dodijeljen na korištenja F. B., kao zaposlenici Instituta za historiju radničkog pokreta, što je razvidno iz dostavljenog rješenja broj: 01/3-29047/1-1965.

 

17. Međutim, ovaj sud ne prihvaća argumentaciju prvostupanjskog suda da okolnost što prednik tužitelja nije odgovorio na molbu tadašnjeg poslodavca tužene od 16. lipnja 1994. (list 7 spisa) Instituta za povijest, za dodjelu predmetnog stana ili prava na jednokratnu raspodjelu u cilju rješavanja stambenog pitanja njihove zaposlenice, otklanja tvrdnju tužene o postojanju valjane pravne osnove i razlog za odbijanje vlasnikova prava na iseljenje i predaju.

 

18. Naime, kako je već ranije ukazano tužena činjeničnim navodima upućuje između ostalog i na pravo na dom koje proizlazi iz nesporne činjenice neometanog korištenja spornog stana u razdoblju od preko 25 godina na temelju rješenja tadašnjeg poslodavca o dodjeli predmetnog stana na korištenje.

 

19. Sukladno citiranom rješenju tužena je uselila u predmetni stan za koji tijekom navedenog razdoblja korištenja tijelima, kako prednika tako i tužitelja, očito uredno podmirivala sve troškove vezane za korištenje istog, što bi proizlazilo iz dostavljene Potvrde G. S. K. G. d.o.o. Z. od 7. travnja 2017. vezano za postavljeni zahtjev tužene radi rješenja statusa odnosno otkupa predmetnog stana.

 

20. U navedenom se za sada ne može prihvatiti kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda jer zbog pogrešnog pravnog stava prvostupanjski sud nije utvrđivao odlučne okolnosti o kojima ovisi osnovanog istaknutog prigovora prava na dom.

 

21. Naime, kad je istaknut prigovor prava na dom, a što se odnosi i na slučaj kada to proizlazi iz sadržaja navoda odgovora korisnika na zahtjev vlasnika upravljen na iseljenje i predaju, sud je u svakom pojedinom slučaju trebao odvagnuti interes osobe kojoj prijeti gubitak doma nasuprot cilju koji se želi postići mjerom iseljenja. Taj test razmjernosti sastoji se prije svega od utvrđenja mogu li se sporne prostorije smatrati domom i je li došlo do miješanja u pravo na dom. Ovisno o tom utvrđenju, ocjenjuje se je li miješanje bilo utemeljeno na zakonu i usmjereno na postizanje legitimnog cilja, te konačno ako jest, je li mjera iseljenja bila nužna u demokratskom društvu.

 

22. Odredba članka 161. stavak 1. ZVDSP-a propisuje da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.              Nasuprot tome, odredba članka 8. Europska Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("MU" 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10; dalje u tekstu: Konvencija) propisuje da svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, a javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa javne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

 

23. Republika Hrvatska ratificirala je Konvenciju 7. studenoga 1997. i ona je dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, po pravnoj snazi iznad hrvatskih zakona. Pravo na dom u značenju koje mu daje Konvencija izvodi se iz članka 34. stavak 1. u svezi članka 35. i članka 16. stavak 2. Ustava RH prema kojima je dom nepovrediv, svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, a svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

 

24. Europski sud za ljudska prava istaknuo je u svojim presudama, primjerice Paulić protiv Hrvatske (zahtjev br. 3572/06, presuda od 22. listopada 2009.), Orlić protiv Hrvatske (zahtjev broj 48833/07, presuda od 21. lipnja 2011), da u slučaju ako se podnositelj želi braniti pozivom na članak 8. Konvencije kako bi spriječio prisilno iseljenje, to je njegovo pravo, a sud tada treba njegov zahtjev ili prihvatiti ili odbiti.

U predmetima koji su o zaštiti prava na dom vođeni protiv Hrvatske vidljivo je ekstenzivno tumačenje prigovora prava na dom, te iz takve prakse proizlazi da je dovoljno da se tuženik u postupku pozove na bilo kakvu okolnost posredno poveznu s pravom na dom da bi zadovoljio formalni kriterij zaštite.

 

25. Iznimke od zabrane miješanja propisane su u članku 8. stavak 2. Konvencije, a može li neka o propisanih iznimki opravdati miješanje prosuđuje se primjenom testa razmjernosti na okolnost konkretnog slučaja. Sud mora ispitati je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li nužno u demokratskom društvu.

 

26. U ocijeni poštenja prava na miješanje tužitelja kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, valjalo je stoga u prvostupanjskom postupku ocijeniti opravdanost miješanja u tuženikovo pravo na dom pri čemu je valjalo utvrditi je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, te je li nužno u demokratskom društvu pri čemu negativan odgovor na jedno od navedenih eliminacijskih pitanja dovoljno govori da se radi o povredi prava na dom iz članka 8. Konvencije.

 

27. Dakle, kad je istaknut prigovor prava na dom sud bi u svakom pojedinom slučaju trebao odvagnuti interes osobe kojoj prijeti gubitak doma nasuprot cilju koji se želi postići mjerom iseljenja. Taj postupak zove se test razmjernosti i provodi se pomoću tri eliminacijska pitanja. Negativan odgovor na bilo koje pitanje znači da je iseljenje protivno Konvenciji, odnosno neopravdano.

 

28. Test razmjernosti u biti se sastoji od utvrđenja mogu li se sporne prostorije smatrati domom i je li došlo do miješanja u pravo na dom. Ovisno o tom utvrđenju, ocjenjuje se je li miješanje bilo utemeljeno na zakonu i usmjereno na postizanje legitimnog cilja, te konačno ako jest, je li mjera iseljenja bila nužna u demokratskom društvu.

 

29. Neprovođenje testa razmjernosti u sudskom postupku razlog je zbog kojeg je Europski sud za ljudska prava utvrdio da je Hrvatska povrijedila članak 8. Konvencije u pojedinim predmetnima vođenima protiv nje. Naime, Europski sud za ljudska prava u pojedinim predmetima je zaključio da su hrvatski sudovi primjenjujući prisilne propise samo utvrdili nepostojanje pravne osnove posjeda i naložili iseljenje, ograničavajući se na to pitanje i zanemarujući pri tome razmjernost i razumnost mjere.

 

30. Dakle, s jedne strane postoji legitimno pravo tužitelja da traži iseljenje tuženice za koju bi bilo utvrđeno da se u predmetnom prostoru nalazi bez pravnog osnova, a tužiteljevo pravo je utemeljeno na zakonu.

 

31. Međutim, u presudi Ćosić protiv Republike Hrvatske Europskog suda po pitanju opravdanosti iseljenja navodi se sljedeće: "... gubitak doma najekstremniji je oblik miješanja u pravo na poštivanje doma. Svaka osoba izložena riziku miješanja takve važnosti treba u načelu imati priliku da razmjernost i razumnost mjere bude utvrđena od strane neovisnog suda, u svjetlu mjerodavnih načela iz članka 8. Konvencije, bez obzira na to što prema domaćem pravu njegovo pravo biti u stanu treba prestati.".

 

32. Konvencijsko pravo na zaštitu doma ima primarno javnopravno značenje. Ono štiti stanara, posjednika "doma" od svakog protupravnog zadiranja bilo kojeg javnopravnog tijela. U tom smislu, građanskopravna osnova korištenja stana ili kuće nije od značenja. Na javnopravnu zaštitu prema tome ima i svaki posjednik stana i prostora izjednačenog sa stanom, neovisno o tome ima li ili nema građanskopravnu osnovu za njegovo korištenje.

 

33. Analizom navedene sudske prakse dolazimo do zaključka da je pojam doma u konvencijskom smislu širi od pojma nekretnine koji ona ima u našem pravu. Sljedeća značajna razlika između hrvatskog i konvencijskog uređenja je u tome da konvencijska praksa pruža zaštitu i domu bez pravne osnove.

 

34. Ipak, zaštita prava na poštivanje doma nije apsolutna pa postoje okolnosti kada država može ograničiti to pravo. Da bi takvo ograničenje bilo zakonito i u skladu s Konvencijom, ono mora zadovoljiti točno određene kriterije koje je razvio Europski sud za ljudska prava svojom praksom.

 

35. Zbog pogrešnog pravnog stava sud prvog stupnja nije utvrđivao navedene činjenične okolnosti o kojima ovisi osnovanost zahtjeva tužitelja radi čega je i činjenično stanje, odlučno za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja u postupku ostalo nepotpuno utvrđeno.

 

36. Utoliko je uvažanjem žalbe tužene pobijanu prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 370. ZPP-a valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

 

37. U nastavku postupka prvostupanjski sud će sukladno naprijed izloženom utvrditi relevantno činjenično stanje te valjanom primjenom materijalnog prava na koje je ukazano ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

 

U Splitu 21. listopada 2021.