Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 20 Gž-699/2021-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Mirjane Macure,
predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Blanke
Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. Z. d.d., Z., ..
.., OIB:…, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po
punomoćniku A. S., odvjetniku iz Z., protiv tuženika: 1) A. G.
žene F. rođ. M., 2) A. M. S., 3) A. M.
S., tuženici pod 1) do 3) zastupani po privremenom zastupniku I.
B., odvjetniku iz Z., 4) T. Š. rođ. M. pok. F. iz Z.,
…, 5) V. M. pok. F. iz Z., … i 6)
M. P. rođ. M. pok. F. iz F., … A. C., L.D. C.
…, po punomoćniku za primanje pismena I. B., odvjetniku iz Z.,
tuženice pod 4) do 6) za sebe i kao nasljednice F. M. N., radi
utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude
Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2273/2018-25 od 29. ožujka 2021., u
sjednici vijeća održanoj dana 21. listopada 2021.,

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja H. Z. d.d. i potvrđuje
presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2273/2018-25 od 29. ožujka 2021.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se da je tužitelj H. Z. d.d., Z., …,
OIB:…, - vlasnik čest. br. … u k.o. Z., za cijelo, što su tuženici
dužni priznati i trpjeti da tužitelj, temeljem ove presude, nakon pravomoćnosti ishodi
uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama na svoje ime,

2 Poslovni broj: 20 Gž-699/2021-2

uz istovremeno brisanje sadašnjeg upisa tog prava s imena tuženika i/ili njihovih
prednika.“

II. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana privremenom zastupniku I.
B., odvjetniku u Z. naknadi trošak u iznosu od 1.800,00 kn sve sa zakonskim
zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja presude (29. ožujka

2021.) pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne
kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za 3 postotna poena.''

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba
parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne
primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno,
da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

3. U žalbi ističe da tužbeni zahtjev nitko od tuženika nije smisleno osporio, već je to
jedino učinio sud. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ogleda se u tome
što je sud zaključio da vrijednost predmetne nekretnine nije procijenjena u temeljni
kapital niti je sud mogao iz nekog od provedenih dokaza zaključiti da predmetna
čestica nije ušla u temeljni kapital tužitelja, a onda po logici stvari niti da li je njezina
vrijednost procijenjena u temeljni kapital. To je imalo za posljedicu ostvarenje bitne
povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 7. Zakona o
parničnom postupku, a time i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354.
st. 2. toč. 11. istog Zakona. Ovo stoga što nesporno utvrđene činjenice navode na
zaključak da je predmetna nekretnina procijenjena u temeljni kapital i da je njegov
dio, a koju činjenicu nitko od stranaka nije doveo u pitanje te ista nije bila predmet
rasprave, a niti je sud po načelu otvorenog pravosuđenja ukazao da bi to bilo
otvoreno pitanje radi čega tužitelj nije smatrao potrebnim to posebno obrazlagati, a
niti posebno dokazivati. Kako je sud činjenice koje nisu sporne niti raspravljene uzeo
kao temelj svoje odluke onda ih je morao i utvrditi na relevantan način pa je time
postupio protivno odredbi čl. 7. st. 3. Zakona o parničnom postupku jer je presudu
utemeljio na činjenicama utvrđenim bez dokaza koje je po prvi put učinio bitnim tek u
pobijanoj presudi. Prvostupanjski sud nije iskoristio ni svoje ovlaštenje iz odredbe čl.

7. st. 2. Zakona o parničnom postupku na način da bi pribavio i izveo odgovarajuće
dokaze kad već očigledno implicira da bi raspolaganja stranaka u ovom postupku bila
upitna glede dopuštenosti. Pogrešna primjena materijalnog prava logično se
nadovezala na činjenične zaključke kako ih utvrđuje sud u pobijanoj presudi jer je na
temelju utvrđenih činjenica sud jedino mogao i morao utvrditi da je tužitelj temeljem
odluke nadležnog tijela vlasnik predmetne čestice, dok za primjenu Zakona u
turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i
privatizacije te čl. 390a. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima činjenična
podloga nije utvrđena. Nadalje, ostvarena je i bitna povreda odredaba parničnog
postupka jer se sud nije očitovao o paralelnoj pravnoj osnovi vlasništva na koju se
poziva tužitelj, a to je dosjelost pa se na taj način pobijana presuda ne može valjano
ispitati jer je sud imao sve elemente za odlučivanje o stjecanju prava vlasništva
temeljem dosjelosti zato što je nesporno trajanje posjeda do dana utuženja preko 20
godina dok je poštenje zakonska pretpostavka koju nitko nije doveo u pitanje.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

3 Poslovni broj: 20 Gž-699/2021-2

5. Žalba nije osnovana.

6. Tužitelj u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba
parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 7. Zakona o parničnom postupku
(Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08,
57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje
temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o
parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19) time što se po tvrdnji tužitelja,
pobijana presuda temelji na činjenici koja nije utvrđena u ovom postupku, a niti je itko
od stranaka doveo u pitanje da li je predmetna nekretnina procijenjena u temeljni
kapital pa da je posljedično tome prvostupanjski sud morao primijeniti načelo
otvorenog pravosuđenja.

7. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne
novine, broj 117/03) prihvaćeno je raspravno načelo kao dominantno načelo, kako u
odnosu na iznošenje činjenica, tako i inicijative za izvođenje dokaza što pak ne znači
da je načelo materijalne istine izgubilo svoj značaj. U ostvarenju načela otvorenog
pravosuđenja uvedenog Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom
postupku iz 2003. jasno i izričito naglašena je uloga suda u poticanju stranaka da
pred sudom iznesu sve odlučne činjenice i predlože dokaze na kojima temelje svoje
zahtjeve ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika (čl. 7. st. 1. ZPP), pri čemu je
posebno naglašena dužnost suda, kad ocjeni da je to svrsishodno za pravilno
rješenje spora, da upozori stranke na njihovu dužnost iznošenja činjenica i
predlaganja dokaza na kojima temelje svoj zahtjev, a osobito na potrebu iznošenja
odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza pri čemu je sud dužan iznijeti
razloge zbog kojih smatra da je to potrebno (čl. 219. st. 1. i 2. ZPP).

8. U konkretnom slučaju sud je proveo sve predložene dokaze te je na ročištu od 11.
ožujka 2021. (l.s. 60) punomoćnik tuženika naveo da drugih dokaznih prijedloga
nema. Osim toga, tužitelj je glede činjeničnih navoda u ovom sporu do zaključenja
glavne rasprave ostao kod navoda iz tužbe što znači da nije iznio nikakve nove
činjenične tvrdnje niti je dodatno pojašnjavao navode iz tužbe.

9. Stoga, a imajući u vidu prethodno opisanu procesnu situaciju, prvostupanjski sud
nije trebao poticati tužitelja da iznese dodatne činjenice i predloži eventualne daljnje
dokaze pa postupajući na opisani način nije počinio bitnu povredu odredaba
parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 7. ZPP. Ovo tim više što su tuženici
pod 1) do 3) samo paušalno naveli da se protive tužbi i tužbenom zahtjevu, tuženica
pod 4) uopće nije osporila tužbeni zahtjev, dok je tuženica pod 5) na ročištu 11.
srpnja 2019. izričito navela kako prijeporna nekretnina "…nije njihova." tj. njezine
obitelji.

10. Međutim, s pravom žalba tužitelja ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu
povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer nije dao
nikakve razloge o odlučnoj činjenici zašto smatra da tužitelj predmetnu nekretninu
nije stekao dosjelošću.

11. Pritom valja istaći da iz povjesnice tužbe proizlazi kako je tužitelj naveo da je na
ovoj nekretnini "… i dosjeo putem svojih pravnih prednika" pri čemu je isti u tužbi
samo naveo kako je u nesmetanom posjedu prijeporne nekretnine.

4 Poslovni broj: 20 Gž-699/2021-2

12. Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da sukladno ovlaštenju iz čl. 373a. ZPP
postoje zakonske pretpostavke da se u konkretnom slučaju prvostupanjska presuda
potvrdi bez obzira na činjenicu što je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog
postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

13. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem da je tužitelj vlasnik čest. … k.o.
Z. za cijelo što da su tuženici dužni priznati i trpjeti da tužitelj temeljem presude,
nakon pravomoćnosti iste ishodi uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine u
zemljišnim knjigama na svoje ime uz istovremeno brisanje tog prava sa imena
tuženika.

14. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 3. prosinca 2018.

15. Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazilo bi da tužitelj ističe dvije pravne osnove
stjecanja prava vlasništva i to odluku nadležnog tijela, kao i dosjelost.

16. U ovoj fazi postupka, a kao što to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, nije
prijeporno da je predniku tužitelja rješenjem SO Z., Klasa: Up-I-465-01/88-08/44,
Ur.br.2198-09-07-BE-88-4 od 29. ožujka 1989. u predmetu deposedacije i dodjele
građevinskog zemljišta po zahtjevu tadašnje RO J., OOUR H. (predniku
tužitelja) dodijeljeno na korištenje zemljište u društvenom vlasništvu, pa između
ostalog, i čest. … k.o. Z., u površini 568 m2, radi izgradnje druge faze hotela
"K.".

17. Nije niti prijeporno da se u konkretnom slučaju radi o građevinskom zemljištu koje
u naravi predstavlja dio dvorišta oko hotela "K.", sagrađenog na čest. …
k.o. Z. te da se tužitelj nalazi u mirnom, kontinuiranom posjedu ove nekretnine od

1989. pa nadalje.

18. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je bitna i odlučna činjenica je li predmetna nekretnina procijenjena ili ne u postupku pretvorbe i privatizacije.

19. Naime, odredbom čl. 18. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu
neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije (Narodne novine broj 92/2010 –
dalje ZPZ) propisano je da kada je u postupku pretvorbe, odnosno privatizacije u
vrijednosti društvenoga kapitala društvenog poduzeća procijenjena vrijednost
građevine (hotel ili drugi objekt u turističkom naselju) bez zemljišta, trgovačko društvo
vlasnik je građevine i zemljišta ispod građevine (zemljišta tlocrtne površine).

20. Preostalo turističko zemljište na kojem je društveno poduzeće imalo pravo
korištenja upravljanja i raspolaganja, a koje nije procijenjeno u vrijednosti društvenog
kapitala vlasništvo je jedinica lokalne samouprave na čijem se području nalazi to
zemljište (čl. 20. ZPZ).

21. Građevinsko zemljište, odnosno građevina čije vrijednost nije procijenjena u
društvenom kapitalu u postupku pretvorbe odnosno privatizacije vlasništvo je
R. H. (čl. 23. st. 1. ZPZ).

5 Poslovni broj: 20 Gž-699/2021-2

22. Dakle, stupanjem na snagu ZPZ propisano je tko postaje vlasnik preostalog
turističkog zemljišta, kao i građevinskog zemljišta ili građevina čija vrijednost nije
procijenjena u društvenom kapitalu u postupku pretvorbe, odnosno privatizacije.

23. Kraj takvog stanja stvari prvostupanjski sud je, suprotno navodima tuženika,
pravilno primijenio materijalno pravo iz Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća
(Narodne novine broj 19/91, 26/91, 83/92, 18/93, 94/93, 2/94, 9/95, 42/95 i 99/03,
kao i odredbe čl. 18., 20. i 23. ZPZ te odredbe čl. 360. st. 1., čl. 390. st. 1. i čl. 390a.
Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98,
137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, 143/12, 152/14,
81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 - dalje ZVDSP) kada je tužbeni zahtjev odbio kao
neosnovan.

24. Naime, upravo sukladno odredbi čl. 390.a ZVDSP propisano je da je trgovačko
društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća po završenoj pretvorbi društvenog
vlasništva vlasnik nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u
postupku pretvorbe ili privatizacije, bile društveno vlasništvo s pravom upravljanja,
korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća, koje su mogle biti predmet stjecanja
prava vlasništva, koje su procijenjene u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu
iskazane u kapitalu društva.

25. Kako u konkretnom slučaju tužitelj, a na kojem je bio teret dokaza, nije dokazao
da je sporna nekretnina procijenjena i iskazana u kapital društva pa time nije
dokazao da bi bile ispunjene kumulativne pretpostavke iz čl. 390 a. ZVDSP to znači
da je prvostupanjski sud, suprotno navodima tužitelja, pravilno primijenio materijalno
pravo kada je utemeljeno smatrao da tvrdnja tužitelja da je predmetnu nekretninu
stekao njegov prednik, a time i on, na valjan način time što mu je ista dodijeljena

1989. nije odlučna stoga što tužitelj nije dokazao da bi prijeporna nekretnina bila
procijenjena prilikom pretvorbe i privatizacije prednika tužitelja.

26. Kao što je prethodno navedeno, tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 3.
prosinca 2018., a nije niti prijeporno da je predmetna nekretnina bila u režimu
društvenog vlasništva te da se tužitelj, kao i njegov prednik nalazi u posjedu ove
nekretnine od 1989. pa nadalje.

27. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-
IV-56/19-2 od 14. veljače 2019. slijedi da pretpostavke za stjecanje prava vlasništva
dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari,
te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme
podnošenja tužbe.

28. Takvo stajalište izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni
broj Rev-1558/2016 od 12. ožujka 2019., a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

29. Budući da je u konkretnom slučaju nesporno da je prednik tužitelja, a potom
tužitelj u posjedu prijeporne nekretnine od 1989. te kako je riječ o nekretnini koja je
bila u režimu društvenog vlasništva, a tužba je podnesena 3. prosinca 2018. proizlazi
da s obzirom na izneseno nije proteklo vrijeme od 40 godina iz čl. 159. st. 2. i 4.
ZVDSP pa stoga tužitelj nije dokazao da je osobno i putem svog pravnog prednika u

6 Poslovni broj: 20 Gž-699/2021-2

posjedu prijeporne nekretnine u razdoblju koje je potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

30. Podredno se ističe da tužitelj u konkretnoj činjeničnoj situaciji, a s obzirom da nije
dostavio dokaz o tome da je navedena nekretnina procijenjena i iskazana u kapitalu
društva prilikom pretvorbe sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća te kraj
indikativne činjenice da je na rješenju od 29. ožujka 1989. koje je priloženo na l.s. 42
i 43, razvidno da se radi o dokumentaciji iz elaborata procjene vrijednosti nekretnine
za tužitelja od 15. srpnja 1992., to znači da u takvoj situaciji tj. kada tužitelj nije
dokazao da bi predmetna nekretnina bila unesena u njegov kapital posljedično tome
tužitelj, a niti njegov prednik nisu bili zakoniti posjednici (odluka Vrhovnog suda
Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1851/2017 od 30. rujna 2020.).

31. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 373a. odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Zadar, 21. listopada 2021.

Predsjednica vijeća

Mirjana Macura, v.r.