1

Poslovni broj: Gž-335/2021-2

Poslovni broj: Gž-335/2021-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Damira Ronića kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja M. K., OIB: ..., iz Z., kojeg zastupa punomoćnik Ž. Ž., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ž. K., OIB: ..., iz Z., kojeg zastupa punomoćnik M. F., odvjetnik u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja M. L., OIB: ..., iz Z., kojeg zastupa punomoćnik V. V., odvjetnik u Z., radi iseljenja i predaje u suposjed, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-91/2019-20 od 11. siječnja 2021., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 21. listopada 2021.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-91/2019-20 od 11. siječnja 2021.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I/ Nalaže se tuženiku Ž. K. iseliti iz trosobnog stana na I (prvom) katu desno površine 79,50 čm, koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na k.č.br.7-kuća pop. br. 34 sa dvorištem površine 302 čm ili 84 čhv, sve upisano u z.k.ul. 291 k.o. G. Z. te predmetni stan, slobodan od svih osoba i stvari, predati u suposjed tužitelju M. K. i suvlasnicima B. L.-Š., D. Š., M. L. i M. L., sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku Ž. K. naknaditi tužitelju M. K. parnični trošak u iznosu od 3.300,00 kuna te se nalaže tužitelju naknaditi umješaču na strani tužitelja M. L. parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv ove presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13, 43/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. U odgovoru na žalbu umješač na strani tužitelja ocjenjuje da je žalba tuženika neosnovana te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu potvrdi ili preinači.

4. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Tuženik u žalbi tvrdi da je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a time što nije saslušao tuženika u svrhu dokazivanja, a koji nije bio sposoban pristupiti sudu zbog bolesti koja mu onemogućuje normalno kretanje, o čemu je sud bio obaviješten. Također u okviru tog žalbenog razloga u žalbi tvrdi da je doveden u bitno nepovoljniji položaj budući da se nije imao pravo osobno izjasniti o činjenicama vezanim uz ovaj postupak, a sud nije uvažio njegov zahtjev da ga se sasluša u njegovom domu.

6.1. Ispitujući pobijanu presudu u smislu tako iznesenog žalbenog razloga utvrđeno je da žalbene tvrdnje nisu osnovane jer je tuženik bio uredno pozivan na ročišta glavne rasprave, na kojima je bio prisutan njegov punomoćnik, zbog čega mu nije onemogućeno raspravljanje pred sudom, a činjenica što je sud odbio provesti dokazni prijedlog saslušanjem tuženika ne može predstavljati bitnu povredu na koju u žalbi ukazuje tuženik već može predstavljati žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, u obrazloženju presude sud navodi da razlog zbog kojeg je tuženik tražio da ga se sasluša u domu u kojem živi nije opravdan razlog, jer je iz liječničke dokumentacije proizlazilo da je bolovao od akutnog stanja, a na tri ročišta glavne rasprave nije pristupio, te je isto tako sud obrazložio da je sud utvrdio da je i bez izvođenja dokaza njegovim saslušanjem činjenično stanje u ovom predmetu u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

6.2. Tuženik tvrdi da je sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da u ovom predmetu „nije utvrđen identitet spora“. Tu bitnu povedu obrazlaže činjenicom da prema izvatku iz zemljišne knjige nekretnina iz koje tužitelj traži iseljenje tuženika predstavlja šesterosobni stan, a tužitelj nije na takav način označio nekretninu iz koje traži iseljenje tuženika. Suprotno žalbenim tvrdnjama tužbeni zahtjev tužitelja potpuno je jasan jer tužitelj tužbenim zahtjevom traži iseljenje iz dijela nekretnine koju koristi tuženik, a koja je jasno u izreci presude navedena kao trosobni stan na prvom katu desno, površine 79,50 m2, a koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na kčbr. 7 iz zk. ul. 291 k.o. G. Z., pri čemu za razumljivost tužbenog zahtjeva nije odlučna činjenica što je u zemljišnim knjigama u zk. ul. 291 k.o. G. Z. nekretnina opisana kao šesterosobni stan, jer u postupku nije utvrđeno da bi tuženik posjedovao šesterosobni stan, već bi iz dokaznog postupka proizlazilo da se sporna nekretnina, unatoč upisu u zemljišnoj knjizi, sastoji od tri stana od kojih jedan koristi tuženik. Kako sud iz obrazloženih razloga nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, kao niti bilo koju drugu bitnu povredu na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u tom dijelu žalba tuženika neosnovana je.

7. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj suvlasnik nekretnine koja je upisana u zk. ul. 291 k.o. G. Z. pod rednim brojem 3 kao etažno vlasništvo (E-3) šesterosobni stan s nusprostorijama na I (prvom) katu, a koji se nalazi u kući pop. br. 34 sa dvorištem, koja je sagrađena na kčbr. 7 u površini od 302 m2 i to u 2/8 dijela, a osim njega kao suvlasnici te nekretnine upisani su i B. Š. u 2/8 dijela, D. Š. u 2/8 dijela, M. L. u 1/8 dijela te umješač na strani tužitelja M. L. u 1/8 dijela. U predmetu istog suda broj Ps-344/17 pravna prednica tuženika, njegova majka B. K., podnijela je tužbu protiv suvlasnika sporne nekretnine, kao tuženika u tom postupku, tražeći da se donese presuda kojom se zamjenjuje Ugovor o najmu stana, koji je predmet ovog spora, sa zaštićenom najamninom, međutim, tužbeni zahtjev tuženika, koji je stupio u tu parnicu nakon smrti svoje majke, pravomoćno je odbijen iz razloga što je utvrđeno da u vrijeme stupanja na snagu Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96 i 48/98) nije imao pravni položaj člana obiteljskog domaćinstva svoje majke, sada pokojne B. K., ranije nositeljice stanarskog prava na spornom stanu, na temelju koje činjenice sud zaključuje da tuženik nema pravnu osnovu za posjedovanje spornog stana u suvlasništvu tužitelja. Tijekom postupka nije bilo sporno da nekretnina upisana u zk. ul. 291 k.o. G. Z., koja je u zemljišnim knjigama kao „šesterosobni stan s nusprostorijama na I (prvom) katu“ predstavlja tri zasebne stambene cjeline i jednu prostoriju – WC te da je tuženik u posjedu stana koji se nalazi na prvom katu desno. Po ocjeni suda, a vezano uz prigovor tuženika da tužitelj nije aktivno legitimiran bez suglasnosti ostalih suvlasnika tražiti iseljenje tuženika, sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev na način kako ga je postavio tužitelj, tražeći predaju u posjed svim suvlasnicima, osnovan temeljem odredbe čl. 46. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 – pročišćeni tekst – dalje: ZV) u vezi s čl. 64. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO). Kako je tužitelj dokazao da je suvlasnik spornog stana te da ga tuženik drži u posjedu, sud ocjenjuje da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u smislu odredbe čl. 161. ZV-a i čl. 46. st. 2. ZV-a.

8. Tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor prava na dom, koje je zaštićeno čl. 34. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) te čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine  – Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 – dalje: Konvencija). Sud utvrđuje da tuženik u spornoj nekretnini stanuje duži niz godina zbog čega je ostvarena dovoljna trajna povezanost tuženika sa spornom nekretninom te po ocjeni suda sporna nekretnina predstavlja dom tuženika. Sud nadalje utvrđuje da je čin miješanja iseljenjem tuženika utemeljen na čl. 46. st. 2. u vezi s čl. 161. ZV-a, dakle da se radi o miješanju utemeljenom na zakonu koje ima legitimni cilj, a to je zaštita suvlasništva tužitelja. U konkretnom slučaju sud je utvrdio da je tuženik u posjedu sporne nekretnine bez valjane pravne osnove, a za korištenje nekretnine ne plaća tužitelju niti ostalim suvlasnicima nikakvu naknadu. Ispitujući posljednju pretpostavku u provođenju testa razmjernosti sud zaključuje da je miješanje nužno u demokratskom društvu jer se u konkretnom slučaju legitimni cilj ne može postići primjenom blaže mjere. Pri toj ocjeni sud je uzeo u obzir i interes pravne sigurnosti, javnog reda i mira smatrajući da je prije svega potrebno štititi legitimno vlasništvo nasuprotno posjeda bez valjane pravne osnove, vodeći računa o činjenici da su u konkretnom slučaju suprotstavljena dva pojedinačna privatna prava pri čemu po ocjeni suda pravo tužitelja kao suvlasnika na posjed nekretnine preteže u odnosu na pravo tuženika da u predmetnoj nekretnini stanuje bez valjane pravne osnove. Činjenicu što je tužitelj financijski dobro situiran u odnosu na tuženika koji je slabijeg imovnog stanja sud ne ocjenjuje pravno relevantnom samu po sebi zaključujući da tuženik može na drugi način riješiti svoje stambeno pitanje. Iz tih razloga sud zaključuje da usvajanje zahtjeva tužitelja za iseljenjem tuženika ne predstavlja povredu prava na dom.

9. Činjenična utvrđenja, kao i pravnu ocjenu suda prvog stupnja kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

10. Suprotno žalbenim tvrdnjama i po ocjeni ovoga suda sud prvog stupnja pravilno je ocijenio da prigovor prava na dom, kojeg je istaknuo tuženik, nije osnovan. Tuženik žalbom ne pobija utvrđenja suda da je tužitelj suvlasnik sporne nekretnine te da je njegov zahtjev za iseljenje utemeljen na odredbi čl. 46. st. 2. u vezi s čl. 161. ZV-a. Po ocjeni ovog suda sud prvog stupnja pravilno je ocjenjivao osnovnost prigovora prava na dom sukladno Konvenciji vodeći računa o tome da je prema čl. 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju zaštićeno i pravo vlasništva, a čl. 8. Konvencije pravo na dom pa kada se u konkretnom slučaju radi o Konvencijom zaštićenim pravima dvije privatne osobe, pravilan je pravni stav suda prvog stupnja da pravo tužitelja za iseljenjem, kojeg on temelji na pravu vlasništva, preteže u odnosu na pravo na dom tuženika, također zaštićeno Konvencijom obzirom na utvrđenu činjenicu da tuženik nekretninu koristi bez pravne osnove te da tijekom korištenja tužitelju, kao i ostalim suvlasnicima, ne plaća naknadu za korištenje. Iz tih razloga pravilan je pravni stav suda prvog stupnja da je prigovor prava na dom tuženika neosnovan te da je tužbeni zahtjev tužitelja trebalo usvojiti.

11. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Koprivnica, 21. listopada 2021.